gustirna

ponedjeljak, 29.10.2012.

Le quattro volte / Četiri puta

Baš i nema nekog smisla preporučiti dobar film, pa ga ispričati gotovo do u detalje. Ipak, imam neopisivu potrebu ispričati vam ovaj film koji je kod nas preveden kao
"Četiri lica"
Jedan od onih filmova koje odgledaš u dahu, koji ti obogate život svojom jednostavnom porukom, gledaš ga sa neopisivim poštovanjem i divljenjem prema onome tko se dosjetio ekranizirati takvu priču - Michelangelo Frammartino
To je film kojem ne treba ni glazba, ni dijalozi, ni naratori, ni predgovori, ni pogovori....samo život i zvukovi života koji ti prolazi pred očima i zarezuje se duboko u svijest o tome da smo tek prolaznici ovim svijetom koji ima svoje nepobitne zakonitosti i na koje ne možemo utjecati niti uz najveću želju i volju.
Dok ga gledaš osjećaš se baš kao slučajni prolaznik , a ne kao gledatelj koji sjedi na kauču ispred ekrana...

1. priča
Planinskim pašnjakom miješa se kakofonija zvona i meketanja kozjeg stada, topot papaka, lajanje psa,
kašalj starca pastira koji se naslonio na stari panj....negdje duboko iz šume dopire zvuk tupog lupanja o zemljani krov...
Stado je krenulo prema selu, pogrbljen starac sa štapom polagano se kreće za rogatim mnoštvom koje preskače, mekeće, zvoni, šušti lišće u zelenim krošnjama....u selu - stado u sigurnosti ograde, starac u sigurnosti skromne sobe....usipa nekakav prah u čašicu vode, miješa i popije prije nego legne na počinak, kašljuca....zaspe...
Ujutro sjena putujećeg oblaka prelazi preko sela na brežuljku, starac i koze uspinju se kroz šumu...
zvuk zvonjave stada i pejzaž planine sa zelenim pašnjacima prekriva sve drugo...
Povratak doma... u kužini starac prazni vrećicu i puni limenu posudu, stavlja poklopac i kamen na nj.......u selu, u crkvi starica mete pod, starac se moli i čeka....starica donosi pometenu prašinu sa crkvenog poda i bocu neke vode (možda blagoslovljene?), otkida pola stranice iz nekog modnog časopisa, odvaja na papir sivu prašinu iz lopate, zamata uz pokrete blagoslivljanja, te dodaje starcu zajedno s bocom "svete" vode...u svojoj sobi starac ponavlja ritual sa "posvećenim" prahom i vodom...mirno liježe na počinak....
Novi dan i opet sve isto s kozama na pašnjaku...starac čući u travi...otire mrava koji šeta među borama oko očiju...mrav se preselio na čelo...starac se diže uz namještanje hlača i odlazi...za njim, među mravcima ostala je smotana cedulja modnog časopisa....kuhinjski stol pun je puževa koji su pobjegli iz limene posude prevrnuvši poklopac i kamen...starac ih skuplja, vraća u posudu..uzima onaj kamen i baca ga kroz prozor na ulicu..posudu s poklopcem vezao je šalom... .večer u svojoj sobi, starac panično traži cedulju s "posvećenim" prahom...nema je! ...žurno odlazi do crkve i lupa na vrata!!!...nitko ne otvara...dugo u noć odzvanjaju udarci zvekira o masivna "božja" vrata....
Jutro....vjerni pas laje na prolaznike, koze su još u toru....pas uporno laje i doziva...netko stiže kamionetom i parkira se ispod starčeve kuće....pas laje...iz kamioneta izlaze ljudi obučeni kao rimski legionari, uzimaju onaj kamen i podmeću ga pod zadnje kolo kamioneta....odlaze...pas laje za njima....nitko se ne obazire na njega....stiže veća skupina ljudi sa legionarima, ženama i djecom...jedan čovjek među njima nosi križ..Veliki petak....skupina odlazi za križem...pas laje za njima...tjeraju ga...pas izbacuje onaj kamen pod kolom kamioneta, kamionet se pokrene unatrag i sruši ogradu...koze se razbježaše selom...nekolicina ulazi u starčevu kuću...traže ga i nalaze na krevetu u sobi...u tom trenutku je izdahnuo...među svojim kozama...napokon dolaze ljudi i iznose drveni kapsil...ispraćaju ga na zadnji počinak...
sve pokriva mrak...



