gustirna

utorak, 29.05.2012.

Svibanjski pupoljci i tobolci

Nakon što sam se naradila u blogerskom tjednu, vratio mi se radni elan, pa eto novog posta!
Nešto slikovito, za moju i vašu dušu

U travnju i svibnju sve raste i buja. Dok me nema, u mom otočkom vrtu sve se raspojasalo.
Samo jedan vikend bit će dovoljan da uredim i počupam što se počupati mora.


Grmovi žutih margaritela sve su pokrili, pomalo se već suše i šire svoje sjeme za iduću godinu.
Ovog proljeća otplesali su svoj ples.


Geranij mi je procvjetao kao nikad. Njegov miris unosi harmoniju u moj svijet i povezuje me sa cijelim svijetom
Pelargonium graveolens - cijenjena u aromaterapiji -eterično ulje mirisom jako podsjeća na miris ruže, pa mu je njemačko ime - Rosen geranium


Među smiljem skrili su se plavi cvjetići crnjike - Nigele Damascene


Prošle godine rasijala sam vrtom sjeme Nigele, te je ove godine izrasla svugdje među travom


Obožavam ovaj cvjetak! Nježnost njenih pupoljaka i raskoš cvijeta bacaju me u trans
Ne zovu je Englezi zaludu "Love-in-a-mist" ili "Devil-in-a-bush", a njemačko ime joj još više paše "Jungfer im Grunen" iliti "Djevica u zelenom"


Nigela Damascena - damaščanska crnjika vuče podrijetlo iz Sirije, ali je još od starih vremena udomaćena na našem primorju
i uveseljava naše livade i vrtove


Iz cvijeta stvara se tobolac u kojem će zrijati sjeme


Sjemenke crnjike (nisu u vezi s običnim kimom) su sitne, crne kao ugalj. /Niger = crn/
Od sjemenki druge vrste crnjike, latinskog naziva Nigela sativa,proizvodi se dragocjeno i vrlo ljekovito ulje crnog kima Smatra se da je ulje crnog kima panaceja, odnosno lijek za sve!



Kad zagrizem sjemenke naše obične crnjike osjetim među nepcima neki davno izgubljeni okus iz djetinjstva.
Možda na neke starinske bombone, karamele... kojih više nema...
Dok čistim vrt pazim da ne počupam moju dragocjenu crnjiku. U srpnju ću pobrati suhe tobolce i skupiti sjeme. Možda nađem nekakv recept za
domaće karamele, a može se i po pecivu posuti, baš kao i sjemenke običnog kima, samo što su ove puno ukusnije.
Osušeni tobolci crnjike također su rado viđeni u aranžmanima od suhog cvijeća



Među travom skrivaju se i nježne travčice koje također preskačem u svom čistačkom pohodu:
- Velika treslica / lat. Brixa maxima/ ili nježnije Majčine suze,
te Zečji repić /lat. Lagurus avatus/ - također se često koriste u aranžmanima sa suhim cvijećem



Muškatna kadulja opet je izrasla na svom starom mjestu i zametnula bogate pupoljke.
Salva scarlea - jako cijenjena u aromaterapiji


Dok se krećem vrtom i čupkam tamo-amo, povjetarac mi pod nos donosi miomiris Prave kozje krvi / lat. Lonicera caprifolium/


Kad mi je prijateljica dala mali izdanak kozje krvi da ga posadim negdje u vrtu nisam ni sanjala kakav predivan miris proizvode njeni cvjetovi.
Pročitala sam da je zbog svog ugodnog mirisa i gustog rasta ova biljka bila vrlo popularna za ljubavne sjenice.
Treba se samo čuvati crvenih bobica koje su otrovne.


Prijateljica kozju krv još zove "orlovi nokti" - valjda zato jer pupoljci podsjećaju na nokte neke ptice grabljivice.


Dok pažljivo čupkam da ne počupam ono što ne želim, ispod stijene izviri mali paučić !!?....
... gle tih boja kako samo upozoravaju: "Opasnost! Ne diraj me, ugrist ću te!"
....tresem se od straha , gle kako me plaši?!....dođi, dođi...ušlikat ću te sad!







hi-hi-hi....ići mići paučići....



Gle ti njega! V kao Vendetta !!!


Oproštajno jutro - južina navukla oblake, možda i kiša padne ovih dana i zalije moj lijepi vrt dok me nema.
Umorno pogledavši očišćeni vrt nekako sam tužna....prazno je, tmurno ...možda zbog ove sive južine,
....ma narast će opet žuto cviće..


Juke me razveseljavaju izvodeći piruete kao kakve balerine juke-ke !!.
Adio do slijedećeg puta i dočekajte me lipe i rascvitane !!




- 19:10 - Komentari (28) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.05.2012.

Rodile su mamine trišnje

Od početka svibnja, pa do sredine lipnja, vrijeme je berbe trešanja.
Prve su male i vodenaste bez osebujnog okusa, srednje su baš onako u sredini - može stat, a zadnje su kapitalke - velike crvene, mesnate,
sočne pune okusa, ali i podstanara (njih ćemo u ovoj priči zanemarit)



Moja mama je Kaštelanka, a to znači da njenim žilama ne teče obična krv nego je pomiješana sa sokom od trešanja,
a samim time i mojim žilama teče bar 50% trešnjina soka. Pošto idemo u Kaštila trešnje ćemo od sada zvati - "trišnje".
Berbe trišanja kod dide i babe bile su vrlo važan i drag dio mog odrastanja. Kad bi dida objavio da su trišnje sazorile za branje,
svi bi se skupili i krenuli u polje. Natovareni "koficama" (pletene košare), skalama, "gančima" (kuke u obliku slova S za potezanje visokih grana ili za objesit koficu na granu). Dida i konj Lisko na čelu, baba, mama, barba, tete i mi dica složili bi se u karavanu,
pa priko ledine i gomila, puteljkom kraj stare masline došli bi na "Bučinjake" di su bile didine trišnje.
Rasporedili bi se po stablima i berba pi počela.
Žene su brale sa poda i potezale grane "gančima", muški su obično bili na skalama,
a mi dica smo se penjali po stablima i pobrali sve šta se nije moglo dohvatit sa poda.



Šuškalo se među lišćem, pričale priče, crvene slatke okruglice punile su kofice...broj koštica po zemlji se množio...a onda bi u neko doba dida
viknija : "Ajmo zapivat! Pivajte, pivajte svi!" - pa bi svi lipo zapivali. Mi dica smo se nadglasavali ko će jače, više, bolje.
"Kofice" i "kofe" su bile sve punije i crvenije.....jednom mi je mama ispričala zašto dida voli kad svi pivaju dok se beru trišnje -
Dok se piva ne mogu se jest tišnje! Ahahahahaha- a bila sam sigurna kako je didi drago slušat naše pivanje!!!
Od poljoprivrede se živjelo u familiji moje mame. Trišnje su išle u prodaju, tek manji dio dijelio se među beračima, odnosno nama.
Osim trišanja bile su tu i "praske" (breskve), salata, grožđe u vinogradima za vino, prošek, rakiju...
Prošle su godine, došle nove generacije...odavno nisam bila u berbi trišanja u Kaštelima.
Nikako da urode one mamine trišnje?!



