orion4ever

srijeda, 31.10.2007.

... znaš li uopće....?

... teško je započeti s pjesmama koje se trudiš otpjevati kada je najteže razmišljati...
... teško je kada zakomplicirani trenutak za sobom povuče cijelu vječnost i ostavi te bez daha da u oluji promatraš noć...
... kažeš mi da otvorim oči, da se prepustim i da pogledam u sebe, znajući već što sam...
... kažeš mi da ti dopustim da mi pokažeš put., baš poput spodobe izrezbarenog lica i prozirnih dlanova punih mojih ruku...
... govoriš neka prestanem razmišljati o onome što se događa, već da mislim na ono šta mora biti...
... znaš li ti uopće koliko godina, tisučljeća pokušavam saznati tko sam?., koliko vremena provodim u ništavilu između svijetova, čekajući znak koji mi govori dal' se mogu vratiti?...
... znaš li uopće, veliki mislioče, koliko energije crpim iz svega živog što me okružuje?..
... koliko se puta, gledajući majci prirodi u oči, zapitam "što sam?" i "zašto uopće postojim?"...
... koliko dugo se hranim tugom i njenim suzama isplakanim za zadnji zalaz topline mojih očiju koje ne prestaju sjati?..
... pitam te poslijednji puta., znaš li uopće?..

31.10.2007. u 09:42 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 30.10.2007.

...

" Kada volite vaša je ljubav poput vala na moru.
Dio je cjeline i zato je opća i obuhvaća sve.
U svakoj ljubavi nalaze se sve ljubavi koje su proživljavane prije nje..
Kad volite u vašoj ljubavi vašem je, ona oku nevidljiva (a ipak svima vidljiva), iskra privlačnosti koja plamti između zaljubljenih..
Ljubav ja tako snažna, a opet tako neuhvatljiva.. to je zato jer svaka ljudska ljubav odražava onu božansku...
... savršenu ljubav..."

30.10.2007. u 15:24 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 25.10.2007.

... tišina...

... danas šutke izlaze riječi iz mojih ustiju, obarajući nijemog čovjeka koji dugo vremena stoji na prekretnici života, čekajući svoj dan...
... predugo sam koračala slijepo se oslanjajući na obećanja koja nikada nisu bila prozirnija., naišla sam na križanje usred pustinje ali ne trebam nikoga da mi pomogne pročitati putokaze bez naziva i karte koje ne postoje...
... ostavljam svu svoju odjeću i poput djeteta hvatam valove razbacane uokolo po užarenom pijesku sažaljenja...
... ustupam svoje zasluženo mjesto drugom naivnom biću i odriješito odmahujem rukom na sve iskazane riječi koje nimalo ne zvuče razumljivo!..
... spuštam pogled pun razočaranja, stiščem dlanove na oči i u nevjerici kimam glavom kao da više ne vjerujem u ništa...
... imala sam toliko pitanja., danima sam smišljala kako da ih postavim, kako da mi objasni..., ali, predugo vremena volim da bi odbacila sve...
... predugo volim da bih zaboravila.. predugo volim tugu...
... zato., spuštam zastave odavno podignute, brišem sjećanja odavno odsjećana, i rušim zidove oko sebe, gradeći zidine odavno okamenjene tišine...
... zbogom...

25.10.2007. u 11:38 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 17.10.2007.

... kraj...

... berem cvijet čežnje i sadim ga u utrobu nemirnog postojanja...
... razdirem unutrašnjost zalutalog bića i uništavam posljednje snove sanjača odavno poludjelog od nesanice...
... u mraku sačekujem nepoznatog čovjeka i zubima trgam njegovu kožu sa zgrčenog vrata, ostavljajući krvave tragove svuda oko tebe...
... gledam te direktno u oči podivljale od straha i uživam u tome kao da nikada nisam okusila bijes oluja., ne znajući kamo će me to odvesti...
... hvatam poslijednjeg pauka da isplete mrežu preko moga lica i izbriše sve obistinjene slutnje...
... govorim da je sve u redu, uzimam noževe, okrećem ti leđa i zabijam ih duboko u jedno veliko ništa., dokazujući kako i ja mogu pronaći drugi put...
... zaliječem se punom brzinom stajanja daleko u maglu moga lica., maglu koju jedino ja razumijem., koju jedino ja toliko volim...
... nestajem u dijeliću sekunde užarene mojim postojanjem, prebrzo i nejednako u stanju izobličene sumnje potvrđene tvojim dolaskom...

17.10.2007. u 09:29 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 15.10.2007.

... plač...

