).U potrazi za istinom
20.04.2008., nedjelja
Strop
|
Post koji slijedi inspiriran je sa zadnja dva Berixova posta, kao i konverzacijom koju sam vodila s njime u vezi njih (a koja nije prikazana na Blog.hr –u). Glavno sporno pitanje oko ta dva posta bilo je treba li svoje neugodne programe ukloniti ili prihvatiti. Kad sam počinjala sa držanjem instrukcija (iz statistike – za sve koji još ne znaju) bilo mi je jako teško shvatiti da neki ljudi jednostavno ne mogu razumijeti to što je meni toliko jednostavno i samo po sebi razumljivo. S vremenom sam to počela nazivati strop. Svaki čovjek ima svoj strop u nekom području do kojeg može razumijeti neke stvari i nakon toga što god radili i koliko se god trudili – jednostavno ne ide. Kako sam nastavljala dalje s instrukcijama tako sam shvatila da strop nije univerzalan za sva područja – tako da ljudi koji su možda imali vrlo nizak strop u tom matematičkom dijelu su imali vrlo visok u nekom drugom području. Također sam nailazila unutar samog područja na vrlo specifične stropove poput - ne može shvatiti nešto, po meni, savršeno jednostavno, ali zato nešto drugo, gdje većina podbaci – shvati od prve. U početku sam bila pomalo zbunjena oko toga jer sam očekivala da je ljude moguće jednostavno skalirati po sposobnosti shvaćanja – kao što to i većina svijeta misli. S vremenom sam naučila prihvatiti: svaki čovjek je jedinstven, svaki zahtijeva pomalo drugačiji pristup iako postoje univerzalne šablone po kojima se generalno moguće orijentirati. Također, ako jedan dan nešto nije mogao shvatiti ne znači da neće i drugi dan i ako jednu stvar (ma koliko se laganom meni činila) nije shvatio ne znači da neće i drugu stvar (ma koliko ja mislila da je teža od one prve). Također sam razvila još jedno pravila - ako negdje udarim u strop naučila sam reći:“Ok, ovo ti je formula, ne moraš znati zašto – to je jednostavno tako.“ (cilj je ipak bio – samo prolazak na ispitu  ).Eh sad, kakve to veze ima sa Berixovim postovima? Kada sam pročitala njegova zadnja dva posta, početno je djelovalo da se razilazimo u mišljenjima oko nekih stvari, pa smo krenuli „pričati“ o tome. Kada smo došli do nekih „visoko ezoteričnih“ pitanja iako je rasprava tekla naizgled glatko, osjetila sam ozbiljnu zbunjenost oko odgovora na ta pitanja. U jednom trenutku jednostavno više nisam bila sigurna što zapravo mislim, a ne moram niti spomenuti da to nisam bila sposobna objasniti riječima. Bilo mi je jako teško jednoznačno odgovoriti na ta pitanja – jer jednoznačnog odgovora – nema. Postoji samo sklop kompleksnih uzročno posljedičnih veza gdje je teško utvrditi „što je bilo prije – kokoš ili jaje“, što je uzrok, a što posljedica. To je zapravo bio moj strop. Kada tako udarimo u strop to u nama izaziva određen neugodan nemir. Uporno, ono što mislimo (iako to ovdje zapravo i nije dobra riječ) pokušavamo uklopiti u postojeće, nama svakodnevne standarde. Djelomično je za to kriva ograničenost jezika kao simboličkog sustava, djelomično to što poznajemo samo površinu svijeta u kojem živimo. I u tom trenutku – kada udarimo u vlastiti strop i počnemo osjećati nemir zbog toga postoji samo jedno rješenje – prihvatiti „formulu“ i reći – sve je jednostavno takvo kakvo je. U tom trenutku zapravo nastupa ono što je Jupi svojevremeno nazvao poetikom – iskustveno razumijevanje nečega što zapravo niti samima sebi ne možemo logički objasniti (npr. jeste li ikada sanjali neki „čudan“ san koji vam je dok ste ga sanjali bio savršeno jasan i logičan, ali kad ste se probudili i pokušali ga nekome prepričati – naišli ste na velike probleme kako da ga opišete riječima i simbolima koje imate na raspolaganju, a da zvuči jednako logično kao što vam se činilo u snu? Ako jeste, onda znate o čemu pričam). A sad slijedi najzanimljiviji dio: kako sam naknadno razmišljala o tom neugodnom osjećaju udaranja u vlastiti strop i kako sam zaključila sve ovo – nametnuo mi se (razmjerno jednostavan) odgovor na pitanje koje je bilo sporno. Treba li prihvatiti ili ukloniti vlastite programe? Koju god od te dvije stvari napravili - zapravo smo ih prihvatili. p.s. Svjesna sam da još nisam odgvorila na mailove, ali redovito razmišljam o tome  . |
- 22:35 - Komentari (20) - Isprintaj - #
07.04.2008., ponedjeljak
Simulacija života
