ponedjeljak, 30.12.2013.

MOJA MATI

MOJA MATI

Moja mati je bila puno srićna žena.
Nika je muž nije tuka,
ni mu je tribala gaće prati,
ni košulje sumprešavati.
Ni mu je tribala ni kuhati
ni krpati ga,
a mogla ga je svake noći
do mile volje sniti,
u praznoj postelji,
zimi i liti,
dokle buganci pucaju
po rukama i nogama,
a ne moreš oka stisniti,
nimaš s kin rič progovoriti,
ne moreš ni pisniti,
jer ti mali sin
krajin tebe,
poslin igre i teple večere,
spi kako kus driva.
Nega ga, neka spi,
neka malo zahrče kroz nosić,
neka zazvižđe kai fić,
jer to je sve ča joj je od muža ostalo:
ovo diteta, prazna postelja,
jedan stari jaketun,
šuplje postole
i kržetun.
Moja mati je bila puno srićna žena.
Svaku šetemanu,
iz puno ljubavi,
knjigu pisala
u Colon Entre Rios
Republika Argentina,
a bar tri puta na godišće
bi i mene, svoga jedinca,
ćapala i u pero govorila
po četiri pune strane
onih velikih listov
ča su iscrtani kai zadaće za račune.
Govorila bi u pero,
a ja san pisa:
"Dragi i mili moj oče!"
čoviku koga nika nisan vidija
nika mu glasa čuja,
čoviku ki me nika nije udrija,
ni pomilova, koga nika nisan zva "ćaćo!"

Tako bi fureštomu pisa
ča je mati govorila,
a sve ono lipo i teplo
ča bi se našlo u toj knjizi
moga je zafaliti samo
ljubavi moje matere,
nje skrbi i brizi.
Tridese godišć je moja mati,
u praznoj postelji, čekala oca da se vrati.
Nije ni ćutila, jadna kako vrime pasaje
i mladost,
a već je postala baba,
i zanamisto muža, ki nika nije doša,
(tamo su ga zakopali "con Dios" u Colon Entre Rios),
unuci su joj bili svo veselje i sva radost.

Moja mati je bila puno srićna žena
da mi i sada dojdu suze na oči ka se sitin te sriće,
pa bi moga, kai da san mali, zabiti glavu u nje meko krilo
i plakati, plakati

Mladen Bjažić
.....

SRITNO VAN SVIMA DOŠLO NOVO LITO UZ STIHOVE MOGA
DRAGOG PRIJATELJA SA ZLARINA .... KOJE JE ON PISA
SVOME OCU U JAMERIKE , A KOJEGA NA ŽALOST NIKAD
NIJE UPOZNA ...

vaša nečmenjanka

- 10:59 -

Komentari (41) - Isprintaj - #

utorak, 24.12.2013.

HAJDMO BRAĆO

http://www.youtube.com/watch?v=ZujA-aAAQWw




HAJDMO BRAĆO

Hajdmo svi, braćo, sada
do tog Betlema grada,
radost nam se dogodi,
Mesija se porodi.

Ka Betlemu hitimo,
Mesiju svog vidimo!
Anđeli nas sad zovu,
vidjeti radost novu:
Vječni spas.

Svak ono što imade
Isusu neka dade,
ali čistoga srca žar
najdraži je njemu dar.

Hitro da se spremimo
ka Betlemu krenimo;
hitro, hitro sad hajdmo,
dare mu svoje dajmo:
Mesiji!

Spas se rodi svijeta,
zmaja on satre kleta,
Bog nas ropstva izbavi,
raj nam opet pribavi.

Pjevajmo sad u sav glas,
prve on pozvao je nas.
Uboga tog pastira
prvoga Gospodin bira:
vidjet Spas.

Čim vijest razumješe
ka Betlemu krenuše.
Došli su do štalice,
našli trošne jaslice:
a u njima Djetešce.

Gloria in excelsis Deo!
.......

nečmenjanka


SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ SVIMA VAMA KOJI ĆE TE
OVAJ MOJ BLOG POČASTITI SVOJOM NAZOČNOŠĆU !!

Oznake: Božić

- 11:58 -

Komentari (36) - Isprintaj - #

utorak, 17.12.2013.

PORTAL DUŠE

PORTAL DUŠE

Što je čovjek nego pjena
Život mu je kao mjena
Luta , traži sjenu svoju
Godine se usput roju

Prođe tako život cio
Pitaju ga gdje je bio
Gdje je život proživio
Da li trag je ostavio

Stane tada u po kreta
Upita se dal je šteta
Što vijek mu prođe tako
On zažali tada jako

Što ne nađe portal duše
Sjene tamne sad ga guše

.......

nečmenjanka

Oznake: prolaznost života

- 03:06 -

Komentari (41) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.12.2013.