... iznenada sam se našla na trnovitom putu prepunom zamki i prijevara., izgubljena u prostoru i izbezumljena nesnosnom hladnoćom jezera koje sam nekada toliko voljela...
... bacila sam maske i uzela žezlo svojih mogućnosti i razbila ga o kamen bijesa o koji sam se spotakla koračajući u mraku sjena...
... naišla sam na korake što za sobom ostavljaju nevidljiv trag urezan u mojem sjećanju koje blijedi i gubi smisao...
... upregnula sam dan da služi noći kao podanik bez prava na pomilovanje koje ionako ne zaslužuje...
... nagnula sam se nad korijenje tužne vrbe i oštrom sjekirom suza rasjekla njene žile u nadi da se nikada neću vratiti da ne vidim kako umire još usamljenija., još tužnija zbog mojih postupaka...
... ugasila sam mjesec koji sam toliko voljela i bacila ga sa litice okamenjenog lica bez izraza., bez osjećaja...
... urliknula sam tvoje ime prezirući nebo što se besciljno nadvilo nadamnom, nadajući se mom povratku...
... neću se vratiti., neću se zaustaviti i posljednji te puta pogledati duboko u oči., ne znajući šta donosi novi život...

15.10.2007. u 16:46 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 11.10.2007.

... pismo.. ili...

... milijun riječi se rađa u mojoj glavi okupiranoj mislima i razmišljanjima.
praznina popunjava moja prsa opterečena pokušajima da se promijenim., da zaboravim.
težak teret nosim na leđima slomljenim tragovima nade da ću uspjeti sakriti ožiljke bičeva stranih pojava ubijenih besciljnim pogledom mojih očiju.
ne znam kako da objasnim sve rečenice izrečene u namjeri da te povrijedim., kako da opravdam djela sa kojima pokušavam zariti koplje duboko u plamen tvoga srca rasipanog u komadiće razasute po svemiru..
osjećam čežnju u tvojim ustima okusa gorčine koja truje ljubav prema drugima.
... osjećam iskre vručine na tvome vratu prikovanom okovima zlih namjera nepoznatih, nikad viđenih spodoba..
zanima me., pišem li pismo ili je i ovo samo izljev jada i slabosti koju osjećam predugo., prežestoko?..
da li ću ovim riječima uspavati nebo i osloboditi uspavanke položene na jastuke koji ne govore?..
... ili ću samo navuči zastore crnih oblaka obučenih u jesenje jutro obasjano sjajem plavih cirkona usađenih u moje oči prošarane sivilom dana..?...
... pišem li pismo ili je to samo iluzija prošarana šapatom grebena oblivenog krvlju slanih dubina?...
ne pišem...

11.10.2007. u 16:20 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 10.10.2007.

... kako dalje?..

... koga da pitam kako dalje kada mi sruše sve kule od pijeska koje sam gradila puna žestine i ljubavi prema tim sitnim zrncima svjetlosti u noćima punim mraka?
... kako da zaustavim prodore u živote nevinih i bespomoćnih., u živote malenih i preplašenih?..
... koga da zamolim da mi pomogne u namjeri da obuzdam neprijatelje koji sa takvim žarom jedva čekaju da nas unište?..
... na koji način da obranim polja uspomena čuvanih duboko u procijepima vremena koje nas već godinama polagano ubija u želji da na nas sasipa sav bijes nepromišljenog bića sakrivenog u danima nevjerice?..
... ne znam gdje da se okrenem., koja vrata da odaberem i kojim putem da se uputim.. da zaboravim...

10.10.2007. u 16:40 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 03.10.2007.

... dan kada je umrla jesen...

... neko čudno sivilo je okupalo sunce obasjano sjajnim bezdanom kojeg su dozvale ptice na odlasku...
... nemir se uvukao u kosti starca koji je oduvijek znao gdje se sakriva noć izbezumljena kricima mačaka zalutalih u polja osušenih kukuruza...
... zabljesnulo je sjećanje na proljeće posvećeno malom pojavom velikog bića što je iz svemira donijelo svoj kraj...
... nebom se prošarao neki čudan trag koji je za sobom ostavio vjerovanje premlačeno tišinom nemira zaspalog na dlanovima Kiklopa...
... kometi su na Zemlju sasuli sav svoj bijes koji se tisučama godina nakupljao u sjećanjima mitova udavljenih izbezumljenim urlicima zečeva...
... na dan se prosipala noć toliko tamna da je tjerala strah u svako živo biće koje se našlo na putu neiscrpne utvare koja se zove mojim imenom...
... na taj se dan obrušilo nebo, poprimajući tako krvavo crveni odsjaj suza prolivenih po stopalima posljednjih plesača, klonulih od umora...
... na taj se dan nadvila tama što je dozvala noć koju sam proklela svim glasovima kaosa...
... na taj dan su zanijemile ptice., na taj dan su uvele crvene ruže., na taj dan ...
... tada su popucala srca... tada su ubili i posljednjeg jednoroga... tada je umrla jesen...