Sve do nekidan. Napokon su rodile mamine trišnje i to bogato!
Već je 7-8 godina otkad ih je mama usadila na komadiću zemlje kod stare didine kuće, a nijedna godina baš nije bila rodna.
Spakovale smo skale, kofice, kantice (nova vrimena-novi materijali)... ali zaboravile smo "ganče" za potezat grane. Ma, snaći ćemo se!
Popet ću se na stablo, neće valjda puknit grana poda mnom (iako, nisam baš sigurna??). Daleko sam od one dječje okretnosti i lakoće,
ali još uvijek znam pljuckat koštice na tle.



Sa otežalih grana počele smo brati okruglaste plodove....malo u kanticu ....malo u drobicu.....mmmmmm šta su slatke, lipe....
"Ovo je život !!!!!" - reče mama, a ja se jednoglasno složih!







Penjem se na skale, berem, pljuckam, ubacujem u kanticu, pljuckam, berem .... prisjećam se i pogledavam naokolo....
kuća, palme...sve izgleda isto...a opet...


Pogledam prema Kozjaku u čijem podnožju su bila polja i ono didino polje sa trešnjama. Kozjak je još tu, ali...


Okrenem se tamo gdje je bio vinograd sa vinogradskim breskvama - one male "bilice", mirišljave, a kad zagrizeš....nikad više takvog okusa....
i vidim...davno se Jugovinil proširio preko didine zemlje (otkupljene, naravno), postavio ograde, sagradio nova postrojenja i hangare za
skladištenje svojih kemikalija.... sad su ruševine...


Dole prema moru, u hladu velike smokve modrulje, igrali smo se kod lokvice i proučavali kako od punoglavca nastane mala žabica...
kad bi nam dosadilo uputili bi se puteljkom prema moru. Na obali je bio veliki "slani kamen" - naša mala planina za veranje,
a u plićaku "crni pijesak"...u kojem smo tražili školjkice i maštali kako je to poseban čudotvorni pijesak.....a onda su nam odrasli rekli da
se ne smijemo tu kupati, niti skupljati školjke jer je taj pijesak otrovan....bila je to odbačena "šljaka" iz Jugovinila...
danas kad pogledam u pravcu mora...smjestila se kaštelanska marina



Pogledavam mamu... i ona je zašutila....sigurno prebire po svojim sjećanjima...djetinjstvo uz more, polje...nije bilo industrije,
samo čisto more i obrađivana polja...
....jedna od njenih najčešćih izjava bila je kako kraj mora nikad nije dosadno, uvik možeš sebi naći zanimaciju i zabavu...



U konobi....dida već odavno ne priliva vino iz bačvi u demejane, a baba ne prostire suhe smokve ...
... dica se više ne igraju "kukala" u njoj ...



Razbudi me crvenilo pred očima!



Kofica, kantice, lavori .... sve je bilo prekriveno crvenim ... rastjera mi ovaj košmar od prošlosti i sadašnjosti koji me obuzeo



Hvala ti mama, tvoj ostvareni san o trišnjama vratio mi je bar na kratko, trenutke djetinje sreće i bezbrižnosti.
Kofica je puna....moja duša je prepuna...



- 07:59 - Komentari (18) - Isprintaj - #

subota, 26.05.2012.

Nije Rijeka, al' je blizu


Zaželila sam se malo putovati, pa sam se sjetila naših lanjskih putovanja na relaciji Split-Rijeka-Split.
Prva godina studija uvijek je nekako kritična po pitanju te odvojenosti, pa se svako malo zaželiš posjetit sina studenta.
Druge godine je već probijen sav led, uletila cimerica....i sad ne mogu starci banit kad im šune u glavu.

U svakom slučaju, došlo mi je da putujem i.... ajmo, ajmoooooo....u Bakarac!
Eto nije Rijeka, al je blizu!



Bakarac je jedno malo mjesto smješteno u istočnoj uvali Bakarskog zaljeva ( na ovom linku saznajem da ga neki zovu i Bakarački zaljev). Bakarac pripada gradu Kraljevici, iako sam ja po nekoj logici smatrala da mu je glavno sjedište Bakar, kao stariji veliki brat


Zašto baš Bakarac?
Želja da stanemo u Bakarcu, a ne se samo provozamo kroz Bakarac, datira još iz mog djetinjstva. U djetinjstvu smo svi imali puno želja koje
su se mogle ostvariti samo ako bi nam ih roditelji ispunili. Prilikom naših putovanja prema unutrašnjosti i natrag, tata se češće odlučivao za
vožnju Jadranskom magistralom, a rijeđe preko Like. Valjda zato jer je volio biti što više blizu mora i kad vozi.
U tim vožnjama moj zadatak je bio sjediti na zadnjem sjedištu i promatrati krajolike kroz koje smo prolazili. Još uvijek volim promatrati krajolike dok se vozim, jedino je nezgodno kad me to uhvati dok je volan u mojim rukama.
I tako smo puno puta prošli kroz Bakarac, a meni bi uvijek za oko upale neke duge drvene skale koje su se koso uzdizale iznad morske površine.
"Tata, šta je ono tamo?"
"Koje tamo?
"Ono šta izgleda ka skale i puno je visoko i koso."
"Aaaaa, to su ti tunere." - reče bez da pogleda u tom pravcu
"A šta su to tunere?"
"Tunere su ti.....ma ne mogu ti sad to objasnit dok vozin! Pitaj me opet kad negdi stanemo."
"A možemo li ovde stat?"
"Ne možemo, stat ćemo kad dođemo u Karlobag."
"Uf, taj Karlobag." - i nastavin gledat te visoke skale za koje sad znam da se zovu tunere.



Kasnije sam od tate doznala i čemu su služile te tunere. Za lov na tune. To su bile izvidnice, pa bi se gore do vrha popeo ribar i promatrao more u Bakarskom zaljevu. Pa kad bi ugledao neko komešanje na površini, ili tunu kako u skoku hvata srdelu nad površinom....uzbunio bi čitavo mjesto.
I onda bi počeo lov na tune.



Ponekad smo kroz Bakarac prolazili noću. Tada bi vidjela vatru koja je sukljala iz nekog visokog dimnjaka, a odrazi te vatre vidjeli su se na moru i na prozorima kuća u Bakarcu.
"A kakva je ono vatra iz dimnjaka?"
"To je koksara...."
Koksara me baš nije puno zanimala, iako mi je Bakarac izgledao nekako mistično s tim bakrenim odsjajima na staklima.
Zaključim kako se Bakarski zaljev tako zove upravo zbog te vatre koja po noći osvjetljava morsku površinu koja se pretvara
u tekući bakar. Dugo sam vjerovala da je to baš tako, ali ni danas ne znam točno zašto se taj zaljev zove Bakarski.

Vratimo se tunerama.



Želja iz djetinjstva bila je ostvarena kada smo prošle godine putovali za Rijeku Jadranskom magistralom. Već na po puta sam rekla:
"Stat ćemo u Bakarcu! Želin vidit izbliza one tunere."
"Oćemo!"
Eto, zar je to bilo teško?
Srećom, vrijeme nam je bilo naklonjeno i nije pala kiša kojom su nas plašili oblaci putem.


Na Pagu je baš padala


Vrijeme je bilo baš savršeno za snimanje, nigdje nikoga, samo mi, Bakarac i tunere.....i jedan galeb








Na kraju mu je dosadilo, pa je i on otišao


Preko puta Bakarskog zaljeva primjećujem terase na kojima su bili vinogradi. Možda se još neki obrađuju


Opet me sjećanje vrati u tatinog "Fiću" i začujem ga kako govori:
"E ovo gore iznad ceste su vam vinogradi od Bakarske vodice!" -
naravno da sam znala šta je Bakarska vodica, pa to je šampanjac kojim se nazdravljaju sretne Nove godine!


