gustirna

utorak, 22.06.2010.

SKRETNICA NA NJU

Ahoj!
Još sam tu, još na ovoj strani nultog meridijana.
Zadnjeg vikenda movog proljeća, taman pred sam početak ljeta gospodnjeg 2010., tridesetak planinara-Mosoraša ,plus aneksirana grupica posebnih postrojbi zaduženih za motoriziranu logistiku, opsjelo je udaljeni pučinski otok i propješačilo ga uzduž i poprijeko.
Za obranu od kiše, pljuskova i svakojakog nevremena koje je bilo najavljivano putem Aladina i inih prognozera,
ponila sam moj suncokretni kišobran i - sivi kišni oblaci su nam dolazili i prolazili poškropivši nas taman toliko da se otuširamo nakon slanih kupki u najlipšem moru na svitu.
Uvalilo mi ulogu vodiča (eh,uvalilo? uvalila sam se ja sama i to od gušta!), a vrlo često glumila i skretničara na puteljcima koji skreću livo, a poneki i desno.
I moran vam nešto priznat - iznenadila sam samu sebe! Ko bi reka da toliko mogu hodat i još relativno tako brzo?
Čudo jedno!?!
Nažalost, vlastitih slikovnih dokaza nemam i to je ono drugo veliko iznenađenje. Nije bilo fotoaparata u mojim rukama!?!
Osim tuđih kad su navalili da ih uslikam.
Znate ono patkovo "Upučaj me šad i upučaj me odma šad!" - ovog puta je bilo
"Ušlikaj me šad! Ušlikaj me tu, pa tamo! Ušlikaj me, pliiiiiz!"
Onda sam ja njih ušlikala i rekla - "Pošaljite mi slije, pliiiiiiiz!"

Otok nas je dočekao i ispratio sa suncem, a povratak na kopno je bio kišovit i pljuskovit.
Pa se s pravom možemo zapitati: "Gdje li smo mi to bili?"
"U nekoj drugoj-rajskoj dimenziji!"

Zahvaljujući blogerici zaduženoj za specijalne efekte, kako nam je bilo možete pročitati i vidjeti TUUUUUUU

I na još jednom mistu ima dobar osvrt na ovogodišnji viški izlet
HPD Mosor - Vis u 8 koraka , Irina Stajčić

A sad, zapravo put putujem, ovog puta puno dalje od pučinskog otoka.
Otom - potom.

- 01:26 - Komentari (33) - Isprintaj - #

srijeda, 16.06.2010.

Šuma šumi, more mori, a livade su krasne !

Krasne su livade u Krasnom polju. Sve je nekako krasno u Krasnom, ali velebitsko selo Krasno nije dobilo ime po tome što je tu tako krasno.
A ne da je krasno, nego je prekrasno!

Naziv Krasno potječe od pojma kras, u smislu krša, koji su bunjevački doseljenici preuzeli iz čakavskog dijalekta sjevernog dijela Hrvatskog primorja.
Planinsko selo Krasno (n. v. 714 m) smješteno je u slikovitoj Krasanskoj dulibi i Krasnom polju, okruženim sa svih strana visokim i šumovitim obroncima sjevernog Velebita koji dijeli Primorje od Ličkog i Gackog polja.

Ako želite saznati nešto više o Krasnom pogledajte ovdje.

Prije samog odlaska iz Krasnog, odlučih malo prošetati selom u kojem smo se smjestili. Uputim se cestom od Šumarije Krasno gdje smo spavali do sirane Runolist gdje se može nabaviti odličan krasnarski sir škripavac, kao i druge vrste krasnarskih sireva, pa čak i krasnarska velebitska travarica!
Šetam i sve je nekako mirno, prostrane livade pokraj ceste su baš krasne, ali i glasne?! Štovišr, čak i zriču!?
Zrikavci još nisu pošli na spavanje nakon noćne smjene i uzrikali su se tako da cijelo to šareno prostranstvo pulsira od njihovog zbornog zrikanja!

