Linkovi


Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


Blogovi koji me inspiriraju:

Preko ruba znanosti - Od toga je sve počelo...

Nova vizija - proširite horizonte, sagledajte i drugu stranu priče - možda saznate nešto o svijetu što niste znali.

Borgman's cube - zanimljiva i originalna priča iz perpektive zloglasnog Borga...ili nešto više?

Iluminati blog - beskompromisno, pogledajte sami.

Sadako's apprentice - ako više volite prizemljen, hladno-znanstveni pristup svakako posjetite ovaj blog.

Blog Sadašnjeg trenutka (poznat kao bivši Blog pozitivnog utjecaja) - samo ime govori, ovdje možete naučiti mnoge korisne stvari o vlastitom napretku - tema koja bi svakoga trebala zanimati.

budnost.blog - stvarno inspirirajuće.

Toma Juda - tumačenje svijeta u kojem živimo kroz pristup koji objedinjuje znanja i vjerovanja u nerazdvojnu cjelinu.

Blog ljučibaste vjeverice - oštrouman osvrt na životne stvari (a i frendica mi je wink).

Greentea - svega pomalo - nikad dosadno.

Negdje pored zvijezda - ime je najbolji opis.

Ludlud - je li doista ili...?

SagittariusClassic - razmišljanja jednog klasičnog sagittariusa (često puta suprotna mojima, uz poneku iznimku).

Guest01 - zanimljiva perspektiva nesvakidašnjih tema i poziv na prokušano ugodnu komunikaciju.

Jure - nova kozmološka teorija u osebujnom stilu.

Victor - Metafizika, duhovnost, potraga za istinom i još malo o teorijama zavjere, ali na vrlo specifičan i inteligentan način.

U potrazi za istinom

31.05.2009., nedjelja

Tko bismo bili bez svoje priče – Part I – Mala škola međuljudskih odnosa

Iako sam priču o tome što bismo bili bez svoje priče (ili kako bi Katie Byron, čiji nisam fan sretan, rekla „Who would you be without your storry?“) namjeravala objasniti samo kroz post o interpretaciji vlastite realnosti, učinilo mi se zgodnim da započnem sa interpretacijom drugih ljudi – to je nešto što je svima od prve puno lakše razumijeti i vježbati (jer je prizemnije). Nastavak na ovaj post imat će naslov „Tko bismo bili bez svoje priče – Part II – Interpretacija realnosti“.

U dosadašnjim postovima sam dosta pisala o „ladicama“ i stereotipima kojima su ljudi skloni. Vjerujem da osvještavanje toga da smo svi skloni stereotipima i ladicama pomaže u tome da se one smanje. Ono što bih u ovom postu voljela postići je dati vrlo konkretan primjer što sam podrazumijevala pod ladice i stereotipe kada sam pisala o tome i predložiti neke vježbe kako ih smanjiti. Razlog zašto vjerujem da ih je dobro i poželjno smanjiti je to što ne samo da vrlo često stvaraju probleme ljudima oko nas, nego i nama samima – sa manje ladica i stereotipa – imali bismo širinu uma i svjesti koje bi imale kapaciteta učiniti nas sretnijim osobama – ovo je tvrdnja iza koje stojim na temelju vlastitog iskustva. Zašto je to tako? Možda odgovor pronađete u daljnjem tekstu...


Često kada upoznamo neku osobu skloni smo vrlo brzo ili na temelju malog broja informacija (npr. viđamo osobu samo u jednom kontekstu) donijeti sud o njoj i nadalje sva njezina ponašanja, sve nove sudove i svoja ponašanja prema njoj temeljiti na tom, početnom, sudu. To je jedan prirodan proces kojem smo svi skloni i, kao što sam već puno puta prije napisala, on nam pomaže da lakše procesiramo veliku količinu informacija koja se nalazi oko nas. Međutim, kada je riječ o drugoj osobi, upravo taj proces može biti glavni krivac za mnoge nesporazume među ljudima. Sam taj proces ćemo teško izbjeći, ali ono što možemo napraviti je ne ograničiti se u daljnjem upoznavanju i istraživanju druge osobe – vjerujem da bi se mnogi iznenadili što sve mogu pronaći i u nekome za koga su bili 100% uvjereni da ga odlično poznaju.