Dovoljno smo se zadržali u Bakarcu i kod tunera, palo nam je na pamet da će nas sinak čekati za ručak


...vrijeme je da krenemo dalje...



- 07:59 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 25.05.2012.

Poruke iz davnina

"Nije mi dosadno, jer nikad nisam sam.
Skupljam odjeke tudjih neizgovorenih rijetci
i ... sklapam svoje svjetove"

/zapis sa stećka/




Šetajući grobljima današnjice na nadgrobnim pločama možemo vidjeti simbole križa, zvijezde, polumjeseca, knjige, golubice, maslinove grančice, ruže, anđele, fotografije, reljefni lik ili bistu pokojnika, uklesano ime, prezime, godina rođenja i smrti.
Rijetko ćemo naići na nekakav zapis na ploči i to zapis kojeg je osmislio sam pokojnik kako bi živućem budućem svijetu ostavio
trag o sebi i svom postojanju.
Upravo takvi zapisi koji su zapisani na srednjovjekovnim stećcima su me zadivili i inspirirali za ovaj post.



Ono što znam o stećcima skup je informacija iz raznih izvora. Prve su bile lekcije o bosančici i stećcima sa satova povijesti u školi.
Nakon škole dugi niz godina stećci mi nisu padali na pamet dok mi prije nekoliko godina
u ruke nije došao časopis "Nova akropola" gdje je bio objavljen članak "Zapisi sa stećaka", autorice Blaženke Grgić.
Moje znanje i iskustvo nije toliko bogato da bih mogla složiti priču o stećcima, bar ne onako stručno i lijepo kako
je to napisala autorica istražujući njihovu povijest:

"Sve dok im se sasvim ne približi, prolaznik ne bi razlikovao stećke od običnih stijena. Tek pogled izbliza otkriva tajanstveni svijet ispunjen jelenima, kopljanicima, likovima podignute ruke, rozetama, križevima, suncima i polumjesecima, cvjetovima, vinovom lozom...
Bogata simbolička ornamentika već je dugi niz godina predmet spora povjesničara i teologa oko njihova podrijetla i značenja.
Svaki od ovih kamenih biljega nosi i neku poruku, nešto nam živo pripovijeda...
Poruke sa stećaka, pisane starim jezikom i nama neobičnim izrazima, ali dovoljno razumljivog sadržaja,
govore o životu koji se zapravo i ne razlikuje puno od našeg, sa svim njegovim nadama, postignućima, uspomenama,
radostima, ljubavima ... Stoga su nam razumljive i dirljive poruke poput primjerice ove koju nepoznati čovjek iz prošlosti
s kamenog biljega upućuje svojoj voljenoj:

"... vetc sam na drugoj strani, prepoznajem hodnike, angjele ...volim te,
al' ti disi, disi, samo disi... a naše vrijeme ce opet dotci ..."




Prije nekoliko mjeseci krenuli smo put Imotskog u potragu za bunarima i stećcima. Između mjesta Cista Velika i Cista Provo
naišli smo na skupine stećaka poslaganih tik uz prometnicu.
Srećom bila je tu informativna ploča sa podacima koji su nas zanimali:
"Crljivica je kasnosrednjovjekovno groblje nastalo od 14.-16.st. pokraj rimske prometnice i vrtače s bunarima.
Oko 90 sačuvanih ploča, sanduka i sljemenjaka je tek dio ukopa raspoređenih na 3000 m2.
Ova lokacija je najbrojnija i najznačajnija skupina stećaka na području RH.
Groblje oko Velike gomile čini cjelinu s grobljem na Maloj gomili koja je smještena 200 m zapadnije.
Istiću se stećci ukrašeni plitkim reljefima, kojima su klesari uprizorili široku lepezu motiva povezanih
s pogrebniom kultom, običajima i shvaćanjima onodobnog stanovništva. Čine ju prikazi ljudskih figura i životinja u različitim kompozicijama,
s prikazima povorke kola, viteških turnira ili lova, a u kombinaciji s arhitektonskim, geometriziranim ili floralnim obrubima.
Inačice križeva otkrivaju vjersko ovilježje pokojnika, ljiljani i štitovi su znamen feudalnih gospodara, a rozete i polumjeseci su preslik
nebeskih tijela postavljenih prema njihovu položaju u trenutku pokopavanja."













Podatke o stećcima svatko može naći na internetu kao što sam i ja pronašla dosta toga, pa ću prenijeti tek neke kratke izvatke
iz teksta koji je napisan povodom velike izložbe stećaka upriličene u Zagrebu 2008.g. "Stećci - jedinstvena i zadivljujuća baština"
Među te izvatke priložit ću neke moje fotografije nastale na lokalitetu Crljivica i na platou kod Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.



"Stećci su u europskoj i svjetskoj kulturi jedinstveni, nemaju izravnih uzora, niti su preslika ičijih drugih spomenika. Ti se monumentalni kameni blokovi gusto rasprostiru na području Bosne i Hercegovine, u južnim djelovima Hrvatske, zapadnoj Crnoj Gori i jugozapadnoj Srbiji. Najmanje sedamdeset tisuća stećaka razasuto je po brdsko-planinskim prostranstvima Dinarskog gorja....



...No, kako se mnogi od stećaka nalaze u višim predjelima planina, na nadmorskoj visini i do dvije tisuće metara i na često teško dostupnim mjestima, većina istraživača stećaka pretpostavlja da ih (unatoč uništavanju od strane čovjeka i prirodnih sila) ima ukupno preko stotinu tisuća...
...Dio stećaka su srednjovjekovni nadgorbni spomenici, dok se za preostale takve kamene spomenike ne zna čemu su točno služili. Stećci po svojoj veličini spadaju u red megalitskih kamenih blokova...



...Povjesničarka umjetnosti Barbara Vujanović o podrijetlu imena stećak kaže: "Naziv stećak u uporabi je od novijega vremena. On dolazi od riječi stojećak te znači nešto postojano, veliko, visoko. Prije njega nadgrobne su spomenike imenovali različitim nazivima: mramorje, mašete, mramori, biljezi, kamici, usađenici, starobosanski spomenici, bogumilski spomenici....
....Za klesanje većih stećaka, a posebice njihov "prijevoz", često bi bio potreban velik broj radnika. Majstori klesari zvali su se kovači, a oni koji su urezivali natpise pisari. Gruba obrada se vršila u kamenolomu, a fina u nekropolama...



...Prema dosadašnjim spoznajama, stećci su podizani u razdoblju od kraja 13. stoljeća do prvih desetljeća 16. stoljeća....
... Fatih Hodžić ističe: "Po osnovnim značajkama stećci mogu biti stojeći (stup, križina…) i ležeći (ploča, sanduk, sljemenjak...), koji čine preko 95 posto ukupnog broja, a među kojima je daleko najviše sanduka (61 posto), teških i do 30 tona.
..."Stećci su postavljani oko crkava, uz bunare i lokve, na pretpovijesnim tumulima - gomilama, na visokim gradinama, u sklopu neke starije arhitekture, na prostorima srednjovjekovih grobalja."..



