subota, 09.08.2008.

I'm back...broken and happy at the same time...

evo mene natrag...
ne znam ni sama zasto sam uzela pisati ovaj post...i ne znam koliko ce dugo trajati ovaj moj povratak, ali ni ne zelim se opterecivati time...

zavrsila je i moja srednja skola...maturirala sam s 4 iako mi ocjena ama bas nista ne znaci...
upisala sam fakultet u dubrovniku, American College od Management and Technology i od ove godine sam sluzbeno brucos...hehe, nadam se samo da me tamo cekaju bolji dani, i da cu brzo zaboraviti sva sranja koja sam prozivjela u ovom gradu, ovoj kuci i s ovim ljudima...

toliko toga se promijenilo od mog zadnjeg javljanja...toliko je ljudi maknulo maske sa svog lica i jednostavno mi se zgadilo ono sta se nalazi ispod njih...
i sta mi je drugo ostalo nego maknuti se od njih...ne upasti u zamku jos vise...
ali to sada vise nije bitno...cim se maknem odavde okrecem novu stranicu u svome zivotu...zelim promjene, zasluzila sam ih i dobit cu ih...
jos samo 2 tjedna =)

zatim...osoba koju sam neizmjerno voljela, koja mi je bila sve na svijetu, bez koje nisam mogla zamisliti niti jedan jedini dan...za koju sam mislila da je ona prava i da nema dalje...e bas ta osoba je nestala iz mog zivota...nema je vise i nikada ju necu moci vratiti...ali proslo je puno, ma previse vremena od toga i sada je vec to samo jedna uspomena u naknadno otvorenoj ladici moga srca i uma...digla sam se ponovo na noge i naucila hodati uspravno... nakon 2 godine neizmjerno velikih osjecaja sam ponovo na pocetku...i dobro mi je =)

problem sa nepravilnim hranjenjem (haha) jos nisam rijesila i sumnjam da cu ga ikada uspjeti rijesiti...sada to vec traje skoro 2 godine i koliko god mi tesko zbog toga i koliko god plakala svakodnevno...ipak hodam uspravno i ponosno i ne dam da me ista pogazi...
jednostavno sam jebeno preposebna da me nesta tako jadno spusti prenisko hahaha xD
zvuci umisljeno, znam...ali daleko je od toga...jednostavno me to drzi normalnom koliko-toliko...

nisam dugo bila ovdje, i mogu reci da mi fali ovo pisanje...vec sam i zaboravila kako je dobar osjecaj ostaviti slova na papiru (ne doslovno papiru =)) )...samo ne znam koliko je vas jos uvijek tu...osobe koje sma svakodnevno citala i komentirala, i koje su mi istom mjerom vracale...
nadam se da vas je vecina ostala vjerna ovom blogu...

a sada post...nakon dugo dugo, predugo vremena...



Losing everything she had . . .


bilo je to davno kad je stala pred ogledalo i rekla sama sebi da je dosta...
nije zeljela unistavati svoje tijelo, a prvenstveno sebe iznutra zbog neke krive slike u njezinoj glavi...
mislila je: kako je bilo jednostavno zapoceti, tako ce biti jednostavno i prekinuti sve...ali se prevarila...
svakodnevno je razmisljala o tome kako nju jedna obicna navika ne moze unistiti, kako moze reci "stop" kad god pozeli...i dosao je trenutak kada je bilo krajnje vrijeme da prekine tu farsu...dosao je trenutak kada je morala birati izmedju zivota i smrti...