Dok tamo preko puta ceste, u nekom gaju, čujem kako kukavica kuka.
Ku-ku, ku-ku....ku-ku....

Sjetim se mamine priče o tome kako je njena mama nije puštala na kupanje sve dok ne zakuka kukavica u gomiliškom gaju (Kaštel Gomilica ). Znači, pravo je vrijeme za otvorit sezonu kupanja u moru.

Odmah pokraj sirane smjestila se kućica kao iz bajke! Ljudi sjede u hladovini trijema, razgovaraju se uz jutarnju kavicu, ispod stabla kućica za psa i crni pas ispred nje.
Brzinski je uslikam kroz ogradu od jela i odlazim ostavljajući domaćine da u miru piju svoju kavicu.

Spokojno jutro u Krasnom je okončano. slijedi nam vožnja zavojitim cestama kroz šumu do još jednog izuzetnog mjesta koje smo, nažalost kratko posjetili.
Štirovača

Na samom ulazu u izletište dočekale su nas livade prepune žutog cvijeća. Osim poznatog nam maslačka, tu je i manje poznata planinčica (Trollius europaeus), Pokazatelj je vlažnosti nekog područja jer je stanovnik vlažnih gorskih livada, i najbolje ju je ostaviti tu gdje joj je mjesto, jer je ta lijepa biljka u cjelosti otrovna!

Napivši se izvorske hlaaaadne vode, ulazimo u šumu.

Nakon što smo je samo promatrali iz jurećeg vozila, zamišljajući kako bi bilo lijepo prošetati tom šumom bukava , smreka, jela...
Napokon, šuma!

I opet je premalo vremena da se stane, da se oslušne ...
kako šuma šumi....(hm, zato se, dakle šuma zove šuma, jer šumi)

...kako raste novi život iz mrtvog panja...

... da skriveni iza nekog stabla ugledamo vesele patuljke kako se skližu niz tobogan od mahovine

..mogli bi zamišljati kako se na ovim guba stepenicama mozemo popeti dooooo.....neba?

Mogli bi mnogo štošta, ali ne možemo, jer vremena je malo, sunce je visoko upeklo, a još treba stići do slijedećeg odredišta.
Bilježim u tekicu "Doći opet - pod obavezno!"

Putem prema planinaskoj kući Alan, zapažamo padeže, dulibe, prostrane pašnjake, suhozide, stare ruševne kamene kućice....sjetih se da kupujem tetrapak mlijeko s velebitskih pašnjaka....a gdje su krave?
Nalazim odgovore na poučnoj tabli s Premužićeve staze na koju smo opet naišli i malo je prohodali.

"Život s planinom"

Zamislite ispred sebe mnoga stada ovaca i krava, brojne kosce,pastire i razigranu djecu. Do vas će doprijeti davni zvukovi klepanja kosa,pjesma pastira i zvonki dječji smijeh.
Najviši predjeli Velebita zbog surove klime nikada nisu bili stalno naseljeni.
Dolaskom proljeća i povlaćenjem snijega, stanovnici podvelebitskih sela odlazili su sa svojom stokom u planinu, na pašnjake koje su krčeći šumu, davno stvorili njihovi preci.

Na vršnom dijelu planine ljudi su gradili pastirske nastambe - ljetne stanove. Da bi osigurali dovoljno vode, kojom se u krškim predjelima uvijek oskudijeva, ljudi su gradili kamene rezervoare (šterne).
Stoku su napajali u lokvama koje su obzidavali kamenom i redovito održavali. Stoljećima je čovjek, živeći u harmoniji s prirodom obogaćivao i održavao krajobraznu i biološku raznolikost Velebita, stvarajući nova staništa - travnjake, lokve i suhozide.
Danas oni polagano nestaju."

Danas se šuma vraća na svoja staništa, a pastirske stanove zamjenjuju planinske vikendice i apartmani.

Upeklo je, krećemo prema moru.