...Adnan Jasika u članku "Umjetnost stećaka" naglašava: "Natpisi su vrlo važan činitelj vrijednosti stećaka, jer govore o stupnju razvoja pisma, stanju narodnog jezika, povijesnim događajima i osobama. Uz pomoć natpisa moguće je nekad i vrlo tačno odrediti vrijeme izrade stećka. Oni su pisani narodnim jezikom i govore o pokojniku, zazivaju boga, ili izražavaju neku narodnu mudrost. Česte su odavno izumrle riječi i izrazi. Pismo je lapidarna ćirilica sa izuzecima glagoljice, latinice ili grčkog pisma. Ćirilica je bila općedruštveno pismo... Ona je u Bosni imala svoj razvojni put pa su je zvali bosanska ćirilica ili bosančica. Tu su neka staroslovenska slova sasvim iščezla, a uvedena su druga, čisto bosanska.".


...Za bosanskohercegovačkog pjesnika Maka Dizdara stećak je tajanstveni "kameni spavač".



Još jedan link o "kamenim spavačima"

Zapis sa jednog stećka pod kojim leži čovjek koji se umorio sadeći drveće:
"A se lezi Klut od Dolnjih strana sin. Legoh jer se zmorih. Nisam vjerovo al sad znam da nikdar nije isti clovek onaj kojino sajdi dlvo
i otnaj kojino se u sjeni dlveta odmara. Dulgo sadih dlveta i ni mi tohga zal. Zal mi je tsto stajdoh.
Sujza koju pusti ona koju voljoh terza mi je no ovi kam koji na me ona stavi. I da se ne zaboravi ko bjeh zapis mi ona stavi
da sam cjel svoj vjek sajdio dlveta, a da se odmaram u sjeni ovi kami.
V drugi vtorak v kolovozu 1288.godine"




Ovdje leži Gorcin iz Soli:
"A se lezi Gorcin iz Soli. Postoji tisuc natcina da se zmre, al ni jedan nije pravi.
Postoji hiljadu tisuca putova kojima zivi hojde krojz dalne, a mertvi kroz smerti.
Zast je sve tsto je lijepo poput najsarenijih tica zajtvoreno u kaveze? Lezim i grko mi je.
Vse vijdim, vse tcujem, vse sad znam, vse ticem al uzduh da udanem ne mojgu. I zato još grtcije mi je, a dulgo ti mi je lejzati.
Ne prolajzi pojred mohga kama proplakatcu, jer tij si ono tsto ja bjeh i vidjim lujdo trojsis dni ko tsto ih ja potrojsih.
Ne prolajzi drujgi put pored mohga kami ugriscu te.
1253. godne v srpanj legoh v zemju ko posjetcen."

Čitajući još jedan od zapisa sa stećka, bila sam duboko ganuta i osupnuta mislima malog čovjeka Tanisa
koji je ropski živio u 14. st., a umro je prije točno 623 godine.
Mi danas smatramo kako smo učeni i pametni, filujemo se informacijama sa svih strana, vjerujemo da znamo sve što bi se moglo saznati.
Zapravo ne znamo ama baš ništa! Baš kao i ovaj nepoznati čovjek koji se na kraju svog mukotrpnog života usudio sumnjati u postojanje svevišnjeg bića da bi u toj sumnji poistovijetio svoju malenkost sa tim svevišnjim kojeg je cijeli život čekao da ga spasi :

"A se lezi Tanisa Crk od kraljeve Sutjeske, od kralja voljen, al bez slobode, k’o lovacki pas kralju dodjeljen. Zivjeh al vodom ne zgasih zedj nit plodovma zemje ne vtolih glad, jer se glad i zedj vratjahu svaki dan u utrobu moju, kao tsto se vsaki dan vratcah ja iz polja kutci svojoj isti, al za taj dan druktciji. I stalno misljah na tebe Gospode, i sa molitvom tebi sklapah obnoc otci svoje, i sa molitvom tebi zjutrom ih otvarah kao tsto se zjutrom otvaraju projzori i dverji doma tvojega i mojega. I stalno te tcekah i nadah ti se stalno. Al Ti se ne pojavi niti mi se Ti obznani. Samo muk.

I rodi se sumnja u dusi mojoj sumnji nesklonoj da i ti negdi, ko ja ovdi, uzalud ne tcekas spasenje od mene. I s tom terzkom mislju legoh pod ovi biljig i tu miso usijekoh u tverdi kam da oni koji protcitaju vide tko tce od nas dvojce pervi docekat spasenje. Legoh grk 1389. ljeta po Gospodu kad Tverdko bje kralj od Bosne, Serbie, Dalmeise i Zapadnijeh strana, a ja tad bjeh starac koji u svjetu vidjeh ono tsto nehtjeh vidjet, a ne dotcekah ono tsto srdce moje stalno tcekase i samo to zeljase."


Laka ti zemlja mali - veliki čovječe!







- 07:59 - Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.05.2012.

Šta je to motar ?

Evo me opet! Gdje smo ono stali jučer?
Moguće da vas zanima jesmo li se na koncu konca ipak okupali u Baškoj vodi? Jesmo!
Bar neki od nas, ali nije bio isti gušt kao da smo se kupali na Vrulji. U Baškoj vodi smo jedva našli plažu na kojoj nisu ordinirali bagerima,
a Vrulja je ipak Vrulja. Zato nisam nijedan "klik" napravila u Baškoj vodi ...iz principa.
Ma dobro je to! Kupat ćemo se na Vrulji neki drugi put.

Aha! Motar!
Berba motara je bila više nego unosna. Došli smo kod prijateljice na Slime (jedno mjesto iznad Dubaca, iza ovog brda).


Sav ubrani motar sa Vrulje rasporedili smo u dvije velike zdjele. Onaj motar koji je bio mekši pojeli smo odmah za ručak.
Degustacija je bila neophodna, jer većina prisutnih berača motara još nikad nisu probali tek ubrani motar kuhan sa krompirom "na lešo"
/kuhano u posoljenoj vodi - kao zelje, blitva i sl/. Reakcije su bile prema očekivanjima - svi odreda oduševili su se okusom i odmah su počele padati ideje gdje ćemo idući put poći u berbu.



Motar iz druge zdjele bit će konzerviran po specijalnom receptu kojeg je naša domaćica dobila sa Pelješca.
Moja malenkost je već ranije probala tu morsku delikatesu na oba načina i sve šta mogu reći - Fant-fantastično je! Motar je zakon na sve načine!
Dosta je bilo priče, vrijeme je za slike, jer kako vam uopće objasniti što je to motar ako vam ne pokažem slike, jer kad vidite sliku
viknut će te: "Pa znam to - to je ona trava šta raste uz more!!!"

Ovako izgleda motar u svibnju, u vrijeme kada se bere za jelo i konzerviranje, a to znači prije cvatnje




Ovako izgleda motar za vrijeme cvatnje, a to je usred ljeta, usred sezone kupanja


Najčešće izviruje izneđu stijena, u procjepima....baš u onom kutku među sikama gdje ste prostrli svoj ručnik ...


Bujniji grmovi mogu se zateći i na morskom žalu...


