U potrazi za istinom
24.06.2007., nedjelja
Kriza po defaultu
Iako je za danas u planu bio jedan drugi post, malo više ezoteričnog sadržaja, zaključila sam da je možda dobar trenutak za nešto „lakšu“ i kraću, no ipak poučnu temu. Stoga, ovaj put pišem o krizama, a post koji je danas trebao biti objavljen ostavljam za sljedeći put. Obećana tema o socijalnoj anksioznosti (za koju znam da neki nestrpljivo očekuju, je li Kvaiso? – nije da želim ikoga imenovati  ) pomaknuta je barem za dva mjesta – stoga strpljenja, nisam zaboravila.Jeste li primijetili da za sve što ikad prolazite u životu stručnjaci na čijem čelu su, u ovom slučaju naravno, psiholozi (oprosti mi struko  ) imaju fantastično objašnjenje? Također, jeste li primijetili da ljudi objeručke prihvaćaju ta objašnjenja i često puta vlastita ponašanja i procese kroz koje prolaze opravdavaju kroz njih? No kako ne bih sve ostavila na previše apstraktnoj razini opisat ću jedan prosječni ljudski život gledan iz ovako servirane perspektive:Kada se rodimo – prolazimo najveću traumu, to je šok koji na svima nama ostavlja doživotne posljedice. Da, doista, rođenje se smatra jednom od najvećih trauma u čovjekovom životu – ironično nije li? Srećom u zadnje vrijeme su smislili ponešto načina kako da se ta trauma ublaži, poput poroda u vodi...pitam se kakav li je osjećaj kad prvi put izroni...  I tako to počinje: Svi znamo da su prve tri godine života najosjetljivije razdoblje – tu smo strašno osjetljivi na međuljudske odnose. Nakon toga dolazi kriza separacije od roditelja jer je dijete sve češće odvojeno od njih: vrtić, pa škola. Kada napokon prebrodimo to osjetljivo i krizno doba djetinjstva ulazimo u pubertet. Pubertet je poznat kao jedno istinski krizno razdoblje gdje nas hormoni i nagle promjene u organizmu čine osobito osjetljivima. Nakon njega slijedi adolescencija, redovito obilježena produženom krizom identiteta, kroz koju, svi naravno, moramo proći kako bismo odrasli u zrele osobe. Kada i to mukotrpno razdoblje prebolimo, prema već ustaljenim (i gotovo zapovijedanim) socijalnim standardima ulazimo u trajne veze, sklapamo brakove, vrijeme je za produženjem vrste. Treba li uopće napominjati kako je krizno i hormonalno nestabilno razdoblje trudnoće, a tek ako ih žena ima nekoliko? Naravno, nakon trudnoće slijedi opće poznata i priznata postporođajna depresija zbog koje je dopušteno čak i ubiti vlastito novorođenče. Možda se naoko čini da su u ovom periodu muškarci pošteđeni kriza, ali budući da svi znamo kako oni kasnije sazrijevaju najvjerojatniji scenarij je da za vrijeme ženine trudnoće i postporođajne depresije oni proživljavaju adolescentsku krizu, popraćenu, naravno, produženom krizom identiteta. Kada sve to napokon prođe dolaze srednje godine – muškarce nezaobilazno pogađa kriza srednjih godina, a žene zloglasna menopauza. I opet: šokovi, hormoni divljaju kod žena, a kod muškaraca otpada kosa, nabavljaju se kontaktne leće umjesto naočala i curama mlađim od 30 se zabranjuje obraćanje sa „vi“. Ako smo i nakon toga živi i cjeloviti, čini se da napokon dolazi do mirnijeg razdoblja. Nažalost, tada nas počnu pogađati svakojake boleštine, prestajemo si biti slični i shvaćamo da je život iza nas. Uostalom, opće je poznato da je depresija najčešća upravo u starijoj životnoj dobi  . Kako ne bismo pomislili da je to sve – nemojmo zaboraviti da uz te krupne krize cijeli život prolazimo i puno sitnih. Tako npr. žene svaki mjesec imaju nekoliko dana PMS-a, nakon njega slijedi nimalo ugodno razdoblje menstruacije, a najnovija istraživanja pokazuju i sve češću prisutnost postmenstrualne depresije. Oko sredine ciklusa razdoblje ovulacije, za dobar postotak žena može čak biti i bolno... Ako se, nedaj bože još uvalite u neku ovisnost (npr. cigarete – redovito počinje u kriznom pubertetskom razdoblju) pokušate li se odviknuti ne gine vam apstinencijska kriza. Ako pak koji put u životu proživite: otkaz, razvod, preseljenje, smrt u obitelji i sl. – naravno proživljavate jednu od najstresnijih situacija, zbog kojih kriza može trajati i do nekoliko godina.  