A more zove...

a more mori...

a more ziba...

a more liči... umorne noge

Pozdravljamo more i značajni krajolik - uvalu Zavratnicu u koju je znao zalaziti u potrazi za inspiracijom i "hrvatski Balzac" - Vjenceslav Novak

Za sami kraj ostavila sam jedno botaničko pitanje.
Odgovor nisam pronašla,a nadam se da će ovo pročitati i vidjeti netko ko bolje poznaje botaniku od mene i rješiti misteriju ovog zagonetnog "geometrijskog" cvijeća

Osim što su nas opčinili ti svjetlo-lila cvjetići složeni u pravilne pravokutnike, omamio nas je i slatkasti miris nektara.
Iz tog zamantanog stanja trglo nas je iznenadno BOC - BOC!
Da "geometrijsko cviće" bode provjerila je jedna znatiželjna arhitektica

P.S. Dužina ovog posta, priloženi linkovi, kao i broj fotografija ispunit će vam slijedeće tjedne, kada me neće biti na blogu.
Mislit ću na vas dok put putujem....
...

- 17:50 - Komentari (35) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.06.2010.

Nastavljamo - od kuka do kuka, gledajući ponikve

Šetkajući se Premužićevom stazom, svako toliko imate markacije za popet se na neki vrh ili kuk.
Kuk?
Dio ljudskog tijela ili?
Na ovom linku od Wikipedije nema odgovora zašto se kukovi na Velebitu zovu kukovi.
Kod kuće mog djetinjstva nalazio se jedan kuk. Veliki komad stijene koji se ko-zna-kad? odlomio sa Kozjaka i dokotrljao se u podnožje i baš kraj njega su dida i none gradili kuću.
Na tom kuku smo pravili "loge" (skrovišta), igrali se "kauboja i indijanaca", brali šparoge i blušte, gledali kako tupina(lapor) putuje pokretnom trakom prema tvornici cementa i ponekad ubacili nešto bezveze da tupini ne bude dosadno. E, to je bija moj Kuk sa Kozjaka, a ovi velebitski su ipak malo puno drugačiji.

Pošto je Brod proglasio da iman mota za učiteljicu, ajmo se malo obrazovat prelistavajući brošuru koju smo dobili prilikom kupnje ulaznice za Nac.park Sj.Velebit!
U osnovnoj sam bila u povijesnoj grupi, a u prva dva razreda srednje "šuvarove škole", zemljopis mi je bio izborni predmet , znači opet sam se našla u nečemu čemu sam oduvijek stremila:

"Područje Nacionalnog parka Sjeverni Velebit izgrađeno je od sedimentnih stijena stvaranih u dugim razdobljima geološke prošlosti, u pradavnom plitkom moru u kojem je bujao život zajednica algi, riba i drugih životinja.
U tom moru dubokom svega nekoliko do par desetaka metara taložili su se karbonantni muljevi, pijesci i komadići skeleta morskih organizama.
Stvrdnjavanjem i cementacijom tih taloga nastajale su stotine pa i tisuće metara debele karbonatske naslage današnjeg Velebita.
Morsko se dno polagano gibalo, a čitavo pravelebitsko područje lagano svijalo, lomilo, spuštalo i dizalo u odnosu na razinu mora, te pomicalo od juga prema sjeveroistoku. Kretanje i izdizanje pravelebitskog područja-kolijevke velebitskih naslaga- bilo je posljedica tektonskih pokreta uzrokovanih pritiscima Afričke ploče na Evropsku. (op.a - ovoga se sičan iz zemljopisne grupe!)
To je uz djelovanje atmosferilija - vode,leda i vjetra - ubrzalo destrukciju naslaga i stijena koja se očituje u njihovom fizičkom i kemijskom trošenju, tj. u odronjavanju, mrvljenju i otapanju. Tako su stvorene i nove mase blokova, kršja i ulomaka stijena.....
Tektonski pokreti izazvali su razlamanje velebitskih stijena, pa se danas u samo jednom koraku s jedne stijene na drugu mogu preskočiti i deseci milijuna godina. ...
Velebit je relativno mlada planina. Njegove stijene počele su se izdizati iznad razine mora prije 40-tak milijuna godina, no tek prije 23 milijuna godina započinje razdoblje najjačij tektonskih pokreta i njegovo glavno izdizanje.
pritisak Afrike na Evropu i izdizanje Velebita ne prestaje ni danas, a trajat će i u budućnosti. ....
Krš je poseban tip reljefa nastao uslijed kemijskog otapanja karbonatnih stijena, pod utjecajem vode na površini oblikovani su bezbrojni krški oblici, od najmanjih grižina i kamenica do kipova, stupova, velikih kukova i ponikvi.
Definicija:
KUKOVI, STUPOVI, KLIPOVI nastali su uslijed selektivnog trošenja u čvršćim stijenama otpornijim na kemijsko i mehaničko trošenje okolnih stijena."