....recimo u nekoj uvali kao što je ova - Taleška vela na Visu


A sad zaozbiljno:
Lat. Crithmum maritimum L.
Engl. Rock samphire
Naši domaći nazivi: motar, matar, motrika, morski koper, morski koromač, petrovac, trava sv.Petra, primorski obalac, šćulac, slatki kopar
Po viški: Trova ca reste uz more
Od davnina se upotrebljava kao antiskorbutik, diuretik, aromatik, aperitiv, digestiv, depurativ, karminativ te kao povrće i začin. Listove rabe u liječenju tegoba s mjehurom, za detoksikaciju organizma i čišćenje krvi, za jače mokrenje, protiv bubrežnih komplikacija i tegoba želuca te za mršavljenje. Istraživanja pokazuju kako matar sadržava eterično ulje, aminokiseline, kumarine i flavonoide te velik postotak vitamina C.

Cijeli život susrećem busene motara po sikama, žalima,pa čak i u splitskoj luci po čemu zaključujem da raste bez obzira na čistoću mora.
Tek prije par godina sam saznala da je to jestiva biljka i odlučila ga probati. Rezultat mojih prvih degustacija je bio frapantan. Nisam ni u snu očekivala da je tako pikantno ukusan, skuhan tek u vodi. Čak mi je miliji po okusu svježe skuhan nego konzerviran.
U čemu je tajna tog okusa?
Motar samo želi da mu je more u blizini, da ga zalijeva, oplakuje, miluje, da mu šapće nježne riječi po mjesečini....a tamo gdje more ne može doseći valovima, niti kapljicama...tamo motar ne raste...
Kad bi pokušala opisat kakvog okusa je taj motar...jedino što mi pada na pamet je - okus po moru.
Sirov mi baš nije po guštu, iako nekima možda i jest....ali kuhan.....mmmmmmm.... more u ustima!



Najljepša priča o mataru potječe iz grčke mitologije koju sam našla ovdje, ali nećete se prošvercat bez čitanja, jer cijelu priču ću prepisati zato što zaslužuje da je svi pročitate.
Nakon čitanja svima će vam biti jasno zašto motar ima tako božanski okus.

"Kako je zapisao grčki povjesničar Teopomp, bog mora Posejdon zaveo je Zeusovu miljenicu nimfu Dahomar, te onako zaljubljeni, strepeći pred bijesom olimpskog vrhovnika, utekoše u Hadrijski zaljev, kako se tada zvalo Jadransko more. Misleći da su pronašli utočište, na usamljenoj hridi predadoše se strasti. Ipak, nisu mogli tek tako uteći Zeusu. I dok su sljubljeni ležali na postelji od busja matara koje se ispružilo kao tepih po oštrim otočnim hridima, Zeus, izbezumljen od ljubomore, hitnu s neba smrtonosnu munju na iznenađene pohotnike. Odmah su, prije negoli je munja pogodila i zapalila postelju od matara, zaronili u more, a Posejdon je svoju ljubavnicu zaštitio zakrivši joj tijelo svojim leđima pokrivenim školjkama i morskom travom, a potom su, na Zeusovo zaprepaštenje, nastavili ljubavnu igru. I baš kad je strast u podmorju dosegnula vrhunac, sjeme koje je izbacio uzdrhtali Posejdon suknu iz njegova uda prema površini. Tek što su kapi iskočile kao mali vodoskok spali ih Zeusova munja i pretvori u kameno otočje. Po nekima u Kornate, a po Teopompu Paklinski arhipelag pred Hvarom, gdje još i danas viri iz mora ona hrid, ljubavna ložnica Posejdona i nimfe Dahomar. Kad su izronili i, zadovoljeni, ali još uvijek u strahu od kazne, zagrljeni sjeli na obalu najvećeg od otoka nastalih od sprženog sjemena, Zeus je stišao svoj bijes i oprostio svom braci ljubavnu psinu. Zadovoljan što je od njegova sjemena uspio stvoriti novo otočje, vratio se svojim kočijama natrag na Olimp. Pa je zatražio da mu posluže neko jelo od matara, uzmorskih biljaka koje su grčki sladokusci i pomorci obožavali. Njihov kiselkastogorkasti okus, upotpunjem mirisom mora i eteričnih ulja, posvema je smirio njegovu ljutnju i on je zaspao odmah nakon užine. A Posejdon i Dahomar opet se predadoše silini svoje strasti, a umjesto otoka i hridi, svaki put kad bi on isbacio svoje sjeme, koje je klizilo niz nimfina bedra, pod njima je nicalo mlado busje matara i mirisalo podjedanko zavodljivo kao ono na Olimpu.



Pa kad je i njih svladao umor, a potom i glad, zaroni Posejdon i vrati se stežući u rukama velikog ugora, kojeg potom skuha na suncu, u slanoj kamenoj duplji uz samo more, ispunjenoj kapljicama koje su se otresle sa vala koji se prelio na obalu pri izronu morskog boga. Dahomar, koja je već progutala nekoliko mladica matara, ubaci još jedan mali bus u neobičnu juhu od tog uzmorskog bilja i zmijolike ribe. Uživali su kao maločas Zeus za svojim blagovaonikom. Ali on je nakon dobrog objeda snivao stvoriteljske snove, potaknute matarom, i već je u svom budnom duhu zamišljao nove otoke i luke koje će stvoriti i podignuti, dok su Dahomar i Posejdon, siti od jela, ali nezasitni u svojoj strasti, opet zalegli na postelju od matara i prepustilji se ljubavnom užitku kao da ih se nimalo ne tiču ni svijet ljudi ni svijet bogova. Tek kad bi niz nimfina bedra kliznulo Posejdonovo sjeme, na mjestu gdje bi plodna kapljica dotaknula kamen i prodrla u pukotinu, niknuo bi novi busen matara, podatno uzdarje njihove neutažive strasti i ljubavi."




Red je napisat i pokoji recept:
Najjednostavniji recept je "motar na lešo" (sa krompirima ili bez - kuhano u vodi bez krompira intezivnije se osjeća njegov izvorni okus)
Odvojiti i oprati mekše grančice motara. Ako vam je čisto more blizu, najbolje ga je oprati u moru.
U lonac se napuni voda da uskuha. Kad uskuha ubaciti očišćene mladice motara, posoliti i pustiti da kuha na smanjenoj vatri oko 10-15 minuta.
Kad je gotovo procijediti i poslužiti začinjeno maslinovim uljem.
Krompir se može skuhati posebno kao prilog, a uz motar se mogu još servirati i tvrdo kuhana ili pržena jaja.
Ribu i ostale morske specijalitete ne treba posebno spominjati, to se podrazumjeva.

RECEPTI ZA UKISELJENI MOTAR:

1. VIŠKI RECEPT /iz kuharice "Škoj na pjat"/ - u mješavini vode i octa, omjer 5:1, kuha se motar, 1-2 minute. Nakon toga travu izvadimo, ohladimo, stavimo u ocat razblažen vodom ili u ulje.
Koristi se kao dodatak morskim salatama (od hobotnice, plodova mora i sl...)

2. RECEPT SA PELJEŠCA: Motar obariti u nezasoljenoj vodi, neka prokuha par minuta (2-3 glogolja). Procijediti i ohladiti.
Posebno uskuhati mješavinu pola vode i pola octa, dodati jednu veliku žlicu soli na 1 litru. Sve zajedno prokuhat i ohladiti.
U teglice napuniti ohlađeni motar i doliti ohlađenu salamuru. Dobro zatvoriti i ostaviti na tamnom i hladnom mjestu nekoliko dana.

Moj savjet - Koristiti kvalitetan bijeli ocat (od bijelog vina, a može i jabučni ocat).
Kad sam se prvi put upustila u kiseljenje motara, koristila sam jeftin alkoholni ocat - NIJE DOBRO!.
Ako nemate morskih specijaliteta - ukiseljeni motar kao prilog dobro paše i uz sir - tvrdi, mekani ili pak sirni namaz.





