Prilagodba na tijesnu kožu....
petak, 29.06.2007.
Kad bih ponovo mogla proživjeti život
Autor: Erma Bombeck
"Kad bih ponovo mogla proživjeti život" napisala je Erma Bombeck kada je otkrila da umire od raka. Na žalost, Erma je izgubila bitku s bolešću, ali njene mudre riječi su ostale kao inspiracija tisućama ljudi.
Kad bih ponovo mogla proživjeti život
Otišla bih u krevet kad sam bila bolesna, umjesto pretvaranja da će se svijet prestati okretati ako ne budem prisutna.
Zapalila bih ružičastu svijeću napravljenu poput ruže prije nego što se otopi u skladištu.
Manje bih pričala i više slušala.
Pozvala bih prijatelje na večeru čak i ako je tepih umrljan ili je kauč izblijedio.
Pojela bih kokice u "dobroj" dnevnoj sobi i manje bih brinula o nečistoći ako moji požele zapaliti vatru u kaminu.
Odvojila bih vrijeme za slušanje mog djeda i lutanju kroz njegovu mladost.
Preuzela bih više odgovornosti koje je nosio moj muž.
Ne bih nikad inzistirala da prozori automobila budu zatvoreni usred ljetnog dana jer je moja kosa taman isfrizirana i uređena.
Sjela bih na travnjak (bez obzira na mrlje od trave).
Manje bih plakala i smijala se ispred televizora, a više promatrajući život.
Ne bih nikad kupila nešto samo zato što je to praktično, što se neće vidjeti mrlje ili zato što ima doživotnu garanciju.
Umjesto što sam željela da što prije prođe devet mjeseci trudnoće, cijenila bih svaki trenutak i shvatila da je čarolija koja raste u meni jedina prilika da pomognem Bogu u stvaranju čuda života.
Kad bi me djeca naglo poljubila, ne bih nikad rekla: "Kasnije. Sada operi ruke prije ručka." Bilo bi puno više Volim te umjesto Žao mi je.
Najviše bih, kad bih imala drugu priliku za život, cijenila svaku minutu, gledala je i zaista vidjela i nikad se ne bih osvrtala.
Prestanimo se znojiti zbog malih stvari. Prestanimo brinuti o tome tko nas ne voli, tko ima više ili tko što radi. Umjesto toga, počnimo cijeniti odnose koje imamo s onima koji nas vole.
Razmišljajmo o tome čime nas je Bog blagoslovio. I što činimo svaki dan da poboljšamo sebe umno, fizički i emocionalno.
Nadam se da svi imate blagoslovljen dan.
Erma Louise (Harris) Bombeck
(21. 02. 1927. - 22. 04. 1996.)
utorak, 12.06.2007.
Mojoj majci
Ja sam uvijek njeno dijete.....bez obzira na moju dob i iskustva, bez obzira na moju snagu, pothvate i osobne uspone i padove-ja sam uvijek njeno dijete.
I ona je uvijek moja MAMA.
Danas joj je punih i okruglih 50 godina, i kako ona nije tip žene koje je sklona veličati ništa što je postigla ili ono je čini onom koja je, ja ću to uraditi danas.
Kad bi netko postavio pred mene pitanje koja asocijacija mi prva pada na pamet na tu riječ-mama-rekla bih bez razmišljanja topli ogromni pokrivač. Meni je ona sve toplo i sigurno na životnom putu, ona sigurna luka iz koje sam potekla, i ona za koju znam da joj se uvijek mogu vratiti.
To je ono utočište koje te ne pita puno, a sve zna i osjeti, koje ne traži ništa a sve ti daje.....to njeno postojanje u mom životu je ništa drugo nego uslišena molitva mog osobnog anđela čuvara.....zadužio me za vjećnost.
Znam da nisu mnogi sretni poput mene i blagoslovljeni za takve roditelje, jer meni su moji roditelji prije svega bili prijatelji....otvorene knjige, bez prikrivenih redaka u njima.....a to je blagoslov....i to kakav...