I da ne nabrajam dalje: meteoropatima je krizno razdoblje nepovoljnih biometeoroloških prilika, neki ljudi su osobito osjetljivi na mjesečeve mjene, pa npr. razdoblje punog mjeseca može izazvati ozbiljne krize, sve prisutniji svakodnevni stres može ozbiljno utjecati na našu dobrobit i dovesti nas u životnu krizu, neki imaju krizu ujutro, neki navečer ("večernji i jutarnji tipovi"), neki popodne (ne znam - večernjo-jutarnji, ali ne i popodnevni tipovi)... I doista, koliko puta ste čuli: „ma pusti me, imam PMS“, „ah, takav je jer je u krizi srednjih godina“, „eh ta menopauza“ ili „nije sasvim pri sebi – u pubertetu je“? „Stručnjaci“ servirali objašnjenje za svako životno razdoblje i pritom ga prenapuhali, ljudi objeručke prihvatili kao opravdanje za sve što rade, a nametnut, robovski sustav u kojem živimo, na način koji je daleko od prirodnog i nama optimalnog, sve to još lijepo potkrepljuje i pazi da tako i ostane. Ne dođe li nam onda da se zapitamo: Zašto žene u afričkim plemenima nemaju PMS? Zašto kod njih pubertet nije krizno razdoblje i zašto ne ubijaju svoju djecu zbog postporođajne depresije? Po meni, dva su odgovora: 1. Žive u skladu sa sobom i prirodom, bez pritisaka i neravnoteže robovskog sustava i 2. Nikad za sve to nisu niti čuli. Zato, dragi moji čitatelji ne zaboravite: život je točno onakav kakav mislimo da jest. Ako očekujemo krizu – kriza će i biti. Vjerujte meni – ja nikad nemam PMS i većinu kvazi-kriza u životu stoički podnosim. Pozdrav do posta u kojem ću govoriti kako proširiti vlastite horizonte i tako možda izbjeći sve opisano. |
- 23:27 - Komentari (18) - Isprintaj - #
15.06.2007., petak
Tok svijesti – executive summary
|
Ovaj post započet ću kratkom pričom: Kao dijete živjela sam u zagrebačkom kvartu koji je, za razliku od većine drugih, imao mnoštvo privatnih kuća s okućnicom (aka dvorištem). Djeca kao djeca, najviše smo uživali u kasno proljeće kada su u susjednim dvorištima počele sazrijevati voćke. Uvijek smo imali cijele misije oko toga kako se nekome ušuljati u dvorište, popesti na npr. drvo trešnje i uživati. Najprivlačnija su bila dvorišta tzv. lokalnih „luđaka“ i onih koji su nas tjerali. I tako smo jednom prilikom išli u „akciju“ na tuđe trešnje. I po tko zna koji put, bili uhvaćeni na djelu. Po putu je naišao neki čovjek i vidio da su „jadna dječica“ u nevolji, te im ponudio „spas“. Dakle, osim što nas je izvukao, velikodušno nas je pozvao u svoje dvorište, donio ljestve i pustio nas na svoju rodnu trešnju (jadna dječica željna voća – a doma trune...). Pogađate? Pojeli smo svaki po tri trešnje i pokunjeno, nekako prazno, se pokupili. Nije bilo zanimljivo. Što će nam voće ako nam se nudi na pladnju, pa toga imamo i doma. Čar je bila u „akciji“ u otkrivanju, skrivanju, u samostalnoj borbi, „uspjesima“ koje smo postizali bez ičije pomoći. Ovaj fenomen je opće poznata pojava u prirodi. Mog psa najviše zanimaju životinje koje bježe od njega (pardon, nje ). Štene ćete najlakše naučiti naredbu „dođi“ tako da ga pozovete i krenete u suprotnom smjeru od njega. Ako ga krenete hvatati po livadi, uskoro ćete shvatiti da ste u nemogućoj misiji – na stranu što je brže od vas, još će vas zaje..... jer misli da s njim igrate lovice – a doma isplaženog jezika dolazite - vi.Osvrt na „organske portale“ U zadnje vrijeme otkrila sam mnoštvo novih teorija koje pokušavaju objasniti zašto je svijet takav kakav je (i pritom se misli na njegove loše strane). Jedna od zanimljivijih je bila priča o organskim portalima, tzv. predadamičnim ljudima. Mislim da su mnogi od nas upoznali velik broj ljudi koji odgovaraju ovom opisu. Ja se već neko vrijeme bavim pitanjem zašto su neki ljudi takvi kakvi jesu. Zašto koračaju svijetom čvrsto zatvorenih očiju kad je u pitanju bilo što više od uskog područja njihovih materijalnih života? To su ljudi koji se slijepo drže pravila besmislenog sustava, koji ta pravila i taj sustav nikad ne dovode u pitanje, zapravo ništa ne dovode u pitanje – najlakše ćete ih prepoznati po onoj famoznoj rečenici „zato što tako mora biti“ korištenoj za najbesmislenije i najbanalnije stvari. To su ljudi koji nikad neće razmišljati o tuđim motivima, nikad se neće uživjeti u nečiju ulogu, nikada niti pokušati shvatiti drugačije od sebe kao podjednako ispravne. Ja bih ih ukratko opisala kao ljude bez razumijevanja, bez sposobnosti da se maknu iz vlastitih okvira, sklone osudama i donošenju prebrzih i prebanalnih sudova, koji postignuće mjere isključivo svojim „napretkom“ kroz sustav i usavršavanjem u skladu sa normama tog sustava. Pritom se ne dajte zavarati - norme sustava su sve što smo kroz njega naučili još od najranijeg djetinjstva, a kreću od najbanalnije striktne podijele na dobro i zlo (gdje se te kategorije ponekad čine posve nelogičnima), a završavaju savršenom samoprezentacijom sa svim materijalnim pomagalima koja su nam na raspolaganju. I još jedna glavna karakteristika koja takve ljude čini „trošiteljima“ životne energije onih koji su drugačiji – imaju tendenciju širiti takav svoj način postojanja na sve oko sebe, ponekad i prilično nasilnim metodama. Najčešće takve metode su: uvjeravanje, ignoriranje svakog zdravog kontraargumenta (zamislite zid i tenisku lopticu koju bacate u njega – eh, tako se od njih odbija sve što suvislo kažete), dominantno postavljanje (iliti gledanje s visoka, poput: „ja znam, ti, ako