utorak, 27.02.2007.

I am... princess...

najdrazi post s proslog bloga...

u jutarnje sate me bude njezno da ustanem...
odvode me na slikanje nakon poduzeg spremanja...
zele sakriti sve boli i oziljke koji su izisli na povrsinu jer u meni vise nema mjesta...
osjecam kako mi se lice steze od silnog bijelog praha...
nemoguce se nasmijati na zapovijed najpoznatijeg fotografa...
doveli su ga kako bi uslikao jos ovo malo ljepote sto mi je ostalo...
vidim...
nije mu lako...
na fotografijama uvijek ispadnem onako kako se zapravo osjecam...
postao je nervozan...
znoji se...mrmlja nesto sebi u bradu...
zatim podigne glavu, nasmijesi mi se i kaze da cemo ponoviti...
ponovno razocaranje...
vec mi postaje neugodno, a fotograf odustaje...

slikana sam kraj mora...
u rane jutarnje sate...
bilo je hladno...voda je pjevala sudarajuci se s obalom...
lice mi je bilo blijedo...oci vrata tame i nemira...
zabunom sam ponijela svog medu...
cvrsto sam ga stiskala u svom zagrljaju...
simbol je djetinjstva...srece i ljubavi...
uvijek je bio uz mene...
na glavi mi sjala dijamantna kruna...
jedino lijepo i vrijedno na meni...
kosa mi je bila crna zavjesa...
skrivala me najbolje sto je mogla...

imala sam kisobran...stitio me od nezeljenih pogleda...
cekao je vjetar da me odnese s ovoga puta propadanja...
ali vjetra nigdje nije bilo...
ostavio me...
okrenuo ledja i slatko se nasmijao...

u ruci prva cigareta toga dana...
predstavljala je moju dusu...
dim mi je maglio sliku pred ocima...
igrao se...htio me nasmijati...
tako sam ga jako htjela zadrzati u sebi...
da mi plese u trbuhu i pokupi sve negativno i zauvijek pomjesa sa svijetom i zrakom koji taj svijet ispunja...

...

slika je bila ruzna...
predstavljala je prolaznost i smrt...
vidjela sam u ocima princeze da je tuzna...
da ne zna na koju stranu krenuti...
kome se obratiti...

taj dan je ostala slusati pjev mora...
ostala je plesati zajedno sa suncem skrivena od pogleda...
plesala je ples sa svojim djetinjstvom i ljepotom...
ucila je nove korake...nove rijeci...

od umora je legla na pijesak...
osjecala je njegovu hladnocu na svojoj kozi...
pozeljela ga je ugrijati, ali vise nije imala snage...

iznad nje nebo...
ispod nje pijesak...
pokraj more...
na glavi kruna...

prvi puta se osjecala kao princeza...
kraljicom svega sto je okruzuje...osjecala se kao da je nasla mjesto gdje pripada...tko ju razumije...i zeli...
nebo ju je zvalo...more ju je zvalo...pijesak ju je drzao na dlanu...
postala je centar svijeta...
samo ona i kruna u vrtlogu prirodne ljepote...

zaklopila je oci...
dopustila pjesmi da ju odnese...
duh joj je izisao zajedno sa dimom...
posljednim dimom u njezinom zivotu...
zaspala je s osmijehom na licu...
pozdravljala je svoju sjenu koja sada leti visoko...
tamo gdje je njoj bilo nedostupno...

...

bila sam princeza svoje unutarnje tuge...
s licem osusene ruze...
ocima bez sjaja i suza...
pogled mi je bio blag...
dodir hladan...
usta su govorila necujnu pricu...
neshvatljivu svima osim meni...
kruna je bila simbol ljepote koja je prosla...
crna kosa...
simbolom smrti...skrivanja mene u tami...

voljela sam prirodu...
pjev mora...hladnocu pijeska...
razumjeli su me...
mene, princezu prljavu od zivota...

...


Free Image Hosting at www.ImageShack.us

04:10 - Komentari (9) - Isprintaj

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.