|
|
| listopad, 2006 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ovaj blog sam napravila jer želim potporu ljudi koji imaju jednakih problema kao ja. Svoje ime neću spominjati, jer nažalost svi znamo kakva je okolina i društvo u kojem se krećemo, i zbog straha od odbacivanja donijela sam tu odluku.
negubinadu@net.hr
Imam 15 i pol godina. Prije malo više od 2 godine sam saznala da imam skoliozu kralježnice. Za one koji ne znaju, skolioza nastaje zbog naglog rasta, a to je drugim riječima iskrivljenje kralježnice. Ja imam skoliozu i u doljnjem i u gornjem dijelu leđa. Dok nisam to sve saznala, bila sam živahna, vrckasta, temperamentna, jednom riječju bila sam vesela trinaestogodišnjakinja.
Uslijedili su pregledi kod raznih liječnika. Odredili su mi da moram nosit onu groznu ortozu. Bila je cijela od plastike, u njoj sam jedva disala kako treba a na saginjanje sam mogla zaboraviti. Na kukovima sam imala rane od te ortoze, bilo je neizdrživo i fizički ali još više psihički.
Ortoped u mom gradu mi je rekao da ''to'' moram nositi samo preko dana a preko noći ne. Da moram s time i u školu (kasnije mi je dr. Kovač rekao da je trebalo biti obratno; da sam preko noći to trebala nositi i dok učim kod kuće, a u školu ne).
Bila sam 8. razred. Nosila sam to u školu jer sam morala, jer su mi roditelji bili uporni. Tada sam se povukla i zatvorila u sebe. Kod kuće sam svaki dan zatvorena u svojoj sobi pod izlikom da moram učiti, plakala satima. Bezbroj puta sam uzela nož i htjela prerezati vene. Jednom sam se pokušala objesiti. Kada se svega ovoga sjetim dođu mi suze na oči. Imala sam još samo jednu jedinu prijateljicu. Za par mjeseci i ona me zaboravila.
Kada su u 6. mjesecu 2005. godine počele ljetne vrućine, roditelji su rekli da ne moram nosit ortozu. Ionako sam postala bezobrazna prema njima, bila sam užasno tvrdoglava i nisam htjela to više nosit na sebi. Ali oni nisu bili ni svjesni da sam ja to prestala nosit već u 1.mjesecu. Uspjela sam to sakriti od njih.
Nastavila sam vježbati svaki dan po tri puta; ujutro, popodne i navečer. Triput tjedno sam išla s tatom na plivanje. Pošto u mom gradu nema bazena ni toplica, morali smo ići do grada koji je udaljen od moga nekih pola sata. Uvijek sam bila mršava, a uz tolike vježbe postajala sam sve mršavija. I sada imam samo 47 kg, a visoka sam 170. Nego, da nastavim dalje. Prestala sam nositi ortozu jer smo i ja i moji roditelji mislili da je sada sve u redu, jer mene nikada leđa nisu boljela, niti me sada bole. Nedavno su mama i tata saznali za dr. Kovača u Zagrebu, od roditelja jedne cure koja je kod njega operirana, saznali smo da je on vrhunski dr. i najbolji u Hrvatskoj. Mislila sam da moja kralježnica nije za operaciju (iako sam operaciju priželjkivala jer sam htjela napokon bit ravna), još uvijek sam mislila da ja imam iskrivljenu kralježnicu 35 stupnjeva kao i na početku. Mislila sam to jer kao što sam već rekla, mene leđa baš nikada ne bole, a nisam ni primijetila nikakvu razliku. Ili nisam željela primjetiti... ali, bilo kako bilo, prevarila sam se.
Prije tjedan dana bila sam naručena u Zagrebu kod doktora Kovača. Ostala sam šokirana. Imam skoliozu 60 stupnjeva. Odmah me mogao upisati za operaciju. Pitao me da li želim ili ne želim na operaciju. Ja sam odmah rekla da želim, jer sam se na internetu u zadnjih par mjeseci informirala i o mom problemu i o doktoru a i operaciji. Tu vijest za operaciju sam još mogla odlično podnijeti, ali kada me pitao sljedeće pitanje, ostala sam potresena. Pitao me da li želim da mi naprave novu ortozu koju bih morala nositi 23 sata na dan ako želim da mi se stanje ne pogorša, ili ako ne želim da mi prave ortozu pa da do operacije imam skoliozu 120 stupnjeva?
Šutjela sam par sekundi. U glavi mi se svašta motalo. Mrzila sam tu ortozu. Sada sam 2. srednje, pa kako ću s time u školu? Kad me netko dotakne mislit će da sam freek!! Oni to neće shvatiti, opet će me odbaciti! Kao i prije, u 8. razredu. Ali s jedne strane ne mogu dozvoliti da imam 120 stupnjeva. Odgovorila sam mu da želim da mi to naprave. 23 sata na dan... 23 sata na dan?! Stalno sam to u sebi ponavljala. Na listi za operaciju sam tek 164., doktor kaže da je to za dvije godine. Iskreno, ne znam kako ću. Nekada mi dođu misli tipa: nitko me više neće htjeti ni zagrliti zbog toga. U ovom razredu imam super društvo. Kad se vidimo, uvijek se grlimo, zezamo… a kako ću s time na sebi? Svi će me odbaciti… ali onda opet mislim: to je moj život. Ako ovo napravim kako treba, poslije operacije ću bit potpuno ravna, neće mi trebati nikakve ortoze, moći ću normalno imati djecu, jedini problem bit će mi ožiljak.
Ne želim se predati. Ne želim imati 120 stupnjeva. Ali… ne želim ni nositi ortozu u školu. Podnijet ću to preko noći i kod kuće. Samo ne u školu. Toliko mi se misli mota po glavi…
To je moja priča, koja nažalost još nije završena. Nadam se da će mi se javiti cure i dečki s istim ili sličnim problemima, jer znam da ih nažalost ima puno.
Do slijedećeg posta, pozdrav svima!