PRIMJER NA MENI

Pa evo i konkretnog primjera iz mog vlastitog iskustva: vjerujem da kada bi se na jednom mjestu skupilo nekoliko ljudi koji mene poznaju iz različitih situacija, da bi me svatko od njih, sa lakoćom i priličnom uvjerenošću u istinitost svoje priče, opisao posve drugačije kao osobu. Primjerice određen broj ljudi s posla bi me opisali kao šutljivu i ne pretjerano zainteresiranu za druženje, neki drugi sa istog tog posla ne bi se uopće složili s time. Prijatelji s kojima provodim slobodno vrijeme vlastitom odlukom bi me opisali kao pričljivu i društvenu, neki bivši profesori s faksa bi me opisali kao predanu i genijalnu, neki drugi kao neodgovornu i nezainteresiranu, neke osobe s kojima sam bila u nekoj vrsti emotivnog odnosa bi me opisali kao vrlo emotivnu, neki drugi kao ne baš pretjerano emotivnu, a neki ljudi (neovisno o odnosu s njima) kao hladnu i nepristupačnu. Nadalje, neki ljudi bi rekli da sam umišljena, drugi da sam nesigurna, neki bi rekli da sam temperamentna, drugi da sam jako kontrolirana i racionalna, neki da sam zatvorena, drugi da sam previše otvorena, neki da imam puno znanja, drugi da ga imam nevjerojatno malo. Prema nekim osobama pripadam u kategoriju dominantnih osoba i „rođenih vođa“, drugi pak misle da sam submisivna i da ne ostavljam dojam nekog autoriteta. Neki misle da sam skeptik, drugi misle da sam premali skeptik (to je primjer kojem je svjedočila i blogosfera sretan). Nadalje imala sam: prestašena vs hrabra, previše zabrinuta vs previše nonšalantna, totalno djetinjasta, zabavna, avanturistična vs ozbiljna, mirna i dosadna...

Važno je da napomenem da sam većinu ovih stvari koje sam pobrojala ja čula o sebi od drugih ljudi ili su mi ljudi rekli da je to netko rekao o meni – znači ne govorim o svom dojmu nego o onome što su ljudi doista zaključili sretan.
I sada, kada sve to pogledamo, postavlja se nekoliko pitanja:
1. Kakva sam ja zapravo?
2. Jesam li zbog svih tih razlika nedosljedna osoba (svojevremeno me jedan prijatelj pitao „znaš, ja ti u različitim situacijama različito reagiram, je li sa mnom sve u redu?“)?
3. Je li itko od njih u pravu?

Na prvo pitanje, bez imalo ustručavanja mogu odgovoriti – ja sam sve od pobrojanog – ovisno o ljudima i situaciji u kojoj jesam.

Na drugo kažem da nisam nedosljedna, već raznolika, kao i svi mi, te da je sasvim normalno i prirodno da jedna osoba u različitim situacijama i sa različitim ljudima ima različito ponašanje (što je bio i odgovor mom prijatelju sretan). Primjerice, da ljudi s posla mogu zaviriti u moju glavu (ili me barem pitati) zaključili bi da sam s nekima „šutljiva i nezainteresirana za druženje“ jer jednostavno ne nalazim zajedničke teme sa njima, da se ne volim nadglasavati u grupnim okupljanjima o temama koje mi nisu interesantne (kao što su posao, ekonomija politika...), da imam neke drugačije interese kojima ću se radije posvetiti umjesto da se družim s njima. Kada bi me prijatelji koje sam sama izabrala pitali zašto sam pričljiva i društvena saznali bi da je to zato što uživam u njihovom društvu i volim s njima pričati o kojekakvim temama. Kada bi me profesori s faksa pitali zašto sam bila predana i genijalna rekla bih im da je to zato što su mi njihovi predmeti i način na koji su oni pristupili prenošenju znanja bili izuzetno zanimljivi, a kada bi me oni drugi, koji pak misle da sam neodgovorna i nezainteresirana, pitali zašto rekla bih da je to zato što me njihov pristup predmetima jednostavno nije dovoljno zainteresirao da ulažem ikakav napor u to. Kada bi oni koji misle da sam emocionalna pitali zašto sam takva pobrojala bih im koje su točno situacije izazvale emocionalnost kod mene, kada bi oni koji misle da sam hladna pitali zašto rekla bih im da možda nisam našla način da uspostavim adekvatan kontakt s njima. Kada bi me ljudi koji misle da sam temperamenta i oni koji misle da sam racionalna i kontrolirana pitali o tome rekla bih im da sam onakva za kakvu procjenjujem da situacija dopušta da budem...

Na treće pitanje odgovaram: svi su u pravu i nitko nije posve – u meni, kao i u svakom drugom čovjeku na ovom svijetu ima svega. Naravno, neke osobine su dominantnije, neke malo manje, ali svi mi imamo kapacitet da budemo sve to.

Kada sam sve ovo stavila na virtualni papir, zaključujem da bih se stvarno ludo zabavljala kada bi se svi ti ljudi našli na okupu i iz nekog razloga išli pričati o meni rofl.

FENOMEN SAMOISPUNJAVAJUĆEG PROROČANSTVA

Ranije sam napisala da proces donošenja prebrzih sudova o osobi vrlo često može biti glavni krivac za nesporazume. Zašto? Kada donesemo sud o nekoj osobi obično ju nesvjesno prestajemo upoznavati i sve njene postupke tumačimo kroz taj doneseni sud. Lako je zaključiti da to može biti distorzija u našoj percepciji osobe. Na taj način naša reakcija prema postupcima te osobe može zapravo biti posljedica našeg suda o njoj, a ne postupka kojeg je napravila.

