Prilagodba na tijesnu kožu....
nedjelja, 29.04.2007.
Lepet krila....
Sigurno ste čuli za onu teoriju kako samo jedan zamah krila leptirovih na jednom kraju svijeta, može izazvati katastrofu na drugom...
Ja sam svjedokom nekih sličnih događaja ,ali u potpuno pozitivnom smislu...Trenutno se osjećam jako sretno, ispunjeno, potpuno, ne znam ni sama kako da vam dočaram ovaj doživljaj sebe-jednostavno:sretna sam....
Od nekih ljudi koje neizmjerno volim napravila sam škrinjice sa svetim gralom i u njima čuvam svoju sreću raspodijeljenu na male komadiće, grijanu povjerenjem i dobrim željama, oni su moja utočišta, moje oaze mira i vjere strateški raspoređene po mojoj duši....za njih je moje srce uvijek otvoreno, i ne treba im ključ.....
Po pitanju sreće uvijek nastojim biti darežljiva......ono, kad sam ja sretna uvijek imam poriv usrećiti sljedećeg do sebe, vjerujem da se tako premještaju planine i među nama stanuje sam Bog...vjerujem da se osmijehom pobjeđuje sve, a vjera nam postaje najbolji štit pred olujama koje nam uvijek nekako prijete.....
Na mom ramenu leptir je zamahnuo krilima, i probudio molitvu u meni.....natjerao mi suzu niz obraze, iz čistog zadovoljstva što sam u stanju cijeniti svoje postojanje......i Zara je sretna tamo dolje, kod nje moj leptir nije izazvao nikakvu katastrofu, već dapače.....probudio je molitvu i u njoj.....
utorak, 24.04.2007.
Koliko je bitna veličina? Ne, ne,nije ovo nikakav perverzan post o takvim veličinama, već se pitam kolika mora biti sreća u nama da bi bili cijeli...
Cijelog života igramo se nekakvih avanturista, preživljavača, izviđača, vječno nešto išćemo, tražimo, želimo, molimo, a ponekad zapravo nismo ni svjesni da je ono što imamo zapravo sve što nam treba.....
Jer pronaći svoju sreću u naizgled običnom danu je umjetnost i ništa manje od toga.....Čini se jednostavno,a zapravo baš i nije tako lako.....
Ovih dana sam malo bolje osluškivala svoju okolinu i shvatila koliko se ljudi u biti stalno žale na nešto, stalno kukaju, ajme ovo, ajme ono......pa boli ih kosa, pa živci, pa rane iz 56-.te, pa biometeorolške prilike, pa financije....i tako unedogled.
A onda sam osluškivala tišine onih kojima je zaista teško, ti se ne žale......čuješ im samo duboki uzdah tu i tamo i to je sve.
Ni jedna krajnost nije dobra, i nema univerzalne veličine koja odgovara svima.....
Netko će biti sretan tek kad prigrli planinu, a netko će se zadovoljiti i točkicom.....kao ja danas......
subota, 21.04.2007.
Šapuće mi ona u meni......
Kaže mi da je sanjala.....predivan san, sav u toplim bojama ljubavi i povjerenja, sav raspjevan pjesmama anđela, sav spokojan....
Kaže mi da se ne bojim , da vjerujem , da ova moja slutnja ima mjesta, samo da vjerujem i pričekam.....
Vrijeme je najbolji pokazatelj, najbolje iskušenje, najbolja utjeha.....
Kaže mi da se smijem i dalje....još više, još glasnije.....da nadglasam sve upitnike, i uzročno posljedične uskličnike tamo negdje u meni, i da zaplešem ovaj put......onaj ples u kojem sam najbolja, jer ovaj ples dame biraju.....
srijeda, 18.04.2007.
Kritika
Ja sam vjernik, vjerujem u Boga, u dobro, u najbolje....vjerujem da sve ima svoje zašto i zato, da smo svi tu s razlogom, i da svi u nešto vjerujemo, pa makar vjerovali da ništa ne postoji tamo gore..i to je vjera.
