).U potrazi za istinom
01.09.2007., subota
Davanje vs trgovina
Neko vrijeme me nije bilo u blogosferi i virtualnom svijetu općenito. Iako za to postoji više razloga, glavni se svodi na jednostavno: ako nemam što reći jer su mi misli okupirane sasvim drugim temama – onda šutim. Razlog je što smatram da čovjek ne može ništa kvalitetno napraviti ako to ne radi s voljom i željom. Budući da je u životu i previše stvari koje radimo bez da smo u njih istinski involvirani, što na kraju rezultira manjom kvalitetom, blog i razmjenjivanje misli s virtualnim prijateljima (za koje smatram da sam ih ovdje dosta stekla) ne bi smio padati u tu kategoriju. No da, nakon dugo vremena moje misli su se ponovno uspjele vratiti na tematiku ovog i srodnih blogova stoga, ako mi je ostao još poneki čitatelj  , najavljujem da ću se polako vraćati pisanju.Danas, potaknuta nekim događajima iz real life-a, pišem o razlici između davanja i trgovine (post koji uopće nije bio u planu, još manje na mojem podugačkom popisu tema...). Ljudi vole sebe percipirati kao „dobre osobe“. U protivnom stradava njihovo mišljenje o samima sebi. Netko nas je još davno, u djetinjstvu, naučio da je „dobro“ davati. Danas smo često puta svjedoci da neki ljudi daju samo kako bi popravili svoju sliku o sebi. Takva vrsta davanja redovito izgleda ovako (naravno, misaoni procesi koje opisujem odvijaju se posve nesvjesno): „Ja ću njemu/njoj nešto dati i zbog toga ću zauzvrat dobiti poštovanje, zahvalnost, a možda čak i neku protuuslugu“. Ako „davanje“ završi tako da ovaj drugi dio („zauzvrat“) izostane čovjek koji je „dao“ osjeća ljutnju, bijes, govori o sebi kao o žrtvi, a druga osoba redovito ispada najgori negativac, ako ne i „nezahvalni gad“. Postoje ljudi koji imaju stalnu potrebu, ponekad i na silu, nešto „davati“ na ovaj način, kako bi primili što je moguće više protuusluga. Svaki put kad te protuusluge izostanu, postaju žrtve i na taj način još više potenciraju ideju o vlastitoj plemenitosti (jer nas je netko jednom naučio da je i žrtva tj. patnja dobra i plemenita stvar) – to se zove pasivna agresija. Svi ponekad dajemo nešto i očekujemo nešto drugo zauzvrat i ja osobno nemam problem sa takvim funkcioniranjem. Ipak, ono što volim je da se stvari nazivaju svojim pravim imenom (jer zašto nam inače služi toliko bogat simbolički sustav kao što je jezik) – to nije davanje već trgovina. Možda nije uvijek u pitanju trgovina u pravom robno-novčanom smislu, ali je svakako njena preteča (i otud sustav u kojem živimo  ). Ovdje smo došli na temu „dobra“ i „zla“ (tema rezervirana za neki drugi post): zašto ljudi niti sebi niti drugima ne žele priznati da trguju, a ne daju? Zato što se trgovanje ne smatra „dobrim“, „dobro“ je davati. Moje osobno mišljenje je da ova vrsta trgovine sama po sebi nije nešto „loše“ – ona je prirodna. Čak i evolucijski gledano čovjek je „životinja čopora“ jer od toga ima korist, odnosno u čoporu je zaštićen. Pravo davanje je u ljudskom svijetu razmjerno rijeđe (što je dobro jer u životinjskom ga gotovo uopće nema, osim kad je u pitanju očuvanje gena). Pravo davanje, bi prema nekoj mojoj, poslovično čudnoj, viziji trebalo izgledati ovako: „Trenutno se nalazim u stanju x. Odlučila sam ovoj osobi dati to i to. To ni na koji način neće promijeniti moje stanje x, osim što se opraštam od onog što dajem. Radim to zato jer mi je tako došlo, jer to želim iz bilo kojeg razloga (a najčešći su ljubav, suosjećanje i sl.). Dakle, ne očekujem apsolutno ništa zauzvrat, pa čak niti zahvalnost.“ Davanje samo po sebi je vrlo rijetka pojava i svojstvena je samo čovjeku što pripisujem stupnju razvoja. Eh sad ja pitam vas: ne bi li bilo ugodnije živjeti u svijetu gdje nema očekivanja da moraš nešto dati kako bi ispao „dobra osoba“ i gdje bi se stvari nazivale svojim pravim imenom, bez osude? Jer, kada bi se smanjila osuda okoline, ljudi bi bili puno iskreniji i prema sebi i prema drugima i imali bi više slobodnih resursa koje bi mogli uložiti u vlastiti razvoj – što bi rezultiralo svijetom, koji bi prema današnjoj klasifikaciji bio bolji od postojećeg. Meni osobno bi takav „iskreni svijet“ bio ugodnije mjesto za život. No i to je, naravno, samo još jedna moja čudna vizija  . |
- 22:27 - Komentari (20) - Isprintaj - #
Svibanj 2009 (2) Travanj 2009 (1) Siječanj 2009 (1) Kolovoz 2008 (2) Srpanj 2008 (2) Travanj 2008 (2) Veljača 2008 (1) Siječanj 2008 (1) Prosinac 2007 (2) Listopad 2007 (3) Rujan 2007 (2) Srpanj 2007 (2) Lipanj 2007 (4) Svibanj 2007 (6) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Sve što mislimo da znamo, a ne znamo. Sve što nas privlači, a ne znamo zašto. Sve što mislimo da ne možemo, a zapravo možemo. Jeste li znali da: - prema teoriji kvantne fizike ništa nije nemoguće, samo je pitanje kolika je vjerojatnost da će se nešto dogoditi. Einstein je posvetio život tome kako bi to opovrgnuo i napravio Teoriju svega (Einstein: "God doesn't play dice"). Nije uspio, jer koliko god se trudio nije mogao u obzir uzeti sve faktore koji mogu utjecati na neki događaj. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||