utorak, 31.07.2007.

Pokušam da otvorim druga vrata

Ovaj post je zbog toga štose želim ispričati svom momku zbog mog ponapanja. Iako dojadilo mi je objašnjavati se za svoje postupke; zapravo vrlo mi je teško objašnjavati se ovako jer često se sve pogrešno protumači. Zbog sve zbrke oko nas, zbog nerazumijevanja i nemogućnosti da se situacije sagledaju iz prave perspektive ja sam ljuta, na neki način. Sve moje emocije se zbog zbrke u mojoj glavi u trenutku znaju svesti na neku razinu na kojoj postajem gruba, netolerantna, bezobrazna...prava gadura, ali uistinu samo sam tužna zbog toga što sam neshvaćena i takva želim ostati. Potpuno sam paradoksalna osoba i volim tu svoju paradoksalnost koja me usto i živcira. Oprosti što sam bila gruba,što sam izazivala, prijetila i pokušavala te učiniti ljubomornim. Priznajem, to je bilo pogrešno, no neznam kako da ti pokažem koliko mene ljudi gnjeve uvezi tvog nedolaska, iskreno nije me briga za druge ali to me počinje živcirati. Ponekad se osjećam glupo što ti vjerujem i ne znam što bih učinila da ne dođeš. Sigurna sam u to da sam vrlo blesava osoba i da previše razmišljam i premišljam. Pitam se zašto me toleriraš? Zašto me voliš, neću pitati jer isto kao što ja nemam blage veze zašto ja tebe volim, ni ti mi nećeš znati objasniti, a to je logično jer ljubav nije objašnjiva razumom. Ovo ne razumijem, kako ja tebi pomažem da se oporaviš; pa vidiš da sam nerazumna i samo te mučim svojim idiotizmom. Eto vidiš, zato mi je sve ovo teško; inače bi se neko vrijeme durili jedno na drugo, zatim bi se pomirili i smijali i ispalo bi da smo oboje šašavi, a ovako se mučim sama sa sobom. Sad mi je došlo do svijesti da se ti isto tako osjećaš...Oprosti jer najvjerojatnije sam te uznemirila, ne želim ti stvarati nikakav pritisak, a opet to učinim. Volim te, nadam se da ćeš me uspjeti shvatiti prije no što izludiš samnom:).....

petak, 27.07.2007.

Jednog dana, htjela bih se baviti fotografijom. Ovu sliku izrazito cijenim, mada iz samo meni poznatih razloga. Jednostavna je, ima osjećaja...sve ovisi o onom koji prosuđuje. Samo nadam se da me ljudi neće opet osuđivati ili kritizirati zbog ove slike ovaj put. Mislim da je to stvar izbora. Još uvijek sam spremna za svađu s nekim osobama....

četvrtak, 26.07.2007.

Osjećam se nekako tužno, zapravo poraženo. Htjela bih znati što se događa, imati nekog kraj sebe, ali svi su otišli trenutno. Pomalo se ljutim, ali sam zapravo tužna, htjela bih se svađati, reći što mislim...kada nemaju vremena za mene. Nekako sve mi je tužno zadnjih dana, ne zbog onog što mi se događa već zbog toga što je takav zrak, nekako je sve sivo, nema radosti, osjećam se kao da su me svi napustili. Ne želim više ovistiti kada će mi netko udijeliti koji zagrljaj, ne sjećam se kada sam ga uopće dobila, onaj zagrljaj koji traje neko vrijeme i istinski je. Htjela bih postaviti neka pitanja, ali nema nikog da ih postavim. Htjela bih donijeti neke odluke, ali nema nikog da ih raspravim. Samo čekam kada će mi se prijateljica pojaviti pred oči, želim se svađati s njom. Samo čekam kada ćeš se ti pojaviti predamnom da mi objasniš, jer više mi ništa nije jasno. Cijeli život zapravo pokušavam kao i Diogen pronaći čovjeka....

srijeda, 25.07.2007.