2.priča
Koza je izbacila sluzavo jare na tlo štale....jare mekeće, koza ga liže,...jare se podiže na klimave nogice, instiktivno traži toplinu i hranu...jare naraste toliko da ga pastir vodi sa stadom na ispašu...zaostaje za stadom i gubi se u šumi...luta tražeći mamu kozu, pastira, stado....mekeće, zove, ali odluta predaleko od svega, ...ugleda veliko stablo na planinskom pašnjaku....među njegovim korijenjem nalazi utočište...pada mrak...više ničeg nema...samo mrak.

3.priča
Zabijelili se planinski pašnjaci i zimzelene grane stabla pod kojim se jare sklonilo....jareta više nema, vjetrovi zavijaju...
zimzeleno stablo dominira snježnim krajolikom....smjenjuje se bijelo sa zelenim...u planini se začuje zvuk motorne pile....
visoko zimzeleno stablo pada...ljudi se vesele....posve ogoljeno stablo prenose u selo, na glavni trg....opće slavlje u selu...stablo je visoko, nadvisuje sve seoske krovove...privezali su mu okičeni zeleni vrh...ljudi se penju po golom deblu do vrha...publika skandira...otjerali su zimu, stiglo je proljeće! Visoko deblo na glavnom trgu pada...ljudi otkidaju zelene grančice sa vrha za ...sreću možda?

4.priča
U selu na glavnom trgu opet su se okupili ljudi sa motornim pilama....visoko deblo rastavili su na više manjih komada...natovarili u kamionet i odvezli u šumu....na čistini u šumi ljudi su nešto gradili od posjećenih drva...
nešto u obliku velike polulopte....u središtu te polulopte posložili su one manje komade visokog debla sa glavnog trga...visoko stablo postalo je srce karbunice
Ljudi su na posložene grane nabacivali slamu i zemlju, lupali lopatama da se to sve poveže i bude čvrsto, a na vrhu te velike polulopte ostavili su otvor kroz koji se u srce karbunice ubacivao žar....iz šume je dopirao zvuk lupanja drvenih lopata o krov karbunice....širio se dim kroz rupe na krovu karbunice....šuma se budi umivena maglom...magla prekriva šumu i polja u podnožju sela...ljudi u šumi otvorili su karbunicu, vilama su raštrkali šuškav drveni ugljen...novi zvukovi širili su se šumom...jutene vreće pune su drvenog uljena...napunile su koš kamioneta koji je vozio uskim uličicama sela...ugljenar je pred vratima seljana ostavio jutene vreće pune ugljena....nad krovovima planinskog sela širio se dim...prema šumi...

Kraj i početak nekog novog ciklusa....negdje

Utisci? Bezbroj ih je....u svakom dijelu vrcaju emocije, ali i svijest o nepobitim životnim ciklusima
koji će se događati pored nas bez da možemo utjecati na njihov ishod....glavom ti se vrti na hiljade "da je".... da je starac vidio kako mu je ispala cedulja sa prahom tada bi kao i svake večeri popio svoj "čudesni" napitak pred spavanje, probudio se ujutro i poveo stado na ispašu....da je nekog bilo u crkvi....daje netko čuo lupanje ...da su ljudi obratili pažnju na psa koji uporno laje ...
Fascinira me nepobitna činjenica o tome da čovjeku pomaže ono u što slijepo vjeruje, kao što je neukom starcu pomagala vjera u ljekovitost prašine sa crkvenog poda i blagoslovljene vode... i kad je to izostalo, kad se svakodnevni ritual prekinuo....sve je bilo gotovo...kraj života. Kraj jednog života nastavio se početkom drugog životnog ciklusa.
Prekrasno zimzeleno stablo koje je krasilo planinski krajolik poslužilo je ljudima za održavanje stoljetne tradicije kojom obilježavaju veselje zbog rađanja novog ciklusa u prirodi. Kraj jednog ciklusa obilježio je početak novog ciklusa...
i sve tako ima svoj razlog postojanja, kad se okonča taj razlog postojanja...negdje se pokrene novi razlog postojanja...
stalno se otvaraju novi krugovi....
Noli turbare circulus meos! - Ne dirajte moje krugove!...
... i baš me briga tko je zapravo tvorac ove izreke - Arhimed, Plutarh ili Valerije Maksim...meni je tako dobro sjela kao "konac koji djelo krasi"




P.S.
Ovo su tek mrvice koje će vam pokazati put do cjeline...zato iako vam se čini da sam sve ispričala,
...nisam...
ovo je bio samo moj doživljaj, ciklus koji se odvijao u mojoj glavi...taj ciklus završio je s ovim postom...
negdje će započeti novi ciklus...





