MOJIM ANARHISTIMA
Jednostavno više nemam što reći.
Radije svoje misli držim za sebe, jer mi neprestano ruše stavove koji su mi strahovito važni.
I onda ta mješavina osjećaja, nemoć i gorljiva želja da ideš dalje, protiv vode, protiv vjetra, protiv svega i svih.
ako sam spreman braniti ovu izokrenutu logiku,
sve do kraja, moga ili njenog
I onaj osjećaj, kad uz toliku vjeru u ljude ujutro čitaš crnu kroniku.
I pokušavaš opravdati dečka koji je ubio troje ljudi, iz loše je obitelji, psihički poremećaj, splet okolnosti - ali ne, nije u tome stvar. Ljudi su rođeni grešnici.
ako vjerujem da ljudi mogu postati bolji
kad shvate da nema boljih od njih
ako vjerujem da ljudi mogu postati bolji
kad shvate da su dobri
I stalno razmišljaš; može li se ta ideja primijeniti globalno, ili samo u maloj grupi istomišljenika koji će svejedno biti ovisni o sustavu kojeg preziru?
Mogu li doista svi ljudi razumijeti i prihvatiti taj pojam?
Mogu li ga prihvatiti kao prirodno stanje stvari?
ako uspijevam dozvati i njega, i nju,
i oni nam priđu
Ne, nije problem u autoritetima. Ni država ni policija nisu nepobjedivi. Njih je zapravo lako srušiti. Problem je u ljudima.
Zavidni su, pohlepni i željni moći.
Pogotovo moći nad drugim čovjekom.
ako mi je mrsko biti iznad ili ispod,
jer želim biti baš ovdje gdje jesam
Kaže Voltaire da svatko treba uređivati svoj vrt.
Mijenjati sebe, a ne druge.
Kada bi svatko radio na sebi, svijet bi neupitno bio bolji.
I to je zapravo anarhija.
ako tvrdim da je život samo jedan
i da ga baš zato vrijedi žrtvovati;
ako danas sanjam
da bih sutra bio budan
- možda sam i ja romantični anarhist,
kako je to za sebe rekao fassbinder,
zapalivši plamen u kojem je izgorio
ovo sam nasla na internetu,tekst mi se svidio i objavila vam ga...a neznam ni sta bi vise pisala..sad ce vikend meni se nigdi neda..nemam volje za nicim,pogotovo za izlascima..ma neznam sta se s menom dogada valjda ce i ova faza proc..ccc...c ya!pozz svima...
, ma jos mnogo njih!