se ikad opametiš, možda i vidiš jednoga dana“), emocionalne ucjene, pasivna agresija (pristup: „ja sam žrtva“), socijalni pritisak (ako može okrenut će „cijelo selo“ protiv tebe ogovaranjem i pasivnom agresijom) i ucjene svih vrsta (ovisno, naravno, o mogućnostima). A sve to samo s jednim ciljem: kako bi vas natjerale da postanete kao oni ili se barem počnete ponašati kao oni. Da, svijet je doista pun takvih ljudi. Ja se npr. borim s njima od kada znam za sebe. I kao što rekoh nabasala sam na nekoliko zanimljivih teorija, teško provjerljivih, ali nad njima se nemoguće ne zamisliti. Ukratko te teorije polaze od ideje da je sustav u kojem živimo nečija kreacija i to ne nekoga sa dobrim motivima (za sve koji još nisu upućeni i koji žele saznati više posjetite blog Nove Vizije ili Budnosti, koje toplo preporučam kao istinski inspirativne blogove koji neagresivnom metodom šire horizonte i dopuštaju svakome da se na svoj način zamisli nad svijetom i životom). I da, taj netko te ljude koji „nemaju individualnu dušu“ koristi kako bi i nas ostale držao pod kontrolom sa najprimitivnijim motivima (ali i najboljim mogućim opravdanjem) – kako bi se hranio. Zanimljivo, nije li? Moguće? Sve je moguće. Po meni, malo vjerojatno, ali moguće. No, da skratim – nabasah ja tako na nekoliko sličnih teorija, počela čitati knjige poput Najveće tajne Davida Ickea i sl., činilo mi se vrlo zanimljivim osim što bih ja osobno to promatrala prvenstveno simbolički, a ne doslovno od riječi do riječi (na kraju krajeva tako i promatram, gotovo cijeli svoj život). Počela sam malo proučavati, odlučila čak pokrenuti blog na kojem ću i ja iznijeti svoju viziju svijeta koju pažljivo sastavljam godinama od velikog broja puzzli (i ponosno priznajem da ih još mnogo nedostaje i da će tako vjerojatno uvijek i biti jer ukupno znanje je preveliko za samo jednu osobu). U tom trenutku pojavio se velik broj (iznenađujuće velik obzirom na dotadašnja iskustva i iznenađujuće naglo) istomišljenika. Polako i gotovo neprimjetno ti istomišljenici počeli su usmjeravati moje istraživanje u vrlo uskom i specifičnom pravcu. Nažalost, meni se taj pravac učinio toliko uzak i toliko specifičan da ne odgovara niti mom pristupu životu i svijetu općenito (koji tendira širini, relativnosti i spoznaji činjenice da neke stvari ne možemo sa sigunošću tvrditi – uostalom ta ideja je posve sažeta u opisu mog bloga, pa će samo jedan pogled nalijevo sve objasniti), niti širini pogleda na koju sam inače navikla. Osjetivši tu nepodudarnost odlučila sam (javno) izdvojiti stvari iz tog pravca koje ograničavaju pogled na svijet (barem za menei barem za sad, takvim pristupom) s jasnom namjerom da nastavim svoje istraživanje i svoju misiju ovdje kako je inicijalno bila zamišljena. Međutim, nakon toga došlo je do izrazitog „bombardiranja“ mene i mog puta „prisilama“, omalovažavanjima (u obliku „pogleda s visoka“), pasivnom agresijom – dakle svim (ili gotovo svim – srećom nismo si toliko dobri) onim oružjima koje sam gore opisala. Uskoro je s mene prešlo i na neke druge blogere koji nisu odmah „podlegli“. I što se dogodilo? Takav pristup počeo me skretati sa izvorno zamišljenog puta (pomislih, skrenut ću malo, možda ako prikažem neke banalne procese zbog kojih se to događa, možda pomogne – i meni i njima). Kako sam ja skretala, tako je „pritisak“ postajao jači i tjerao me na još jače skretanje (to je moja vječna potreba da održim balans). Odvodile su se mnoge dugačke i isprljujuće rasprave (ne biste vjerovali, ali čak i rasprave u virtualnom prostoru mogu biti iscrpljujuće), gdje su se neki moji argumenti i argumenti drugih blogera odbijali baš poput gore opisane teniske loptice – hmm zanimljivo: ljudi koji žele svim silama (kažem svim silama, jer nisu svi koji pišu o tim teorijama takvi – kao što sam već napomenula: Nova Vizija, Budnost, Zašto nas drže ofcama? i vjerujem mnogi mnogi drugi također pišu o tome, ali ljudima ostavljaju da sami odaberu koliko će od toga uzeti, a koliko ne) progurati teoriju o ljudima bez duše – upravo se tako ponašaju. Zamislimo sada (svi zajedno ) jednu teoriju: kada bi sve to bila istina i kada bi zločesti reptili upravljali takvim ljudima, a nas ostale se trudili svim silama držati u mraku nije li najbolja metoda da kod vječnih buntovnika izazovu otpor prema istini tako da im je počnu očigledno nasilno nametati? Da, doista sam u jednom trenutku počela osjećati otpor prema svim tim teorijama, a ne samo prema pristupu (sjetite se – u školi ste imali najveći otpor prema onim predmetima iz kojih ste imali loše profesore). Srećom, ja ne vjerujem u ljude bez duše, već samo u ljude koji povremeno zalutaju (procese i uzroke takvih lutanja opisala sam u prethodna dva posta) i