SUSRET

SUSRET

Sitija si me na dane neke
kad plime su ukrale oseke
Sitija si me na neke dane
kad suza nije mogla da stane

U zaborav ošlo to je vrime
A na duši ostalo je brime
Osta je žal zbog jedne mladosti
O jubavi vrag ti odni kosti

Gledam te sada očima žene
U vrime kad zgazija si mene
Bila sam uplašena i sama
Ali sam ipak ostala dama

Nisam te molila , nisam klela
Brižno skrila sam krunu sa vela
Za njega koji ima je doći
Koji volit me triba je moći

Danas pošto odrasli smo ljudi
Samo život može da nam sudi
Da nam vrati sve grubo i lipo
Ali nemoj virovat mu slipo

Sitija si me na neke dane
kad suza nije mogla da stane
Osta je žal zbog jedne mladosti
O jubavi vrag ti odni kosti

.......

nečmenjanka

Oznake: Šetnja uz more ...

- 18:09 -

Komentari (38) - Isprintaj - #

srijeda, 04.12.2013.

RIJEČI

RIJEČI

Čuvajte se riječi , čim odvratite pogled one će započeti
svoj vlastiti život ; zasljepljivat će , očaravat će , zastrašivat
će .
Odvući će vas stranputicom od stvarnosti koju predstavljaju ,
navešće vas da vjerujete da su stvarne .
Svijet koji vidite nije Kraljevstvo koje vide djeca već iscjepkan
svijet , razbijen u tisuću komadića riječju …
To je kao kad bi ste vidjeli kako se svaki oceanski val odvaja
od oceana.
Kad se riječi i misli utišaju Svemir procvjeta , stvaran i cio i
jedan , i riječi postaju ono što su oduvijek i trebale biti :
Note – ne muzika,
Jelovnik – ne hrana,
Putokaz – NE KRAJ PUTA

n.a
.........

Riječi nam mogu donijeti sreću beskrajnu , baš kao i tugu
duboku kao plameni bezdan ...
Zato sa riječima moramo postupati sa neizmjernom pažnjom,
da ne bi postale mač olovni što zveči ...

nečmenjanka
.........




- 02:47 -

Komentari (26) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< prosinac, 2013 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Lipanj 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (2)
Studeni 2015 (3)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (2)
Srpanj 2015 (1)
Lipanj 2015 (4)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (2)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (4)
Prosinac 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (3)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (4)
Prosinac 2013 (5)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (3)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (3)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (4)
Listopad 2012 (3)
Rujan 2012 (3)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (4)
Svibanj 2012 (5)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (3)
Siječanj 2012 (3)
Komentari On/Off

Opis bloga



I sama još tražim člana svoje obitelji
ubijenog 1991 od strane povampirenih
nemani , koji htjeli su ovaj komadić
raja za sebe prisvojiti .
Za njegovu dušu i za duše svih nestalih
i poginulih u Domovinskom ratu
ova svijeća će i na mom blogu svijetliti .

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
Modri odraz vilinske planine....
zagrljene blistavim kaskadama
smaragdne rijeke.....

Dnevnik mojih traženja
xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Sve napisano na ovom blogu
je mojih promišljanja odraz ,
a svaka sličnost sa stvarnim
životom je namijerna...

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Linkovi

GOSPE RIBARA, TEŽAKA

Gospe slušaj šapat mora,
jecaj škrapa, drhtaj broda.
I posveti naša poja,
da nam uvik bude roda.

Gospe slušaj vapaj bure,
koja ne da živit, spati.
Te odagnaj dane sure,
i bonacu hridi vrati.

Gospe ribara, težaka,
gospe naša divna mati.
Neka zasja tvoja zraka,
mole te ponosni Hrvati

Gospe gledaj suve mriže,
parangale, vrše, osti.
Ribar šuti, gnjev ga stiže,
i običnim danom posti.

Gospe spasi našu viru,
široki su ti hrvatski žali.
Gospe kaži pute k miru,
da nas sutra ne prikriju vali.

Gospe ribara, težaka,
gospe naša divna mati.
Neka zasja tvoja zraka,
mole te ponosni Hrvati.

šmrika

.......