Dozvoli da se moje ruke pune poštovanja
dotaknu stvari koje si Ti stvorio.
Izoštri moje uho da čuje tvoj glas.
Učini me mudrim kako bih spoznao nauk
koji si ti tajnovito stavio u svaki list,
u svaki kamen.

Tražim snagu,
ali ne da bih nadjačao svoju braću,
nego samo da bih nadvladao
svog najvećeg neprijatelja – samoga sebe.
Bože, daj mi mirnoću da podnesem stvari
koje ne mogu promijeniti,
daj mi hrabrost da promijenim stvari
koje mogu promijeniti,
i daj mi mudrost da razlikujem
jedno od drugoga.

Neka ne budem zaštićen od opasnosti,
već da se bez straha suočim s njom.
Neka ne molim za smirenje moga bola,
već za jako srce da ga savladam.
Neka ne tražim saveznike u životnoj borbi,
već da se oslonim na vlastite snage.
Neka ne preklinjem za spas od straha,
već za nadu da osvojim svoju slobodu.

O Ti, uzvišeni, presveti Bože!
Unesi svjetlo u tminu moga srca.
Podari mi ispravnu vjeru, postojanu nadu,
istinsko milosrđe i duboku poniznost s mudrošću i poimanjem,
o Bože, tako da bih mogao činiti ono
što je uistinu Tvoja sveta volja.
Amen.

utorak, 24.07.2007.

U ovoj kući vlada potpuni kaos, manija ludila. Došla je mamina sestra, koja je također psihički bolesna,no gora je, sto puta gora u svom ludilu. Ponekad se zagledam u svog oca, izgleda tako izmučeno, dođe mi ga žao. Divim se njegovu stoicizmu prema ludilu, no i prezirem ga zbog njegove strogoće i ignoriranja, nesposobnosti da razgovara. Tako me žarko želi odvući od jednog lava da bi me bacio u arenu puno gorih divljijih zvijeri. Tako se bar ja osjećam.

Ponekad poželim biti lišena olakotne okolnosti svoje prolaznosti jer ništa mi nije tako strašno, tako nesnosno, kao pomisao da bih mogla dići ruke od tebe. I usprkos svoj ovoj maniji to bi bilo nemoguće jer volim te. Misleći na tebe osjećam se kao da me opija neka čarolija i počinjem da zanemarujem sve nevažne pojedinosti okoline. Volim te, moj melek...

ponedjeljak, 23.07.2007.

Kad čovjek ima ljubavi, nema straha

Jednom u životu se voli, jednom se vjeruje. Ne mogu te prestati voljeti i ne želim to, ma koliko god moji roditelji nastojali ugušiti našu ljubav. Nemam više nikakva povjerenja u njih, izdali su me u svemu. Zgadili su mi se oni. Zadiru u moju privatnost i žele uništiti i svaku mrvicu sreće. Kažu da se boje, ali to ne opravdava što su prisluškivali naše razgovore i što me uhode, špijuniraju, prekopavaju po stvarima. Žele da prekinem s tobom jer me očajnički žele zadržati i okovati u ovom kavezu u kojem sam sad. Uzeli su mi i mobitel. Njihov strah je bolestan i postao je bijedan izgovor za cijeli prijašnji život što su mi zagorčali. Ja prema tebi imam ljubavi i zato nemam straha. Bilo koji put, samo je put i ne vrijeđamo ni sebe ni druge ako njime ne pođemo jer slijedimo svoje srce. Smatram da smo nas dvoje, dvije vrlo snažne osobe koje neće dopustiti drugima da ih spriječe u ostvarivanju snova. Možda i jesam naivna i samo sanjam, ali vjerujem da me voliš, ma da me i lažeš vjerovati ću. Sigurna sam da je naša ljubav jaka kao vatra. Svekolika voda je ne može ugasiti, pa čak ni krv. Jaka je kao smrt i neće nas ništa rastaviti. Osim nas samih, vjerujem da u našoj ljubavi postoji nešto jače što nas veže. Dragi, mi možemo postići baš sve usmjerimo li se na to kako ostvariti zamisao umjesto na to zbog čega to ne možemo učiniti. Prepreke nas ne mogu slomiti, one nas jačaju. Svaka prepreka dovodi do vrijednih riješenja. Molim te čuvaj se, imaj strpljenja i hrabrosti, budi dosljedan u svom oporavku, zajedno možemo sve uspjeti. Ako ti mene uistinu voliš, doći ćeš kako si obećao. A ja, volim te jer si mi dao ljubav. Volim ljubav jer si mi je ti dao.