nisu svjesni posljedica svojih djela, a ova „teorija“ služi samo kao analogija da se prikaže iz kojih je sve kuteva moguće gledati istu priču (ne bih da se nešto krivo shvati...). Također srećom, moj put i identitet, građeni kroz kojekakve životne i manje životne situacije, su dovoljno čvrsti da ih je teško trajno preusmjeriti od zacrtanog smjera. Naravno, skretanja će uvijek biti, jer ako ponekad ne skrenemo ne možemo znati postoji li možda neki bolji put, a svako „pogrešno skretanje“ ima sposobnost da nas, ako ništa, nauči samo još više cijeniti vlastiti život i vlastiti put. Tako da s punim razumijevanjem da sve što se dogodi ima neku svoju funkciju i razlog, duboko zahvaljujem ovim blogerima što su mi pomogli da dodatno utvrdim i ovu lekciju. Sada je nastupilo neko mirnije vrijeme, a lekcije naučene u burnom, vrlo su korisne. Ja se vraćam na svoj put kojim sam krenula kada sam počela pisati ovaj blog, a skretanje je donijelo nekoliko koraka naprijed - barem za mene (naravno, možda, nadam se, i za druge, ali to nije nešto na što ja mogu utjecati - nasilno). Moja nova misija ( uvijek se pojavi neka nova misija…  ) je naučiti odvajati tekst od autora (potpuno odvajati, u načelu to mogu, ali ne sasvim) jer se na svim tim blogovima može naći dosta zanimljivih tekstova i vrijednih informacija, ako se na stranu stave ove opisane razmirice i ako se ne dopusti uvlačenje u nove diskusije na osobnoj razini. Ovo nas vodi direktno u sljedeću točku:Pravila ovog bloga Odmah da se ispričam Berixu ako sam poneku frazu pokupila od njega – vjerojatno zato što je bilo inspirativno. Dakle, na mom blogu su svi dobrodošli – i da čitaju i da komentiraju. Nije striktno pravilo, ali preferiram komentare koje se odnose na napisani tekst, koji, naravno, mogu biti i kritike i pohvale i iznošenja vlastitih mišljenja. Samo pozdravi i razna neobavezna čavrljanja su također zanimljiva i dobrodošla. Osobni napadi na mene i omalovažavanja mene nisu dobrodošla, ali tko voli... Osobni napadi, vrijeđanja i omalovažavanja ljudi koji čitaju i komentiraju nisu dopuštena – i ako procjenim da su dovoljno loša – biti će izbrisana. Sva direktna vrijeđanja (samo upozorenje, jer dosad takvih još nije bilo) biti će sigurno izbrisana. Kao što rekoh, mirnije vrijeme je nastupilo, ja se vraćam prvobitnim ciljevima, nastavljam sa prvobitnom potragom - za istinom… Sve vas lijepo pozdravljam, do idućeg posta.  |
- 15:49 - Komentari (34) - Isprintaj - #
06.06.2007., srijeda
Kula Babilonska (part two) – „ego“, samopoštovanje i potreba za dominacijom
|
Prvo, želim se ispričati nekim cijenjenim autorima što sam u naslovu koristila njihovu terminologiju – no gledajte to pozitivno – znači da sam njome inspirirana . Pišući ovaj blog shvatila sam da svaku priču treba početi pričati od početka, jer ako kreneš od sredine, samo će rijetki razumjeti o čemu zapravo govoriš. Stoga su ovaj i prethodni post malo drugačije tematike od moje uobičajene, no u konačnici vode ka istom cilju koji sam si zadala kada sam počinjala s ovim „blog-projektom“. Prije nego počnem želim napomenuti da je jedan od termina u ovom postu pogrešno korišten. Riječ je, naime o „egu“, koji u teorijskom znanstvenom svijetu predstavlja sponu strukture ličnosti između ida i supergega, tj. nesvjesnog nagonskog dijela ličnosti i savjesti osobe ili u nekim novijim teorijama ličnosti - svjesni dio pojedinca. U ovom tekstu, međutim, termin Ego bit će korišten više „narodski“ kao onaj dio osobnosti pojedinca koji ima potrebu za dominacijom i samoočuvanjem – zapravo vrlo blisko terminu Taština. Pa krenimo... Potreba za samopoštovanjem Usprkos tome što je uzrok ove potrebe teško utvrdiv svi ljudi na svijetu imaju izrazitu potrebu za samopoštovanjem. Pretpostavlja se da uzrok leži u tome što osobe s visokim samopoštovanjem, još od prvih ljudi na Zemlji, imaju veću šansu za opstanak i prokreaciju. Iako su danas navodno „napredna vremena“ gdje (opet navodno) egzistencija niti jedne osobe nije direktno ugrožena, a ljudi na Zemlji ima i više nego previše, čime bi svakome trebala biti omogućena prokreacija – ovaj nagon ostao je zakopan duboko u nama, a razlika u samopoštovanju stvara temelje današnjeg (i dalje) hijerarhijski organiziranog sustava u kojem živimo. Ovdje bih još nadodala da samopoštovanje ima neosporivu vrijednost za svaku osobu jer ono u što vjerujemo – to nam se i ostvaruje. Kako ovdje još (ili više, jer se detaljnija objašnjenja mogu pronaći i u nekim mojim prethodnim postovima) ne želim govoriti o metafizičkom tumačenju te činjenice stanimo na trenutak na tome. Dakle samo ću reći: ako vjerujemo u sebe, percipiramo se sposobnima, pametnima, inteligentnima, lijepima ...