srijeda, 29.08.2007.

Snaga jednog čovjeka ne leži u njemu samom. Ona leži u njegovoj vjeri, nadi i mogućnosti da vidi ono što drugi ne mogu vidjeti. Snaga leži u onom nevidljivom i neopipljivom; ljubavi, moći volje za postizanje nedokučivih ciljeva, hrabrosti i suočavanju, podršci. Ovdje ne želim govoriti samo o Bogu i anđelima kakvima ih ja vidim, već želim kazati nešto i o svijetu koji želimo vidjeti. Što je to realni svijet? - prepun nerazumijevanja, ljudske ogorčenosti, nemogućnosti da budemo ono što jesmo... Kad bismo vjerovali i crpili energiju iz onoga što možemo vidjeti i dotaknuti, tko bismo onda bili? Više snage, ljubavi, volje za životom i preživljavanjem sam dobila od svog momka kojeg nikad u životu u živo nisam vidjela nego od vlastite obitelji. Više podrške, suosjećanja sam dobila od neznanaca nego od poznanika-prijatelja.
A važnost komentara koje ostavljaju drage osobe koje također ne poznajem....vaši komentari ponekad me znaju spasiti, hvala vam. Moja snaga leži u svijetu u koji nikad neće prodrijeti zadrtost realizma. Moj svijet, prepun likova iz knjiga,priča i blogova uvijek oživi kada ga nanovo žele pokopati. Tamo nema laži, svi smo mi ono što smo stvorili;iluzija;neki prekrasan san;zaživljena bajka;ispovijest života....
Mi smo snaga koja izvire iz onog u što vjerujemo.....
(da, osjećati se osnaženo, hiper aktivno pod utjecajem tanina, moje nove droge koja me čini budnom; moram se prestati fiksati čajem koji me navodi na ideje....)

utorak, 21.08.2007.

Ja sam prašina srušenih temelja, iluzija i snova. U nepreglednom vrtlogu boli pomješana s pepelom voljenog čovjeka i s kristalima sasušene krvi naših duša. Napravio si lajnu sa sjajnom karticom sudbine. Dao si mi da je povučem onog trena kada si rekao da bi bilo bolje da te nema. Zrnca prašine proparala su mi sluznice i zaustavile dotok kisika u mozak prošaran rupama od tvoga opijuma, kada si rekao da me ne zaslužuješ. Kristali sasušene krvi napravili su rane na mojoj duši izloženoj na dlanu pred tobom.; zbog pepela koji je nagrizao moje krvne žile, hemoglobin i željezo boje rubina su počeli teći u potocima, kada si tražio da te ostavim. Povratila sam ponos s komadićima raspadnutog srca i s kiselinom što mi nagriza utrobu, po hladnim pločicama kupaonice. Čaša kao da je namjerno pukla u mojoj ruci da bi me izrezala dok su mi tabani krvarili hodajući po razbijenim ogledalima kad nisam mogla govoriti jer su mi glasnice popucale od nijemog vriska kada si rekao da bi bilo bolje da te mrzim. Počela sam umirati tonući u morske dubine. Opijena tvojim mirisom ukradenim s pisama, gušila sam se u slanim morskim suzama koje su nahrupile u moja pluća stežući mi dušnik i zaustavljajući mi misli u bestežinskom stanju, kada sam shvatila da sam uzela prejaku dozu tvoga bića. Osjećam se kao prazna ljuštura natopljena suzama s došom od jada...." jer suza sama ne čuva dušu tvoga Sarajeva".. .
Ti si moj zabranjeni san
Moja jedina patnja
Moja jedina nada
Moja jedina....najgora od svih droga - ljubav...

četvrtak, 16.08.2007.

-Mora da je izvanredno stanovati u snu jednog luđaka.

Neki čudni strah je ovladao samnom, bojim se biti ono što jesam, bojim se misliti drugačije jer bojim se to reći,bojim se pogleda i odbacivanja, bojim se ljudskih reakcija...
Ja volim biti drugačija, volim kreativni nered,volim ogledala, volim neobičnosti;ja moram voljeti jer inače patim...
Zašto ovim svijetom samo stranci šeću?
Zašto je tako teško reći ono što te muči?
Plačem li uistinu bez razloga?
Mene je bilo strah da nikad neću voljeti;sada me je strah da ću voljeti zauvjek. Momka kojeg čak još poljubila nisam.
Znam da je tajanstvenost dio zaljubljenosti, dio svakog prijateljstva, dio života.... Mene je strah usuditi se reći sve samo jednom čovjeku; nikad nisam nikom sve rekla jer znam i bojim se odbacivanja, makar i samo ružnog pogleda... Ponekad ima neke neobuzdane hrabrosti u tom jednostavnom činu kada kažeš ono što zbilja misliš: Osjećam se sramotno zatelebana u svog momka, on je najvažniji događaj otkako čovjek više ne hoda po mjesecu i najiskrenije ga volim i želim mu pripasti sva; no meni se i djevojke sviđaju, ali njega želim....Shvaćam da bih se mogla zgaditi onima koji pročitaju, nije mi toliko bitno koliko njegova reakcija. Odlučila sam prihvatiti rizik istine, dosta mi je skrivanja iza fasada, a i dosta mi je toga da se objašnjavam. Ne želim da ljudi vole moju savršenu iluziju kad ja uporno želim ostati nesavršena. Volim sebe, takvu kakva jesam, ali znam da se bojim osude bića oko mene. Volim prirodu,gmazove, volim guštere. Volim knjige, povijest, prašinu. Volim vodu, mislim da bih voljela život posvetiti tome da se udavim u vodi. Volim se kupati u moru po noći i spavati bez odjeće. Moje tijelo je neobično po tome što imam jedan kralježak u kralježnici više nego normalno.....
Što je u ovom svijetu zapravo normalno? Po svemu sudeći kako ja svijet vidim, voljela bih ostati nenormalna. U ovom svijetu se čovjek da bi bio genijalan mora uništiti; a kad je genijalan uništavaju ga drugi.....
Volim kreativnost, umjetnost i opijum. Naivnost je opijum blaziranih stvorenja. Volim ljubav; ljubav je u tome da izmisliš osobu koju voliš, prije nego što si ju upoznao. Volim zaljubljenost; zaljubljenog je čovjeka nemoguće zaustaviti; i ne dao vam Bog da mu se nađete na putu. I pred kraj ovog posta osjećam se sablažnjivo sretnom i u nadi da će me se barem malo bolje upoznati; žudim za tim da me ljudi upoznaju na moj način; bojim se uhođenja i vlastite sjene....
Ima riječi koje možeš misliti
Ali ne i društvu reći
Meni se fućka za društvo
I za njegovo tobožnje čistunstvo
Ja bih samo voljela voditi ljubav s tobom...
( s mojim dragim naravno:))

utorak, 14.08.2007.

Samo prolazimo