OSTANI TU I BUDI POSKOK

samo tu možeš biti poskok
budi poskok
ovaj gologuzi kamen
samo poskok obraniti može
Poskok zna dubinu pukotine
i visinu užarene stijene
litica do litice
poskok do poskoka
poskok brani svoje pojilište i svoje gnijezdo
i nije licemjer
i nije kurva,
budi poskok
i nije kalkulant
i nije prevarant
poskok se sunča u svom kamenom stanu
i želi mir u svojoj kamenoj domovini
poskok neće ujesti sunce
poskok kažnjava uhode
istiktivno
jednostavno
bez proračuna
precizno
neiscrpno
to je to
budi poskok
ni mudar ni blesav
ni kratkovidan ni dalekovidan
budi poskok
neiskorjenjiv
i rađaj poskoke
i rađaj poskoke za svaki kameni nagriz
za svaki škrip
za svaku kamenu opuzinu
za svako kameno dlanište
za svaki kameni štit
za svaki piljak
na jednog provalnika kamenih škrinja
stotinu poskoka
ostani tu i budi poskok
ne vođen-zmija u svijetu kreketavaca
budi poskok u svijetu kamenih pradjedova
kamenih orača i pjevača koji bosi gaze tvojom kamenom stazom
budi poskok u suživotu sa krvavim kamenim palcima
sa suhim kamenim vinogradarima
to je to
budi poskok
i obranit ćeš sunce bez kojega ne možeš
to je to
samo to
budi poskok
u zazidi kamenoga krova
na glavici iznad sela
svojega i mojega
ostani tu i budi poskok
to je to poskok

Autor: Ivan Vidović

........

MORE

Vrimena su druga,
More mi se ruga.
S njim sam bija prisan
Sad mladica nisam.

Ušla sol u kosti,
Izilo mi osti,
Natralo mi bore,
Ovo ludo more.

Neka bisni, nek pokaže
Da je divje nek dokaže.
I ništa ga neda smirit,
S njim se niko ne zna mirit.

Vrimena su divja
More blagosivlja,
A ka čovik 'suje
Ali i poštuje.

Novi su vapori
Kad čovik izgori,
I kolo se vrti
Života i smrti.

More pušta, more trpi,
Mornar svoja idra krpi,
Tramontana, jugo, bura,
Dokle more, dok izdura

Autor : Sewen

.......

Miljevci

Na dvije vode, ko splav bijela,
Miljevci leže, sedam ljupkih sela.
Bogatić, Ključ i Kaočine,
Brištane iznad Visovačke brine,
Karalić,Drinovci, Širitovci,
u zagrljaj im doletješe momci,
ispletoše đerdan od koralja
za Miljevu, kćerku kremen-kralja,
đerdan krvav od srdaca sedam,
svakom selu pade koralj jedan!
Trgnulo se sedam sela,
zadrhtala splav je bijela,
al' i dalje mutne vode
izmeđ' splavi i slobode!

Autor : Sjećanja i osvrti

........

STARI MOJ

Stari moj...
Šest godina je prošlo
A ko da jučer je bilo
Kad zadnji put sam
poljubila tvoje čelo milo

Stari moj...
Tvoj trud i svu tvoju muku
Sada čuva bila stina
Još ćutim blagost tvojih ruku
Dok miluje me zvuk daljina

Stari moj...
Tiho na grobu stojim tvome
Znajuć , mir si našao svoj
Dok sjećanja me sva ta lome
Molim za duše tvoje spokoj

Stari moj...
Šest godina je prošlo
A ko da jučer je bilo
Kad zadnji put sam
poljubila tvoje čelo milo

nečmenjanka

........

02.02.2007

Otiša je otac moj polako,
otiša sa mirisima jutra...
Toga dana nije bilo lako
bez njega misliti na sutra..

........

DUŠA OVA ...

Duša ova svjetlost sniva
u noćima zimskim ,dugim
I dok mjesec oblak skriva
danima se nada drugim

Duša ova moru kliče
galebi je nose bijeli
I do neba ona viče
nek ustanu gordi,smijeli

Duša ova vilu ište
s Velebita tvrde stine
Brige gorke nju sad tište
Domovina njena gine

Skupili se gladni vuci
svaki svojoj vuče strani
Kad će kraja svoj toj muci
da uminu teški dani

Duša ova svjetlost sniva
u noćima zimskim ,dugim
I dok mjesec oblak skriva
danima se nada drugim

nečmenjanka

.........

MOM MORNARU ...

