gustirna

Bistrooki kod Mudre sove

Skupilo se nas nekoliko zaljubljenika u prirodu i fotografiju, pa krenuli posjetiti centar za ptice grabljivice u Dubravi kod Šibenika, poznatijeg kao Sokolarski centar.



Sokolarski centar pod dirigentskom palicom osnivača i voditelja Emilia Menđušića postoji već 18 godina.
Ko bi rekao da je već toliko godina prošlo?!
A čini mi se ko jučer da je bilo, kad sam čitala novinske članke o njegovim aktivnostima sa pticama grabljivicama i planirala povesti naše dečke u jedan posjet. Vrime je proletilo, dečke nisam vodila, ali je gosp. Emilio bio u njihovoj školi i oduševljeno su mi pričali kako je u školi bio jedan barba sa veeelikom sovom!



Brod u bocije u svom postu već ispričao priču o Emiliu Menđušiću i njegovom centru za ptice grabljivice, pa nema smisla ponavljati istu priču.
I mene je kao i njega, oduševio čovjek koji ŽIVI SVOJ SAN!
Taj val snažne pozitivne i stvaralačke energije koji nas je zapljusnuo za vrijeme boravka u Centru, to je nešto što preporučam svakome!
Malo je ljudi koji mogu reći da žive svoje snove, da slobodni i sretni živimo jedini život kojeg smo dobili na dar. Poseban je osjećaj biti u društvu s jednim takvim čovjekom.
Kako bi se sad glatko upustila u filozofiranje na tu temu, ali ne,ne – čeka nas lekcija kod Mudre sove!



"Kako se zove ova vrsta sove?" – pita učitelj radoznale đake
"Sova ušara!" – spremno odgovaramo
"Tako je! A zašto se zove sova ušara?"
"Zato jer ima te pernate uši na vrh glave!" – vjerujemo da sve znamo
" A jeste li sigurni da su to uši?"
"Hm,hm? Paaa, nismo." - češ,češ iza uha
"Onda šta bi to bilo ako nisu uši i čemu služi?" – superiorno nas ispituje Emilio
"Aaaaaa, neka pera….a šta bi to bilo, paaaa, možda antene? ???? – upitnici se roje iznad naših glava, jer nemamo pojma
"E, to su vam otprilike kao pernati rogovi. Ona se to naroguši kad osjeća opasnost. A vi ste joj opasnost jer je svi gledate u oči, a u životinjskom svijetu nema gledanja u oči, jer to znači direktnu prijetnju……- i raspriča se Emilio o sovi i nabroji toliko toga što ne bismo nikad saznali da nismo došli ovdje.
Pa i ono što smo mislili da znamo – nismo znali!?

"Kad sova najbolje vidi?" – pita nas učitelj Emilio
"Po noći!" - jednoglasno odgovaramo sigurni da to znamo 100 posto
"E, nijeeeee! Nisu vas dobro naučili profesori iz biologije. Sova jednako vidi i po danu i po noći."

Osim što smo pozorno slušali sve što nam je Emilio tumačio, naše biste okice su uz pomoć buljookih objektiva dokumentirale mnogobrojne prizore i detalje koje su vidjele ispred sebe.



Čim sa došla kući počela sam pretraživati moje enciklopedije životinja (imam ih 2-3-za ne falit!), ne zato da provjeravam sve što nam je Emilio ispričao, nego zato šta nisam uspila sve dobro zapamtit, a želila bi vam to prenijet bez grešaka.
I evo malo podataka iz raznih enciklopedija životinja:

UŠARA , Bubo bubo
Red: Sovke
Porodica: Sove
Ušare kod nas nazivaju i buljinama, sovuljagama ili velikim ušarama jer su najveće među svim noćnim pticama. U usporedbi s njima druge vrste sova izgledaju poput patuljaka. Npr. ova malecka



