).U potrazi za istinom
19.05.2007., subota
Samo teorija postojanja
Post koji slijedi je malo prerađena verzija teksta koji je već neko vrijeme pohranjen na mom hardu (neki od vas su ga već vidjeli, tko je - znat će ;)). Početno mi nije bila namjera objaviti ga, ali kako stvari odmiču pronalazim da mnogo ljudi misli isto, a čini mi se da velik dio uopće ne može prepoznati da pričaju istu priču, samo na drugačiji način. Pogledamo li staru Elejsku školu, Jungovu teoriju ličnosti, Matrix, Coelhovog Alkemičara, pa čak i bilo koju svjetsku religiju neće biti teško uočiti obrazac koji se ponavlja - sve je jedno. Ja ću, kao i obično ovoj temi pristupiti posve individualno i više znanstveno, jer već sam napisala da smatram da bi se takvim stvarima znanost trebala baviti. Pa eto, malo se i bavi  Osnovno životno pitanje koje ljude muči od kad poznajemo povijest: koja je bit života i smrti, prirode i civilizacije. Vječnost je pomalo besmislena, kraj još više. Možda je upravo zato, prema nekom mojem viđenju, ovaj svijet formiran kao beskonačni dinamički proces koji se odvija u ciklusima. Vratimo se na onaj gornji Matrix ili Alkemičara ili Elejsku školu, Junga itd.: sve je jedno – mi smo samo dio tog jednog, samo moduli nekog „višeg bića“ ili svijesti čiji smo neodvojiv dio i na posve nesvjestan način povezani s ostatkom svijeta (bili to drugi ljudi, životinje, stvari, materija...). Svijet (pritom mislim na sve što znamo, Zemlja, svemir...) je sastavljen od samo dva osnovna elementa (nazvat ću ih elementima, jer se ne mogu domisliti drugog izraza): materije i energije, koje su međusobno isprepletene i međuovisne. Znamo da je energija u tom sklopu neuništiva, samo prelazi iz oblika u oblik. Što se materije tiče, sve je sastavljeno od istih čestica. Kao što sam već napisala u postu o Homunculusu: pogledamo li svoje tijelo vidjet ćemo da se sastoji mnoštva stanica koje djeluju na svoju ruku neovisno o našoj svijesti. Prebacimo to na makrorazinu: možda smo i mi upravo to – stanice ili moduli nekog "krupnijeg" (u bilo kojem smislu) organizma (pod organizam ne smatram isključivo materiju) koje predstavljaju jedno biće (jedini problem je u tome što je, ako je to biće npr. Zemlja, bijeli čovjek zapravo karcinom). Takvih razina može biti više - naše stanice su moduli nas, mi smo moduli nekog višeg bića, to više biće nekog još višeg...dok ne stignemo do tka zna kuda (pritom se "razine" poklapaju sa onim što mnogi od vas zovu denzitetima). Naravno, neki moduli su bolje međusobno povezani, neki lošije (baš kao u mozgu). Je li vam se ikad dogodilo da tek upoznate nekog, a imate osjećaj kao da ga već jako dugo znate? Meni se dogodilo više puta i još se događa. U takvim situacijama jednostavno znate kakva će biti reakcija drugog čovjeka na određene stvari i redovito pogađate. To je ta povezanost između modula koji rade na "bliskim frekvencijama", sinhronizirano - prepoznajemo sebe u njima. Nakon naše smrti dolazi do raspršenja naše tjelesne energije koja se vraća u kružni proces u prirodi, od nje žive druga bića, odnosno drugi moduli. To je prirodni perpetuum mobile koji mi ne možemo kopirati jer redovito uzimamo premale jedinice - on funkcionira samo globalno, u kontekstu svega. Što je sa sviješću? Ovdje moram naglasiti (za slučaj da post čitaju skeptici :)) da čak i iz znanstvenog gledišta svijest nije lupetanje lakovjernih ljudi, već u psihologiji postoji koncept svijesti kao konstrukta odvojenog od kognicije i osobina ličnosti. Pogledamo li svoje tijelo vidimo da je sastavljeno od hrpe dvostrukih zavojnica (DNA). Funkcija zavojnice je u fizici jasna - možemo ga promatrati kao idealnu ANTENU. Kad kažem da smo samo dio neke više svijesti mislim da se moduli te svijesti "uključuju" u naša tijela i to dvoje zajedno čini – nas. Nakon naše smrti – svijest (naša) se vraća u „biće“ i opet biva spojena sa „svime“. Dakle po tome, preko DNA primamo informacije iz "više svijesti". Informacije iz okoline u kojoj se trenutno nalazimo primamo preko univerzalno uređenih prijemnika - naših osjetnih organa. Pri tome je mozak fantastičan dekoder koji tumači vanjske podražaje u sliku svijeta koju imamo. No, svaki prijemnik i dekoder su ograničeni na određenu frekvenciju, tako da zapravo možemo primati i interpretirati samo ono što nam "stroj" dopušta. Tako televizor reproducira emitirani TV program, ali ne i signal radijskog programa ili mobitela. Drugim riječima, ako percepciju svijeta baziramo pretežno na osjetilima, kako smo uglavnom navikli, moramo se suočiti s činjenicom da smo vrlo ograničeni. Ako pokušamo svijet interpretirati preko signala koji dolazi na DNA, otvaramo si mnoga vrata u širini pogleda na svijet. To je ono što mnogi opisuju kao neki unutarnji osjećaj, šesto čulo, intuiciju i sl. - podaci koji dolaze direkno iz univerzalne