petak, 20.07.2007.

Kako opisati osjećaje koji me drže kada ugledam kaos u sobi kojem je uzrok vlastita majka, kolektiv transiran prema ludilu, opet si je nešto umislila i uzela mi je punjač od moba jer mob nije mogla naći. I sad ja kao moram izdržati da mi uništava život,zadire u privatnost i upropaštava psihu jer oca uopće nije briga i mene krivi za njezino ponašanje, krivi me za svaku izrečenu riječ, krivi mene za samo postojanje života, tako reći... Što ću drugo nego tražiti utjehu u glazbi, jer to čine djeca kad su tužna, pjevaju.
Anđele,tvoja ljubav je sve,što za život mi treba,sad ne napuštaj me jer sam ostala sama i na pola puta do neba. Anđele, tvoja ljubav mi treba da izdržim, da ne kunem sudbinu jer ovaj život gorak je, kao da sam prokleta kad još čekam te, volim te.

četvrtak, 19.07.2007.

Ukratko

Kolike samo promjene život nosi, pomisliš da je dobro i u sekundi izgubiš sve. Ja sam se toliko promijenila prema svijetu da sam možda i spremna izgubiti sve i početi ponovno. Možda i ti osjećaš da sam se promijenila i zato govoriš da me ne želiš izgubiti. Na koji način to ne želiš? Volim te Eni, zato naša imena i pišu na jednoj pomorskoj gredi i ostati će tako dok ih ne izbriše vrijeme ili neke nestašne dječije ruke. Volim te, ali zar sam ograničena na čekanje, na trenutak kada ću ti čuti glas? Osjećam se usamljeno, dosadilo mi je lutati sama. Moram ti reći da me još uvijek boli kada se sjetim da si mi rekao da se izvlačim. To me povrijedilo više od ičeg što je itko drugi rekao. Vrijeđaju me cijeli život, pogotovo roditelji, ne prođe ni dan a da nisam kriva što postojim. Nadam se da će se jednog dana stvari promijeniti,da će se srušiti svjetovi isto kao što se srušila grana kada se moj brat objesio i preživio samo zbog slomljene grane...Mogu li izdržati sav taj pritisak koji mi se nameće? I onda mi ti kažeš da umireš od dosade i da želiš pobjeći iz bolnice. Pa jesi li ti normalan?:) Volim te, to ti mora biti jasno, i hoću da budeš dobar, barem sam malo mirnija kada znam da si na sigurnom, u bolnici... Znam da ćeš me ti ljubavi razumjeti i oprostiti mi moje riječi, zato ti pišem, u tebi tražim način da se zagrli svijet. Poslije svega još uvijek nastojim osjećati, voljeti i sanjati. Molim te dragi da se smiriš i strpiš, samo polako i ubrzo ti neće biti doadno...Volim te.

Nakon saznanja.... Eh moj blesavče pa što ti je bilo da stvarno brisneš iz bolnice:) isprva me šokiralo kad sam saznala a onda me razdragalo, stvarno te volim zvrk moj slatki . Na neki način sam i ponosna na tebe, ali mali pa mogao si nastradati da si sjeo za volan. Možda je to i neobična sreća da ti je pozlilo prije što si napravio još veću ludost:) Ti si stvarno htio doći do mene:)? Volim te mišu, znam da ti je više dosta svega, ali moraš još malo izdržati, strpi se ljubavi, volim te cmoka.....