Hm, pa i naši koštani kukovi bez kojih ne bi mogli hodati, se troše uslijed raznoraznih trošenja koja prakticiramo tokom našeg življenja.
Ali to je već anatomija ljudskog tijela koja me nikad nije posebno zanimala.
Vratimo se mi našim kamenim velebitskim kukovima.

Gle! V kao Velebit

I jesmo li se penjali na kukove?
Dašta smo!
Kako bi inače vidili pogled sa vrha Gromovače, najvišeg vrha Rožanskih kukova, tamo di gromovi tuku u svih šešnajest...kad grmi i sijeva i nevera se sprema...(a ciganke varošanke još iz sela nema...)

Samo šta su se neki popeli na tri kuka, neki na dva, a neki na nijedan!
Nećemo ih imenovat, mislin kukove, ali ova skupina kamenja koju smo promatrali za vrime ručka nekima se učinilo da vide glave prisidnika ka na onoj Mount Rushmore u Americi, samo nismo uspili pripoznat čije su ovo glave, ali sasvim jasno se mogla pripoznat dominirajuća glava majmuna. štoviše gorile koji se šeretski osmjehuje, namreškanih obrva.
Pa smo ovi kukić nazvali "Majmun i prisidničke glave"

GRIŽINE ili IZJEDLINE (škrape, žlibe, kamenice) smo slikovno obradili u prvom dijelu, a značenje bi bilo:
"su udubljenja u stijeni, različitih veličina i oblika, što ovisi o količini oborina, sastavu stijene (udjelu kalcijevog karbonata u karbonatnoj stijeni), nagibu terena i raspucalosti stijene.
Nastaju uslijed korozijskog djelovanja vode."
E, voda to je taj kamenoklesar kojeg svi znamo!
Evo još jedne grižine koju je izgrizla voda, ili led, a to je opet voda, samo u drugom stanju

PONIKVE ILI VRTAČE su udubine u terenu, ljevkastog, bunarastog, tavastog ili nepravilnog oblika. Mogu nastati ili urušavanjem krova podzemnih šupljina u tektonski razlomljenim terenima ili korozijskim djelovanjem vode duž pukotina.
Znači, kukovi su se uzvisili, a ponikve udubile.
Hm? Kukovi su muški, a ponikve ženski rod. Baš zanimljivo.

Vidi ovu velebnu kamenitu ponikvu, šumom prošaranu:

Evo jedne zelene i jedan čovik šta se obično zavlači u bocu, a ovi put se zavuka u ponikvu, a mi smo mu odozgar lipo mavali i mislili u sebi:
He-he, tko bi gori, sad je doli i opet se mora gori uspet!

Sunce se opasno počelo spuštat prema moru, zrak je postajao oštriji i hladniji i vrime nam je za povratak u bazni logor.
Usput su mi dovikivali da je dosta više slikavanja i da nam je priša!
Ma koja priša !?
A vidi ovog nježnog spužića mlade paprati koji me prosto zove da ga uslikam!

Oj, prekrasni živote!

P.S. Hoće li se i u ovom nastavku nastavit problematika prvog dijela u momentu kad kliknem na OBJAVI? Neman pojma!
Ajmo probat!
Ček,ček - prvo da ga kopiram u Wordov dokument!

- 17:27 - Komentari (25) - Isprintaj - #

subota, 12.06.2010.

Eto i mene !