Navigajuć morem modrim
broditi je vješto stao
Ljubav širi srcem dobrim
svog je sebe nama dao

Ploveći sad po toj vodi
života ga nose vali
Duši hrabroj tako godi
vitar šta joj tilo kali

I kad more urla , bisni
mameći ga u dubine
On tad pogled čisti , jasni
šalje nama u daljine

Galebi njeg virno prate
slideći ga kroz plićine
I dok kasne ure bate
čeka da mu vrime mine

Kada dođe domu svome
Radost mu na licu blista
A kad brige njega lome
Tad more mu samo osta

nečmenjanka

.........

VILA VELEBITA

Tišina pritišće mi misli
San se trza i otimlje
Poput ljubavnika
Milujuć mi kapke pospane

....... Ali ... ne ...
U kutu duše osjetih šum
Treptajem oka opazih
Biće čisto , prekrasno
Satkano od svjetlosti
Nježne ... mekane ...

Na umnom čelu
Kruna joj blista
Oko vitkog vrata
Koralja CRVENOG niska

Na BIJELE grudi
Ruke je u molitvi sklopila
Dok je iz PLAVOG mora
Meni u sne dohodila

... Ja sam vila
Velebita stine ...
...Čuvajte mi
naše rodne njive ...
...Čuvajte mi
i šume i gore ...
...uzburkano
naše plavo more ...

... Zaklinjem Vas
božijom milosti ...
... svoje nedaj
tuđim se ne hvasti...

Tako zboreć
Velebita vila
U more je
Plavo zaronila

necmenjanka

.......

PJESMA MJESECU

Pjesma Mjesecu lutalici objesnom ,
što pojavom svojom mene opčara...
I dok svijetlošću me obasjavao jasnom ,
shvatih da to je još jedna prevara....

I sada sa neba podrugljivo on gleda ,
šeretski meni se smijući u lice...
Znajuć da njegova bit će pobjeda ,
prosuo je čarobni prah nesanice...

Ka kraju neba polako sad
plovi ,
dok Danica mu pokazuje pute...
Srebrenom mrežom zvijezde kad ulovi ,
sakriti će njih poda svoje skute..

Na postelji će od mjesečine spati ,
da i sutra može po nebu skitati...

nečmenjanka

....

ČUVARICE

Matere naše
U crno zavijene
Krunicu prebiruć
Tiho moleć Boga

Čvršće od stijene
Uspravno stojeć
One branik su
Doma svoga

Nema zemne divote
Bez ljubavi i žrtve
Zato ognjišta čuvajuć -
Mole se za mrtve....

necmenjanka

.......

Od vikova Krka dura ,
Pod Prominom , do svog slapa
Do Skradina kapi gura -
Sa moren se tada stapa...

nečmenjanka

......
.
RUKE MOGA DIDE

Ruke moga dide
Ko koštel u dvoru
Stare
Znale su providit
Osmijeh
Za sve naše
Nestašluke male

Ruke moga dide
Ko grane jablana
Vita
Znale su grliti
Nježno
Bez da za
Suze u očima
Pita

Ruke moga dide
Životom izborane
Meke
Znale su ljubav
Pružiti
U dane posustale
Neke

Sve bi na svitu
Sad dala
Da te ruke opet
Dušu mi
Dirnu

Ali one spokojno
Tiho
Za mene
Mole se
Svetom Martinu.....

nečmenjanka

..........

VAPAJI RASPETE DUŠE

I sama
Kroz život upoznah
Svih
Devet krugova
Pakla

Svaki od njih
Je pao
Na moju dušu
Koju ljudska
Je zloba takla

Kao Feniks
Toliko puta izgorih
Od praha potekla
U prah
Se nanovo pretvorih

I sama
Kroz život upoznah
Zlo
Što čistu mi dušu
Ište

Suzama
Svojim se othrvah
Što
Dušu mi
I danas tište.....

nečmenjanka

.....

PSI RATA

Psi rata su zalajali....
Iz utrobe prestravljene matere
čuje se krik nerođenog djeteta....
Sve je utihnulo ...
u samrtnoj tišini odzvanja jeka
.....ubij.....satari....!!
Zvijeri ljudske digle su glave....
njuše krv....nevinu.....toplu....
Razjapile su čeljusti ....
reže...urliču...kunu...proklinju...

Oči naših mrtvih ratnika
u grobovima plaču.....
suzama nijemim.....
Zar život svoj su dali utaman.....
mrtve usne ....odgovor ištu....?!
Zar krv su svoju lili .......za koga...
raspuklim glasom .....u tišini viču !?