- 23:05 - Komentari (20) - Isprintaj - #

srijeda, 24.10.2012.

Idemo dalje ...na krov, u kanal ...

U potrazi za izvjesnim krovom, vraćali smo se putem kojim smo došli u Pazin.....uz put opet prebrzo prolazimo pokraj Pazinskog kolegija, pa opet pokraj starog hrasta....pa smo prošli tablu za Pazin i baš tu, nakon te table ugledasmo lijevo skretanje na uski puteljak (ako se dolazi u Pazin iz pravca Cerovlja, tada je to skretanje desno, nekoliko metara prije table).
Nikakav putokaz ne ukazuje da ćemo doći na neko posebno mjesto....uskoro smo se uvjerili da smo zaista došli na
vrlo posebno mjesto.
Mjesto se zove Zarečki krov
i kada dođete tamo zaista hodate kao po nekom krovu, ogromnoj kamenoj ploči koja je u ovo doba suha,
a kada krenu kiše i snjegovi okopne tada je to sasvim druga priča...



...tek kad dođeš ispod krova pojmiš koliko je taj prostor moćan




Za nas to je bilo mjesto izuzetnog mira i tišine, narušene tek kapanjem tankog mlaza vode u jezero





Napuštamo Zarečki krov i Pazin samo s jednom mišlju - vratit ćemo se u rano proljeće kad nabuja Pazinčica, prošetati Dolinom mlinova od Zarečkog do Pazinskog krova, pa sve do Pazinske jame ubaciti mali brodić da vidimo hoće li isploviti tamo dole na izvoru sv. Antuna u dolini Raše, kao što nesretna legenda kaže:
Legenda o raškom pastiru
Kod gospodara pazinskog Kaštela služio je jedan siromašni pastir iz Raše. Čuvao je ovce na livadi iznad Pazinske jame, i u trenutku nepažnje jedna ovca pala je u ponor. Nikom nije ništa o tome rekao, no kad je došao u posjet obitelji, otac mu je pokazao mrtvu ovcu koju je izbacila voda na izvoru Sv. Antuna u dolini rijeke Raše. Pastir je prepoznao ovcu iz svoga stada, i kad se vratio u Pazin u službu, svako malo bacio bi jednu ovcu u ponor i tako prehranjivao obitelj. No jednog dana otac, na svoju nesreću, u izvoru umjesto ovce ugleda mrtvog sina: gospodar ga je otkrio, i za kaznu bacio u ponor.


GPS praznog želuca i navigatorica Višnja sa zadnjeg sjedišta navodili su zapadno prema Limskom kanalu.
Putem smo tek bacili pogled na Beram, Tinjan, Badernu, Sv.Lovreč , Medake....
i stigosmo prvo do vidikovca, a potom i do samog dna kanala



...gdje se utopismo u ukusnim dagnjama na buzaru i ranojesenskim bojama kojima su se obojale Limske obale


Za sam kraj, idemo još malo južnije prema Vodnjanu, putem pokraj Bala i kamenih kažuna,



...sve do kamenih arkada Svete Foške



Na kraju ovog jednodnevnog izleta po Istri mogu samo reći da smo obašli tako malo u odnosu na toliko puno što se još po Istri može upoznati, doživjeti... "Crvena", "Bijela", "Siva" Istra,
a tek ona "Morska", ....što još reći?
Vratiti se moram!






- 22:35 - Komentari (33) - Isprintaj - #

petak, 19.10.2012.

Put u središte Istrie




Već nekoliko dana spremam se započet pisanje istarskog posta. Zauzmem poziciju ispred laptopa, namjestim prste iznad tipkovnice u poziciju: "Za post spremni!".....iiiii.... blokada...neće iđe...
Zato sam sad odlučila započet uz muziku, neka me veselo povede ...a di drugo nego u samo središte Istre!
Uz Gustafe i dragu Višnju na zadnjem sjedištu našeg auta veselo smo poskakivali preko Poklona do prvog vidikovca kod Vele Učke



