srijeda, 17.05.2006.
Priča o početku neke ljubavi… Pt. 4
Eto, igrao sam sa malo sa dizajnom bloga... Kako se vam svidja? 
Znam da izgleda kao od neke teenage djevojcice ali... vjerovatno sam sada i zaista tamo negdje... bar mentalno! 
Ali da nastavim pricu...
Cudno sam se osjecao sledecih par dana, bas cudno. Nemiran sam bio... nisam znao gdje sa sobom... Svi ovi dogadjaji proslog tjedna... sve ove emocije... Nisam znao sta zapravo misli o meni. Znam da sve izgleda da smo samo prijatelji, ali ponekad mi napravi takve stvari... Nisam vise znao sta da osjecam. Dali se samo pretvara, da nista ne osjeca do mene, pa su ji ove “provokacije” samo testi? Testi, da provjeri kaku cu reagirat, pa dali cu ispast kao muski ili kao bebica, dovoljno slatka da se igras s njom kao s 'prijateljem'? Ili me je zapravo uvijek shvatala kao prijatelja, nista vise, i sad sam samo ja onaj koji nesto masta o tome da ona stvarno nesto osjeca? Bio sam zbunjen, posebno sto sam imao osjecaj, da se ji nekako svidja oni moj prijatelj, koji je bio sa nama ostao poslije njezinog tuluma. Dosta dobro izgleda taj decko pa i stav ima nekako uvjerljiv... Sjetim se nekad prije, u muskom drustvu, izlazili smo vani, bili u neki discoteci i cure su mu same prilazile i htile se ljubit sa njim... I neke cak jesu… 
Bio sam zapravo ja onaj, koji jih je upoznao – sreli smo se jednom... ja sa njom i sretnemo neko njegovo drustvo... morao sam jih upoznat. 
Pricali su manje od minut i vec tada su si izmjenili telefonske brojeve!!! Ok, to se je sve desavalo par tijedna prije... nista se do sada jos nije desilo medju njima, hvala bogu... Ali bunilo me svakako. Slutio sam sta se moze desit...
Totalno me je frustrirala sva ova situacija. Nisam bio siguran ni sta sam hocu... Volio sam ju, ali kao da ji dam srce, kad znam da nemam sanse... ili pak? Mah… mislim da sam ji dao srce vec davno… ali nisam si htio to priznat… kako da ji to kazem, kad je skoro sigurno da ce me razocarat odgovorom? Ali sa druge strane, kako da ji ostanem samo prijatelj kad tako jako osjecam do nje?!? Da o tome popricam s prijateljima... ne, ne bi to oni razumijeli... jos manje prijateljice... sve su bile uglavnom jos bolje prijateljice i sa njom. Pa da se ispostavim takvim pricama kakvih je ona dozivjela puno? Bas nepodnosljivo... sve previse pitanja...
Tad sam se odlucio. Morao sam pricat sa njom. Zovem je i kazem ji da li hoce na neko pice, i da bih zelio, da je to negdje uvece… Zacudi se, nismo se mi ipak dobivali sami navece, ali naravno pristala je. Naicemo se negdje u centru grada, bilo je vec tama. Nadjemo neki intiman lokal i posto smo bili obojica gladni, cak porucimo nesto za pojest... Bila nam je to prva vecera 'solo', bilo mi nekako drago… ali nista posebno euforicno se nisam osjecao… suvise sam bio zategnut i zabrinut, kako ce to proci… Imali su tamo neka malena 'fancy' jela, ja sam imao patku u nekom cudnom umaku ali ona neku salatu sa jagodama i licijem… nisam ja bas neki tezak fan takve hrane, ali sa njom… ja bih jeo bilo sta! 
Pricali smo o tome i onome, uz crno vino, naravno… nista osobnog, zapravo… Nije izgledala zabrinuta, nis nije spomenula njezinog bivsog decka… Kad zavrsimo, cak i sa desertom… nije izdrzala vise…
pa me pita… “Ajde sad, kazi mi… sta te muci?”