Zamislimo jedan vrlo prosječan ljudski primjer. Muž i žena se stalno svađaju oko istih stvari – on tvrdi za nju da je preosjetljiva, ona tvrdi da to nije istina, nego da je on potpuno nezainteresiran. U nekom trenutku, zbog nekih situacija (možda je i PMS bio u pitanju sretan) on je zaključio za nju da je preosjetljiva i svako njeno daljnje ponašanje interpretira na taj način. Primjerice, ona postavi pitanje on se (nesvjesno) sjeti njene „osobine preosjetljivosti“ i umjesto pitanja čuje osudu. Svaki put kad on čuje osudu (a sada je čuje kad je i nema) to potvrđuje njegovo mišljenje da je ona preosjetljiva i počinje reagirati obrambeno.
Uskoro, ona počinje očekivati obrambenu reakciju i prestane doista i postavljati pitanja, već apriori i kreće sa osudom što još dodatno potiče njegovu obrambenu rakciju (i potvđuje njegovu viziju o njoj kao preosjetljivoj). Svako njegovo obrambeno ponašanje potvrđuje njezinu viziju o njemu kao nezainteresiranom i potiče da njeni daljnji postupci prema njemu budu osuđujući... Tako se zatvaraju u začarani krug iz kojeg je teško izići jer predefinirani sudovi i anticipacija o drugoj osobi upravo to i potiču kod nje yes.

Posebno je nezgodno što ako situcija u kojoj drugi ljudi na nas lijepe neku osobinu potraje dovoljno dugo, mi im povjerujemo i počnemo i sami lijepiti tu osobinu na sebe. Na taj način postajemo „dosljedna i stabilna struktura ličnosti“ (koja nam redovito zadaje probleme), a zapravo samo ograničavamo sami sebe da iz cijele palete osobina i ponašanja koji su nam dostupni, u nekoj situaciji izaberemo ono koje je za nas najbolje. Drugo što je nezgodno – ako vjerujemo da neka osoba ima neku, za nas negativnu, osobinu vrlo je vjerojatno da ćemo svojim ponašanjem upravo tu osobinu i potaknuti. Na taj način zapravo zakidamo za priliku i sebe i tu osobu. A možda bismo se zapravo odlično slagali sa njom, kad bismo ju samo nastavili dalje upoznavati.

KAKO SMANJITI PRERANO DONOŠENJE SUDOVA I TIME POPRAVITI ODNOSE S NEKIM LJUDIMA?

Dobro je imati na umu nekoliko stvari:

1. Niti jedna osoba nema samo jednu ili dvije dominantne osobine.

2. Različite situacije i različiti ljudi izazivaju različito ponašanje kod osoba – ako nekoga poznajete samo iz jedne situacije (npr. samo radi s vama) – onda vjerojatno znate jako malo o toj osobi.

3. Čovjeka nikada niste posve upoznali – čak i ako nekoga znate jako dobro, dugi niz godina, ne treba biti zatvoren prema tome da naučite nešto novo o njemu – jer, osim što svi raspolažemo jako velikom paletom osobina, također se i mijenjamo i učimo nove stvari tijekom života i to je nešto što smatram vrlo pozitivnim. Mene i danas neki moji dugogodišnji prijatelji znaju iznenaditi nečim novim. Prema mom iskustvu - ljude se doista upoznaje godinama.

4. S vremena na vrijeme, kada netko napravi neki postupak koji vas uzruja, razmislite bi li vas taj isti postupak uzrujao da ga je napravila neka druga osoba s kojom imate ili ste imali sličnu vrstu odnosa. Ako je odgovor „da“ onda vas je uzrujao postupak. Ako je odgovor „ne“ – onda vas je uzrujala vaša vizija osobe koja ga je napravila, a ne sam postupak. Razmislite ponovno jeste li u pravu kada tako interpretirate njene motive – dajte joj priliku da bez vaše interpretacije odradi što je započela do kraja, pa vidite je li doista bilo razloga za uzrujanost. Pokušajte postupak gledati odvojeno od svih ostalih dotadašnjih postupaka. Ako vam olakšava (i ako možete), zamislite da uopće ne poznajete tu osobu i promatrajte samo postupak.

Ako ste prestali upoznavati neku osobu (a to se često manifestira i na način da odbijate procesirati nove informacije o njoj i kažete sami sebi „ma ne vjerujem da je takva, ja ju znam bolje“) zapravo ste se osudili na to da ta osoba i bude točno takva kakva mislite da je. Ako vam je takva dobra – to je u redu, ali ako mislite da bi mogla biti i bolja, pokušajte ju još malo upoznavati.

