Things that makes you go ...hmmm

subota, 17.03.2018.

Dobro jutro

"Dosta je!! Kakvo spavanje!! Sunce je već tako visoko na nebu da, ako padne, slomit ce sve zrake koje ima po sebi!!" - tiho je zatvorio vrata prije nego je počeo paljbu.

Malo se tijelo trgnulo, a na načubljenim usnicama se prvo pojavio smješak, pa su se tek onda počele mrštiti obrve. Pa onda, se pojavio bunt i mrgodno, glasno nezadovoljstvo i okret leđima prema pravcu dolaska zvuka. Nekakvo mumljanje i onda se sve opet smirilo.

Pričekao je par trenutaka u tišini i čekao da ju san ponovno preuzme.

Onda se sagnuo, sa jednom rukom polako počeo povlačiti poplun s kojim je bila pokrivena, a sa drugom grebuckao po plahti praveći zvuk hodanja kukaca kojim je već hrpu puta isprepadana. To je potrajalo oko minutu, a onda se malo tijelo opet trznulo uz glasno "Hjoj! Daaaj me pusti."

On je nastavio povlačiti poplun sasvim lagano i škrmljati sa noktima po plahti i tiho govorio:
"Prvo je došao jedan sasvim mali pauk. Pa se naselio i bilo mu je sasvim dobro. Bilo je prdaca, muhica, kukčića, buhica i svega da se on sasvim dobro najede. I drugi dan...(glasno ispuhivanje ispod popluna)..i treći dan...i četvrti i tristčetvrti..i sto trisčetvrti i tisućustotrisčetvri--i paukić je sasvim pristojno narastao. Iskreno..vidio sam velike pse...ali puno njih je bilo manjih od našeg paukića. To je bio sasvim pristojan paukić. Pozdravljao je svaku buhicu i muhicu, koju je pojeo, sa "Dobar daaan". Pravio je jako dobre mreže. Toliko dobre da se ponekad i koja ptičica uhvatila u njih. Prvo vrabac, pa onda i koja svraka..gavran.. a bilo je tu i zebri i bizona..."

Puhanje je prestalo, ali se tjelce naglo trgnulo i povuklo nazad povlačeni poplun. Uz, naravno, nezadovoljstvo.. glasno, jelte.

"Nije on bio zao, samo strašno gladan. Toliko je znao biti gladan da je od gladi radio još veće mreže. I bodybildao je od gladi, da bude jači, jer mu je jedan oveći bizon skoro pobjegao. I tako je naš paukić skroz narastao i bio jako jak. A onda...."

Sjeo je na krevet i nije se micao. Čekao je da znatiželja proradi. Prestao je povlačiti i poplun. Sasvim se smirio. Nakon nekoliko trenutaka se ponovno začulo puhanje.. negodovanje, cukanje s poplunom. Pa mir, pa onda brzi okret i pogled kroz razbarušene pramenove kose.
"A daaaaj." - i okret opet nazad.

Preletio mu je smješak preko lica, a onda je napravio zbunjenu facu.
"Kaj da ti dam? Hoćeš čarape?" - uzeo je vršcima prstiju čarapu sa hrpe odbačene odjeće koju svaki pristojni predtinejđer uredno sprema svukud po svojoj sobi i bacio je preko nje. Nije trznula.
"Hoćeš majicu..hlače.." - slijedila je inventura stvari u dosegu ruke, nabrajanje istih i trpanje preko zakukuljenog tijela ispod popluna. Ali...nije trznula..samo je tiho ispustila..."Hoću paukića."

"Ahaaa, pa kaj ne veliš" - osovio se u sjedećem stavu.

"I tako je naš paukić narastao veliki i jak, a ondaa...." - raskrilio je ruke iznad nje.

"Onda se pojavila ona... slasna..naspavana...još puna buhica..šmrkljića.. prdaca..i jednostavno je morao..morao je..MORAO je.. " - koliko god je mogao, zahvatio je malo tijelo i počeo ga pritiskati rukama.

"Neeeeee!" - čulo se prigušeno ispod popluna.

"Bila mu je slatka..fina..uprđena..nije mogao odoliti.." - počeo je glasno mljackati i sve jače pritiskati. Drobiti.

Uskoro je počela obrana. Malo se tijelo napelo. Onda su se od nekuda iskobeljale ruke i zabile nokte u njegove ruke.