Prednost putovanja motornim vozilom je u mogućnosti da se više toga obađe u manje vremena, a nedostatak je u tome što tek krajičkom oka ubereš neke zanimljivosti koje se nalaze uz put kojim se vozimo i tada uspijevaš tek memorirati tu sliku u svojoj glavi, otprilike locirati je na karti i zapamtiti za ubuduće da se sjetiš tu zaustaviti i pogledati to izbliza...kao naprimjer kamene nastrešnice sa tekućom vodom, vjerovatno iz doba Austro-Ugarske. Srećom postoji internet i Google Earth, pa sve to možeš pronaći sjedeći doma za stolom i prije nego opet kreneš na put po Istri.
Odlučili smo ignorirati skretanja za "Istarski ipsilon" i držali smo se lokalne ceste koja je jako dobra, a pritom možeš uživati u pogledu na mala mjesta na brdašcima,
evo jednog od prvih bisera Istre kraj kojeg smo ipak samo prošli (za sada)


Putem....opet prebrzo prelijećemo prekrasne krajolike, polja i ljude, jezerca, šumarke....jooooj kako bih ovo prehodala, onako s noge na nogu....pjeva
Vozimo dalje prema Cerovlju preko kojeg ćemo stići tamo gdje smo krenuli...središte Istre....Pazin
Prolazimo kraj ogromnog starog hrasta..opet prebrzo, eto nas u samom centru grada u potrazi za informacijama i putokazima prema mjestu zbog kojeg smo zapravo i došli ovdje....nekakav krov čije ime nikako da zapamtimo??
Djevojka našeg umitnika nam je lijepo sve objasnila kako tamo doći, ali smo mi zaboravili gdje se točno treba skrenuti, pa smo krenuli potražiti informacije na mjestu gdje se okupljaju domaći ljudi-Istrijani.
Tu je Višnja preuzela vodstvo-ona je već bila i vodi nas do kolodvora i parka Istarskih velikana. Uz kavicu doznajemo od domaćih momaka gdje nam je krenuti i što obavezno trebamo pogledati kad smo već u Pazinu.
Stvarno bi bilo neoprostivo doći u Pazin, a ne baciti pogled prema Pazinskoj jami sa Pazinskog kaštela.
Zato evo nas prvo kod kaštela





Kuće na rubu provalije .... baš iznad pazinske jame....
- 23:44 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.10.2012.

Priko Rijeke do slobode

Uvik mi je bila dojmljiva ona scena iz Bitke na Neretvi kada tifusar Boško (Fabjan Šovagović) stoji nad nabujalom Neretvom, u pozadini se vidi srušen most, a on diže ruku i viče: "Idemo braćo tifusari!! Priko vode do slobode!!!"....i ode... skupa s Neretvom.
Kad je naš stariji umitnik odlučio studirati u Rijeci, svi smo počeli nizati raznorazna mišljenja o tom gradu..
- Primorski grad, a opet se čini kao da je na kontinentu
- Rijeka je kozmopolitski grad
- Tamo se nekako čuti više slobode. Ljudi su slobodniji
- Rijeka je slobodniji grad od Splita koji je zapravo konzervativan
- Kad god dođem u Rijeku, pada kiša.
- Grad na moru, a nema rivu.....ali ima Korzo
I tako su se nizali dojmovi nas koji zapravo Rijeku nismo poznavali, ali smo je željeli upoznati i zavoljeti je,
jer u slijedećih nekoliko godina bit će novi dom našem djetetu. I zavoljeli smo je...upoznali još nismo...posve.
Upoznavat ćemo je s vremenom što sami, što uz pomoć dragih prijatelja.
Uglavnom smo najbolje upoznali dijelove grada koji su povezani s našim studentom - Trsat i Vežicu
I svidjelo nam se, pogotovo zeleni Trsat sa utvrdom ....



Unutar utvrde nalazi se krasno uređen vrt, a tu je i pozornica gdje se održavaju ljetne priredbe...neizostavni kafić koji se može pohvaliti najljepšim pogledom u gradu





Pogled privlači spomenik koji predstavlja neko čudno zmajoliko biće s pijetlovom glavom. Što bi to bilo?
Trsatski zmaj ili Bazilisk - (grč. basilike) zool. kraljevski zmaj, vrsta bezopasnog guštera u Južnoj Americi i Aziji;
mit. legendarni kraljevski zmaj koji je, tobože, ubijao svojim pogledom



