ponedjeljak, 19.09.2011.
R.I.P. Jakša
Znam i osobno jamčim da je Jakša kao mladi igrač nekoliko puta bio žrtva trenerskih predrasuda i da nije dobio prilike koje je svojim talentom i neumornim treniranjem zaslužio, mada je redovito, bilo na parketu bilo na asfaltu, štićenicima istih tih trenera testirao volju, reflekse, centar za ravnotežu i granice gipkosti gležnjeva te ih ponekad stavljao u neugodne teturajuće situacije.
Igrački se razvio zahvaljujući sebi tj. svojoj ljubavi prema košarci, radnim navikama, sposobnosti učenja na vlastitim greškama i žrtvovanja za dobrobit ekipe. Od igrača koje poznajem, rijetko je tko (bez uvrede čitaj: nitko) bio toliki zaljubljenik u košarku. Kad bi kojim slučajem postojala mjerna jedinica za ljubav prema košarci mogla bi nositi Jakšino ime. Koliko li je samo lopti izlizao i umirovio.
Nedostajat će mi Yailova zarazna životna i stvaralačka energija i najčešće vedra osoba, smijeh, rasprave, razgovori i riječi potpore, njegovo pisanje i naše crtanje, naši treninzi, trčanja, bicikliranja i šetnje, odlasci na utakmice, gledanje filmova i utakmica u sitne sate, suučesništvo, ludosti i zezancije.
Nisam i vjerojatno nikad neću probaviti ovu tragediju. Daleko od toga da se radi samo o košarci, mada je ona bila Yailov život.
Brinem se i molim za Konija i znam da sam Jakšinim nevjerojatnim i iznenadnim odlaskom negdje zagubio i dobar dio sebe samoga. Ipak, uspomene na mog pobratima su pustile duboke korijene u mojoj tikvi i uvijek mogu premotati zamišljenu VHS vrpcu i kroz suze gledati: Yailov nalet do linije trice pa onda biraj - crossover ili double crossover, ulaz lijevo ili desno, prvi, drugi obruč ili floater, naskok unazad i šut, swoosh. ...ili finta i asistencija bilo kome, može i meni. Ili možda, ako mi je do komedije, mogu premotati na dio sa svim psinama što smo ih zajedno priredili.
Odavno sam, negdje početkom 2005, odigrao svoju zadnju košarku uživo s Jakšom i djetinjasto se nadam da ću jednom ponovo imati priliku trčati mu uz bok na igralištu, bacati mu početno dodavanje za kontru ili primiti pokoje od njega za završetak.
Jakša je jedan i neponovljiv. Iako sam kao kritičar u dubokom i očitom sukobu interesa, tko ga je upoznao, zna da ne pretjerujem. I zato ga toliko volimo.
Pozdravljam mu roditelje i obitelj, Konrada i Ivanu, sestru i buraze, sve prijatelje i suigrače. Zadnji mail napisao sam mu prije skoro godinu i pol dana. Nije se javio. Svjestan njegovog skorašnjeg 32. rođendana (slavi istog dana kao i moj pokojni djed Andrija), kanio sam mu se javiti i čestitati na kraju rujna.
Kako se (pre)dugo vremena nismo čuli, ovih dana mi je dodatno muka. Tužan sam, ali odnekud još uvijek dopiru sreća, ponos i zahvalnost što imam tako velikog i vjernog prijatelja.
Danislav Jeraj a.k.a. Dane
