orion4ever

utorak, 02.10.2007.

... strah...

... sputavam svoja očekivanja gluhim dozivima svoje nutrine koja me već duže vrijeme proždire raljama samoće...
... blokiram poglede koji mi toliko znače u životu koji prolazi zavidnom brzinom, ostavljajući samo prašinu snova koje se bojim sanjati...
... bojim se tame jer ona u sebi sakriva prikaze koje me progone, ne pitajući za razloge...
... ne usudim se pogledati dalje od sebe, da nebi slučajno vidjela tvoje namjere koje u sebi ne sadržavaju niti malo mene koja ne postojim...
... tražim opravdanja za svoje nepromišljene postupke kojima pokušavam raniti svakoga tko mi se približi...
... ostajem ukipljena na rubu ponora u koji sam odavno odlučila skočiti, nebi li se oslobodila svih strahova koji se gomilaju u mom mesu inficiranom tim virusom tuge koja ne posustaje u namjerama da me izmuči i uništi...
... otpuhujem sve mirise koji podsjećaju na tvoju kožu., meku i nježnu poput svile prožmate godinama...
... brišem i zadnje kapi sa svojih obraza iziritiranih slanoćom gorčine koja već dulje vrijeme nagriza moju dušu odavno prodanu...
... nestajem sa lica zemlje i odlazim u nepoznato za koje niti ne znam da li uopće postoji...
... ne okrećem se niti se nadam da ćeš me dozivati, nebi li se vratila...
... ne usporavam unatoč nadi da ćeš reći da ti nedostajem i da želiš da odustanem od namjere da... nestanem...