Things that makes you go ...hmmm

subota, 18.03.2017.

tavanska priča

Duboko, u grotlu planinskog klanca, na pola puta do središta zemlje, izgorjela i otekla lava je ostavila lanac pećina koje su sada drhtale od napete situacije koja se stvorila. Sige su drhturile i kapljice su ubrzano, što u strahu, što zbog vibracija, padale ubrzano. Samo vrijeme je teklo nekako čudno , kao u kopreni, zajedno sa cijelim prostorom. Napukline su se počele, onako, sramežljivo pojavljivati, no sa svakim novim tremorom, bile su smjelije. Inače mirno pećinsko jezero, sada je bilo puno valova, njegovi stanovnici uznemireno su plivali tražeći zaklon od nepoznatog.

Iz tame špilje, s jedne strane, pojavilo se visoko čudovište u teškom oklopu. Oklopljena ramena sa šiljcim okolo, ruke i laktovi sa oklopom i šiljcima. Rep sa velikim šiljatim maljem. Ostatak tijela sapet raznim lancima i kožnim konopima od kojekakvih ružnih zvijeri. Sve su to bili nosači nekakvog oružja. od noževa, mačeva, buzdovana do lukova i strijela u tobolcima. Glava sa šljemom, samo je lice virilo van iz njega. A to lice... Zeleno, sa divljim crvenim očima. Dvije kljove na rubovima ustiju iz kojih je šikljala žuta para kroz dva reda zubi. Stupalo je korak po korak, šireći se i rastući sa svakim korakom.

S druge strane, jarka je svjetlost poigravala po zakucima pećine, a izvor joj je bila mala kuglica u ispletenom kaveziću, a sve opet na tankom prutiću, montiranom na vrat krhke vile, Velevile. Tanka, koprenastu, odjeća se činila kao prelagana za hladnoću pećine i za grubost okoline, ali to je vilinska odjeća. Nepoderiva, neprobojna..lagana, topla i ugodna. Zbunjeno je istraživala prostor i zidove u dosegu pogleda, i stalno micala svoje plavobijele uvojke s očiju. Tanki luk i strijela pripijeno su stajali na ramenu, viseći na leđima. Primjetila je ogromno čudovište i ukopala se te počela mantrati čini i magije.

Čudovište je ubrzalo svoje stupanje, na žalost pećine, zidova i njenih stanovnika. Ubrzo je stajalo ispred krhke vile.

Vila ga je gledala svojim krupnim očima u kojima nije bilo straha. Više kao, neko suosjećanje. Možda..ipak..i mrva straha. Ali, možda.

Čudovište je podiglo ruke, zamlatilo repom dok su viline oče prekrile cijelo njeno lice, a mumljanje se polako počelo pojačavati. Kako su ruke i rep čudovišta išli višlje, tako je litanija magije bila glasnija.

U ruci čudovišta se odjednom pojavio mač. Veliki i težak mač. Nekoliko puta širi od tanane vile, no ona nije ustuknula. Sve dok se mač nije počeo spuštati prema njoj, a žuta para je počela sukljati iz kacige čudovišta.

Trenutak prije samog udara, u samom vrisku litanije i pognute viline glave, spremne za doček razarajućeg udarca...začulo se "BU!"

Sve je stalo... Vila je ostala ukipljena. Čudovište je skakutalo oko nje, zvekečući oklopom i opremom i pjevalo:

"Zeznuo sam te,
Zeznuo sam te,
Ja sam tebe zeznuoooooooooo
I zeznuo sam te"

Vila je u šoku gledala raspomamljeno čudovište i pratila njegov kloparajući ples, a onda se uhvatila za rep čudovišta i zapjevala sukladno s njim:
"Zeznuo si me" - "Zeznuo sam te"
"Zeznuo si me" - "Zeznuo sam te"
"Ti si mene zeznuoooooooo" - zagrljaj - "Ja sam tebe zeznuooooooooo"
"I zeznuo si me" - "I zeznuo sam te"

Taman kad su htjeli ponoviti još jedan krug plesa, pećina se rasvjetlila uz gromoglasan zvuk. Strukture su se lomile i propuštale zasljepljujuću svijetlost. Pećina se urušavala nepobjedivom brzinom, dok djelovi koji su padali su vaporirali i nestajali. Jezero se isušilo u trenu i ostao je samo betonski pod. Svod pećine se kroz bljeskove i prašinu pretvarao u rogove krova, salonitne ploče i letvice između.

Glas strašne mještice tutnjao je kroz prostor lomeći zadnje kristaliće postojanja.

"Dosta vas dvoje!!! Nikada nećete srediti taj tavan. Ajdee..ručak je za pola sata" - i mještica se okrenula i otišla.

Njih dvoje su stajali zagrljeni...sa zadnjim "e" na usnama... Njegov oklop od stare rugby opreme se nakrivio u smiješno, dok je sapleten u crijevu usisavača, kao rep, balansirao da ne padne na malu vilu kojoj je iz glave virila USB lampica zategnuta špagom i stara zavjesa kojom je bila ogrnuta, vukla se po podu i zamotala njih oboje u plesu.

Pogledaše se i zapjevaše:

"zeznula nas je
Zeznula nas je
Kako nas je zeznulaaaaaaaaaaa
al zeznula nas je"

I tako se i dan danas čuje pjesma na starom tavanu, u kući jednog gradskog predgrađa.... ali vam ne smijem reći kojem....

to je tajna...

slatka tajna...

najslađa slatka tajna od svih slatkih tajni na ovom svi-je-tuu

18.03.2017. u 12:52 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< ožujak, 2017  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Opis bloga

Covjekov je um divna stvar sve dok radi iole ispravno.

Kada jednom krene u stranputice ili ne krene apsolutno nikamo, zagreze u vlastitu glupost, onda postane nesto kao moja malenkost...

Ne preostaje mu nista drugo vec da pise.... sta?

Svasta...

Blog!!!

webstats software

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se