Nisam totalno praktičan vjernik koji bi sjedio svaki dan u crkvi, da me ljudi vide, da budem zapažena, nisam od onih koje popu nose ručak nedjeljom ,ne molim iz knjiga, već iz srca....i zato imam pravo za sebe kazati da sam vjernik....zato jer se nikad nisam pitala , pa i onda kad je bilo najteže, zašto baš meni? Uvijek prihvačam, ne osuđujem, ne zastajkujem...nekako koračam, tu i tamo spustim glavu, ali uglavnom sam uspravna pred svijetom.....I zato me nerviraju ljudi koji pretjeruju, koji su idealisti, zaluđenici, fanatici.....koji u svemu i svuda vide problem, izigravaju linijske suce direktno od Boga-ma tko im to daje za pravo.
Zapravo, ovaj tekst je pokrenuo jedan komentar kod mene, koji umjesto da komentira napisani post, ima obraza napisati kako je je pjesma Imagine koja svira u pozadini sotonino djelo?! Naljutilo me to kao što odavno ništa nije....
Ne mogu vjerovati da postoje ljudi koji u današnje vrijeme razmišljaju na takav način......pa ovo je ipak 21. stoljeće, ne pale se više vještice na lomačama, a žene odavno nose hlače....Imamo pravo govoriti, plakati, vrištati-što nam drago, ali ni danas ni onda nemamo pravo osuđivati.
Zar pjesma može biti razlogom za nekoga uvrijediti samo zato što mi je draga? Kakva sotona je našla mjesto u cijeloj priči?Hellou?!
Ljudi moji, nemam riječi, nastavim li pisati, napisat ću svašta....zato je bolje da prestanem, i pomolim se za one jadne među nama koji izgleda dovoljno ne vjeruju......ja se nemam zašto bojati, jer vjerujem da je Bog sa mnom uvijek, u svakom trenutku, u svakom mom strahu, pa čak i u svakoj pjesmi, jer onaj tko je piše, opet je od njega dobio nadahnuće i blagoslov......Sramota od komentara, to je sve što mogu reći.
Ivy broji 26
Jučer je moja Ivy imala rođendan.....napunila je 26 godina, ali još uvijek je krase oči djeteta....one radoznale, smirujuće, dobrohotne plave oči u kojim je smisao za puno toga za što živim.
Možda zvuči glupo, jer obje smo danas nečije žene i odrasli ljudi pred svijetom,ali ona će uvijek za mene biti mlađa sestra, uvijek ću imati poriv raspaliti po obrazima sve one "bezobrazne" koji je makar i pogledaju krivo. Ona je uvijek bila moje nastojanje da i ja osobno budem bolja, da se sva pretvorim u dobar uzor i primjer, da joj služim kao svojevrsni putokaz kroz ovo oštro šiblje života.
Ona me voli na svoj način.....osjećam da titra na svako moju bol i lošu misao, osjećam kad plače, znam kad se smije......ona mi vjeruje i ponosi se sa mnom, ona mi ne laže i ne skriva, ne prkosi i oprašta.....Ona je moja provincija u duši, mjesto gdje ne postoje službe ni neboderi, mjesto gdje je sve zeleno i pjevaju ptice.....ona je moje sklonište od svijeta, moj ponos i sreća, moja uslišena molitva.....
Pa iako svjećice na torti pričaju neku stvarnu priču, brojčanu i nepobitnu, ona je moja mlađa sestra, moja Nonči, moja sreća......moja mala velika koja je uvijek i svugdje pobjednik u sestrinim očima.....
Oprostite što ne mogu biti objektivna kad pričam o njoj, ali ljubav sestrinska mi valjda daje za pravo.....
(Ostani svoja Ona Pičići.......baš takva kakva jesi.....jubin te tisućama pojubaca)
nedjelja, 15.04.2007.
Moja situacija G6
Danas mi se ne piše o nekakvim dubiozama, o filozofiji , o nikakvim temama od kojih ćemo svi skupa plakati i li se previše pitati.....danas želim s vama podijeliti jednu neugodnu epizodu iz mog života.
Znate , imali ste i sami sigurno neku situaciju kad vam je bilo neugodno za propast u zemlju, jel da?