– samim time to i postajemo i okolina nas takvima vidi. U tom kontekstu, kako bih opet izbjegla već opisivana metafizička tumačenja zadržat ću se na jednostavnoj metafori – okolina je naše ogledalo, mi smo ogledalo naše okoline. Povezanost između ega, samopoštovanja i potrebe za dominacijom Ego (ili taštinu) možemo promatrati kao oruđe koje služi prikupljanju samopoštovanja. Iz te postavke jasno slijedi da svaka osoba koja ima izražen ego zapravo ima nisko samopoštovanje. Što je samopoštovanje niže to je ego izraženiji. Njegova funkcija je ta da nas štiti od loše slike o sebi, a time i mnoštva životnih neuspjeha koje takva slika sa sobom može donijeti. Zamislimo malo dijete koje još nema sliku o svijetu u kojem se našlo, niti o svojoj ulozi i vrijednosti unutar tog svijeta. Kako su temelji ključna stvar za stabilnost svake kuće, tako su i prva iskustva tog djeteta krucijalna za razvoj njegove osobnosti u budućnosti. Ono što to dijete prvo zapaža i pamti (što se slaže duboko u ono što će kasnije biti njegova podsvijest) su odnosi okoline prema njemu. Ako mu okolina na bilo koji način da do znanja da ono nije od osobite važnosti za njih (npr. dijete plače, nitko ne reagira...) ono vrlo rano počinje stvarati sliku o sebi kao o nevažnom biću. Budući da svi imamo usađenu (uprogramiranu) potrebu za samopoštovanjem, tako će i to dijete kako odrasta pokušavati na sve načine razbiti tu sliku kroz svakojaka dokazivanja unutar krugova u kojima procijeni da je to moguće (moguće je čak povuči paralelu sa već poznatim ( ) komentarom orla u kokošinjcu koji tamo ostaje jer je najjači i baš mu je zbog toga dobro). Kada takvo dijete odraste, ukoliko nije osvjestilo kod sebe ovaj proces i proradilo ga na jedan od zdravijih načina, postat će odrastao čovjek sa vrlo izraženim egom koji se manifestira kroz potrebu za dominacijom. Takva potreba može se očitovati na razne načine, a najčešći s kojima se svi susrećemo (i od kojih SVI ponekad patimo) su „ja sam uvijek u pravu“, „ja sam bolji, veći, pametniji, načitaniji, lijepši, mudriji...od tebe“, „ja znam kako je ispravno, a ti ne znaš“ itd. Kada je potreba za dominacijom izrazito jaka, a okolinsko negodovanje nas je naučilo da naš pristup „ja sam uvijek u pravu“ nije baš uvijek najbolje prihvaćen (i to zato što svi žele biti u pravu ), onda se često puta pribjegava određenom vidu tzv. pasivno agresivnog ponašanja poput: „to ja tebi govorim za tvoje dobro, nikakvih loših namjera u tome nema, shvatit ćeš to kada budeš dobar, velik, pametan, načitan, lijep, mudar...kao ja“. Nerijetko, ako druga osoba pruži otpor prema takvom „savjetodavnom pristupu“ ta druga osoba ispada negativac: „on/a meni tako, a ja sam samo htio/htjela pomoći.“Takvim pasivno agresivnim pristupom osoba koja ima izraženu potrebu za dominacijom i posredno samopoštovanjem „ubija dvije muhe jednim udarcem“: 1. Zadovoljava vlastitu potrebu da se smatra „dobrom osobom“ (u modernom riječniku - OPD) jer, očito je da samo „želi pomoći“ u „najboljoj namjeri“, 2. Zadovoljava svoju potrebu za podizanjem samopoštovanja jer se na „lijep“ i indirektan način ipak može naslutiti njezina superiornost nad ovom drugom (ta druga je lošija, manja, gluplja, a ova dobra, velika i pametna joj samo želi pomoći ).Kako prepoznati obrazac kod sebe i spriječiti ga? Ako ste ikada osjetili poriv da nekoga uvjeravate u svoje mišljenje, dajete savjete koje nitko nije tražio, pružate pomoć tamo gdje se smatra nepotrebnom – najvjerojatnije je riječ o potrebi za dominacijom koja posredno, preko taštine, podiže samopoštovanje. Mislim da smo svi više puta osjetili takve porive i ako sve ostane na ovoj razini, to je ok i ponekad može doista pomoći (pa je usprkos sebičnim motivima dobro djelo ipak učinjeno – budite zadovoljni). Ako ste nakon takve intervencije ikada naišli na otpor s druge strane, dakle druga osoba je odbijala prihvatiti vaše mišljenje, savjete i pomoć koju nudite jer smatra da joj nije potrebna, a vi ste ipak nastavili ili je barem pokušali uvjeriti da je njezin način lošiji, gluplji, da je iza vas u pogledu tematike...e onda su se sigurno aktivirali procesi kojima je svrha podizanje samopoštovanja. Uglavnom ljudi smatraju da je samo jedan put ispravan i pravi, pa ukoliko to nije njihov –ugroženo je samopoštovanje. Ako ste skloni tome, prvo što morate shvatiti je da je „ispravno“ „dobro“ „napredno“ itd. stvar individualnog gledišta i da to što netko drugi ide svojim ispravnim putem, ne znači da je vaš put neispravan samo zato što je drugačiji. Velika većina nas se našla i toj situaciji u životu, dakle nije big deal, ali kad to jednom prepoznamo mudro je imati osvješteno i zbjegavati takve akcije kako ne bismo rastjerali od sebe ostatak svijeta koji također ima potrebu za samopoštovanjem .Kako se obraniti od „ego-napada“ na sebe? Kao što smo svi ponekad u životu bili „ego-teroristi“ tako smo svi ponekad bili i žrtve iste vrste agresije (na kraju - negdje smo to morali i naučiti). Najčešća automatska reakcija koju osoba ima na takvu vrstu terora je defenzivan stav i često protunapad. Međutim, takva reakcija često „napadaču“ daje temelj za vjerovanje kako je on „dobar“, a druga strana „loša“ i time ga dodatno ohrabruje. Postoji nekoliko načina obrane: 1. Reći: „ok, ti imaš pravo na svoje mišljenje, hvala na savjetu, ali ja ga doista ne trebam jer se moje mišljenje razlikuje od tvoga – to ne znači da je tvoje pogrešno, već samo da se razlikujemo.