Nekoliko osnovnih karakteristika koje sam pokupila malo od Emilia, malo iz enciklopedija:
VELIČINA – najveća sova na svijetu
Dužina: 65-75 cm
Raspon krila: 155-175 cm
Težina: 2,4-3,0 kg
SLUH- Lijevo i desno od očiju smještene su sovine uši u obliku malih slušnih otvora zaštićenih perjem, i nisu na istoj razini, asimetrično su postavljeni, jedno više, a drugo niže u odnosu na oči. Asimetričnost slušnih otvora daje im trodimenzionalnost zvuka. Sluh im je vrlo osjetljiv tako da svoj plijen mogu locirati i u potpunoj tami. Čak mogu čuti i locirati male sisavce (npr.miša) pod dubokim snijegom i uhvatiti ga.
OČI su im velike jer sabiru sveukupno raspoloživo svjetlo, položene su naprijed što im pomaže u prosuđivanju razdaljine. Imaju izvrstan vid koji je jednako dobar za dnevnog svjetla i u mraku. Ne mogu micati očima lijevo i desno kao ljudsko oko, ali mogu zakrenuti glavu za gotovo 360 stupnjeva.
NAČIN ŽIVOTA: vjerna je svom području koje oštro brani.
Aktivne su isključivo noću i u lov polaze tek kad sunce zađe. Danju spavaju na skrovitim mjestima u krošnjama drveća i sl.
Hrana su joj sisavci, ptice (čak i druge sove), gmazovi, vodozemci, ribe, rakovi, ježevi.
Vješti su lovci, pa se usuđuju loviti i veće sisavce, poput lisica ili manjih srna.
Ako svoj plijen ne može odjednom pojesti, ušara će ga pohraniti na neko skrovito mjesto i pojesti sutradan.



Sove općenito gutaju svoj plijen čitav, uzimajući ga s dlakom i perjem i kostima.
Kasnije izbacuju te neprobavljive dijelove u obliku čvrstih gvalica. Gvalice su vrijedan izvor informacija za istraživače prirode. Analizom se dolazi do daljnjih informacija o hranidbenim navikama sova.
Profesor Emilio i njegova ušara su nam prezentirali jedan sovin obrok, kao što nam je i pokazao jednu od tih gvalica.
Sova ušara kao i sve druge sove imaju meko, gusto perje s mekanim ispercima na letnim perima, što prigušuje zvuk zračnog strujanja. Zato je sova vrlo tiha i sasvim nečujna dok krstari šumskim i inim prostranstvima.
Kad pronađu partnera, ušare mu cijeli život ostaju vjerne. Gnijezde se u jamama, na drveću, u napuštenim gnijezdima drugih ptica, u dupljama ili šupljinama u stijenama. Neke populacije ušara zamijećene su kako se gnijezde i na visinama do 4500 m nadm.vis. Za gniježđenje im je najbitnije da budu mirne i neometane, a takva mjesta su sve rjeđa.
Ženka u pravilu snese 2-3 jaja hrapave ljuske i na njima sjedi približno 5 tjedana, a mužjak je za to vrijeme hrani. Nakon leženja, ženka ostaje uz mladunce, a mužjak još oko 5 tj. brine za prehranu svoje obitelji.
ZAŠTITA VRSTE:
Populacije ušara se posvuda sve više prorjeđuju zbog lova, krčenja šuma, trovanja pesticidima, te sudara s automobilima i vodovima visokog napona.
Nakon što su u većini zemalja uvedene mjere zaštite, broj ušara se opet postupno počeo povećavati.

Zanimljiva je priča sove ušare koja je glavna glumica Sokolarskog centra. Emilio nam je ispričao kako su je neki ljudi našli dok je bila mala i ulovili je. Da bi je spriječili da im pobjegne i učinili je svojim kućnim ljubimcem, potkresali su joj krila i kanđe. To se više nikada nije moglo obnoviti tako da ona bude sasvim sposobna za preživljavanje u svom prirodnom okruženju.Potpuno su je onesposobili za samostalan život u prirodi Otkada je u Centru trebalo je 5 godina da dođe u kakvu-takvu normalu za jednu sovu ušaru. Nažalost ne može više slobodno letjeti i suvereno vladati prirodnim prostranstvima, ali je zato prava dostojanstvena kraljica Sokolarskog centra u Dubravi.