Meni se jezik uhvati u grlo… Gledam dole, u stol i kazem,
“Ja, imam jedan veliki problem...” prestanem…
ona, “joj… nadam se da nima veze sa mnom?”...
ja jos uvijek gledam u stol... klimam...
saptam “ima...” ...
“Ja sam beskonacno zaljubljen u tebe...”
Jedva sam ju pogledao u oci za tren... bio sam na granici placa... Ona? Oci su ji blistale... gleda me nekako suosjecajno...
“Sta ti mozem reci” se konacno oglasi... “Hvala. To mi je veliki kompliment...”
Ja sam ji onda polako... sa mukom ispricao citavu pricu... mozda ne tako detaljno kao ovdje, ali sve bitne stvari... Ona me samo gleda... nije ji bilo bas prijetno...
“pa pomislila sam na to u nekim trenutcima, kad si me tako cudno gledao... ali ja sam bas mislila de se tebi svidjaju plave, uvijek si samo njih...”
“Ma, kako?” ju prekidam... “nije istina… mozda stvarno volim vise plavih od ostalih… ali smedje cure su mi uvijek nekako toplije djelovale...”
Sutimo neko vrijeme.
“Da li mozemo biti jos uvijek prijatelji?” me napokon pita.
“Pa to je tacno razlog zbog koga sam se odlucio da ti ispricam danas sve...”
...
“Mislim”, ji kazem kad se malo sakupim, “…pogledaj, ti se budes sada zaljubila u nekog decka… a ja previse osjecam do tebe da bi mogao to tek tako podnijeti… Ljubomorno cu se ponasat, izbjegavat cu te... I zato sam ti to sada ispricao. Ne bih htio da bi mi zamijerila takvo ponasanje… ne mogu te gubit dvostruko, kao ljubav i kao prijateljicu… previse si mi draga…”
Ona me samo gleda in suti. Mozda nije mogla vjerovat, sta ji sada pricam… sta znam. Stvarno nisam mogo riskirati, da ji nista ne kazem. Kad je bila s bivsim deckom sam imao kao 'razlog' da je izbljegavam... a sada? Kako cu sakriti pred ljudima?!? Posebno kad jos toliko jace osjecam do nje... Odmah ceju skuzit u cemu je stvar (ak stvarno ona dobije nekoga) a ja mrzim da se mi neko smije ili da me gleda milosrdjem... Nista mi to nebi pomoglo. I ako si izmislim neki fiktivan razlog, neku svadju ili nesto tako... bio bi ja oni, koji bih isabrao kracu slamku! Vecina ljudi ce sigurno sa njom simpatizirat, stagod da bude razlog, bilo je ocigledno to kod one price sa njenim sad “bivsim” deckom. Da ista kontra napravim, samo sebe izoliram – i posto imamo skoro isto drustvo... da ji ultimativno izbjegnem trebao bih promjenit prijatelje, rad, grad... sve! Nisam bio spreman napravit sve to, previse mi se inace svidjalo u ovoj okolini...
Nije se ovo zavrsavalo kao sam ocakivao... Kad sam ji se ispricao, sam mislio da ce napravit nesto... Nadao sam se da ce nas odnos krenut bar u jednu smijer: ili ce ji postat drago do mene, pa se i ona zaljubi u mene (da da, wishfull thinking), ili da se prepasti, pa ce sama bijezat od mene, da nece trebat izbjegavat samo meni… Doduse, nista od toga se nije desilo. Ostali smo tamo, gdje se mi najmanje svidjalo: na istom! Napustimo lokal... ja dosta tuzan... nisam plakao ali nije mi bilo do rijeci. Prije se rastanemo se dugo i jako zagrlimo... i jos jednom... i jos jednom. Nista vise. Zamolim je, da ne prica o tome nikome, ni svojoj najboljoj prijateljici...
“Necu”, mi kaze “to je moj privatni zivot i ne pricam ja o tome.”
Vjerovao sam joj. Nije ni meni ona nikad o drugim ljudima pricala… nije ona takva.
- 00:09 -