03.10.2007. u 09:15 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 02.10.2007.

... strah...

... sputavam svoja očekivanja gluhim dozivima svoje nutrine koja me već duže vrijeme proždire raljama samoće...
... blokiram poglede koji mi toliko znače u životu koji prolazi zavidnom brzinom, ostavljajući samo prašinu snova koje se bojim sanjati...
... bojim se tame jer ona u sebi sakriva prikaze koje me progone, ne pitajući za razloge...
... ne usudim se pogledati dalje od sebe, da nebi slučajno vidjela tvoje namjere koje u sebi ne sadržavaju niti malo mene koja ne postojim...
... tražim opravdanja za svoje nepromišljene postupke kojima pokušavam raniti svakoga tko mi se približi...
... ostajem ukipljena na rubu ponora u koji sam odavno odlučila skočiti, nebi li se oslobodila svih strahova koji se gomilaju u mom mesu inficiranom tim virusom tuge koja ne posustaje u namjerama da me izmuči i uništi...
... otpuhujem sve mirise koji podsjećaju na tvoju kožu., meku i nježnu poput svile prožmate godinama...
... brišem i zadnje kapi sa svojih obraza iziritiranih slanoćom gorčine koja već dulje vrijeme nagriza moju dušu odavno prodanu...
... nestajem sa lica zemlje i odlazim u nepoznato za koje niti ne znam da li uopće postoji...
... ne okrećem se niti se nadam da ćeš me dozivati, nebi li se vratila...
... ne usporavam unatoč nadi da ćeš reći da ti nedostajem i da želiš da odustanem od namjere da... nestanem...

02.10.2007. u 16:45 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>



< listopad, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Lipanj 2012 (1)
Travanj 2010 (1)
Srpanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (1)
Prosinac 2007 (1)
Listopad 2007 (9)
Rujan 2007 (4)
Kolovoz 2007 (4)
Srpanj 2007 (10)
Lipanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (9)

Komentari da/ne?

Opis bloga

"u najjezivijoj noći godine mene plaši samo jedna pomisao; da smo se mogli nikad ne sresti.."

" Kad je nesretan, čovjek sumnja u sve., a kad je sretan, u sve i svima vjeruje.. " (Joseph Roux)

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
lutam ispod zvijezda
lucyinthesky

CITATI MOG ŽIVOTA..

" .. mnogo je toga u meni već čovijek, a mnogo toga još nije čovijek, nego bezobličan patuljak koji, u snu, ide kroz maglu tražeći vlastito buđenje.."
Khalil Gibran, Prorok

" .. talasi lađe lome., šta srce zna o tome.. srce je ludi gusar pijan i mlad.. i te sam noći preplivao Dunav, dubok i strašan. Oprosti velika reko al' ja sam morao preko.."
Đorđe Balašević

" Ima ljudi koji nam govore ali ih mi ne slušamo; ima ljudi koji nas povrijede i ne ostavljaju traga, ali ima ljudi koji se jednostavno pojave u našem životu i ostave zauvijek trag.."
Cecilia Meireles

" I can see you with my eyes closed., wether awake or asleep.. I think I miss you.. "

" Naša je ljubav došla tiho., nezvana, sama za sva vremena. Skrila se tu negdje duboko u nama.. "

"... moj je život igra bez granica., umorna priča., trganje stranica na kojim ništa ne piše...
... moj je život vječito padanje., kad zbrojim poraze ništa ne ostane., samo još vučem navike...
... sve na tome ostane..."


"... da se bar mogu probuditi u svijetu ljubavi., bez starih dugova i ovih nakaza što su me stalno pratile..."

"ŽIVOT JE MORE"

"Život je more, pučina crna po kojoj tonu mnogi što brode..
Nije mi srce plašljiva srna, ja se ne bojim velike vode.
Lome me vali, nose me struje, oseka sreće a tuge plima..
Šiba me nebo, bit će oluje al još se nedam i još me ima..
U jutra rana plaše me senke minulih dana, sečanja mutna kao u laži, kao u snu.., ipak se borim, ipak se nadam, sve manje letim, sve više padam i sve su jače ruke što me vuku dnu..
Možda će žena svilenog bedra koja me zove i pruža ruke uliti vetar u moja jedra do nove žene, do nove luke..
...život je more..."

Đ. Balašević

Copyright © 2007. orion4ever