Toliko san se raspisala o sovi da sam skroz zapostavila drugog glavnog glumca naše nedjeljne avanture.
Harrisov jastreb, Parabuteo unicintus, porodica jastrebova.Prirodna staništa su mu na područjima Sjeverne,Centralne i Južne Amerike.
Zbog svoje dobre prilagodbe i karakteristike da mogu loviti usred šume, tj. nije neophodno da uzlijeću visoko u nebo odakle vrebaju plijen i strmoglavo se obrušavaju na njega kao što to rade orlovi i sokolovi, već mogu mirno stati na grani nekog drveta i spustiti se na plijen kojeg ugledaju, prikladni su za prezentaciju u Sokolarskom centru koji je smješten usred borove šume.
Tako je i naš glavni glumac lijepo i mirno stajao na borovoj grani u stavu:
PRIPREMA!



Zatim je primjetio nešto što bi mogao pojesti, ali se miče i želi otići dalje, pa se postavio u položaj:
POZOR!



I SAD!



Spustio se po svoj plijen koji ga je čekao na debeloj kožnatoj rukavici koju je nosila naša prijateljica
Kakav je to bio osjećaj? To ćete morat nju pitat. Meni je bilo dovoljno ovjekovječiti to iskustvo fotoaparatom.



Možda će vam biti zanimljivo pogledati ovaj filmić na kojem se vidi kako Harrisovi jastrebovi žive u svom prirodnom okruženju:



Prepuni dojmova, kao i spoznaje koliko je licemjerno naše zgražanje nad sudbinom malih pilića koji su poslužili kao obrok našim glavnim glumcima u njihovoj prezentaciji.
Emilio je to sažeo u jednostavno pitanje:
"Koliko ste piletine pojeli do sada? I to su nekad bili mali pilići."

Tijekom ovog iskustva na površinu su isplivali naši prethistorijski geni. Geni lovaca, onih koji prehranjuju obitelj, djecu, a to su osim muškaraca često bile i žene. Zato nije bilo nimalo neobično što su se upravo žene prve javile kao dobrovoljci za navlačenje kožnate rukavice.
Možemo se pretvarati i mijenjati se u skladu sa novim vremenima, ali iskonsku prirodu teško da možemo sakriti.
U presudnom momentu će isplivati na površinu i mi tu ne možemo ništa.

U Šibeniku nas je dočekalo i ispratilo žuto obojano more.
Onečišćenje ili prirodna pojava?

U toj sasvim običnoj pojavi za ovo doba godinen (žutu pelud sa borovih cvjetova raznosi vjetar i posipa kao puder svugdje naokolo), vidjeli smo razne zanimljive oblike:
u jednom trenutku smiješio se neki Žućko,


a u drugom mahnula nam Mala sirena


A što smo još lipoga vidjeli u Šibeniku i oko njega?
Ostavimo nešto slika i priče za drugi put.

INFORMATIVNI DODATAK - 22.04.2010.:

Listajući današnju Slobodnu Dalmaciju naiđem na članak: "Prva veterinarska služba za divlje ptice u Hrvatskoj"!

Naravno radi se o veterinarskoj ambulanti u sklopu Sokolarskog centra koja je prilikom našeg nedjeljnog posjeta bila sređivana za ovu svečanu prigodu.
Koga zanima, cijeli članak može pročitati OVDJE, a kod mene tek jedna kratka crtica:
"Počeli su u šumskoj improviziranoj izbi, a danas, deset godina poslije, uz pomoć niza donatora imaju specijaliziranu i dobro opremljenju službu, s najsuvremenijom dijagnostičkom opremom za sve potrebne pretrage od radioloških do laboratorijskih, s aparatima za hematološke i biokemijske pretrage, imaju video laparoskopiju,....
Ambulanta je opremljena tako da može pomoći i drugim divljim životinjama. Ipak, prema Ofnerovim (doktor veterine Emil Ofner) riječima, teško se može očekivati da to postane ambulanta za vukeove, lisice i druge predatore, jednostavno zato što će takvih slučajeva biti malo. A Sokolarski centar ide, što je i prirodno, smjerom specijalizaciuje upravo na planu spašavanja i zaštite ptica, prije svega grabljivica."