Napisano 11.06.2010. do 23.30.h
----------------------------------------------------------------------------------------------
Sigurna sam da je nekima već dodijalo klikat na ovu gustirnu ne bi li napokon ugledali velebitski post.
Dok su neki drugi već navikli na moje usporeno objavljivanje slikovnih izvještaja, pa strpljivo čekaju znajući da ću se pojavit kad-tad.
I dočekali su.
Samo ovog puta nema puno priče.
Brod i opet primaknuta ispričali su svoje priče.

Ako zanemarimo moje došaptavanje, Velebit će uglavnom pričati sam za sebe.

Prvidan! (iako nije bio ponedjeljak nego četvrtak, ali je bio prvi dan našeg izletnikovanja)

Nakon susreta u magli

zlatne zrake zalazećeg sunca na kraju dana najavile su sutrašnji sunčan dan

Ograda pred botaničkim vrtom na Zavižanu

Svečano obećajemo da nećemo gaziti van staza i brati cvijeće!

Plavo cviće me začaralo, ali ne toliko da ne saznam da se zove tršćanski srčanik

Šumska cesta vodi nas prema Premužićevoj stazi

A tko je bio Premužić?

Tko su bili graditelji?

Sa svakim korakom osjećamo njihov trud

I zahvalni smo što tako laganim, "penzionerskim" korakom možemo uživati u ljepoti koja nas okružuje

Na sivim stijenama prepoznajemo potpis poznatog klesara - vode

Pozdravljamo hladovinu bukove šume i među mnoštvom uspravnih nađe se i pokoja uvrnuta....hehe, svugdje nas ista priča prati...kako među drvećem, tako i među ljudima

Uz stazu namjestilo se bilje,upravo ono što nam treba kad prehladimo mjehur sjedeći po hladnim stijenama
Uva ursi, medvjetka - od ovog se pravi uvin čaj.

Među nama bilo je i onih koji su htjeli i mogli popeti se na kuk iznad Rossijevog skloništa

Nakon dobrog ručka, mnogi junaci polegoše po travi

Kapa glavu čuva, a botanički se čuva na srcu...

Hm? Kad već svi pozaspaše.....odo i ja .....

nastavit će se....uskoro….

------------------------------------------------------------------------------------------------
Subota, 12.06.2010. - 08.45.h

Dobro jutro!
Evo mene opet!
Sve ovo u postu iznad crte,napisano je sinoć, te sam nakon upornih i neuspješnih klikanja na OBJAVI odustala i pošla na spavanje oko 1.00.
Jutros idem ponoviti objavu, ali nailazim na hrpu klonova posta "Eto i mene !" - Pa što mi napravi dok sam spavala?!?
Odem u blog editor i izbrišem sav taj višak i sad opet idem objaviti ovaj jedan postić s nadom da neće biti problema, a ni novih klonova.

- 08:55 - Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.06.2010.

Zlatarevo zlato

Zadnje vrijeme čitam po novinama da je zlato opet na cijeni.
Čudi me da je uopće palo sa cijene?
Zlatom se oduvijek određivalo nečije bogatstvo, pa tako i državno.
Svaka država u svom državnom trezoru trebala bi čuvati zlatne rezerve koje pokrivaju papirnati novac u opticaju. Tako su nas bar učili u ekonomskoj školi.
Zato mi uopće nije jasno kako se moglo dogoditi u svjetskim razmjerima, da zlato izgubi svoju zlatnu poziciju?
Eto, sad je opet dobilo na važnosti kao što je oduvijek i bilo.

Stariji ljudi, oni koji su preživjeli dva svjetska rata, pričaju kako se tokom 2.svj.rata na pazaru trampila roba uz uzrečicu "žuto za žuto" - šta oće reć da su žene sa sela dolazile u grad i prodavale kukuruz ili puru samo u zamjenu za zlato.
Na selima se uzgajao kukuruz,a u gradovima, po starinskim ormarima, u škrinjicama, među lancunima, žene su čuvale svoje zlato koje su donile u dotu: lančiće, prstenje, trepećala (ukras za kosu), rećine (naušnice), braćolete (narukvice), dukate. Teška srca su se odvajale od svoga zlata, ali tribalo je prihranit dicu, familiju - život je bija važniji od komada zlata.
Sad, kako bi one odmirile i kolika težina zlata je tribala bit za , npr. 1 kg kukuruza, ne znam, ali ne virujen da je bilo kilo za kilo, ako je već bilo "žuto za žuto".