svijesti, a koje naš mozak nije naučio interpretirati iz čistog razloga što smo taj dio zapustili i previše se oslanjamo na informacije koje dolaze putem osjetila. Podatak koji ide u prilog tome je i činjenica da koristimo vrlo malen dio ukupnog kapaciteta svog mozga. Pokušamo li ovako objasniti neke fenomene koje znanost do sada nije uspjela objasniti (djelom i zato što se žestoko opire pokušaju - znanost se bazira isključivo na osjetilnim informacijama): U situacijama gdje se ljudi regresivno sjete svojih prošlih života ima puno situacija da se različiti ljudi sjećaju istog prošlog života, najčešće neke povijesno poznate ličnosti. Skeptici bi rekli da je uzrok tome podsvjesna "izmišljotina" (morala sam staviti ovu riječ pod navodnike jer me neodoljivo podjeća na jednog mog profesora s faksa :)). Iz ove perspektive ponovno rođenje podrazumijeva da su se isti dijelovi svijesti tog višeg bića ponovno uključili na neki od prijemnika. Nije čudno što se više ljudi odjednom sjeća istog prošlog života jer su svi prije rođenja bili spojeni sa svime, a do informacija o poznatim povjesnim ličnostima im je lakše doći jer su slušali o njima kroz postojeći život – to je stvar dobre „utabanosti“ asocijativnih veza. Znanstvenici također nikad nisu uspjeli ustanoviti gdje se zapravo pohranjuje pamćenje, a pogotovo činjenicu da dugoročno pamćenje ima neograničen kapacitet. Putem ovog pristupa, što se uvelike poklapa sa idejom teoretičara Polja, informacije su svuda oko nas. Kada zatrebamo koju samo se „prikopčamo“ na Polje ili tu veliku svijest i odaberemo. Naravno, opet do nekih dolazimo teže, do nekih lakše – ovisno o tome koje češće koristimo (anlogija: ulicu u koju često idemo nalazimo s lakoćom, dok neku u kojoj smo bili jednom, prije više godina, ipak nešto teže). Na taj način u mozgu niti ne treba postojati "hard disk" na kojem se informacije pohranjuju, a naše znanje ne predstavlja ništa drugo nego dobru uhodanost pojedinih asocijativnih veza koja se postiže čestim ponavljanjem ili učenjem s razumijevanjem kojim stvaramo unikatan put do neke informacije. Ovo također objašnjava pojavu da se u svijetu obično nove, iste ideje rađaju u isto vrijeme na posve nepovezanim mjestima kod ljudi koji prividno nemaju nikakve veze jedni s drugima („biće“ sazrijeva). Time svaka naša misao dobiva na važnosti jer se pohranjuje u "svijest" koja je univerzalna baza znanja i teoretski svatko do nje može doći, ako zna kako. Tako sam ja došla do istih zaključaka kao i vi, koristeći posve drugačije puteve i izvore. Isto mi se događa u zadnje vrijeme - složim neku teoriju u glavi i za koji mjesec ili godinu je negdje pročitam, a nikome nisam za to rekla. Dakle i ja i izvor koji je to napisao uzeli smo istu ideju iz univerzalnog znanja. Ako jednog dana znanstvenici postanu manje rigidni (a sve djeluje kako se sada još samo u tom smjeru mogu kretati) i priznaju ovakav ili sličan pogled na svijet biti će to fantastična podloga za ukidanje zakona o autorskim pravima, jer će se znati da su ideje i znanje vlasništvo svih :). Još potkrepljenja ove teorije nalazimo u istraživanjima koja pokazuju da kolektivna posvećenost može utjecati na stvari za koje se mislilo da se, osim restriktivnim mjerama, na njih ne može utjecati, npr. smanjenje kriminala u svijetu. Pritom što je veći broj ljudi koji se fokusira na recimo "mir u svijetu" to je efekt bolji. Zašto je tome tako? Kada radite neki posao sa samo pola kapaciteta vlastite pažnje vjerojatno ćete ga napraviti znatno lošije nego da ste u punoj koncentraciji. Isto je i ovdje: što je veći broj nas posvećen, to je veći dio "bića" posvećen nečemu i učinak je jači. Ima još mnoštvo fenomena koji se mogu objasniti ovakvim pristupom – ali to ćemo ostaviti za neke druge postove... Glavni zaključak je jednostavan: Tek kada smo svjesni svog neznanja možemo početi učiti nove stvari, a prostranstva u koja nas to može odnijeti su nepregledna |
- 12:00 - Komentari (53) - Isprintaj - #
Svibanj 2009 (2) Travanj 2009 (1) Siječanj 2009 (1) Kolovoz 2008 (2) Srpanj 2008 (2) Travanj 2008 (2) Veljača 2008 (1) Siječanj 2008 (1) Prosinac 2007 (2) Listopad 2007 (3) Rujan 2007 (2) Srpanj 2007 (2) Lipanj 2007 (4) Svibanj 2007 (6) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Sve što mislimo da znamo, a ne znamo. Sve što nas privlači, a ne znamo zašto. Sve što mislimo da ne možemo, a zapravo možemo. Jeste li znali da: - prema teoriji kvantne fizike ništa nije nemoguće, samo je pitanje kolika je vjerojatnost da će se nešto dogoditi. Einstein je posvetio život tome kako bi to opovrgnuo i napravio Teoriju svega (Einstein: "God doesn't play dice"). Nije uspio, jer koliko god se trudio nije mogao u obzir uzeti sve faktore koji mogu utjecati na neki događaj. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||