sjeca se svog djetinjstva tako slikovito da ga zatvaranjem ociju moze ponovo prozivjeti bez ispustanja ijedne sitnice...bila je vesela djevojcica, vjecito zaigrana i nasmijana...
bilo je bitno samo igrati se svaki dan...nije znala sto su to zivotni problemi, ni da ona sama mora jednom odrasti...zeljela je vjecno ostati dijete i ne opterecivati se zivotom...
zelja joj se nije ispunila...iz godine u godinu sve je vise postajala svjesna svega sto se oko nje desava, i onog dobro, a i nazalost, onog loseg...
shvatila je kakvi su zapravo ljudi iza maski koje nose na svojim licima...shvatila je da ta maska nije jedna, nego da za svaki dan u tjednu imaju drugu...to ju je jako zbunjivalo...nije joj bilo jasno kako netko moze na takav nacin zivjeti sam sa sobom...nije znala da ce to i nju jednog dana docekati i postati glavnim obrambenim sredstvom pred ljudima...

jedno jutro se probudila...bilo je jutro kao i svako drugo, mozda truncicu toplije...nije odmah ustala iz kreveta, nije imala tu naviku...voljela je u polusnu lezati u toplini i gledati kroz prozor kako se dan polako budi iako je vise voljela noc jer je sakrivala sve njezine nedostatke...
nakon uvjeravanja da je dosao jos jedan dan, pun rutine i straha od gubljenja onoga sta vec dugo pokusava ostvariti, ustala je iz kreveta i krenula u stvarnost... nakon nekoliko koraka izgubila je tlo pod nogama i svijest...kada je otvorila oci, lezala je na podu s velikim bolovima u glavi ...majka je zabrinuto stajala iznad nje ne znajuci kako da joj pomogne...ona se refleksno podigla na noge i na lice stavila svoju najmucniju masku; osmijeh...
nakon dugotrajnog uvjeravanja majke da je sve u savrsenom redu, ostala je sama u svojoj sobi sta joj je i najvise odgovaralo...

pocelo je...nije joj bilo jasno, pa tek je prosla godina i pol...nista se nije promijenilo, osim sta je dobila rutinsku obvezu poslije svakog obroka...
u glavu su joj pocele dolaziti slike svega sto je do sada prozivjela u tih godinu i nesto...shvatila je da propada, ali da toga nije svjesna...nit ce ikada biti...
ovo sta joj se dogodilo trebalo bi biti upozorenje da prestane sa svjesnim unistavanjem dok jos nije prekasno...ako vec sad nije...
i odlucila je: od danas je DOSTA! od danas sam normalna osoba koja ce sve svoje maske spremiti u najdoljnju ladicu i zakljucati ih...od danas ja ponovo postajem ja, vesela djevojcica koja ce letjeti snovima i smijati se svakome novom jutru, bez straha da ce pokleknuti pred prvim problemom koji naidje...

i doista, imala je snaznu zelju da to i ostavri...i bila je uspjela, ali nakratko...
iskrivljena slika je bila sve jaca i jaca u njezinoj glavi umjesto da je polako nestajala...nije mogla prihvatiti da se vraca na staro...ne, nikako...nije zeljela pljuvati i vristati na ogledalo svako jutro kad se probudi...nije zeljela razbijati sve u sobu na cemu se vidi njezin odraz, nije zeljela izvuci staru robu iz ormara...

shvatila je da je to njezino prokletstvo, da nije navika, nego ovisnost i bolest, ali da ju na neki nenormalan nacin voli koliko i mrzi...cudno, zna i sama...
shvatila je da vracanje unazad ne bi donijelo nista dobro jer vise ne bi mogla biti dijete kakvo je bila prije...taj iskreni osmijeh je davno zaboravljen, vise ne zna ni kako zapravo izgleda...
shvatila je da je ovo sada i tu ono sta zapravo je njezin zivot...shvatila je da mozda nije pravi nacin zivljenja i da nije sretna koliko pokazuje da je, da joj je mucno od svakodnevne glume pred drugima, ali da je jedini kojeg ona zna i kojeg se ne zna i ne zeli rijesiti...

jer prije ce umrijeti ako prestane, nego ako nastavi...

"... if u want to be a young man for whole of ur life, u need to get a little bit of a true smile, and a tear...make them to dance together while u're standing in the corner waiting for ur candy in shape of a heart..."

22:54 - Komentari (19) - Isprintaj

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.