Ja sam nitko, ali mislim da je moja priča barem zanimljiva...

Svako jutro budim se rano, nekako odmah poslije 6:00. Naravno da to nije normalno vrijeme za ustajanje, dobro možda je za pijetlove, ali za ljude ne, pa se budim uz veliku pomoć svoje vjerne budilice. Kažem vjerne mada mi je to već sedma. Dobro, nisu one krive što nisu otporne na udarce i što se lako lome. Ova se dobro drži, imam je već 3 godine i ona i dalje neumorno pišti i prima udarce šakom, papučom a ponekad poleti i u zid, ali rijetko. Večinom ponedjeljkom. I kada konačno ušutkam prokletu stvar već sam totalno budan. Odlično rade svoj posao. Podignem glavu i torzo te se okrenem na stranu kreveta češkajući ponekad jaja a ponekad desnu obrvu. Skupljam snage da se konačno dignem iz kreveta. Čovjek (neki tamo) bi rekao da bi se trebao već naviknuti, nakon koliko? Osam godina? Isuse, pa da već osam godina tako. Svako jutro, osim nedjelje. Nakon operacije ustajanje slijedi: osobna higijena. Ustvari, prvo pišanje. A onda higijena. Pranje ruku, umivanje. Čišćenje nosa i sinusa. Pročišćavanje grla i usne šupljine. Brijanje. Koje naravno nikada ne prođe bez krvi. Ponovno umivanje i stavljanje aftershavea (jeftinog). Dugi ženskasti vrisak pa onda pranje zubi: otkada sam vidio tu neku reklamu u kojoj gomila djece kao u žurbi opere zube i otrči, a onda se pojavi neki fini znanstvenik (tako se barem predstavi) u bijelom i kaže "Istraživanja pokazuju da 90% djece zube pere kraće od 3 minute", a upravo je toliko potrebno da bi se "aktivni sastojci" paste za zube aktivirali, objašnjava simpatični doktor (propali glumac), e od tada ja zube perem minimalo 5 minuta - zlu ne trebalo! Potom ispiranje paste za zube iz usne šupljine, što vodom što paničnim kašljem. Konac za zube ne koristim otkad sam si njime umalo odrezao desni mali prst - još prije 12 godina, a i dan danas mi strši dok pijem kavu ili rijeđe čaj. Tako da s time završavam i izlazim iz kupatila - ponekad se još jednom kratko ispišam. Dolazim do ormara. Na redu je oblačenje!
Prije mi je ta operacija oduzimala previše vremena, te je to čak dovodilo i do toga da zakasnim na posao, pa sam doskočio i tom problemu. Bilo je to, pa prije jedno 5 godina kada sam konačno odlučio i napravio to. Naime tada sam tadašnju cijelu ušteđevinu potrošio na 20 istih odijela, iste marke (koja više nije IN, ali jebiga!), 40 istih košulja i 25 različitih kravata. Od tada više nemam problema s izborom odjeće, eventualno se premišljam za kravatu. Tako da sam vrijeme oblačenja skratio za 70%! Nakon oblačenja još mi preostaje samo namještanje frizure, ništa posebno, samo da ne strši.
Još operem ruke, da nisu ljepljive od gela i to je to.
Stavljam sat na ruku, uzimam laptop sa stola, novčanik s novcem i kreditima, te ključeve od stana i auta. Još se jednom počešem po jajima (tko zna kad ću opet imati priliku!) i bacim oko na sat - 5 do 7. Sranje! Žurno zaključavam stan, trčim do lifta te neprestano pritiskam dugme za poziv lifta, misliće da ću ga tako ubrzati. Ne djeluje, ali na kraju ipak dođe. Vrata se otvore i ja uskočim unutra. Srećom vidi me jedino postarija gospođa, koja kao hipnotizirana gleda u svjetleću dugmad. Proguram ruku pored nje i pritisnem "garaža". Gledam na sat - 7 sati! Kako može tako biti svako jutro?
Jel ne može jednom proći bez trčanja?