Još informacija o motaru, kao i recepata za spravljanje motara možete naći na:
ovom linku i
na Coolinarici


Ipak, najdraži mi je "lešo", bez ikavih dodataka. Kad ga spremim na ovaj jednostavan i najbrži način, najintezivnije osjećam njegov eteričan okus.
Posebno volim kako zamiriše cijela kuća dok se motar kuha u vodi.
Došlo mi je more u posjetu!
Eteričnog tog mirisa ne mogu vam opisati, to zaista trebate sami omirisati, a zatim i okusiti.

- 07:59 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 23.05.2012.

Berba na Vrulji

Vrući dani početkom svibnja nagnali su nas da krenemo prema moru.
Umjesto da jednostavno dođemo negdje uz more i okupamo se mi smo skovali "ratni plan" - istražit ćemo Vrulju,
pobrati mladice motara (jedna trava šta raste uz more, ali o tom potom) i možda se usput okupati bude li nam baš zavrućilo.
Za svaki slučaj u ruksake smo spakovali sve potrebno za kupanje, pa šta bude.
Zborno mjesto Dubci - odmorište i vidikovac. Sunce prži - more zove!
Valjda će bit i motara za ubrat, berba nam je bila ideja vodilja.





Spuštajući se prohodnom i markiranom stazom prema dnu ovog "velikog lijevka" koji razdvaja dvije planine - Omišku Dinaru i Biokovo,
primjetili smo neke neobične detalje dole na obali.





Nogu pred nogu i nabasamo na raskrižje! Kud sad?


Naravno- krenuli smo u smjeru za PRIVATE, jer staza prema PLAŽI baš nije bila obečavajuća.
Usput smo se prisjećali nekih starijih novinskih članaka o bagerima na Vrulji, o širenju puta, o vraćanju u prvobitno stanje staze, i ...blablabla...ovo-ono...
i eto nas usred građevinskih radova!?




Dočekao nas gazda sa safari šeširom i pustio nas da prošetamo njegovim "privatnim posjedom", usput nam ispričavši kako muku muči sa morem, jer to more sinje svake godine odnese sa plaže svo žalo koje on donese sa maonama.
Ma vidi ti kako je zločesto to more?! I naravno, kakav bi on poslovni čovjek bio ako te gubitke učinkovito ne riješi. I zato on lipo gradi lukobrane - jedno "pero" sa lijeve bande, a bit će i drugo "pero" sa desne bande, i tako će zagradit plažu, dobit malu luku i spriječit more da mu krade žalo sa plaže. Eto, kako je on poduzetan i pametan! (nadam se da znate pročitati sarkazam u mojim slovima)
A eto mi nikad prije nismo bili ovdje...pa bi malo ostali i usput ubrali malo ove trave šta raste po sikama uz more...
Mislili smo da ćemo se verat po sikama, a ono ...gle! - sazidani puteljak, od sike do sike...vidiš kako taj poslovni čovjek na sve misli





Ovo lijevo "pero" lukobrana bit će taman gotovo dok počne sezona....sve je tempirano da ne pofali gostiju


Usput smo dobili poduku o ortopedskim šlapama i kako nam te naše patike nisu nimalo adekvatne za hodanje po kamenjaru, pa nam pokaže svoje ortopedske šlape. Gledamo ga u čudu i stvarno smo totalne budale kad po planinarskom terenu hodamo u čvrstoj i sigurnoj obući koja nam čuva stopala i zglobove. Otvorio nam je oči! Kako smo mogli uopće doći tu bez njegovih ortopedskih šlapa na nogama?!?
I baš kad smo pomislili da sad sve znamo, stižu nove informacije....o putu kojeg su gradili Francuzi u doba Napoleona i taj put povezuje Imotski sa Dubcima, Brelima, Baškom vodom i sve tamo do Makarske....- pokazuje nam kuda ide taj put.
Dobro, to nam je jasno - Francuzi su dosta gradili po Dalmaciji, da nije njih bilo ne bi bilo ni Marmontove ulice u Splitu i još mnogo čega.
E, ali priča se nastavlja - kad je on htio proširiti taj put i urediti ga do ove tu plaže - onda ga je naša država zaustavila i još je morao platiti visoku globu?! I zato je on cijeli taj predmet predao francuskoj državi, jer na kraju krajeva oni su taj put gradili i neka to i riješe.
Blijedo ga gledamo i ne vjerujemo svojim ušima ?!?? Znači po toj logici Francuska bi trebala imati pravo na sve šta je sagradila u povijesti na teritoriju današnje Hrvatske ( neću ni spominjat sve one prethodne države)?!!?
Pogledamo se i zaključimo da nas je "čovjek sa safari šeširom i ortopedskim šlapama" dovoljno informirao i uputio u svoje poduzetne poslove...
Zato - lipi pozdravi i odosmo mi na onu drugu plažu!
Put do druge plaže pokazao se upravo onakvim kako smo i ranije zaključili - nepouzdan.
Upeklo je podne i bilo je prevruće za istraživanja kuda vode sve one strme staze koje su se račvale prema moru.





Vraćamo se gore! Kupat ćemo se u Baškoj vodi ako nam još bude do kupanja!


Klipsam na začelju diveći se dubokoj modrini mora na Vrulji...


...kad li primjetim modrinu odmah tu na stazi pored mene!
Gle, modro lasinje!? - najmanje sam očekivala zateći ovu biljku ovdje. Oduševljenje!!! Klik-klik-klik......


Prepisujem: "Modro lasinje (lat. Moltkea petraea) iz porodice Boraginaceae koja je ilirsko-balkanska endemična vrsta, a na Biokovu dolazi na klisurama i kamenjarima na usponima. Mjestimično se spušta znatno niže čak i do mora (Omiš, Vrulja, Kuk, Nugal). Višegodišnja je zelen koja se razmnožava uz pomoć jednosjemenih merikarpa. Cvate od svibnja do srpnja kada svojom intenzivno plavom (modrom) bojom dominira."




Gospodin "lasinje" i gospođica "kadulja" se baš dobro slažu na ovom sivom kamenu


Nije ni punta Brača tako daleko


Uživajući u raznovrsnom bilju koje me pratilo putem, zaboravljam i na kupanje i na nebulozne priče čovjeka sa safari šeširom..
Gle ovu lijepu rutvicu, iako baš i nije tako lijepa kad se pretjera s njom rutvica - Ruta Graveolens


Jooooooj! Zijevalica, zečić, mačkica... a saznala sam i još jedno neobično ime "konjska glava" - ljudi su smišljali tako osebujna imena upravo zbog sličnosti koju ovaj cvijet ima s nekim pripadnicima životinjskog svijeta
lat. Antirrhinum majus


Buhač, moj ljubimac!


I nježna sunčanica koja se pružila po osunčanim dijelovima staze


Kad sam napokon,s jezikom do poda, stigla do odmorišta na cesti iznenadila me cijela kolonija jezičastog zvončića


I na koncu - Mak na konac!


Bijaše to prava foto berba predivnog krškog bilja na Vrulji!!!
Zašto smo mi uopće odlazili dole u Vrulju?? Aha - motar!!! Šta bijaše sa motarom? Šta je to uopće motar???
Nešto više o tome - sutra!