Ann:) pazi da ne isprintaš ovu slikicu našeg zvrka:) kojeg stvarno Wtf za sve hehe:) cmoka

petak, 13.07.2007.

I auto:)

brm brm brm

srijeda, 11.07.2007.

Ljubav, to je osjećaj ushita, ne samo s osobom koju volim, nego sa svim ljudima, samom sobom, životom. Odjednom svugdje vidim ljepotu i uzbuđenje. Ne bojim se izraziti svoju ljubav strastveno, nježno, riječima i tišinom. Osjećam se jakom, velikodušnom i u potpunosti živom. (Po Georgeu u)

utorak, 10.07.2007.

Ljubavi tako sam te poželjela, nenormalno. Ovih posljednjih dana nedostajao si mi strašno. Dani kao da su bili sjećanja u nizu, mislila sam na tebe neprestano. I kad sam ti čula glas, kao da je svijet za mene nestao. U ovom gradu za mene kao da nema nijednog razloga da te ne poželi, on je tako pust bez tebe. Prije koji dan, kada sam sjedila na bedemima u predvečerje, jedan list starog hrasta se otkinuo i vjetar ga je ponio. U tom trenutku bilo je nečeg tužnog za mene, ali suza sama ne čuva dušu tvoga Sarajeva. Znam ljubavi da sam ponekad slaba kad ne mogu bez tebe, kad me mjesec tvojim očima gleda, očima tamnim kao neba svod. I kud bih pošla sad, kad svi me putovi tebi vode. Oboje imamo srce ranjenika i noći su nam duge, ali one nam i snove nose, a ako mi u san dođeš noć je mirna,a dani ludilo. Ljubavi, nemoj se plašiti, sve će biti u redu. Volim te, zauvjek, ne želim te nikad pustiti. Ljubim te, moj melek

srijeda, 04.07.2007.

Za Anu:) i mene:)

Ljubav je više od iluzije i jaka je kao smrt...
Neki ljudi čine svijet posebnijim samim tim što žive u njemu...

Svatko ima svoju manu,a ja imam tebe...

Moj dragi:) možda se bude ljutio, možda ne:) nema veze:)

ponedjeljak, 02.07.2007.

Duboko u noći, u gluho doba, mjesečina mi ulazi u sobu. Sjedim u tišini, razmišljam o tom prokletom životu i koliko boli nanosi. Pitam se kakva duša čovjeka mora biti da bi se samo usudio nanijeti nekome zlo? I nakon svega, kolika je ta naša ljubav kada još uvijek možemo voljeti? Osjetim tvoju dušu, ali razdire me nekakva uzaludna bol, žudnja za tim da te dotaknem. U ovoj samoći osjećam se tako rastrgano, nedostaješ mi, trebaš mi, plačem zbog nemira koji je u meni, a i plaše me sjenke na zidu. Trebao bi da ležiš kraj mene sad, trebao bi, obećao si, rekao si bez obzira, no nije tako jer se sve moje slutnje oistinjuju. Ljubavi moram ti pisati iako znam da se i bez riječi razumijemo. I ovo glupo cviljenje mačeta što proizlazi iz mene, što mi je trebalo da me toliko dovodiš do ludila. Izgaram i sva se tresem. Pitam se kako sam uspjela izdržati 480 dana apstinencijske krize, da, ovisna sam! Ti si moj heroin. Kad bih bar smjela vrisnuti, možda bi me pustilo to opscesno stanje boli duše. Onog trena dragi kad te budem srela, nadam se da će me nešto spasiti da ne buknem u plamenu od očiju što me pale, od dlanova s tvojih ruku kad me budu milovale...