I za kraj, ako ste vi ta osoba koju ste prestali upoznavati jer ste povjerovali u sve ono što su vam govorili o vama – onda ste se osudili da točno takvi i ostanete – ako ste sretni – to je u redu, ali ako mislite da biste mogli biti i sretniji dajte si priliku da se malo bolje upoznate. Moja životna misija je pronaći osobu koja vidi cjelinu, a ne samo dijelove – tko zna, možda već poznajem takvu osobu samo je trebam malo bolje upoznati wink.
wave

- 23:42 - Komentari (25) - Isprintaj - #

05.05.2009., utorak

Međupost - 5 pravila rolanja/klizanja primjenjiva u životu

Iako već neko vrijeme planiram objaviti nastavak na prethodni post, danas sam jednostavno osjetila poriv da malo skrenem s teme i napišem nekoliko misli koje su mi prošle kroz glavu. Nastavak na prethodnu temu možete očekivati – pa možda već ovaj vikend. A sada jedna light tema sretan.

Nedavno sam dobila role. Iako cijeli život (od vrtićke dobi) kližem, nikad, prije ovog perioda, nisam stala na role. Nakon što konačno jesam uvidjela sam da je, usprkos nekim tehničkim razlikama (npr. kako zakočiti - na rolama, za sada, u tu svrhu još uvijek koristim prepreke na putu, poput stupova, klupica, ljudi... zubo) to dvoje vrlo slično i da mi znanje klizanja daje veliku prednost u startu. Obzirom da za neke ljude oba ova sporta spadaju u (u pretjeranoj verziji) ekstremne ili (u blažoj verziji) potencijalno opasne, željela bih ispisati neka pravila do kojih sam u iskustvu sa njima došla. Vjerujem da ćete uvidjeti da su ta pravila itekako primjenjiva i u životu.

Kod učenja rolanja/klizanja postoji jedan glavni cilj: osloboditi se straha. Kada to jednom uspijemo, sve ostalo dolazi spontano. Pa evo i nekoliko dosta jednostavnih i intuitivnih (a ipak u nekim situacijama nam svima tako teško dokučivih) pravila, kako taj cilj postići:

Pravilo 1: Maknite pogled sa poda i gledajte onamo kamo želite stići. Tako dugo dok ste fokusirani na pod – pod je ono što vas najviše i privlači.
Fokus na cilj – vodi nas prema cilju, fokus na put - zadržava nas na putu.

Pravilo 2: Sve prepreke na putu (neravna staza, rupe u ledu, grančice i kamenje na stazi...) puno se manje osjete i samim time su manja prijetnja pri većim brzinama nego kada idemo polako i oprezno. Naravno, ako pri većim brzinama padnemo – onda je spektakularnije, ali je ipak puno manje vjerojatno – izbor je na vama.

Pravilo 3: Tako dugo dok ste primarno orijentirani na to da ne padnete – nećete naučiti rolati/klizati nego se samo održavati da ne padnete. Da biste doista i naučili rolati/klizati potrebno se – opustiti.

Pravilo 4: Kada nešto želite napraviti (npr. okrenuti se, stati...) – jednostavno to i napravite – bez da razmišljate kako ćete to izvesti i koje posljedice to za sobom može donijeti.

Pravilo 5: Među prvim stvarima koju djeca uče u školi klizanja je kako ustati kad padnu. Ne „ako“, nego „kad“ – padanje je sastavni dio ovih sportova (i života). Upornost je ta koja dovodi do sve boljih rezultata.

I na kraju, za sve moje drage čitatelje, još jedno opće pravilo koje će možda olakšati prihvaćanje ovih prethodih 5: nismo krenuli na role ili klizaljke (nadam se da većina vas razumije da se ovdje umjesto rola i klizaljki može naći i riječ „život“ yes) zbog obaveze, nego zato da se zabavimo tj. igramo - pa onda i pokušajmo to doživjeti kao igru. Jednom kada se oslobodimo straha, stvarno je predivan osjećaj kliziti kroz prostor s nevjerojatnom lakoćom - kao da letimo.
Želim vam svima ugodnu igru do sljedećeg posta.
wave

- 00:12 - Komentari (23) - Isprintaj - #

13.04.2009., ponedjeljak

Ultimativni model (UM)

Dakle, moji vrlo dragi čitatelji (?), još jednom iskustvo je pokazalo da kada čovjek zatraži nešto, Svemir se redovito pobrine da upravo to i dobije. Prije skoro dvije godine, otvorila sam ovaj blog i time zatražila/ naumila pronaći Istinu (pod time sam podrazumijevala dobiti kakav takav uvid u dublji značaj i funkcioniranje svijeta i postojanja). I iako ćete vi reći da sam bila neredovita i hirovita (što je istina kada je u pitanju pisanje tekstova), tek sada vidim da sam zapravo cijelo to vrijeme vrlo predano dobivala lekcije koje su mi bile potrebne kako bi se ta moja namjera ostvarila. I opet, po tko zna koji put, iako se početno činilo posve nevezano – pokazalo se da ono što zatražiš redovito i dobiješ. Mnogi skeptici će reći «To nije istina – zatražio sam toliko puno stvari, ali ih nikad nisam dobio», a ja ću samo reći, temeljeno naravno isključivo na vlastitom iskustvu – istina je yes.