“ – Ako je druga strana razumna prihvatit će ovo i prestati vas terorizirati. No, kao što znamo poriv za očuvanjem samopoštovanja nije razuman sam po sebi, pa ćete često kod ovakvog odgovora naići na zid te će se napadač praviti da ga nije čuo (ili ga, koristeći najjače oružje današnjeg čovjeka – selektivnu pažnju – doista i neće čuti, barem ne na način na koji ste ga vi uputili) i nastaviti po svome. Nakon toga možete primjeniti još nekoliko akcija: 2. Pokušati mu reći da vas takav pristup koji istiće vašu submisivnost, a naglašava njegovu superiornost smeta i da biste cijenili da ga promijeni. I opet, ako je druga osoba razumna – shvatit će – ako nije – hmm...izazvat ćete burnu reakciju jer će ovo doživjeti kao napad na sebe (čuti će da joj zapravo govorite kako ne valja, a ne da VAS nešto smeta). Ako dakle, niti ovo ne uspije možete pribjeći dvjema sigurnim metodama. 3. Smireno prekinuti svaku raspravu sa jasnom naznakom da više nemate namjeru o tome raspravljati i toga se i držati, ili 4. Ako imate dovoljno energije, volje i živaca, kao i ako imate mogućnost da sami organizirate količinu vremena koju ćete s tom osobom provoditi (kako vas ne bi zatekla nespremne) jednostavno kažete: „imaš pravo“ i nastavite po svom. Ovdje imajte na umu da je to rješenje koje će privremeno umiriti strasti, dok druga osoba ne primjeti kako i dalje radite po svome, a onda stvar kreće iz početka. No ako ste osoba čeličnih živaca i nepoljuljivog ( ) samopoštovanja, bez imalo vladajućeg ega (kakve su vrlo rijetke ili ih uopće nema - ne mogu sa sigurnošću procijeniti), uvijek možete svaki put ponovno reći: „sorry, glup/a sam, nisam shvatio/la prvi put – možda ću drugi put napraviti bolje“ i naravno - nastaviti po svom. Ovo je dobra strategija kada ovakav „rat“ vodite sa nadređenim na poslu (a u međuvremenu, kako ne biste riskirali dužinu vlastitog života - tražite drugi posao ).Kod korištenja svih ovih tehnika važno je imati na umu kako vaš ego-terorist zapravo ima za cilj podizanje vlastitog samopoštovanja i da mu je to trenutno u životu potrebno. Stoga njegove napade nikad nemojte doživljavati previše osobno – jer zapravo nemaju veze s vama (prošli post). I za kraj: Kako se ponaša osoba koja doista ima visoko samopoštovanje? Prvo, ovdje je važno znati da nitko nema apsolutno samopoštovanje koje u nekom trenutku ne može pokleknuti – samopoštovanje nije postojana osobina ličnosti i može se mijenjati od situacije do situacije – ponekad smo sami sebi super, ponekad se osjećamo loše – to je NORMALNO i dobro je naučiti to prihvatiti kod sebe kao prirodnu fluktuaciju, kako se ne bismo previše opterećivali nevažnim. Dakle osoba sa visokim samopoštovanjem prihvaća da joj ponekad nije visoko i ne boji se to priznati, nema potrebu drugima nametati svoje mišljenje, savjete, načine ponašanja kao jedine ispravne, ali je ipak sposobna jasno izraziti svoje (s napomenom da su njezini i da prihvaća i tuđe kao ravnopravne), ne govori za sebe da je bolja, pametnija, veća, mudrija, lijepša...od drugih. Također, ne traži na drugima mane kako bi na temelju njih povećala osjećaj vlastitih vrijednosti, nije pretjerani perfekcionist i dopušta si pogrešku bez trodnevnog osjećaja grižnje savjesti. Svjesna je da je posebna, ali i da je svaki čovjek na svijetu poseban na svoj način. Pomoć daje samo kad se traži ili kad procjeni da je stvarno potrebna, no ako je druga strana odbija – povlači se bez previše drame. I u konačnici - uopće ne teži da bude sve ovo što sam upravo opisala jer zna da je za jednu osobu nemoguće sve te uvjete zadovoljiti istovremeno i uvijek . |
- 00:26 - Komentari (106) - Isprintaj - #
01.06.2007., petak
Prihvaćanje i komunikacijski šumovi
|