E pa moja se zbila na Braču, kad smo ja i Zakoniti bili na ljetovanju.....uzeli smo predivan mali apartman u kojem su bili doslovno krevet, zidovi i mali WC....ali ajde, pametnom dosta, tu ionako nismo mislili boraviti već je to trebalo biti mjesto za prespavati ,a guštat ćemo ionako vani.....
Sve je to bilo ok, dok meni drugi dan nije pripelo ići na WC i obavljati veliku nuždu.....tu počinje kalvarija .
Obavila ja to kako spada, i odlučila pustiti vodu iz vodokotlića, kad ono NE RADI......oblio me hladan znoj, šta ću, kud ću jadna ti san.....a Zakoniti kuca na vrata kako je i njemu napeto.
Stala ga ja stopirat raznoraznim glupim pričama, i u glavi smišljam šta da radim.
Uhvatila sam tuš i privukla ga bliže i raspalila, ali GAD se ne da.....stoji vito i ponosito k'o spomenit antifašističkoj borbi.....
Sad mi je već stvarno bila frka, a Zakoniti uletija unutra jer je mislija da se tko zna šta događa....kad je on skužija o čemu se radi, prvo je sjeo na pod i smijao se deset minuta, i to onim ponosno-histerično-ultrazadovoljnim smijehom, kako je njegova Zakonita istresla teret kojeg se ni kamion ne bi posramio......
Dok smo se mi tu smijali i plakali(kako tko), kraj vrata apartmana prošao je gazda i pitao jel sve u redu, a moj će Zakoniti kako nije jer ne radi vodokotlić. Eto ti njega unutra bez pardona, a meni već lagano slabo dolazi.....gleda on, gleda i ugleda izložbeni primjerak u školjci pa se obrati mom mužu: « A ovo čovik kad promini sredinu ne ide dan, pa sutradan odma bude duplo,a?» ,a moj će Ljubljeni na to:»Nije to moje , to mi je ženino.»
Ja sam se tu raspala i izletila vanka pokrivajući lice rukama i poečela sam se davit od smija......kad eto ti gazdine žene. Zabrinuto će:»Dite, je li sve u redu?»......»Je gospođo, ako samtrate situaciju kad vam dva muška analiziraju govno zaglavljeno u školjci, a za jednoga ne znate ni kako se zove, ali ga čujete kako se smije od sveg srca na to, onda je baš sve u najboljem redu...»
Divne li uspomene......ah, ah.....
petak, 13.04.2007.
Moj hrast
Ovo je priča o jednom drvetu........
Postoji u mom mjestu jedan stari , stari hrast......mislim da mu je preko stotinu godina, jer je njegova visina i širina impozantna.....
Ogromno. Ponosito i ustrajno drvo.......
Taj je hrast moj veliki prijatelj...Ne znam kako vi, ali ja oduvijek imam neko posebno divljenje spram velikih stabala.....uvijek sam sanjarila prostranu livadu, i negdje na njoj ogromnu krošnju, u koju bi se skrila od svijeta i sanjarila, maštala, postojala....
Ovaj hrast nije na nikakvoj livadi, on je na jednom trgu, izložen ljudima, neljudima i ostalim pojavama....
Izložen suncu i olujama, okupan kišama i šiban vjetrovima......taj je hrast izložen pred nama,a da zapravo jako malo ljudi obraća pažnju na njega....on se kao podrazumijeva...baš poput nebeskog svoga, ceste po kojoj gazimo, zraka koji dišemo....
A za mene, to drvo je izvor i simbol života......
Ustrajan i nepokolebljiv vremenu koje ga mimoilazi.....i pitam se koliko se pod njim pjesama opjevalo, koliko ljubavi započelo.....završilo.....čega se sve naslušao svih ovih godina, dok moje rođenje još nije ni poželjeno, a kamoli planirano....
Taj hrast je poput mudre starice.....sve zna, i sve čuva negdje u krošnjama; zapravo nam sve pokazuje a ništa ne govori....
U onim trenutcima kad nema ljudi oko njega, i kad sam sigurna da me nitko ne vidi odem do njega, obgrlim ga rukama koliko mogu, i prislonim srce uz njegovo deblo.....