Zanimljivo je kako putevi koji nas dovode do određenih spoznaja gotovo nikad nisu u skladu s onim što smo očekivali da će biti – to me svaki put ponovno oduševljava, kao i to da je svaka informacija i iskustvo koje na tim putevima primimo - neprocjenjivo za ukupni učinak, ma koliko nam se činilo nepotrebnim, ružnim, nevezanim i ponekad bolnim.

U narednim postovima pokušat ću detaljnije i što je moguće preciznije objasniti do čega je moja potraga dosad dovela (posve je nemoguće to napisati u jednom postu smijeh).
Uz to, već poslovično, želim naglasiti da je sve ovdje napisano bazirano samo na meni najprihvatljivijem pristupu i na – mojoj osobnoj „priči“ (objašnjenje potražite niže wink) i svaka interpretacija napisanog, pa čak i ona da pričam gluposti, je u tom trenutku za osobu koja interpretira – posve ispravna i ja ju podržavam sretan. Materijala ima dovoljno za cijelu knjigu, i tko zna, možda tako i završi, ali za sada počinjem na blogu, pa ćemo vidjeti kamo će me to odvesti sretan.
Krenimo redom:


PRIČE

Sve u našem životu su „priče“ - rekla bi Byron Katie (pozdrav obožavateljima, jer ja nisam belj) – ona je osoba za koju sa sigurnošću mogu reći da pripada među ljude koji imaju najmanje - koru istine, ako ne i cijelu istinu (ali ono što dijele sa drugim ljudima je samo kora i za to postoji jako dobar razlog).
Što zapravo znači riječ „priče“? Vratimo se na trenutak na psihologiju, posebice kognitivno bihevioralni (KB) pravac i nešto noviju granu tzv. pozitivne psihologije: sve što doživljavamo je pod utjecajem naše osobne interpretacije – niti jedna stvar za koju smo uvjereni da je točno takva kakva mi mislimo da je – zapravo to nije ni za koga osim za nas same. Ne postoji nešto što se zove objektivna istina – sve „istine“ na ovom svijetu su subjektivne.

Ljudi, kao ista vrsta, zbog zajedničke fiziologije donekle slično tumače osnove svijeta – vrlo je važno znati da je za te sličnosti zaslužan isključivo aparat kojim raspolažemo (npr. fizionomija osjetila, fizionomija živčanog sustava i sl.), a nikako ne ono što pokušavamo nazvati „objektivnom realnošću“. Isto tako, kako ne postoje dva identična „aparata“ tako ne postoje niti dvije identične interpretacije istog događaja – postoje samo one sličnije i manje slične. Dakle, u ovom kontekstu riječ „priče“ znači da sve što doživljavamo i tumačimo je samo naša interpretacija stvarnosti, a ne prava stvarnost.
Tu se postavlja pitanje: a što je onda „prava stvarnost“?


PRAVA STVARNOST

Nažalost, morat ću svojim pristupom razočarati sve one koji su mislili da ću napisati odgovor na ovo pitanje. Moj jedini odgovor na njega je – ono što ljudi podrazumijevaju pod pravom stvarnoću zapravo - ne postoji.

Ovdje se vraćamo na onu već davno izlizanu Einsteinovu teoriju relativnosti koja nam govori da je sve što vidimo zapravo energija (E=mC^2). Pokušajmo na trenutak glumiti mog imenjaka Nea smijeh iz Matrixa i vidjeti, barem na trenutak kakav ovaj svijet doista je: osvrnite se po prostoriji u kojoj se nalazite i umjesto da vidite stol, stolicu, ormar, zidove, svoje dijelove tijela pokušajte razumijeti da je sve to sastavljeno od istih kvantnih čestica koje se gibaju različitim frekvencijama i u različitim strukturama kako bi činile ono što mi vidimo. Pokušajte razumijeti da su u vašem stolu iste čestice kao u vašem dlanu i da su to iste one čestice koje vam omogućavaju da vidite ovu sliku na monitoru ili da, kad vani padne mrak, upalite svjetlo u sobi. Pokušajte razumijeti da te čestice nisu sitni komadići materije – već naboj - odnosno energija. Iako smo svi to učili u školama, zapravo nikad nismo u potpunosti uspjeli to razumijeti, obzirom da nam naš aparat (naša osjetila) cijelo vrijeme govore drugačije. Pokušajte razumijeti da su i ta osjetila sastavljena od istih tih čestica.
Sve što vidimo, uključujući i nas same je ono što bi se u današnje vrijeme moglo komotno nazvati holografskom projekcijom. Ja bih rekla – holografskom projekcijom Svijesti. I opet se vraćamo na već bezbroj puta ponavljani zaključak: sve što postoji, uključujući i nas same, je zapravo jedno veliko energetsko polje koje je u kostantnom kretanju i interakciji. I to je zapravo ono što bi mnogi ljudi nazvali Bogom. Mi smo svi samo produkt „komešanja“ (neki bi rekli „sna“ sretan) tog Polja (Boga), a samim time i - njegov dio.
Ukratko – sve što npr. ja percipiram, doživljavam i tumačim zapravo je projekcija moje vlastite svijesti i isto to vrijedi i za svakog drugog čovjeka (u ovom trenutku, kako bismo razumijeli da to doista vrijedi za svakog čovjeka - važno je napustiti jednodimenzionalan pogled na svijet) - sve oko mene je zapravo moja kreacija, iako ja kao zasebni dio nisam toga svjesna u svakom trenutku (dobro je da sam uopće u bilo kojem sretan).