Evo nečega što sam s vremenom naučila o ljudskim mehanizmima, prihvaćanju i šumovima do kojih dolazi u komunikaciji. Iz dosadašnjih razgovora s vama shvatila sam da svi do određene mjere imamo s tim problema, pa ovaj tekst predstavlja kombinaciju mog prijašnjeg i relativno svježe usvojenog znanja o problemima u međuljudskoj komunikaciji. Nadam se da će nekome biti bar malo koristan ;)). Pravilo polaženja od sebe Kada promatramo ovaj svijet, negdje duboko u sebi vjerujemo da se sve ili gotovo sve stvari događaju upravo zbog nas. I iako bi nas život s vremenom trebao učiti da je drugačije, rijetko istinski naučimo ovu lekciju. I iako primjera ima na svakom koraku ja ću uzeti nedavni - moj prethodni post. Post je uslijedio nakon kavice sa blog ekipom kao sinteza mojih misli i asocijacija koje je ta kavica probudila. U jednom trenutku sam osjetila potrebu da sredim misli i definiram razinu vlastitih vjerovanja u tom trenutku (s jasnom napomenom da nisu fiksna i nepromjenjiva). Post je, dakle bio produkt te sinteze i potrebe da posve iskreno upoznam ljude sa njom. Ipak, čini se da je u prvi mah drugačije doživljen. Odmah u startu stekla sam dojam da su se neki vjerni čitatelji našli uvrijeđeni njegovim sadržajem, što me početno pomalo zbunilo. Zatim sam stala, razmislila i shvatila: dio ljudi nije čitao post kao isključivo moju sintezu već kao nešto što je upućeno njima. Zato sam odlučila „obuči“ njihove oči i ponovno ga pročitati iz njihove perspektive. Kada sam to napravila shvatila sam zašto su ih pojedini djelovi mogli vrijeđati. Svakodnevno smo svjedoci takvih komunikacijskih šumova među ljudima. Prvenstveni razlog takvih nesporazuma krije se u nama samima. Kada nam drugi ljudi nešto govore, umjesto da ih pažljivo slušamo često puta tražimo skrivene poruke u njihovim riječima, ne bismo li dokučili zašto to govore baš nama. U samo djeliću sekunde roje se misli kojih pretežno nismo svjesni: Što je time htio reći? Zašto to meni govori? Sigurno mi želi poručiti nešto. Ako se poruka koju nam šalje razlikuje od našeg viđenja stvari dolazi do neslaganja – imamo potrebu izgovoriti svoje mišljenje jer se „branimo od direktnog napada na sebe“. Sugovornik na našu poruku gleda jednako kao i mi na njegovu. Misli (također automatski i nesvjesno): zašto mi sada govori suprotno od onog što sam ja rekao? Želi li mi poručiti da sam u krivu? U trenutku i on kreće u defenzivu. Ishod je poznat: prepirka među pacifistima, prava svađa među malo manjim pacifistima i teški fizički obračun među najmanjim pacifistima . I eto članka u Crnoj kronici. Problem je, dakle, u tome što nikada nismo u potpunosti pokorili vlastiti egocentrizam. Svako dijete je do određene dobi u potpunosti egocentrično i vjeruje da se sve stvari događaju zbog njega – to je normalna faza u svačijem odrastanju. S vremenom učimo da ipak nije tako, no takav način mišljenja ostaje duboko zakopan u našoj podsvijesti i svi, baš SVI smo mu ponekad podložni. Uostalom, lijepo je ponekad vjerovati da se stvari događaju zbog nas jer nam to daje osjećaj da smo ipak važni. Kako pobijediti šum u komunikaciji Većinom ćemo reagirati refleksno i impulzivno na određene riječi ili rečenice „otponce“ iz okoline. Emocije će se pojaviti vrlo brzo, nećemo niti primijetiti. No ukoliko želimo spriječiti komunikacijski šum trebamo na trenutak zastati, osvjestiti te emocije i potražiti im uzrok. Dobro je pokušati razumijeti sugovornika. Ako nismo sigurni, možemo ga i pitati: „Govoriš li to o meni ili o sebi?“ ili „Zašto mi to govoriš, možeš li mi pojasniti?“. U velikoj većini slučajeva vrlo brzo ćemo saznati da sugovornikovi motivi nisu imali baš nikakve veze s nama. I iako je to ponekad poražavajuća istina – većina stvari koje ljudi rade, rade prvenstveno zbog sebe, a ne zbog nekog drugog. Ponekad čak i stvari koji naizgled djeluju kao direktan i nedvosmislen napad na drugu osobu imaju vrlo sebične motive poput npr. podizanja vlastitog samopoštovanja. Evo još nekoliko uzroka šuma i načina na koji ga možemo savladati: Svi ljudi žele pripadati nekoj skupini istomišljenika i ma koliko tolerantni bili, nismo uvijek spremni mirno podnositi da se netko ne slaže s nama. Pripadnost skupini istomišljenika ima važnu ulogu u opstanku pojedinca, jer usamljeni ljudi teže opstaju. Ono što je važno shvatiti u borbi protiv ovog sasvim prirodnog i ljudskog mehanizma je da – ne moramo biti posve istovjetni drugima da bismo opstali. Također je važno znati da pripadnost nekoj skupini ne zahtjeva potpunu prilagodbu svih naših misli i stavova. Upravo suprotno – često puta, u jednoj prirodnoj grupi, bolje prolaze potpuni individualci koji se ne boje to priznati, nego ljudi koji se na silu pokušavaju prilagoditi samo da bi bili prihvaćeni. Međutim, ako je cijela skupina (ili čak cijeli sustav u kojem živimo) pretežno sastavljen od ljudi koji smatraju da je za pripadnost potrebna potpuna prilagodba, onda individualci ispadaju iz njega jer direktno ugrožavaju ionako krhko samopoštovanje njegovih pripadnika. Takvi sustavi posljedica su cijelih generacija