subota, 24.05.2014.

Jučer sam prvi put u životu probala krpice sa zeljem i jako su mi fine!

Na samom početku, primite telefončeke i mobitelčeke u ruke i utipkajte 060 9011 i tipku za poziv. Jer bez stiskanja te tipke cijela prethodna rečenica nema smisla. Hvala.

Gledam na telki jednu emisiju, zove se „Prijateljice“. Uglavnom tri frendice pronalaze svog g. Pravog, a sve to prate kamere, naravno. Kako bih ja to inače gledala da nema kamera? Izlaze one tako na spojeve i na kraju svakog spoja moraju odlučiti hoće li se opet naći s trenutnim kandidatom ili idu na spoj s idućim. Kao kurvanje, al bez seksa. Uglavnom ne gledam takve emisije, al danas sam čistila ormar koji ima direktan pogled na tv u boravku, a bila sam prelijena preskočiti hrpu smeća koje sam izbacala iz ormara i uzeti daljinski pa promijeniti program.

Da ne duljim, jedna od cura je na spoju sa frajerom (naravno i on i ona izgledaju savršeno: isklesana preplanula tijela, zubi svi na broju i sjaje se ko pasja muda) i on njoj kaže da zna raditi kolače. U tom trenu spiker koji vodi emisiju kaže kako je taj tip (zaboravila sam mu ime) stručnjak za kolače. I rade oni neku varijantu muffina, ona sva oduševljena jer frajer zna razbit jaja, a on napravio takav nered u kuhinji kao ja kad radim tri torte odjednom. Nikad nisam radila tri torte odjednom, ali tako bi to izgledalo, znam.

I napravili oni te nekakve jadne muffine, izgledaju tak loše da ih ni ja, najveća proždrljivica slatkiša, ne bih probala i dolaze frendice sa svojim pratiocima te su svi oduševljeni činjenicom da tip zna raditi kolače. I dok to gledam razmišljam o jednoj stvari. Amerikanci su glup narod. Ona ima 25 godina i nikad u životu nije pekla kolač i čudi se frajeru koji peče kolač, koji to zapravo i nije. Kolač, ne frajer. Frajer je, ali kolač nije. Ušminkana ženska, a sve što ima je dobar izgled (i to je upitno jer na sebi ima tri kile šminke). Ne kuha, ne čisti, a sigurna sam da bi da vidi peglu mislila da je to mali svemirski brod.

Prije nekog vremena sam imala priliku ići raditi van. Bilo je to prije ove krize i Željke Markić. Mislim, postojala je tad Željka Markić, al hvala Bogu još nismo znali za nju. Bilo je to nakon što je moj ljubimac otišao raditi van. Znate ono kad upoznate tipa i mislite „to je to, ovaj će bit otac moje djece, htio – ne htio“. Tip koji je toliko privlačan da biste mu najradije nazvali majku i pohvalili nju i njene jajnike što su na svijet doveli takvu ljepotu. Al ne nazovete ju jer bi to bilo čudno. A ja nisam čudna. Nisam, ozbiljno. No dobro, barem to dobro prikrivam!

I sve je izgledalo obećavajuće. Ono, par iz snova. On voli kompove, ja isto. On voli palačinke, ja još više. On voli putovati, ja obožavam. On je obišao pola svijeta, a ja sam gledala emisije o toj polovici svijeta. Kužite kaj vam hoću reć, ne?
Uglavnom, čovjek mi ode i nagovara me da idem i ja. I dođe ta dugo čekana prilika. I u trenu kad je trebalo odlučiti, tom trenutku koji određuje ostatak mog života, srce je reklo NE. Znam, i mene je iznenadilo, mogu si mislit kak je tek vama.

Bilo je trenutaka kad sam mislila da sam pogriješila, naravno. No sve ono što oplemenjuje moj život je upravo ovdje. I zato znam da sam donijela ispravnu odluku. Za razliku od onda kad sam otišla s frajerom kojeg ne volim na more, npr. Al dobro, nemremo uvijek donositi ispravne odluke, zar ne?

P.S. Stvarno, jelda da pegla liči na mali svemirski brod?

- 14:52 -

Komentari (35) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Opis bloga

Pamet u glavu, a dolje što uleti