Autor baziliska na Trsatu je čuveni Anton Dominik von Fernkorn (Erfurt, 17. ožujka 1813. - Wien, 15. studenog 1878.), austrijski kipar.
Te je zmajeve izradio po Nugentovoj narudžbi, a bilo ih je sveukupno 4: dva za Bosiljevo i dva za Trsat.
Posljednji zmaj je u Bosiljevu postojao još prije nepune godine dana, i tad mu se gubi trag! (tekst od 14.04.2008.!).
U starosti, na samrtnoj postelji Laval Nugent izražava želju za uvođenje željezničke pruge u Hrvatsku, a umire 22. kolovoza 1862. godine u Bosiljevu, gdje je najradije i boravio.
Iz Bosiljeva njegovo je tijelo prevezeno u grobnicu "Mir junaka" u starom gradu Trsatu nad Rijekom, i položeno kraj sarkofaga njegove žene. Pred grobnicom još i danas stoji jedan od 2 brončana zmaja s pijetlovom glavom (pravi naziv tog bića je Bazilisk!) koji su čuvali grobnicu držeći u rukama štit i žezlo.
/preuzeto sa ove stranice/

Zadnji trsatski zmaj još uvijek čuva mir u mauzoleju "Mir junaka"


Sa obnovljene trsatske kule može se uživati u predivnom pogledu na Rijeku i na Učku za kojom zalazi sunce


Lijevo sjajni zvonici - desno dole cigleni dimnjak bez dima



Dole u kanjonu Rječine hipnotiziraju me crno-bijeli krugovi sa velikim ventilom u središtu za otvaranje/zatvaranje...nečega?


Sa Trsata spuštamo se istočno prema sveučilišnom kampusu gdje se među novogradnjama i zelenilom
smjestila nekadašnja vojarna - sadašnja Akademija primjenjenih umjetnosti







Prve dvije godine prošle su dok si reko "keks", s njima i prvi problemi odvojenog života, osamostaljivanja, upoznavanja i prilagođavanja nekom drugačijem načinu života, ...dobro je, ide se dalje.
Krenula je i treća akademska godina. Prva godina kada rođendan našeg umitnika slavimo kod njega u Rijeci,
a ne doma u Splitu.
Rođendanska pizza koju nam je pripremio bila je najbolja pizza koju smo ikad jeli (i ovo nisu pretjerivanja jedne mame!)
Desert smo donijeli u auto-frižideru direktno iz Samobora - brdo kremšnita i 5-6 feta slasne torte imena "Katarina".
Prvi put torta koja nije domaća, koja nije cijela okrugla i nije mojih ruku djelo....kao u neka prošla vremena kada se nije moglo zamisliti rođendansko slavlje bez mamine torte....njami



Vremena se mjenjaju, a ove kupovne torte s imenom nisu tako loše...
Mmmmmm!! hvalimo okuse dok draga djevojka pali rođendanske svjećice. Naš umitnik zbunjeno puše..gasi...
partykiss cerek...svićica se opet sama pali...smijemo se...hahahaha ovo su one zez-svićice!!...
sićaš se kad smo ti ih prvi put stavili....hahahahahahaha!!!!!!
Sve je drugačije, sve je lipo....veselimo se svi skupa u toj maloj iznajmljenoj kužini dok vani tutnje vlakovi iz riječke luke prema kontinentu (i obratno).
- Opet vlak !!! - grintaju mladi, a nama starima sve super, ništa ne smeta...sve je dobro.

Sutra je novi dan....ponedjeljak i radni dan...djeca imaju svojih obaveza.....a mi....mi ćemo na izlet...va Istru!

- 21:59 - Komentari (29) - Isprintaj - #

petak, 05.10.2012.

Klapa prva - FotOOko

Kad se nakupi puno toga za ispričati i pokazati, pa neznaš odkud da kreneši sve ti izgleda kao da je zbrda-zdola...
najbolje je krenit iz početka.
Pa krenimo na to putovanje koje mi je u život donijelo nove događaje, ljude, krajolike, iskustva, ljepotu i sreću.

Tiru-riru-lilu-tiru-liru-rilu.....oglasilo se HAK upozorenje: "Tunel Sv.Rok zatvoren - kolona na izlazu sa auto-puta kod Zadra je duga 6 kilometara-molimo vozače za strpljenje....blablabla...."
Biž'mo ća sa auto-puta prije nego se zalipimo na rep kolone!
Prvi izlaz Pirovac, skrećemo na staru cestu za Zagreb, uživamo u kamenim krajolicima
benkovačkog kraja...pamtimo putokaze koji će nas povesti jednog dana do Asserie, Mačkova kamena....uskoro...
Kod Benkovca skrećemo na sjeverni pravac, a kod Karina se sudaramo s prvim naletima velebitske bure.
Podivljala divljakuša okitila je more bijelim krestama...prelijeva olovnosivu pjenu preko velebnih vrhova,
kao kad pretjeraš s pjenušavom kupkom, pa pustiš da te cijelu oblije i prelije....guši te...