i nacija ljudi s niskim samopoštovanjem koje se transgeneracijski, odgojno prenosi već stoljećima. Kako bismo i sami izbjegli ovu zamku važno je naučiti vjerovati u sebe i sebi – kada volimo sebe i vjerujemo u sebe, drugačiji drugi nas ne mogu ugroziti. Više prijedloga o tome kako to postići – u nekom drugom postu. Projekcija i popunjavanje praznina – često puta smo skloni projicirati sebe u druge ljude. Kada upoznamo nekoga tko nam je sličan po uvjerenjima i razmišljanju, stvari koje ne znamo o toj osobi nadograđujemo vlastitom maštom. Te praznine najčešće popunjavamo vlastitim osobinama, tj. projiciramo sebe u tu osobu i doživljavamo je sličnijom nego što stvarno jest. Ovaj mehanizam se direktno nadovezuje na prethodni i njegova je posljedica. Možemo ga spriječiti samo tako da umjesto da zamišljamo osobine druge osobe – direktno pitamo što nas zanima. Također se treba naoružati sa dovoljno vremena kako bismo nekoga istinski upoznali i pritom izbjegavati bilo kakva očekivanja. To je teško jer svi želimo nekoga tko nam je sličan – no samo se pokušajte sjetiti da većina nas zapravo ne bi mogla živjeti sa još jednim sobom :). Razočaranje – kada se s vremenom praznine koje smo ispunili svojim osobinama ispune pravim osobinama te osobe često dolazi do razočaranja. Razlog tome je što smo u startu imali drugačija očekivanja i najčešće nije problem u tome što smo ustanovili da je druga osoba drugačija od nas već je problem u brizi da smo mi (opet) drugačiji od te druge osobe. Ako je do toga već došlo postoji rješenje: razumjeti da smo mi ti koji su imali pogrešna očekivanja i da je jednostavno došlo do nesporazuma i shvatiti da ne moramo biti istovjetni sa drugom osobom kako bismo se s njom složili i/ili da bismo bili prihvaćeni. Neki moji najbolji prijatelji u životu se u mnogočemu razlikuju od mene i iz iskustva znam da u većini slučajeva različitost ne predstavlja nikakav problem ukoliko su je obje strane spremne prihvatiti. Paradoks istih – s druge strane, ako naiđemo na osobu koja nam je po mnogočemu istovjetna također često dolazi do problema. U prošlom postu pitala sam vas za uloge koje si dodjeljujete u životu. Očekivala sam da će si većina dodjeliti iste ili slične uloge. Ovdje lako može nastati problem. Ako npr. nekoliko ljudi sebe doživljava kao edukatora, a učenja su im različita dolazi do borbe „tko je bolji edukator“. Ako te osobe također imaju i podjednako jake osobnosti – uz malo nepažnje može se stvoriti prava tempirana bomba. Što mislite zašto je školski sustav organiziran tako da svaki razred ima samo jednog učitelja iz jednog područja (a za svaki slučaj i striktno definiran školski program)? Zašto ne bi danas bio jedan, sutra drugi...Prvo zato što djeca ne bi apsolutno ništa naučila (ne kažem da ovako nauče ), a drugo zato što bi se nakon određenog vremena ova dvojica počela nemilice vrijeđati pred tom istom djecom . Najlakši način za savladavanje ove prepreke je prepoznati istovjetnosti u učenju obojice i uhvatiti se za njih umjesto za razlike. Razlike treba promatrati kao individualne istine, na koje svatko ima pravo – jer istina ima koliko i ljudi.Kada jednom i naučimo prihvatiti različitost opet nećemo uvijek biti pošteđeni komunikacijskog šuma. Često druga strana neće biti spremna prihvatiti nas. U takvom slučaju imamo nekoliko rješenja: 1. Shvatiti da se u njoj odvijaju svi ovi mehanizmi i prihvatiti njezino neprihvaćanje ili 2. Ako nam to oduzima previše energije – jednostavno se maknuti. Ipak ukoliko se odlučimo na ovu posljednju opciju dobro je zapitati se zašto nismo bili spremni to prihvatiti. Dakle sinteza: ako želimo izbjeći komunikacijske šumove i nadići neke svoje automatizme koji nam štete u interakciji sa drugim ljudima pitanje koje glasi „Zašto mi ta osoba to radi?“ treba preformulirati u „Zašto meni smeta to što ta osoba radi?“. |
- 21:44 - Komentari (15) - Isprintaj - #
Svibanj 2009 (2) Travanj 2009 (1) Siječanj 2009 (1) Kolovoz 2008 (2) Srpanj 2008 (2) Travanj 2008 (2) Veljača 2008 (1) Siječanj 2008 (1) Prosinac 2007 (2) Listopad 2007 (3) Rujan 2007 (2) Srpanj 2007 (2) Lipanj 2007 (4) Svibanj 2007 (6) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Sve što mislimo da znamo, a ne znamo. Sve što nas privlači, a ne znamo zašto. Sve što mislimo da ne možemo, a zapravo možemo. Jeste li znali da: - prema teoriji kvantne fizike ništa nije nemoguće, samo je pitanje kolika je vjerojatnost da će se nešto dogoditi. Einstein je posvetio život tome kako bi to opovrgnuo i napravio Teoriju svega (Einstein: "God doesn't play dice"). Nije uspio, jer koliko god se trudio nije mogao u obzir uzeti sve faktore koji mogu utjecati na neki događaj. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||