P.S. Za one koje zanima tko je uopće bio onaj lik sa safari šeširom i ortopedskim šlapama?

- 07:59 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 22.05.2012.

Marjanske šetnje

Kada promatram naš Marjan izdaleka i divim se njegovoj ljepoti, zelenoj šumi, plavom moru, strmim liticama....


Gore: pogled sa Kozjaka na Marjan
Dolje: pogled sa Čiova


... zasramim kad se sjetim kako ga rijetko pohodim, a praktički mi je iza kuće.
Doslovno bih mogla svaki dan poslije ručka napravit đir po Marjanu, ali to ne radim. Bar ne onoliko često koliko bih mogla.
Bilo bi lako sad naprojiti na stotine razloga zašto ostajem kod kuće ili idem negdje drugdje, dok je pravi komadić prirode upravo tu na dohvat ruke, ili bolje reći noge.
Sve te razloge mogu objesit mačku o rep i lijepo priznati sebi i svijetu da sam lijena protegnut noge po Marjanu onako čisto radi protezanja nogu, bez neke posebne motivacije.
Tako su moje šetnje po Marjanu uvijek povezane s nečim. Nekad je to bilo s mojim dječacima koji su voljeli posjećivati Zoološki vrt usprkos jadnom stanju u njemu, pa bi se još usput poigrali u Drvenom gradu dok je još postojao. Ponekad bi otišli na vrh Marjana- Telegrin, spustili se do Sedla i Marangunićevim šetalištem natrag do Vidilice. Ipak, najčešće bi ih zajedno sa pripadajućim bicikletama ili rolama ukrcala u auto pa bi otišli do Sjevernih vrata od Marjana, a dalje biciklama do Bena gdje nas je čekalo igralište sa toboganima, ljuljama i sl.
Kad dođe vrijeme od šparoga, odnosno početak proljeća, nešto me povuče i odvuče prema Marjanu u potrazi za mladim izdancima koji se sve teže nalaze, jer po Marjanu šeta jako puno šetača koji su ujedno i berači šparoga.
Prošle godine smo prijateljica i ja čvrsto odlučile kako ćemo svaki dan bar jedan sat šetati po Marjanu, pa smo bile nekih 2-3 puta. Zašto tako malo?
Uvijek nešto iskrsne, ili meni, ili njoj...a na kraju nas prošla volja.
Prošle nedjelje Marjan je slavio svoj dan, pa sam čvrsto bila odlučila kako ću otići i...opet nisam....povukli me neki drugi dogovori.
Šta da kažem? Bolje da šutim i da vam pokažem bar nešto od Marjana što sam upoznala kroz moje malobrojne šetnje.

Do Prve vidilice treba mi desetak minuta penjanja Marjanskim skalama


Usput se poklonim Botiću i ponovim sebi po tko zna koji put - "češće ću dolazit"


A pogled odozgo na grad...prilipo..





Ipak, milije su mi one druge, manje poznate staze koje vode na Marjan. Jedna od tih staza vodi od ulice Pod Kosom i penje se sve do Marangunićevog šetališta.
Prolazeći pored zadnjih kuća koje se sve više penju na Marjan, nailazim na svakojake lude ideje koje proizvede ljudski um.


Dolazak na šumsku stazu pruža mi olakšanje




Odlučila sam otići sve do Instituta na punti Marjana, te biram put preko Sedla, vidilice na Betlemu i Šantinih stina.





Pogled sa plaže Kašjuni na Šantine stine i crkvicu sv.Jere u podnožju


Pogled sa Šantinih stina na Kašjune


Gusta borova šuma na sjevernoj strani prošarana je žuto obojanim grmovima....(nije brnistra)


Nema greške, na putu sam prema Institutu


Saznajem da sam upravo prošla Putem klasične gimnazije


Pokraj crkvice Sv.Jurja vode skale prema moru.


Na krajnjem marjanskom rtu još od 1933.godine nalazi se impozantna građevina u kojoj je smješten Institut za oceanografiju i ribarstvo.
Nekad je u sklopu zgrade Instituta bio smješten akvarij . Dobro pamtim kada su me mama i tata odveli u posjetu akvariju koji je bio u sklopu zgrade Instituta. Bio je to nezaboravan doživljaj za mene kao i za sve koji su ga posjećivali dok nije zatvoren 1986.g.
Možemo se samo nadati da će Projekt novog akvarija na Bačvicama ipak zaživjeti



Vratit ću se nekoliko godina unatrag kada su me "dobri duhovi Marjana" , odnosno članovi udruge "Moje mjesto pod suncem", pozvali
i poveli me do Labirinta mudrosti kojeg su sagradili na Marjanu.
Smješten na lokaciji koju ne bih nikad sama pronašla, skriven i zaštićen čuva tajne mudrosti.











U središtu samog Labirinta mudrosti zapisane su mudrosti koje često zaboravljamo - "Ja sam ljepota, suosjećanje, ljubav..."
Zaista, već dugo nisam bila posjetiti labirint...vrijeme je da odem i nadam se da ću uspjeti pronaći put do njega,
jer ponekad dok tražimo mudrost zalutamo na nekim sporednim putevima.

Za one koji žele saznati više o nebeskim labirintima:
1.O labirintima
2.Knjiga o labirintima
3.Labirinti Tramuntane
4.Labirinti na Premanturi
5. Nebo na Zemlji




- 07:59 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.05.2012.

VIŠKE GUSTIRNE

Bilo je to jednom davno, davno....kad sam upala u gustirnu i ostala živa.
Gustirna zidani spremnik za vodu ili kraće vodospremnik
Zove se i cisterna, a negdje je poznata kao čatrnja, a negdje šterna.
Zapravo, gustirna je čitav sustav kojim se kiša navodi na sliv preko kojeg se puni spremnik za skupljanje kišnice.
Iznad svega je zidana kruna ili grlo preko kojeg se crpi voda iz gustirne, uz pomoć sića (kante) na kojem je vezan dugačak konopac.
Gustirne imaju svoju povijest /Dr.sc. Zdenko Franić je to jako lijepo napisao/
Svaka zasigurno ima i neku svoju posebnu priču.
Kad bi ispričali sve njihove priče, ne bi nikad kraja bilo.
Gustirna je bilo svagdje...u selu, u gradu, u polju...i danas su još tamo...čuvaju svoje priče
Neke još i vodu čuvaju, a neke su se osušile, raspukle i voda im bježi nepovratno.
Sada kada vode ima u svakoj kući, gustirne su postale suvišne...više nikome ne trebaju....
ipak one su još tu kao svjedoci izgubljenog vremena...
a možda, možda jednom u budućnosti opet dođe neko vrijeme kada će kapi vode biti dragocjene , pa će se opet
kiša skupljati po gustirnama. To kad govorimo o ovom našem kutku na kugli zemaljskoj,
ali tamo negdje po svijetu još ima žednih krajeva i ljudi, još ima mjesta gdje su gustirne i te kako potrebne,
gdje nema pitke vode osim one koja pada s neba.

Prošetajmo Visom upoznati tek nekolicinu od brojnih viških gustirna, onako kako danas izgledaju.

