17
ponedjeljak
rujan
2007
Srednji Velebit: Velinac, Veliki Sadikovac i Konjevača
I eto nakon 2 neuspjela pokušaja da se uzverem na taj Velebit, uspio sam, iz treće.
Okupila se ekipa, nas 4, ekipa za 5. Krenuli smo dosta kasno, oko 11h ujutro u subotu, prema Karlobagu. Skrenuli na cestu prema Budacima a to je jedno selo koje čini jedna jedina kuća. Tamo parkirali, obuli gojzerice, spremili torbe i zaputili se prema Velincu ( 965m). Staza je loše markirana, markacije su stare i teško uočljive. Staza je kamenita, krš, sa niskim raslinjem. Prije samog vrha zašli smo u šumu, uglavnom grab.
Kad sam se popeo na vrh, zastao mi je dah. Doslovno. Bio je to ugodan šok. Sa lijeve strane planine i pašnjaci a sa desne strane more. Nešto..nestvarno. Nešto što slika ne može ni približno dočarati. Tu smo se presvukli i odmorili, upisali u bilježnicu i u svoje dnevnike i obilaznice udarili pečate.
Stazom kojom smo se penjali oko sat i petnaest, ili sat i pol, vratili smo se u Budake za 35 minuta i zaputili se prema Baškim Oštarijama, u dom, uređenu cestarsku kuću koje drži planinarsko društvo "Željezničar Gospić". Dom je nanovo obnovljen, ima 3 sobe sa sveukupno čini mi se 30 ležaja. Cijena noćenja za članove nekog PD je 50 kuna.
Ujutro smo se digli, spremili, doručkovali i autom zaputili koji kilometar dalje, parkirali kod odašiljača za mobitel i zaputili se prema Sadikovcu. Trava je bila rosna, a šuma svježa. Sunce je obasjavalo prisojnu stranu brda. Kad smo zašli iza brdašca, na osojnu stranu (onu u koju Sunce ne udara) tu je još bilo veoma mračno. Jezivo, ali fantastično. Staza nas je vodila kroz "plantažu" malina. Kada smo izašli iz šume, došli smo na predio odakle se vidi Lička dolina, kao na dlanu. Još je bilo rano ujutro te je magla skrivala pogled ispod.
Prije samog vrha nalazi se neka duboka jama (ime ne znam a mislim da ni nije neka poznata?) te treba paziti ako je maglovito, lako se upadne.
Nakon odmora zaputili smo se prema Konjevači. Odlučili smo se spustiti do podnožja Sadikovca te dolje naći stazu. Tako je i bilo.
Konjevača je prekrasan vrh no nije u obilaznici. Put do gore bio je strašan. Staza je skoro pa ravna do vrha a nagib je ubitačan. Moram priznati da smo se ubili do gore. Stvarno je teško ali uzbudljivo. Svima nam je svanulo kad smo izašli iz šume. Rijetke bukove šume no pri vrhu ima graba i sl..
Na vrhu su nas dočekali radoznali gavrani. Sa desne strane vidio se Pag i Vir, a na Pagu onih 7 vjetrenjača.
Plan prema autu bio je spustiti se skroz do dna Konjevače, na Terezijansku cestu te se onda uspeti do ceste za Gospić. Ona je gledano sa vrha, viša od Terezijanske.
Do dolje smo se isto odmorili. Došli na dio gdje je bilo puno srušenih stabala, nažalost.
I napokon smo se spustiti u podnožje gdje nas je okrijepio svježi potok. Tu smo obnovili zalihe vode. Mislim da je tek sad slijedio najteži dio puta. Hodali smo Terezijanom, hodali i hodali. Tada smo se odlučili popet ravno u brdo i pronaći cestu za Gospić. Bilo je prenaporno, put kojegs mo sami stvarali bio je uzasno strm, a povrh svega bilo je dosta kupina pa se nismo mogli lovit za travu da si olakšamo. Penjali smo se mozda 45 minuta i ugledali CESTU. Bili smo premoreni. Kod auta se presvukli, najeli i krenuli doma.
Bio je to prekrasno proveden vikend.
komentiraj (3) * ispiši * #
11
utorak
rujan
2007
LOME-JELENJAK
U nedjelju, 9.9.07. smo se sujed i ja zaputili na 2 obližnja vrha, Lome i Jelenjak!
Saza do Loma je dobra, to je zapravo stara bijela cesta koja vodi do, sada već ruševine iz prvog rata. Koliko sam uspio saznati to je bila neka vojarna ili tako nešto, u službi vojske. Nakon završetka rata ljudi su demolirali kuću skinuvši crijepove, vrata..sve...sada je ostao samo kostur!
Odlične markacije su nas vodile dalje- k Jelenjaku! Odmah iza kuće, planinarska se staza pretvara u šumski put. Nisam mjerio vrijeme do Jelenjaka jer nas je zaustavila obavijest "Izvor pitke vode 2 min". Skrenuli smo sa staze i tražili izvor, koji se sakrio u dnu jedne ogromne jame čim se skrene sa staze. Spustili smo se dolje, prekrasan prizor. Izvor je mali, u špiljici a u podnožju jame osjeća se hladniji i friški zrak.
Na putu do cilja, Jelenjaka sreli smo jednu njivu, održavanu njivu te nam nije bilo jasno tko obrađuje zemlju tako duboko u šumi dok nismo sa strane vidjeli čeku! Saznao sam da je to "privatna" čeka!
Nastavili smo se penjati sada po šumi po jedva vidljivom stazi. Markacije su nas vodile! I došli smo na vrh. To je šuma, nema pogleda, košto smo očekivali! Upisali smo se u "knjigu gostiju" odmorili i krenuli nazad.
Zaboravih napisati da smo na putu do vrha došli na križanje gdje se ravno nastavlja prema V. Brgudu a lijevo se skreće za Jelenjak.
To je onaj duži put do Brguda što piše na tabeli kada se u Zvonećoj ulazi u šumu sa glavne ceste. Ako želite doći kraćim ne skrećete lijevo prema Lomama nego nastavljate ravno! (a to lijevo skretanje je nakon par stotina metara možda kilometar od ulaska u šumu).
Evo par slika
komentiraj (5) * ispiši * #