Čujem ga kako mi priča.....kako me savjetuje.....šuštanjem lišća dok nas miluje vjetar, kaže da nisam mala samo zato jer je on ili netko drugi velik naspram mene....šapuće mi nježno kako svaka oluja ima svoj kraj, i onaj trenutak kada zasjaji sunce nad nama to je čisti poljubac prirode na naše znatiželjne obraze i uzburkane misli...
Vjerujem mu, jer nemam razloga sumnjati......pa iako je ovo samo priča, i moj hrast tek stablo na trgu, nije li upravo u tome sva mudrost života....
srijeda, 11.04.2007.
Tek pjesma...
U tom tihom hodu
samom srži duše moje
Ostale su krhotine
Nečeg što je bilo moje.....
U to vrijeme, mada kratko
Zavoljeh te silno....jako.....
....
Al te nema moje milo
Osta tamo u daljini
U vječnosti i tišini
U Njegovoj svoj milini....
Danas točno dvije prođu
Ko vječnost godine duge
Mislila sam barem malo
Da nestat će srca tuge.
Sjetim te se, svakog dana
Osjećam te kako živiš
K'o molitva moja tiha
K'o svršetak moga stiha.
I želim ti šapnut tiho
Da si moja stvarnost bilo.
Da si uvijek u mom srcu
Ma što sutra sa mnom bilo.
Tek si anđel, tek si želja
Tek otisak svetog svega
I ne vidjeh lika tvoga
Al si ljubav srca moga.
Zato snivaj poput pera
Miran san, što ti i jesi
I za vjeke svih vječnosti
Neka moj te ponos resi.
Jer smo bili barem na tren
Jedna duša,jedno tijelo...
Jer je sve to ipak bilo
Tek u nizu Božje djelo...
Koliko smo zadovoljni poslom koji radimo?
Koliko nas uopće radi posao koji voli.......koji ga ispunjava i ima neki smisao rada na samome sebi, a ne samo da mu je svrha mukotrpno čekanje plaće 01. u mjesecu....
Ovih dana sam u velikoj dilemi.....
Eto, 30 godina je tu, ekonomist sam po struci, ja koja sam zaljubljenik u slova i mrzitelj brojki kao sinonima za bilo šta.....i nekidan mi se ukaže plakat za zanimanje aromaterapeut.
Kako sam ja inače veliki prirodnjak, obožavam biljke, eterična ulja, masaže, općenito mirise i okuse direktno od Boga- kako ja to zovem, meni se to učinilo kao pravi potez....
Školovanje traje godinu dana, diploma se upisuje u radnu knjižicu, i imaš jedno široko znanje koje se vrednuje kao viša škola s mogučnošću nastavka obrazovanja.....
Mala kvaka koja me naglo prizemljila je cijena od 8000,00 kn.........
Učinilo mi se malo previše za godinu škole i to dopisne.
Iako znam da sreća nema cijenu, i da čovjek treba ulagati u sebe i ono što voli, nisam sigurna koliko će ova naša zemlja , ovo zakukuljeno područje cijeniti i imati sluha za takvo zanimanje......
Ne znam ni sama........pomozite komentarima.....
I da , usput se zapitajte, koliko su vama potrebne promjene, vidite li se u poslu koji radite još puno godina,i jeste li tamo sretni? Nije li i to ogromna i važna stvar u našem životu?
ponedjeljak, 09.04.2007.
Koliko radosti u meni......
Dragi moji......ako sam ikoga slučajno zaboravila posjetiti i čestitati Uskrs, činim to ovim putem.....neka Vam Uskrs pomogne pronaći smisao, otjera strahove, približi Boga u svoj njegovoj veličini i jednostavnosti....Neka VAm podari radost i zadovoljstvo sobom zbog onoga što jeste, i nadu da možete uvijek biti još bolji......
Ja sam imala predivan Uskrs.
Prvo sam išla na veliki petak na misu, koja je uvijek nekako posebna, teška i odriješita, ali ponizna i veličanstvena u isti mah. Proživjela sam je kao nikad ranije ,čini mi se. Pučki pjevači napravili su cijelu predstavu, tako da mi se činilo da sam tamo......slušam narod kako kliče, Poncija u svojoj dilemi, Isusa kako tješi majku i apostole...zaista, potpuni doživljaj muke.....