Koji je, dakle, odgovor na pitanje iz ovog podnaslova – što je prava stvarnost? Prava stvarnost su naše priče – da nema tih priča ne bi bilo niti ovakvog svijeta kakvog poznajemo, da uopće nema nikakvih priča – ne bi uopće bilo svijeta – mi kreiramo svijet svojim pričama, a onda taj svijet nazad kreira naše priče – vječni začarani krug...


Kada pogledamo sve što sam do sad...khm...napisala ovdje sretan – zapravo dolazimo do vrlo pozitivnih zaključaka koji nam govore da ako promijenimo svoju interpretaciju svijeta (svoje priče) – lako možemo promijeniti i svoju stvarnost. I to je kora istine na kojoj su zapeli mnogi ljudi smijeh.
Zapravo tek ovdje nastaje glavni problem koji u sebi sadrži mehanizme funkcioniranja čovjeka i svijeta, a odgovori na njega kriju se u - apsolutno svemu što radimo.

Znači, iako je te odgovore moguće pronaći na različite načine, obzirom da sam ja potkovana u tom polju, sada ću vam malo pričati, pogađate, o znanjima iz ljudske psihologije smijeh.



SELEKTIVNA PAŽNJA

Selektivna pažnja je jedan od jako bitnih fenomena u psihologiji i također je jako bitna da bismo razumijeli zašto nije tako jednostavno promijeniti svoju interpretaciju svijeta.

Naime, taj fenomen podrazumijeva da smo mi ljudi "baždareni" na taj način da iz okoline izdvajamo one informacije koje potkrepljuju naša najdublja vjerovanja o stvarnosti i time ih još dodatno potvrđujemo.

Npr. ako duboko u sebi vjerujemo da nas drugi ljudi ne vole (i osobito ako to i emocionalno doživljavamo) – obratit ćemo pažnju i dobro zapamtiti svaku situaciju u kojoj se to naše vjerovanje potvrđuje. I iako ćemo kroz dan proći kroz velik broj različitih situacija, gdje ćemo možda biti u interakciji sa velikim brojem ljudi, primijetit ćemo onu situaciju koja nas pogađa – a to je situacija gdje je npr. službenica na šalteru bila nepristojna prema nama ili gdje nam je netko rekao nešto što nam potvrđuje da mu nismo simpatični.
Ako s druge strane vjerujemo da nas ljudi vole te situacije ćemo interpretirati kao „ah, ova je danas nešto loše raspoložena“ i vrlo brzo ih zaboraviti, dok ćemo primijetiti i zapamtiti one pozitivne interakcije s ljudima koje smo taj dan imali.
To može otići i korak dalje: ako smo nekoj osobi, u svojoj interpretaciji, zakačili neku osobinu (a to smo napravili jer se npr. ta osobina pojavila jednom ili više puta i/ili nas se jako dojmila), svaki sljedeći put kad se pojavi ponašanje koje potvrđuje tu osobinu ćemo ga budno primijetiti i pohraniti, dok ćemo sve one situacije u kojima se nije pojavilo (a prema situaciji je moglo) – posve nesvjesno odignorirati jer na njih naš mozak ne pali nesvjesnu lampicu koja viče „Aha! Znao/la sam da je takav/va!“.

Selektivna pažnja je naš prijatelj utoliko što nam pojednostavljuje funkcioniranje u svijetu prepunom informacija, ali puno više od toga je naš veliki neprijatelj jer dovodi do toga da za svako svoje vjerovanje vrlo uspješno pronalazimo potkrepljenje u „realnosti“ i time ga još produbljujemo. Ako je to vjerovanje nešto što je za nas pozitivno – onda to i nije neki problem, no ako je vjerovanje nešto što je za nas ili okolinu negativno – mislim da ne moram pričati do kakvih problema može dovesti.