Kad želimo naglasiti koliko nam je netko važan u životu (voljene osobe, djeca), tada tepamo "zlato moje".
Zlato je vrlo raširen pojam u životu i htjeli-ne htjeli ne možemo ga nikako zaobići.
Pa tako ni u prirodi.
Neću sad prikazivati slike zlatnih izlazaka i zalazaka sunca koje je naše najveće zlato jer da nije sunca ne bi ni života bilo, radije ću spustiti pogled prema zemlji, cvijeću, malim životinjama.

Bzzzzzzzzz....čujem ga, al ga ne vidim.....pogledom pretražujem bijele cvijetove bušina

Aha! Ko se to tamo skrio?

Zlatar bio!

bzzzzz...bzzzzz...bzzzzzz.....još ih stiže na doručak kod bušina

U djetinjstvu smo ih hvatali, pa bi ih zarobili tako što bi vezali konac za jednu njegovu nogicu i onda bi ih pustili da lete, ali samo onoliko koliko je bio dug konac. Zapravo je to bilo mučenje za njih, ali nas djecu je zabavljalo i valjda nam je imponiralo što bi uhvatili tog zlatnog kukca i imali ga samo za sebe. Mama mi je obično davala "imbazd" -onaj konac za imbazdavanje (a to vam je kad krojačica za prvu probu spoji djelove kroja, prije nego konačno prošije pravim koncem). E, taj imbazd je bija mekan i nekvalitetan konac koji bi lako pucao, tako da bi moji zlatari ubrzo poletili prema svojoj slobodi, jer je imbazd pucao ko od šale. Doduše, koji put bi pukla i nogica, ali zlatar bi svejedno odletio.
Oduvijek ih zovem zlatarima, sada uz pomoć enciklopedije i interneta saznajem kako se oni zapravo zovu i ko su zapravo ti kukci koji znaju biti vrlo zabavni kada ih se pažljivije promatra

I tako iz jednog teksta za potrebe poljoprivrednika, čiji su autori
Ražov Josip, Barić Božena, Dutto Moreno, saznajem da ih još nazivaju i zlatne mare: (citat iz teksta)
"Zlatne mare su kukci koji su odavno privlačili znatiželju ljudi svojom pojavom. Ovo su vrlo lijepi i atraktivni kukci, raznolikih boja i sjaja, koje i mnogi kolekcionari žele imati u svojim zbirkama. Sistematički gledano, zlatne mare (Cetonia aurata L., Potosia cuprea Fabricius) pripadaju redu kornjaša (Coleoptera), te su prema najnovijim podacima smještene u zasebnu porodicu, pa sistematika izgleda ovako:
red COLEOPTERA
natp. SCARABAEOIDEA
por. CETONIIDAE
potp. CETONIINAE
Cetonia aurata i Potosia cuprea su ujedno i najčešće u našim krajevima.
U narodu se za ove kukce često koriste i kojekakvi drugi sinonimi kao "zlatna buba", "bumbar", "zlatar", što zbog njihove boje, sjaja i izgleda, što zbog tromog leta i zujanja, koje podsjeća na zvuk bumbara. U kasnije proljeće mogu se primijetiti na i u cvijetovima različitih biljnih vrsta, te se tako često mogu pronaći sakriveni u cvijetu ruže, zajedno sa još nekim pripadnicima potporodice Cetoniinae....
Literatura spominje zlatne mare kao potencijalne, ali ne i važne štetnike cvijeta i zrelog slatkog voća (smokve, breskve, nektarine, grožđe, trešnje, kruške…), uz navode kako često puta nisu niti primarni štetnici, već sekundarni, dakle štetnici koji oštećuju plod nakon što ptica, osa ili neki drugi štetnik napravi početno oštećenje
Danas se na zlatne mare obraća sve veća pozornost iz više razloga. Prvi je razlog ekološko entomološkog karaktera, jer osim što se smatraju vrlo lijepim i atraktivnim kukcima, zlatne mare su i pokazatelj raznolikosti ekosustava. Tako se u intenzivnim voćnjacima gdje se zaštita vrši konvencionalnim metodama sa puno prskanja, često sredstvima širokog spektra zlatne mare nalaze u vrlo malom broju. Obrnuto, u voćnjacima vođenim integriranim načelima proizvodnje, kao i u ekstenzivnim voćnjacima na rubnim dijelovima šuma i makije zlatne mare se nalaze u većem broju, te je i broj njihovih podvrsta i aberacija veći....."