To jutro, kad sam ustala, otišla sam u ambulantu na kontrolu, nakon 8 mjeseci (trebala sam prije dva, ali nisam imala hrabrosti).....i dok sam čekala u redu ispred sobe za ultrazvuk, sav strah je nestao.....da, sve je u redu, hvala Bogu. Doktor kaže da više ne moram dolaziti na kontrole, da tumija nema, i neće se vračati......
Ljudi moji, ovo je bio moj blagoslov Uskrsa.
Na sam dan Uskrsa, buđenje uz sunčeve zrake koje mi miluju lice, pa ja tu ljubav odmah prenijela na Zakonitog i poželjela mu sretan Uskrs....doručak blagoslovljene hrane, onako u piđamama, pospani i sretni.
Poslije smo išli na krštenje. Moja mala kumica prespavala je cijelu misu poput anđela, držeći je mislila sam da i sama imam krila......od ponosa, od ljubavi, od sreće......
I ovo je bio moj blagoslov Uskrsa.
Sve u svemu....presretna sam.....zbog svih vaših lijepih riječi koje ste mi uputili, zbog toga što je sve nekako imalo neku uzvišenu notu, što sam doživjela Uskrs u punoj vjeri, i što imam toliko ljubavi u sebi...toliko nade i vjere, da mi se čini da bi mogla poletjeti...
Sretan rođendan, Senči!
Koliko jednostavna riječ, obično prva prevaljena preko naših usana...mama!
Danas sam se čula s mojom Zarom, i kako je ona u Australiji, nije joj baš zgodno naletit ovde i poljubit majku za njen rođendan. Ali Zara ne bi bila Zara da nije smislila nešto kreativno i sebi svojstveno pa me zadužila da iznenadim našu Senči.....
Nisam nikad pisala o toj ženi jer smatram da je riječi nisu dostojne....ona je jedna od onih ljudi u sjeni, čvrsta sijena koja te u laganom padu uvijek dočeka.......kad padaš da ne zaboli....
Ona je jedna od hrabrih među nama, svjetovna i duhovna, jednostavna i komplicirana, ona je majka, i supruga, i prijateljica....ona je sestra i kći, oslonac i utjeha,ona koja razumije možda više druge nego sebe....
Kad je pogledam u one njene mudre oči ne mogu a da ne zahvalim.....u njoj je dio moje Zare, u Zari je odraz nje...
Pa iako tu ženu volim zbog tisuću i jednog razloga, što je vjerovala u mene i bila ponosna na moju snagu i uspjehe, što je patila sa mnom i nije mogla sakrit suzu u oku kad je bilo najteže,volim je najviše što mi je podarila moju Zaru....
Što je svojim namjernim ili slučajnim odabirom u odgoju stvorila dva čovjeka dosotojna divljenja.....
I zato draga Senka......moja draga Senči.......
Neka Vas prate blagoslovi koje šaljem po dobroj energiji u vašem pravcu, neka vam sreća uvijek i svuda bude pratilja, a ljubav jedini pravi motiv za novo sutra....
Zdravlje svakodnevica, osmijeh štit od svega onoga što je bilo ili tek ima doći.....
Sretan rođendan!!!
četvrtak, 05.04.2007.
Jedna uspomena....
Imala je predivno djetinjstvo.....rođena i stvorena iz ljubavi same....nepretvarane, iskrene, pune očekivanja.....
Dijete koje je željelo znati više nego imati, sva od pitanja i želja, voljena i ljubavlju zaklonjena.
Dijete koje je raslo sa sretnim mislima, ali na svoj način odgajano, vjerujući u veliko sutra, u najbolje.....
Danas je dijete žena.
Vodi neke druge bitke.....još uvijek želi znati više nego imati.....želi znati zašto ona djeca plaču, zašto je rijeka crvene boje, čemu te sirene upozorenja....