Kako se osloboditi ovog ograničavajućeg obrasca? Pa zapravo nikako potpuno, ali ga je moguće ublažiti.
Npr. odlučite da ćete si sljedećih nekoliko dana svjesno skretati pažnju na situacije koje su vam intuitivno totalno nelogične. Primjerice – mislite li da neki vaš poznanik ima..khm...slabije mentalne sposobnosti sretan, pokušajte u njegovom ponašanju tražiti dokaze da su njegove mentalne sposobnosti zapravo super (to mogu biti sitnice...). Nakon nekog vremena primjene ovakvih ili sličnih metoda razumijet ćete da pravila na koja smo navikli nisu nužno baš takva kakva vjerujemo da jesu i da se u svakoj situaciji, a ponajviše u svakoj osobi može pronaći apsolutno – sve. Samo je pitanje na što ćemo mi baždariti svoju pažnju.

Iako ne spada točno pod ovaj naziv iz podnaslova htjela bih vam opisati još jedan fenomen poznat u psihologiji. Radi se o fenomenu tzv. naučene bespomoćnosti. Velik broj istraživanja pokazao je da djevojčice koje su u djetinjstvu bile fizički zlostavljane puno češće pronalaze muževe zlostavljače. To se tumači na način da su jednostavno naučile da je (ma koliko to za njih bilo negativno - urezano je duboko u podsvijest) sastavni dio života biti zlostavljan i bespomoćan. I na neki „neobjašnjiv“ (wink) način redovito kasnije pronalaze muškarce koji će potvrđivati to njihovo duboko vjerovanje. Kako nalete baš na zlostavljače i kako ih baš oni privuku (jer nije lako svjesno unaprijed prepoznati osobu sklonu tome) – ne zna se sretan.

KOGNITIVNI PUTEVI

Osim selektivne pažnje, drugi glavni razlog zašto nam se teško izvući iz vlastitih začaranih krugova i naučiti slobodno kreirati vlastiti svijet leži u konceptu tzv. kognitivnih puteva.

Većina ljudi misli da je pamćenje nešto što se pohranjuje u nekom virtualnom skladištu u mozgu. No, to je zapravo posve pogrešno. Nitko ne zna gdje se pohranjuje pamćenje, niti postoji li uopće "pohranjivanje". Ono što se zna je da je praktički svaka informacija s kojom smo se bar jednom susreli (ja bih otišla korak dalje i rekla samo – svaka informacija) – uvijek „tu negdje“ i jedino je problematično možemo li mi doći do nje. Ono što određuje možemo li doći do nje ili ne su tzv. asocijatvne veze – ukratko i pojednostavljeno – ako neku informaciju koristimo često onda smo stvorili hrpu jakih asocijativnih veza do nje i lako ćemo je se dosjetiti, ako ju ne koristimo uopće – onda su naše veze „zakržljale“ i nismo u stanju pronaći tu informaciju. Stvaranje novih asocijativnih veza često puta zatire stare koje se sve manje koriste, zato pod utjecajem učenja novih sadržaja zaboravljamo stare.

Obrasci po kojima učimo, pamtimo i automatski funkcioniramo zovu se kognitivni putevi. Pokušat ću i to pojednostaviti: zamislite da je vaš mozak u početku velika glinena, glatka kugla. Sve što u životu doživimo ili napravimo ostavi trag na toj kugli – trag u obliku asocijativne "stazice". Npr. malo dijete kad je gladno nagonski zaplače i na to dolazi mama i hrani ga. To dijete, klasičnim uvjetovanjem, podsvjesno uči „ako zaplačem – dobit ću hranu“. Ako se ta situacija dovoljno puta ponovi, na djetetovoj glinenoj kugli nastaje cesta koja stvara vezu između plača i hrane.

Apsolutno svaka situacija koju u životu doživimo mijenja i stalno nadograđuje naše ceste. Neke od tih staza su zbog čestog ponavljanja ili jake emotivnosti oko situacije postale prave autoceste, a neke su tek stazice. One koje se ne koriste – obrastaju i teže nam ih je koristiti. Zamislimo sebe na tom putu poput vode – iako imamo mogućnost raskrčiti nove kognitivne puteve, linijom manjeg otpora (jer krčenje novih puteva iziskuje napor), automatski se držimo već postojećih.

Ova znanja se dosta koriste kod ljudi koji imaju npr. panični poremećaj – kod njih se uobičajeno dogodio prvi panični napad i to je stvorilo stazu da situacija u npr. punom autobusu izaziva napad panike (obzirom da je to vrlo intezivno emocionalno iskustvo lako se urezuje u kuglu). Nakon toga, vrlo se lako javlja strah od autobusa (odnosno strah od straha u autobusu) i njegovo izbjegavanje. Što ga više puta osoba izbjegne to je dublja cesta „autobus se izbjegava“. Problem kod takvih kognitivnih puteva leži u tome što imaju tendenciju širenja na slične podražaje jer su ovisni o asocijativnim vezama. Tako npr. ta osoba koja izbjegava autobus može vrlo lako u nekom sličnom prijevoznom sredstvu pomisliti „uh, ovo je slično kao u autobusu, što ako mi se i tu javi napad“, pa počne izbjegavati i to drugo sredstvo i tako malo po malo, sva mjesta na kojima ima puno ljudi...

