I tako ja gledam Havajske kuje III i nauljenim rukama gladim psića, čujem zvono. Popizdim, psujem. Puštam psića. Provlačim ruke kroz kosu da skinem dječije ulje s njih. Idem da otvorim vrata. Hlaće mi padaju, malo ih bolje zategnem.
"Ko je?" vičem.
"Pošta!" vrata mi odgovaraju, ja ih otvaram a kad ono tamo neka dva jebivjetra.
"Koji je od vas poštar?" upitam ja i dobijem nogom u jaja, a zatim i koljenom u zube.
Ova dvojica ulaze zamnom i zatvaraju vrata.
Krenem se ustati da ih ponudim kavom ali ne uspjevam jer me jedan zakuca laktom u potiljak, ponovno padam sa zubima naprijed. Ispadnu još dva. Reko:
"Dečki pa dobro šta vam je? Ostavite poštu i idite."
"Ti si neki zajeban tip, a?" kaže meni jedan od te dvojice, koji možda je, a možda i nije poštar.
"Zavisi kako mislite, dosta me zajebavaju na poslu, to stoji."
Jedan od njih, koji možda je, a možda i nije poštar me opali nogom kao da puca penal.
"Misliš da si pametan, a?" javlja se i drugi potencijalni poštar
"Trudim se ne biti."
Dosuđen je još jedan penal, ovaj puta ga izvodi taj drugi tip, koji možda je, a možda i nije poštar.
"Di su pare?" pita me prvi...
"Misliš se ić jebavat s Mrkim, a?" pita me drugi...
"Koje jebene pare? I ne. Tko je uopće taj `Mrki´?" odgovaram ja i pitam kroz zube, koji mi padaju na pod kako oblikujem riječi
Ova dvojica, koji možda jesu, a možda i nisu poštari se pogledaju.
"Bogami, ti jesi tvrd orah. Ajd pitat ćemo te opet kad ti razbijemo ljusku." kaže jedan i krene s dobrom serijom: kružni, low kick, desna lijeva desna desna... ubrzo mu se pridruži i drugi, koji možda je, a možda i nije poštar, ali taj udara samo nogama...
Meni mrak padne na oči a kad ponovno svane ne mogu se ustati, gledam samo na desno oko i to jedva na pola kapka. Gledam prema sobi. Gledam i ništa mi nije jasno: ili nisam više u svojoj sobi ili to JE moja soba samo što je potpuno ispražnjena. I mislim si: "Ono možda i nisu bili poštari."