"Ona..ona se borila, ali je paukova glad bila veća i jača od njene obrane..." - sad je prebacio svoju nogu preko njezinih zaustavljajući batrganje i prokopavanje van iz zavežljaja popluna dok je sa par trzaja uspio izbjeći panđe i stisnuti ih uz zavežljaj onemugučujući obranu..uz pojačavanje stiskanja i mljackanja.

"Aaaaaaa ..pusti meeee. Zdrobat ćeš me. Fuuuujj!" - cukala je sa cijelim tijelom vadeći se iz zagrljaja.

Prestao je pričati, samo je mljackao. Jako glasno. Stiskao je zavežljaj, a iznutra se čulo stenjanje i negodovanje. Ubrzo je poplun, usljed teške borbe, spuznuo sa glave zarobljene "One", a on "pauk" joj se približavao uhu, glasno mljackajući.

"Aaaaaaaaa! Gadiš mi seeee!!!" - trzala se, boreći se, a onda je naglo ispružila cijelo tijelo oslabađajući se stiska, istovremenom je potiljak zabila u njegov nos.

"Joooj!..Oprosti..oprosti!" - bitka je naglo prestala, a ona se koprcala iz zavežljaja dodatno smotanog u borbi.

"Pauk se onesvjestio." - jauknuo je on u bolu i uhvatio se za nos, šmrknuo par puta provjeravajući da li ide krv iz nosa, a onda se složio beživotno na krevet.

Ona ga je jedno vrijeme pogledavala, da vidi kolika je šteta napravljena. On je i dalje ležao nepomičan.
"A daaaj!" - gurkala ga je u rame. On ne trza.

Onda mu je otvarala svojim tankim prstićima oči. Bez rezultata. Stiskala bolni nos. Bez rezultata. Gurala prstiće u nos. U uho, ali ne skroz, gadilo joj se. Bez rezultata. Onda se jedno vrijeme smirila i na kraju sjela njemu na trbuh i poćela đipati po njemu sa svojom košćatom guzičicom.

"E sad je bilo dosta!!" - ispuhivao je po teretom i pridigao se tako da je ona padala dolje s njegovog trbuha i kreveta. "Sad ću ti sve dlake s guzice počupati!!!" - prije no što je pala, uhavtio je malo tijelo i okrenuo ga u zraku i postavio ga tako da je njena guzičica bila spremna za operaciju.

"Neeeeeee...neeeeeeee. Mamaaaaaaaaaa!" - batrgala se, cijukala, branila se, vrištala, borila se, a on je guštao hvatajući joj ruke i spremajući se za najtežu operaciju koju može izvesti na malom tijelu.

Onda se negdje u kući čulo "DUMM". Pa koraci koji se penju po stepenicama.

Oboje su stali u žaru borbe i rekli: "Ide mama!"

Taj tren su sve stvari nabacane po krevetu poletjele. Poplun se rastavio, primajući malo tijelo ispod sebe, a on ga je brzo prekrio i stisnuo se kraj njega i najbrže moguće utonuo u duuuboki san..isto kao i ono malo ispod popluna. Hrpa prašine je blistala u zraku, otkrivena zrakama sunca koje su prodirale kroz rolete. U trenu je u sobi zavladao grobni mir.

A onda su se vrata otvorila.

"Vi niste normalni! Cijeli breg vas čuje! Ovdje se ljudi dolaze odmarati, a ne slušati vaše krikove!" - smijuljila se i grmila mama prilazeći krevetu i skupljajući odjeću po podu.

Ali...

došla je preblizu....

Uspavani pauk se probudio i zgrabio je za ruku koju pružila da pobere jednu od smrdljivih čarapa. Počeo je povlačiti, iako mu je lice još uvijek spavalo.

"Neee, pusti mee!" - poluglasno je zavapila.

Onda se ispod popluna počela izlaziti zaražena "ona". Paukovo študovište. Tako je barem priča išla iz uspavanih paukovih usta.

Sve završilo u ciki i vrištanju, jaucima, prašini i još više razbacanih stvari po sobi. Naravno uz najveće količine stenjanja, stiskanja i smjeha.

Lažem... nije..

Sve je završilo na doručku. Nasmijanom..veselom i okupanom u suncu na terasi. Kad već moram istinu pisati.

17.03.2018. u 15:43 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< ožujak, 2018  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Opis bloga

Covjekov je um divna stvar sve dok radi iole ispravno.

Kada jednom krene u stranputice ili ne krene apsolutno nikamo, zagreze u vlastitu glupost, onda postane nesto kao moja malenkost...

Ne preostaje mu nista drugo vec da pise.... sta?

Svasta...

Blog!!!

webstats software

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se