Da povučem paralelu sa uobičajenim životnim situacijama: koliko puta u životu vam se događa da vam se ponovno i ponovno ponavlja isti obrazac – situacija, pa vaša reakcija na tu situaciju, pa negativan ishod... (sjetite se samo npr. svađa s partnerom sretan)?

Ili koliko puta vam se dogodilo da vam je nešto baš jako teško započeti, a kad jednom započnete ide glatko?

Ili koliko puta vam je neka situacija bila teška samo prvi put, ali nakon što ste je jednom uspješno savladali, svaki sljedeći put je postajala sve lakša i lakša (ovdje ne govorim samo o situacijama koje zahtjevaju učenje nekih vještina, već i o npr. nekim neugodnim životnim situacijama)?

Ja sam, primjerice, sklona odgađanju (recimo pisanja blog posta zubo, ali i mnogih drugih stvari) i moja glinenena kugla je stvorila šiiiroku autocestu da se stvari koje mi se baš i ne daju raditi u nekom trenutku, mogu lijepo i bez nekih većih posljedica – odgoditi (po mogućnosti - za nikad smijeh). Što sam više puta u životu ponovila taj obrazac ponašanja – to je veća vjerojatnost da ću ga i sljedeći put ponoviti opet (evo to vam je odmah isprika zašto opet neću pisati mjesecima rofl), jer je to linija najmanjeg otpora u biologiji mog mozga – biologiji koju sam sama stvorila.

I stvarno – neurološka istraživanja pokazuju da primjena drugačijih obrazaca ponašanja doista fizički mijenja biologiju mozga. Krčenje novih puteva, ma koliko naporno u početku bilo – donosi trajne promjene – pod uvjetom da dovoljno dugo ustrajemo u njima – jer da bi nam postala navika ići drugačijim putem stara autocesta mora postati plića i uža od nove.

U kakvoj je to vezi sa kreacijom naše stvarnosti? Glatka kugla koju imamo u startu je zapravo nešto što ima doslovno beskonačne potencijale. Roditelji i društvo u kojem živimo urezuju od malena staze u tu kuglu i time nam zapravo otežavaju kreaciju drugačijih puteva, a time i vlastitog drugačijeg svijeta – to je nešto što se transgeneracijski prenosi.
Na makrorazini, na taj način se stvaraju pravila po kojima cijeli ovaj svijet funkcionira – mi smo ga stvorili ovakvim time što uporno ponavljamo iste obrasce u njemu, a ponavljamo ih jer svaki put ponovno gledamo pravila koja smo stvorili i sve više u njih vjerujemo, što ih pak produbljuje i čini još „realnijima“...
U tom kontekstu – naša osjetila i naša sposobnost učenja, ma koliki blagoslov bili, ujedno su i naše najveće prokletstvo yes. Postoje li načini da idemo protiv njih? Postoje, ali kao i sve, zahtijevaju ponešto truda i upornosti. No o tome neki drugi put... (i ovako je već dovoljno dugačko sretan)

U sljedećim postovima možete očekivati teme: Interpretacija realnosti, Religije i rituali, Samodisciplina, Dvije vrste želja - vezanost vs nevezanost, LOA vs Zen, ... i sve ono što još naučim u međuvremenu i što mi padne na pamet sretan. Sve te teme bit će usko vezane uz ovu današnju i nadovezivati se na nju.

I da, svećano obećajem da ću pokušati prokrčiti novi kognitivni put u učestalosti svog pisanja wink.
wave

- 21:00 - Komentari (24) - Isprintaj - #

28.01.2009., srijeda

Quotations

1. Najbolji dokaz postojanja "boga" je osjećaj vlastitog Selfa. (velika i mala slova su namjerno zamijenjena sretan)

2. Čuvajte se ljudi koji sebe smatraju izuzetno dobrima - oni su najbrži na osudi i okidaču.

By me smokin

Pozdrav svima ako vas još ima, posebno mojim najboljim i najupornijim podrškama koje i dalje povremeno pogledaju moj pomalo zapušteni blog (za detalje vidjeti komentare podrške na prošlom postu sretan).
I neizostavna najava: dolazim brzo s nečim pametnijim - i naravno puno - dužim. wink

- 00:41 - Komentari (27) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2009  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (2)
Travanj 2008 (2)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Listopad 2007 (3)
Rujan 2007 (2)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (4)
Svibanj 2007 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Sve što mislimo da znamo, a ne znamo.
Sve što nas privlači, a ne znamo zašto.
Sve što mislimo da ne možemo, a zapravo možemo.

Jeste li znali da:
- prema teoriji kvantne fizike ništa nije nemoguće, samo je pitanje kolika je vjerojatnost da će se nešto dogoditi. Einstein je posvetio život tome kako bi to opovrgnuo i napravio Teoriju svega (Einstein: "God doesn't play dice"). Nije uspio, jer koliko god se trudio nije mogao u obzir uzeti sve faktore koji mogu utjecati na neki događaj.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se