Znači, da skratim...ako na voćki vidite zlatare, znači da voćka nije prskana otrovima, a ako ih ne vidite - e, onda triba pripaziti.

Nije naodmet spomenuti da ovi zlatari pripadaju istoj porodici kao i egipatski skarabej koji je bio vrlo prisutan kao motiv u prikazima iz egipatske mitologije.
Prenosim dijelove teksta i sliku iz Nove Akropole:

"Skarabej je jedan od napoznatijih simbola drevnog Egipta. Egipćani su nadahnuće uvijek tražili u prirodi koja je za njih bila Učiteljica, velika knjiga života. Sve je u prirodi, od njenih najmanjih stanovnika do dalekih zvijezda i galaksija, skrivalo u sebi duboke istine, sve je postajalo ključ za odgonetavanje beskonačnog broja tajni čovjeka u univerzumu.
Od pamtivijeka je skarabej bio oličenje i simbol Kephera, jednog od drevnih egipatskih bogova povezanih sa skrivenim svetim tajnama Sunca. Ako bog Ra simbolizira dnevno Sunce, a Atum noćno, skriveno, Kepher, božanstvo s glavom skarabeja, personificira jutarnje, uzlazeće Sunce. ...
Prema legendi, skarabej je izašao iz nosnica Ozirisove glave, sahranjene u Abidosu, objavljujući na taj način njegovo uskrsnuće iz mrtvih u nebeskom svijetu. Lik malenog kukca koji uporno i postojano kotrlja svoju kuglicu od izmeta kako u njoj ne bi bilo uništeno sjeme novog života, postao je simbol impulsa obnove koji se rađa unutar inertne, ali žive materije, spremne započeti novi ciklus postojanja."

I sa drugog izvora napih se znanja:
"Skarabej je slika sunca koje se ponovo rađa.
Skarabej među nogama drži golemu sunčevu kuglu, kao što se bog sunca vraća iz sjena noći tako se i skarabej rađa iz vlastite rastočenosti, opet gura vatrenu kuglu u koju je odložio svoje sjeme."

A ovi viški zlatari zasjeli su na bušinovo zlato i ne puštaju ga ko što Dundo Maroje ne ispušta svoje "tezoro"

"Teeezoro moje" - kao da mu tepa

"Slatko moje teeezoro!"

Zaključak: Svaki zlatar ima svoje zlato koje čuva i kojem se klanja.

- 00:15 - Komentari (48) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	lipanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga

o svemu pomalo,
nečega puno, nečega malo,
nekomu previše, nekomu premalo,
a meni dovoljno.

O FOTOGRAFIJAMA
Sve fotografije objavljene na blogu
moje su autorsko djelo,
osim ako nije drugačije navedeno.

Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
Možda su oba u vremenu budućem,
A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
Ako je sve vrijeme vječno prisutno
Sve je vrijeme neiskupljivo,
Što moglo je biti jest apstrakcija
Koja ostaje trajnom mogućnošću
Samo u svijetu razmišljanja.
Što moglo je biti i što je bilo
Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
U sjećanju odjekuju koraci
Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo

T.S. Eliot

"Znam koliko toga ne trebam
da bi bio sretan."
/Woofman - Apallachian Trail/

"Toliko je bilo u životu stvari
kojih sam se bojao -
a nije trebalo.
Trebalo je živjeti"
/Ivo Andrić/

(...) da ostanemo ovo što smo.
Sutra. I uvijek.
Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
da jedno drugom ne dopustimo
da budemo ono što nismo,
da ne gledamo vučijim očima
i da se uvijek prepoznamo
kada se sretnemo.
/Tišine - Meša Selimović/

Linkovi

Blog.hr
Blog servis

BLOGO-DRUŠTVO
Z'BRDA-Z'DOLA

barakokula
primakka
marčelina
pismoanđelu
brod u boci
žuborić
Dona
carla bruni
Shelly Kelly
čiovka
dalmacija moja inspiracija
Suncokreta2
fra gavun
Tixi
Sapunerija
Modesti Blejz
kamena kućica na škoju
Geomir
neverin
katrida
londra
umorno oko
mare
Marina kuharica
starosjedilac
so far away
Rusalka
Zvrk
suncokretica
nihonkichigai
morska zvijezda
More snova
Ježica
Filipinka
Dordora2
Odmak
promatram-razmišljam
cvrčak
fulvus
Azra
Dulibin svijet
Bugenvilija
Big Blue
Mladen
Šumarka
gogoo
švabica
Ely
chablis
Valcer
borut
wind
ljelja
Alkion
alexxl
tessa
neptunka
živjeti svoj život
oceana
vajrapani
Baobab
Dinaja
Tražeći sebe
malo ti malo ja
tarantulica
amaterka
modri odsjaj
pjaceta
Toxfox
vidrin smijeh
crna kraljicaž
Istra blog
NYC blog
Nisa
tarampana
blogdogg
čuvarica pinkleca
Yulunga

Blog o blogu

FOTO LISTA
Foto natječaj
Foto tvornica snova
maslina Oliva
fotokulise
Galeb
Zagrebancije
Haringe
fotografske priče
fotografska odiseja
WanderingsOfLight
Krešo fotoblog
Fotografi svih zemalja
FOTO KLIK

Fotoklub Čakovec

SVEGA PO MALO

DHMZ prognoza
Norveška prognoza

Reciklaža tekstila 3r

RECIKLIST

MALI ZELENI BIŠEVO

RE FOTO

AROMATERAPIJA - S.POŠTIĆ

BILJOTEKA

AROMATERRA - blog
AROMATERRA - web

SadaOvdje

Silvijin BIO VRT

mileram

kutak za korisno

DRAGODID - Suhozidna gradnja

ZA BISTROOKE

UMIJEĆE CHIJA - L'Art du Chi
TAI CHI CHUAN - UNUTARNJI PUT

Poruke iz šume

Priroda i društvo
Nove stranice

Cviće moje

Leptiri

Miroslav Mika Antić

Preko ruba znanosti

Spektar

Andro Damjanić-meštar CB fotografije
Retrospektiva Andre Damjanića 01.01.2011.
Majstori fotografije
Foto klub Split
Klupska izložba 2011.
Fotozine
Fotosofia
Fotoimota-galerije
Fotoakademija Split
Stjepan Tafra blog

INFO ZONA

kolumna Nisan te tila

Bobine e-Ćakule

Anin portal
Dalmatinske sličice

Bilježnica Robija K.
STVARI
Rusulica
DA SAM OLOVKA

Moj otok Vis
Vis-Kut
Vis-a-vis
Učenička zadruga ISSA - O.Š. VIS
Mitovi i legende otoka Visa
Viške zgode i nezgode
HPD Mosor - Vis u 8 koraka , Irina Stajčić

SOLIN
TROGIR
E-KAŠTELA
MAŠOGRAD

e-novine

Ričnik splitsko-dalmatinski

007javascript:%20void(0);

Slušaonice, Gledaonice

više strane,manje domaće

ima i video i svašta još

PLAYING FOR CHANGE

Bacila sam radio kroz prozor i sad slušam online

KL eurodom
Radio Split
HR 1
HR 2
HR 3