Nedjeljkom 1 do 2

srijeda, 07.03.2007.

U tunelu, usred mraka…

Nije mi, uuuuu, jasno, odakle objede na moj račun, kad je u pitanju ovaaaa, tehnološka cesta? Raspisao se, ooooo, natječaj za posao, kojeg je trebala ammmmm, dobiti tvrtka koja je spe-ci-ja-li-zi-ra-na za proboj tunela. I dobila ga je. Sad se ljudi ljute, jer, eeeeeee, uuuu, aaaaa, iiiii, nije tunel prokopan, već je načinjen, aaaaammmm, prokop, a navodno je bilo eummmiiii, dosta boljih ponuda od tvrtki, koje su spe-ci-ja-li-zi-ra-ne za prokope. Pa što onda? Prokop je natkriven i eto vam, oveeee, tunela, kad ga hoćete! Zar nije, aaaaa, svejedno kako je tunel sagrađen? I na jednom i, aaaaeeee, na drugom kraju je rupa; auti će voditi s jedne do, oveee, druge strane. Gore je, ovaaaaj, svod, a dolje testa. Sa strane su, uuuu, zidovi. Bitno je ono, kako, iiiiii, izgleda kad je sve, aaaaa, gotovo!

Mene je, auuummmm, inače strah tunela. Baš mi je haaaaaa, prekinulo misao jedno, daleko ooommmm, sjećanje…

Ovaaaj, eeee, sjećam se, kad sam prije nekih, mmmm, 40 godina bila omladinka. Američani su ovaaaaj, sletjeli na mmmjesec, imali su i vudstok, onda je Mileta otvorijo vudstok, eeee, tamo od poljoprivredne, hammm, prema domu zdravlja. Onda je Tito došao u Šibenik. Onda se pjevalo i, heeee, plesalo. Bilo je tu kola naših i onih danas, hemm uuuu, inozemnih. Bilo je i ovaaaaj, pjesama, uglavnom partizanskih. Također se sjećam kako sam haauuu, oduvijek maštala, eeeee, u ime oveeee, dobro-došlice, predati Titu-kitu cvijeća i izljubiti se u njegove, aaaaaa, crvene obraze. Skoro mi se tad, aaaaaa, ispunila želja, kao najboljoj gimnazijalki i uuuuuj, vrsnoj omladinki, ali su me, uuuurhhh, u zadnji tren diskla… diskra…. dis-kva-li-fi-ci-ra-li, jer od treme nisam znala drugu strofu one, eeeeee, pjesme, "U tunelu, usred mraka…". Rekli su mi da, eeee, iiiii, ne znam artin… aftir… artni… arti-ku-li-sa-no recitovati (tada se to, hemmm, tako govorilo), iako do dana današnjeg, eeee, uuu, iiii, oooo, nisam sigurna da znam što su time, eeee, htjeli reći. Aaaaaa, tako je tu čast tada dobila ona Emida Vebi, omladinka s Kosova, čiji je otac Abazi, ooooo, postao udarnik u rudniku Trepča koju godinu prije, pa je, aaaaauuummmm, kao nagradu dobio stan i lagodan život u Šibeniku, te hemmm, otvorio obiteljsku pekaru.

Tada se u meni, auuuu, rodila želja da, iiiiii, pomažem ljudima i postanem, hmmmm, socijalni radnik i otada me strah tunela.

Teta Neda, Ured Tete Nede

07.03.2007. u 19:06 • 3 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



  ožujak, 2007  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Ožujak 2007 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?


Hvala i posjetite Me opet!
Teta Neda, Uzor Tete Nede



Moj intimni dnevnik

Ja sam Teta Neda. Žena prije svega, zatim supruga i majka. Socialno sam osvještena, a bome i obrazovana. Moje kršćansko opredjeljenje i predanost obitelji, nalažu mi da odgovornost koju imam doma, prenesem i na moje voljene sugrađane. Retci na ovim stranicama bit će obilježeni ljubavlju i pažnjom, baš onako, kako to radim prema suprugu, i svojoj djeci. Volite se baš kao što se mi volimo i učite od nas... kiss

p.s. Jedino ovaj tekst napisali su moji glasnogovornici, dok ću ostalo pisati sama, nadam se da mi nećete zamjeriti... mah

Šibenski Demokratski Forum

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se