Grad Vis, predio Kut - velika javna gustirna


sve je pokrila trava i ruzina




Stončica
- od sliva do krune


- ruzinava motika usađena u betonski okvir krune služila je kao naslonjač za poklopac - čest detalj na viškim gustrinama


Plisko polje


Oključna


Oključna - kamena izbrazdana kruna i neizostavni sić


Marine zemlje


Podhumlje


Sinova dolca


Put Oključne


Podšpilje - velika gustirna


Velo polje


Podselje


Fortica - u sklopu tvrđave Sv Juraj ili King George


Jedna lipo očuvana kruna u samom središtu grada Visa


Duboka


Duboka, sliv od naslaganih kamenih ploča


Podselje - drača i ruzina pokrila je gustrinu kod stare škole, istu onu oko koje su se prije 100 godina dica igrala



Na Melodijama hrvatskog Jadrana 1996, Pero Panjković otpjevao je pjesmu o gustirni
Stihovi kazuju sve.

GUSTIRNA

Glazba: D. Grgić
Stihovi: B. Vujević
Izvođač: Pero Panjković

Isprid kuće iskopa je gustirnu
dida dide mog
pomogli su svi iz sela
ka i uvik ruku dali
krstili je bilin vinom
kad se zgotovila
blagoslov joj nebo dalo
kad je prva kiša pokrila.

Miljun san se puti
žedan iz nje napija
miljun san se puti opra
šporak od polja
i nikad nisan
na tu staru gustirnu mislija
dok nije prisušila
u kamenu raspukla sva
i kada sam moli da je nebo pogleda
i kada me pita di su sva dica pobigla
i cili život joj se rastoči kroz šuplju stinu
za nas je živila bez nas prisušila
u kamenu raspukla sva
stara gustirna.

Svoga sina dovest ću sa sobon
neka vidi i zna
di je drača i goli kamen
di je kuća di san rođen
a neću moći vratit vrime
ispričat sićanja
neće više rodit poje
i u dvoru napunit se gustirna...

- 07:59 - Komentari (25) - Isprintaj - #

utorak, 08.05.2012.

Splićanka koja piše stihove u boji mora

U ovom blogerskom moru poznajemo je kao Morsku zvijezdu i već nekoliko godina opijamo se njenim stihovima u boji mora,
kao i njenim izuzetnim fotografijama sa dalekih obala tirkiznog mora, pješćanih plaža,školjkica, puževa i inih morskih stanovnika...
Do nedavno kliknula bih @morska zvijezda
i čitala najsvježije stihove iz njenog pera , ili ako poželim pročitati nešto starije samo se zakotrljam i uronim u modrinu starijih postova.
Od prošle srijede više ne trebam uključivati internet da bi guštala u harmoniji njenih stihova, dohvatim njenu zbirku "Stih u boji mora"....
i listam, listam....



....pa stanem...čitam i uživam





...pa opet listam... osluškujući kako među oblucima šumi morska pjena



...i stanem, evo ga - Split opjevan u stihovima !



IZ SPLITA SAN

Odakle ste,
pitaju me s vremena na vrijeme
ovdje, daleko u tuđini.
Iz Splita san, odvratim vedro.
Pobogu, što onda radite tu,
čude se odreda svi, a meni odjednom
iz čista mira stane drhtati bedro.

U očima zaljuljaju se palme,
u utrobi mi naraste more,
od borovih iglica meki
pod nogama se prospu
marjanski mirisni puti
i galeb se obruši s visine,
s krikom vrati se, vrati
kao da se i on na mene ljuti.

U palači okupanoj suncem
oživi Dioklecijan,
jedra na vjetru i zvonici,
ćakule na zidiću
i moj san.


/autor stihova Anđelka Korčulančić - Morska zvijezda/

Tražila sam i pronašla najljepše stihove kojima ću garnirati svoje fotografije sa jučerašnje Spli'ske fjere,
za sve one kojima je Split ovih dana predaleko:

Prži sunce


Sunča se ekipa na zidiću


Sveti Duje, oće li ovo kiša?


Šušur na rivi


Kaleta, volti, škure, abain i đirani


Palača u cviću


Popni se na skale i dohvati dugu


San marjanske noći




P.S. - uz odobrenje Morske zvijezde -
Za sve one koji bi željeli nabaviti njenu zbirku poezije mogu to ostvariti ovim putem


- 21:03 - Komentari (22) - Isprintaj - #

srijeda, 02.05.2012.

Čuvar plaže

Reče mi prijatelj: "Aj malo odmori sa cvićen, daj politiku!"
Upotrijebit ću uvijek aktualnu Meštrovu rečenicu iz Velog mista: "Neću pulitiku u moju butigu!"

Politika nas vreba iza svakog kantuna....zaskoči, istriska nas po obrazima, lupa po bubrezima, maže oči...šporkaje....
a ja želim da voda u mojoj gustirni ostane čista koliko god je to moguće.

Protekle nedjelje, upoznala sam neobičnog čuvara riječne plaže koji također čini sve da bi njegova plaža ostala čista.
Usputni posjet Skradinu naveo nas je na plažu koju je oblikovala rijeka Krka na svom putu prema moru.
Sigurno je tu nekad bilo prirodnog riječnog šljunka i pijeska, ali sada je uredno nasuta sitnim tucanikom. Šteta.



Dok smo tako šetali plažom, ugledali smo nešto bijelo na drugom kraju plaže....nešto bijelo se pomaknulo...


Gle, labud!


Prišao nam je s pozom čuvara koji traži propusnicu za šetanje njegovom plažom


- Khm, khm? Imate li vi namjeru platiti svoj boravak?


Mislili smo ga zavarati kamenčićima


Nije uspjelo.
- E sad sam stvarno ljut......frrrrrrrrrrrrr!!


- Šta me ti tamo snimaš?


- Baš sam ljut!


- Kad već nemate ništa jestivo, odlazite i zbogom!


- Ehej labude, vrati se! Imamo slatke jabuke!
- Netko je rekao.. jabuka?!?


- Mljac,mljac.... baš volim jabuke!




Obavezno ispiranje kljuna


- Dobro je, prošli ste. Nisam više ljut.
Pogledajte, moj vrat je vitak i gladak.
Na trenutak ugledah smješak u kutku njegova kljuna.


- Moj naklon, putnici namjernici!


- Hvala ti labude....za smijeh i bezbrižnost!



- 17:05 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< svibanj, 2012 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga


  • o svemu pomalo,
    nečega puno, nečega malo,
    nekomu previše, nekomu premalo,
    a meni dovoljno.

    O FOTOGRAFIJAMA
    Sve fotografije objavljene na blogu
    moje su autorsko djelo,
    osim ako nije drugačije navedeno.



    Image and video hosting by TinyPic

    Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
    Možda su oba u vremenu budućem,
    A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
    Ako je sve vrijeme vječno prisutno
    Sve je vrijeme neiskupljivo,
    Što moglo je biti jest apstrakcija
    Koja ostaje trajnom mogućnošću
    Samo u svijetu razmišljanja.
    Što moglo je biti i što je bilo
    Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
    U sjećanju odjekuju koraci
    Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
    Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo


    T.S. Eliot


    "Znam koliko toga ne trebam
    da bi bio sretan."
    /Woofman - Apallachian Trail/

    "Toliko je bilo u životu stvari
    kojih sam se bojao -
    a nije trebalo.
    Trebalo je živjeti"
    /Ivo Andrić/


    (...) da ostanemo ovo što smo.
    Sutra. I uvijek.
    Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
    Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
    da jedno drugom ne dopustimo
    da budemo ono što nismo,
    da ne gledamo vučijim očima
    i da se uvijek prepoznamo
    kada se sretnemo.
    /Tišine - Meša Selimović/




Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se