Idemo joj u susret...buri, planini, kiši?
ne obećava planirano zaustavljanje u Smiljanu...možda na povratku?



Smiljan smo odgodili i preskočili....vraćanje na Dalmatinu otkazali....upijam još uvijek zelene krajolike Like...
zapisujem u bilješke:
Veliki Urljaj (?vrh?) kod Gračaca, Cerovačke pećine, Korenica, Plitvička jezera, Rastovača, slapovi Korane, uz cestu prodaju se vrganji, med, sir (nema tih delicija na Dalmatini), Petrova gora, Slunj i Rastoke, Karlovac,
prelazimo mostove...1,2,3...
skrećemo za Klinča sela i eto nas na prigorskim bregima....gore-dole, kuruze, šume, staze i bogaze....
zbrda-zdola i tu smo... zadnja pošta ...Samobor!!
Kremšnite u frižideru, Borkina večera u loncu, kakofonija u Havani, bermet i
prigušeno uzbuđenje pred događaj koji nas je prizvao u ovaj kraj



Mladi i perspektivni foto klub "Klik" iz Svete Nedelje organizirao je svoj prvi foto događaj, nazvao ga "FotOOko" i objavio start u subotu, 15.09.2012. u ornitološkom rezervatu Sava-Strmec kod Svete Nedelje.
Ideja vodilja bila je da se svi mi koji smo se prijavili za sudjelovanje, upoznamo sa mukotrpnim i napornim snimanjem ptica na njihovim prirodnim staništima. U svijetu se to popularno zove Bird Watching i vrlo je rašireno i popularno među ljubiteljima ptica i prirode.





Nakon svega toga mogla sam samo reći: "Svaka vam čast! Hvala vam na predivnim fotografijama pernatih stvorenja, pa i onih inih....hvala vam jer te fotografije prikazuju svu veličanstvenost tog dugo očekivanog trenutka.
Ipak....nije to za mene, ....ponekad pokušam uhvatiti u objektiv neku pticu, ali obično to budu one nebojažljive ptice kao što su: galebovi,labudovi, patke, vrapci, grlice i golubovi, sove i jastrebovi u Sokolarskom centru...jednom sam krenula prema bijelim čapljama....uslikala ih jesam, iz daljine...ali kako sam im se približavala one su otphnule i adio čaplje!
Plan organizatora bio je i pokušaj fotografiranja ptica koje bi mogli sresti u ornitološkom rezervatu Sava-Strmec, ali nakon ovog uvoda u fotografiranje ptica bilo je svima jasno da od divljih ptica neće biti ni pera. Pored nas 40-50 brbljavaca u šarenoj odjeći žarkih boja, sa foto-oružjem na gotofs...sve su ptice dale krilima vjetra.



"Pecanje" - (Ekipa)


Foto-ptičar Tomica Rubinić je to predvidio pa nam je donio jednu ptičicu iz svoje kolekcije za prezentaciju

Velika sjenica - glavom i kljunom!
- 20:24 - Komentari (19) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< listopad, 2012 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga


  • o svemu pomalo,
    nečega puno, nečega malo,
    nekomu previše, nekomu premalo,
    a meni dovoljno.

    O FOTOGRAFIJAMA
    Sve fotografije objavljene na blogu
    moje su autorsko djelo,
    osim ako nije drugačije navedeno.



    Image and video hosting by TinyPic

    Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
    Možda su oba u vremenu budućem,
    A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
    Ako je sve vrijeme vječno prisutno
    Sve je vrijeme neiskupljivo,
    Što moglo je biti jest apstrakcija
    Koja ostaje trajnom mogućnošću
    Samo u svijetu razmišljanja.
    Što moglo je biti i što je bilo
    Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
    U sjećanju odjekuju koraci
    Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
    Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo


    T.S. Eliot


    "Znam koliko toga ne trebam
    da bi bio sretan."
    /Woofman - Apallachian Trail/

    "Toliko je bilo u životu stvari
    kojih sam se bojao -
    a nije trebalo.
    Trebalo je živjeti"
    /Ivo Andrić/


    (...) da ostanemo ovo što smo.
    Sutra. I uvijek.
    Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
    Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
    da jedno drugom ne dopustimo
    da budemo ono što nismo,
    da ne gledamo vučijim očima
    i da se uvijek prepoznamo
    kada se sretnemo.
    /Tišine - Meša Selimović/




Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se