Plaše je ideje iskrivljenih osmjeha upakiranih u propagandu.....boji se sanjati zatvorenih očiju....
Danas je uvijek budna, i strepi- ima li bolje od ovoga na svijetu?
Sutra je žena uspomena.
Sutra će biti potpuni mir.Neće više biti važno koja je boja zakon sreće, neće postojati zašto ni zato.
Tek vječnost će biti ona prava stvarnost, u kojoj se dijete ženi nasmije, u najdubljoj njenoj dubini....i sve će opet imati smisla......
Ruka u ruci, s Gospodinom......na početku i na kraju puta......voljena i ljubavlju zaklonjena.
Imala je predivno djetinjstvo.....rođena iz ljubavi same...iskrene i pune očekivanja....
srijeda, 04.04.2007.
Bik koji sjedi.....ili nešto slično tome
Postoje neki ljudi u našim životima s kojima se smijemo na različit način od svih ostalih...
Ljudi s kojima smo svoji, s kojima se osjećamo toliko slobodni da se uvijek možemo kreveljiti i glupirati bez obzira na godine koje vučemo putem.
Ja sam se jutros toliko smijala da me taj zdravi smijeh podsjetio na trbušnjake koje ,oh, još uvijek izgleda imam tamo negdje.....
Moja me Zara uvijek vrati u neko vrijeme gdje nema problema, u biti nije da me vrati, nego me tamo postavi.....kaže da i ja tako djelujem na nju.....
Nazvala me....i prvo smo razgovarale i razgovarale,o trenutnom stanju našeg duha, o problemima i planovima, o svakodnevnim događajima s kojima se nosimo na ovaj ili onaj način.....a onda smo nekako došle na temu jedne fotografije koju mi je poslala i ja sam joj išla dati kompliment da na njoj izgleda tako mudro, kao iz plemena indijanaca, da izgleda kao da se zove Bik koji sjedi......e tu je krenulo......kad se prestala smijat pitala me: jel to neki fini način da me ne nazoveš Krava koja sjedi? Jer sve indijanske žene imaju imena u ženskom rodu.......
Gotovo......raspad sistema.......od tog trenutka počele smo laprdat gluposti, i izgubila se udaljenost Australija-Hrvatska, sve je postalo manje važno, osim našeg smijeha......
Zagrlila sam je grlenim smijehom, i ona je zagrlila mene samim tim što sam je čula.....kakvo bogatstvo ljudi moji, dao Bog svakome da to osjeti......
Ta se žena stvarno zna smijati.....smijati se sa mnom, plakati sa mnom, živjeti sa mnom čak i kad nije fizički tu........
utorak, 03.04.2007.
Sjever i jug....tek su strane svijeta
Jednom sam, prije par mjeseci, dok me još nije pronašlo na blogu mnogo ljudi, pisala o animozitetu našeg naroda.....ali imam potrebu ponovo o toj temi, jer je to ,nažalost ,naše stanje svijesti.
Gledam danas doček naših vaterpolista na tv-u, gledam i plačem od sreće dok ti momci, onako čisti i neiskvareni novcem i kojekakvim lovorikama, stišću svoje zlato oko vrata kao najsvetije, kao mukom stečeno-s razlogom.
U trenutku njihovog dolaska orio se glasan aplauz, ljudi su vrištali, pjevali, skandirali(o Bože, koliko ovaj narod treba heroje.....).....svi su bili kao jedan, brat do brata, sestra do sestre.......u tom momentu Hrvatska je bila srce naroda, dom i sreća, utočište, bez obzira na boju dresa kojeg nose u srcu....
Onda je Mišo Kovač počeo pjesmu i sve se nekako preokrenulo,počeo je sa hodašPoljubi zemlju po kojoj ,i tada je sve bilo super, pjevalo se iz sveg glasa, o nakon toga vaterpolisti su pjevali Dalmacija u mom oku, narod baš i ne......zašto je tome tako?
Zašto je uvijek bolje tuđe od našega, zašto smo tako prokleti?
Sutra se igra utakmica u Splitu, i opet je potrebna potpuna pripravnost i nervoza će biti na vrhuncu.Zbog hrpice budala, i to je preblag izraz koji koristim, ljudi moraju strepiti hoće li se užitak usportu u trenutku nečijeg ludila pretvoriti u tragediju.