Dragi moji blogeri (ako vas još ima ovdje )! Neko vrijeme sam bila malo odsutna s blogosfere iz razloga koji su slični Berixovim razlozima, no kad-tad svane trenutak za još jedan post. Također, bih se ovim putem htjela ispričati svima vama (a posebno Borgiju) koji ste mi poslali mail, a ja vam još uvijek nisam odgovorila. No, prilično sam sigurna da će uskoro doći i taj dan (iako ste vjerojatno već zaboravili o čemu se u mailu radi  ). Nedavno sam pričala s prijateljem (  ) o nekim događajima koje sam prošla u životu. Igrom slučaja on nije imao takvih iskustava, pa me upitao nešto poput: „I? što se događa kada ti se to dogodi?“. Ja sam na trenutak zastala i nametao mi se samo jedan odgovor: „Ništa. Pa što bi se dogodilo?“. Povući ću jednu paralelu.Jeste li ikada igrali Simse (jedna vrlo djetinjasta i, mnogi bi rekli, besmislena igrica)? Sama igrica je zapravo simulacija života samo sa puno manje mogućnosti i opcija nego što ih imamo u stvarnom životu. No otprilike stvar ide ovako: svakih nekoliko mjeseci izdaju expanziju u kojoj dodaju puno novih mogućnosti - Simsi (likovi u igrici) mogu raditi sve više i više različitih stvari. Ja obično isprobavam te nove mogućnosti da vidim "Što će se u igrici dogoditi". I naravno, nikad se zapravo ne dogodi ništa - igrica ostaje ista. Sim je napravio nešto novo, ali ograničen samom igricom - ništa se dugoročno ne mijenja. Primjerice: otmu ga izvanzemaljci, on rodi (da dobro ste pročitali riječ je o muškarcu ) izvanzemaljsko dijete, ali sve je isto kao i kad ženski lik rodi ljudsko dijete nastalo prirodnim putem. Čak i animacija u igrici ostaje ista, osim što je na njoj muškarac koji rađa. Dijete koje se rodi „odgaja“ se na potpuno jednak način kao i ostala djeca. Razlikuje se samo po tome što je - zeleno  . Kad mala mješavina čovjeka i izvanzemaljca odraste potpuno je isti kao kao i ostali Simsi - naravno, i dalje zelen itd. Zapravo, cijelo to vrijeme ne događa se - ništa. Igrajući to nisam se mogla oteti dojmu da je isto tako i sa životom - što god radili, napravili ili prošli odgovor na pitanje "Što se događa" je sličan: pa zapravo - ništa. I dalje dišemo, jedemo, imamo svoje emocije, svoje razmišljanje i svijet ostaje funkcionirati po istim pravilima. Tako je barem dok smo na ovoj razini stvarnosti. Najbolje od svega je što nisam sigurna mogu li se ta pravila svijeta u kojem živimo „probiti“ kako bi se po tom pitanju nešto promijenilo – mogu li Simsi probiti pravila igrice čiji su likovi? Mislim da ono što možemo učiniti jest da mi sami donekle drugačije doživljamo taj svijet. Iako je svijet samo ono što mi doživljavamo da jest, ipak i dalje vrijedi tvrdnja - Ništa se zapravo ne događa. Naravno, istovremeno možemo reći - događa se svašta - unutar pravila igrice. Kombinacije unutar tih pravila su zapravo beskonačne i zato mi imamo iluziju da se događa svašta. No i dalje - sve ostaje Isto. Ako pažljivije pogledamo, po istom pravilu funkcionira i sve što postoji na ovom svijetu: iako, naizgled različite, sve stvari su dobivene samo od različitih kombinacija istog. Koja je poruka koju iz toga možemo izvuči: po meni - što god radili, gdje god bili, što god nam se događalo – mi zapravo jesmo "doma" i potpuno smo sigurni. Pa čak i kad smo nesretni, kad nam je teško, kad preživljavamo ili čak umiramo, iz perspektive Sveukupnosti (koja je htjeli mi to ili ne, zapravo i naša perspektiva, iako to najčešće ne znamo) – ne događa se ništa. Isti prijatelj s kojim sam pričala o ovoj teme uvjerio me da imam pogrešku u razmišljanju kad mislim da post na blogu mora imati neku strukturu. Budući da sam se potpuno složila s njim po tom pitanju, nadam se da će u budućnosti biti više, manje strukturiranih i kraćih postova i, naravno, sa kraćim intervalom među njima . Do tada vas sve lijepo pozdravljam.  |
- 16:16 - Komentari (25) - Isprintaj - #
Svibanj 2009 (2) Travanj 2009 (1) Siječanj 2009 (1) Kolovoz 2008 (2) Srpanj 2008 (2) Travanj 2008 (2) Veljača 2008 (1) Siječanj 2008 (1) Prosinac 2007 (2) Listopad 2007 (3) Rujan 2007 (2) Srpanj 2007 (2) Lipanj 2007 (4) Svibanj 2007 (6) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Sve što mislimo da znamo, a ne znamo. Sve što nas privlači, a ne znamo zašto. Sve što mislimo da ne možemo, a zapravo možemo. Jeste li znali da: - prema teoriji kvantne fizike ništa nije nemoguće, samo je pitanje kolika je vjerojatnost da će se nešto dogoditi. Einstein je posvetio život tome kako bi to opovrgnuo i napravio Teoriju svega (Einstein: "God doesn't play dice"). Nije uspio, jer koliko god se trudio nije mogao u obzir uzeti sve faktore koji mogu utjecati na neki događaj. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||