Sjetim se tolikih usputnih trenutaka, kad smo ja i sestre bile male, a ona je balansirala između nas da pohvata sve što se događa i podijeli pravdu na pravi način....uvijek je sve dijelila na pola,nekad mi je to bilo smiješno-danas više nije, jer sam shvatila koliko je to važno bilo.
Moja je mama srednje dijete u obitelji i kao takva nikad nije bila ni prva ni posljednja, nego je jednostavno postojala u svojoj obitelji i za sve se morala pomučiti na malo teži način.Ali mislim da je i to učinilo borcem kakav je danas....jer kad ona odluči voditi bitku, ne odustaje do pobjede, ili barem do onda dok je sigurna da je dala sve od sebe.
Moja je Mare prije svega majka, pa supruga, domaćica i prijateljica, vjerna suputnica, pa tek onda ona sama....i ljuti me ponekad to njeno zapostavljanje sebe jer danas smo mi odrasle, tata je uz nju uvijek i u svemu....ali ona i dalje živi za nas, za svoju dicu, za našu sreću i ljubav.....
U ovom periodu mog života, kad se moje dijete razvija ispod mog srca, molim se za toliko toga.....ali najviše od svega molim se za to da jednog dana moje dijete bude ponosno na mene i da me toliko neizmjerno voli koliko ja volim i divim se svojoj majci.....
Ako to tako bude, znat ću da sam uspjela.
Jer moja Mare sigurno je.
Ona je ono u što vjerujem, na čemu zahvaljujem ,čemu se sama sutra nadam.....ona je moj ponos i sreća, i kad se ponekad gledam u ogledalo uhvatim sebe kako tražim sličnost, i onda ugledam iste točkice u očima.....te male prosute hrabrosti u obliku šarenih točkica u kojima je moja majka skrivena....u svakoj od njih jedno njeno BRAVO, jedno divljenje prema meni.....smije mi se iz tih malih svijetova i hrabri me,a ja joj vjerujem da baš ovakva kakva jesam vrijedim.
Volin te majčice moja......
Sretan ti rođendan........
ponedjeljak, 11.06.2007.
Faze preispitivanja
Nije me bilo neko vrijeme, ne zato jer mi je nešto strašno opkolilo postojanje, nego mi se jednostavno nije dalo, i ne volim pisati reda radi, već samo onda kad imam o čemu ili jednostavno imam potrebu.
Ovih dana sam super, osjećam se odlično, vidim sunce u njegovoj punini, osjećam osmjehe dragih ljudi, veselim se svakom novom sutra, nadvladavam strahove, borim se s emocijama......sretna sam. Ushićena. Ravnodušna na momente.Zamislite, sve to u jednoj ženi.
Baš sam maloprije s mojom Zarom dijelila misli o fazama u životu i pitale smo se zašto se nekad kad je naoko sve super, osjećamo tako jadno, a ponekad na stvaran i vidljiv problem letimo puni elana, spremni na borbu i pobjedu.....
Mislim da baš u tim fazama mirovanja, kad smo suočeni sami sa sobom, kad imamo valjda višak vremena pa analiziramo sve ,tko, koga, kada i zašto,postajemo strašni i nepredvidivi pred sobom.
Kad imam neki ludi tempo, prepun obaveza, razgovora i zadataka na poslu, ili kad imam neki stvarno ogroman problem za uhvatit se u koštac, ne stignem mislit o sebi.....istina je, pazim da sam sita, i da odspavam svoju turu, da mi je frizura ok i da sam svježe otuširana svaki dan, ali ne mislim o SEBI....jer jednostavno nemam kad.
I mislim da je bolje tako, jer da imam tog viška u vremenu i prostoru , ja kakva jesam, izanalizirala bi sebe i sve oko sebe da se ni Freud ne bi posramio....a to ne bi bilo dobro, pa rekla bih, po nikoga.......
Jer dobro je sebe upoznati, popraviti samokontrolom što se da, ali ipak napraviti od svog života znanstveni projekt, kakvog smisla ima u tome? Ja bi rekla, baš nikakvog.....