Nikad nisam bila neki izraženi nacionalist i ne volim se deklarirati po tome gdje sam rođena, gojena, školovana ili gdje trenutno živim......Prije svega želim biti čovjek.
Volim i poštujem svoj narod, našu povijest i porijeklo, ponosim se svim našim vitezovima, junacima, legendama......ponosim se našim sportašima, umjetnicima, malim ljudima s velikim pobjedama u đepu.....Ponosim se što sam hrvatica, što je naš narod poznat u cijelom svijetu po svojoj upornosti i snazi, po svojim velikanima, po svojim žrtvama i teško stečenoj slobodi.
I zato ne razumijem, zašto toliki sukobi među ljudima? Kad je čovjek čovjeku postao vuk?
Zar je stvarno boja dresa razlog za podignuti ton, ruku, nož?
Zar smo stvarno na to spali?
Ljudi moji, i sjever i jug, samo su strane svijeta.....odakle god gledaš, iz kojeg god kuta uvijek će biti sjever i jug....a mi smo mali narod, i zar se moram bojati hoći li uhvatiti kartu za neutralan teren ,na recimo zapadu ili istoku, ako poželim pogledati utakmicu. A da se ne moram bojati za svoj život samo zbog maice koju nosim.....
Žalosti me sve to, to je ispod nivoa moje svijesti...i zato se molim da nas ovaj uspjeh vaterpolista barem malo poveže, sa nas podsjeti da smo jedno....malo veliko jedno, koje je tek točkica u svijetu, tek mali značaj onim silama koje se igraju velikih već odavno......
Da nas podsjeti kolika je snaga zajednice, složnog i timskog rada, ujedinjene ljubavi....
Molim se za ljubav među nama, za staloženost i razumijevanje....za podršku, za gubitak svih negativnih razlika.....
Za ljudskost, za mir, za ovaj iscrpljeni narod......
«Poljubi zemlju po kojoj hodaš, ona ti ništa nije kriva.....»
ponedjeljak, 02.04.2007.
Veliki tjedan
Pred nama je Veliki tjedan....znam da će mnogi ovih dana o tome pisati, ali ja jednostavno ne mogu propustiti da vam opišem moj doživljaj ove trenutne svetosti koju osjećam na svakom koraku.
Ovo je doba godine koje me zastrašuje i tješi u isti mah.
Doba u kojem se osjećam mala i velika, hrabra i prestrašena, totalni lunapark emocija....
Na misi Velikog četvrtka i petka često plačem.......zbog svih onih situacija kad sam mogla biti više čovjek, zbog svega što me zaboljelo, zbog teških riječi, zbog žrtve Njegove....
Suze mi krenu od muke i radosti, sve se izmješa i u euharisiji vidim sebe kao Njegovo djelo koje smijem i trebam dorađivati svakog dana.....jer svima su nam dane upute.
Proživljavam svako evanđelje, svaku propovijed, trudim se u molitvi zaista nahraniti svoju dušu, trudim se otvoriti srce toliko jako da zaboli...
Pa iako su mi se ovih prošlih godina baš oko Uskrsa događale neke jako ružne i teške stvari, danas sam u potpunom miru s Bogom, i ne bojim se ni jučer ni sutra, ne pitam se previše kako ni zašto...
Jer mene je Bog učinio pobjednikom, shvatila sam bit kalvarije(na teži način, doduše), ali sam zato naučila slaviti Uskrs.
Slaviti svaki novi dan, novu priliku.....
Naučila sam da nakon svake oluje kad tad izađe novo sunce i ponovo je toplo našim dušama......
I zato preporučam odlazak na misu ovih dana.....otvorite srca svom snagom koju posjedujete, pokajte se za sve što vas je zaboljelo ili ste vi zaboljeli nekoga....
I Uskrs će biti nešto posebno.
Sunce koje će vas tada zagrijati ne može se mjeriti s ničim što ste do tada doživjeli.
Vjerujte mi.
Neka vas stignu svi moji blagoslovi....