Psi rata su zalajali...
od užasa ...
nebo nad nama se raspuklo....
a zrak se pretvorio u tisuću
plamtećih oganja.....
što...peču...razdiru....!
Pomahnitali stvorovi pesnice stišću.....
u bijesu vičuć.....uništi...zakolji...!!
Raspadnute lešine iz grobova dižu....
nevideć....u svojoj mržnj....
da njihove vlastite kletve ih
stižu...

nečmenjanka
.......

Dok i jedan grob ište pravdu .... pomirenja ni ... ! !
Dok duše naših mrtvih , nestalih usljed bestijalnosti
zločina počinjenih , ne nađu mir svoj uz pređe svoje ...
pomirenja ni ... ! !
Dok i zadnje kosti naših pobijenih pravednika ne budu
krštenom vodom posvećene ... pomirenja ni ...! !
......

MATERE NAŠE

Matere naše
u crno zavijene ,
krunicu prebiruć
tiho mole Boga ,
da zaštiti zemlju nam
svetu...
Da očuva znamen
roda Hrvatskoga......

nečmenjanka

.......

STARA OSKORUŠA

U vinogradu onkraj puta ,
Oskoruša stara stoji....
I dok oblak nad njom luta ,
samačke dane broji.....

Prignula je grane vite ,
o težine , o svog ploda....
Di su ruke žuljevite ,
da poberu toga roda....

Svuda drač je nabujao ,
zagušio trse rodne....
Kada rat je prohujao ,
slomio je ruke plodne....

Ruke koje posadiše ,
stablo stare Oskoruše.....

nečmenjanka

.........

SVI MI....

Svi mi imamo svoje vrelo slutnje ,
svi krijemo svoje breme tuge....
I dok šake stišćemo od ljutnje ,
gutamo žuč ljudske poruge.....

Svi mi žudimo ka zvijezdama poć ,
u svojim malim životima ogrezli....
Ne vidimo koliko je tamna noć
i da su nam prsti od zime ozebli.....

Svi mi želimo samo blještavilo tame ,
ne pazeći koga gazimo pritom....
A treba nam samo pola paše jame ,
kad kraj nam životu dođe tom....

Životu , koji zamke stavlja nam na put ,
dok mi ga obijesno trošimo usput.....

nečmenjanka

......

ZAR SMO PROKLETI.....?

Kako je samo krhka ljudska duša !?
Tako je malo potrebno da se slomi .
Što ljude tiijera da bezosjećajno uništavaju , sve ono dobro
što im je Božijom voljom dano..
Zar smo prokleti.....?
Zašto ne možemo biti u miru sa sobom i drugima ?
Zašto imamo poriv da uništavamo , da rušimo , da satiremo
svaku i najmanju naznaku dobrote u sebi ?
Što je to , tako mračno , gusto , neprozirno - što nam neda
da sačuvamo onu malu iskru sreće , za kojom inače cijeli svoj
život tragamo ?
A kada je nađemo , u većini slučajeva je ne znamo , .ili ne
želimo sačuvati - navikli na očaj , navikli na jad .
Izmučena Duša ne može pojmiti sjaj smiraja .
Uronjena u patnju svakodnevnu , .ne prepoznaje bljesak sreće .
Skrivajući se iza tuge - Duša nam polako , ali sigurno , odumire
pretvarajući se u nešto tvrdo , oporo .
Zar smo prokleti....?
Zašto ne možemo , .otvorenog srca prihvatiti ljubav ?
Čega se bojimo , nesvjesno gurajući od sebe sve drage
ljude , gazeći po njihovim iskrenim osjećajima ?
Zar Duša mora ovoliko boljeti , rastrgana između
ljubavi i mržnje ?
Što je to , što nam neda da se prepustimo sreći ?
Od čega biježimo , panično rušeći sve oko sebe - ne pazeći
koga ćemo pri tom povrijediti čije ćemo srce zgaziti ?
Kako je samo krhka ljudska Duša !?
Tako je malo potrebno da se slomi .
Raspeta između dobra i zla........

nečmenjanka

.......

SUZE LEDENE

Zaledile su se suze
U očima mojim...
Duša je prazna
I boli...

Srce se slama
A iz grla se ote
Njemi krik samoće...

Zaledile su se suze
U očima mojim...
U duši nemir
Se širi...

Srce je pritisla tuga
A tjelo se
Trza u boli...

Tecite suze , suze ledene
Odnesite ovaj
Nemir iz duše...

Isperite tugu
Iz srca mog...

Da mi osmijeh opet
Poljubi usne...
A u umorne oči
Vrati se sjaj...

.....

nečmenjanka

Designed by In Obscuro

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se