Prilagodba na tijesnu kožu....
subota, 31.03.2007.
Ovo sam dobila na mail, i morala podijeliti s Vama....
MOJIM PRIJATELJICAMA
Mlada supruga je sjela na fotelju jednog vrelog, vlažnog dana , pijući
ledeni čaj, u posjeti svojoj majci. Dok su pričale o životu, o braku, o
odgovornostima u životu i obavezama zrelih ljudi, majka je zamišljeno
prodrmala kockice leda u čaši i onda jasno i trezveno pogledala svoju
kćerku.
''Nemoj zaboraviti svoje prijateljice", rekla je dok su se listici čaja
polako smirivali na dnu šalice. "One će ti biti sve važnije, kako budeš
postajala starija. Koliko god budeš voljela svog muža, koliko god budeš
voljela svoju djecu, one će ti biti potrebne. Sjeti se da povremeno
odeš
negdje sa njima, da radiš nešto s njima. I zapamti da tvoje
prijateljice
nisu samo prijateljice, one su tvoje sestre, tvoje kćeri i ostali tvoji
rođaci. Bit će ti potrebne druge zene. Ženama su uvijek potrebne druge
žene."
"Kakav blesav savjet", pomislila je mlada zena. "Zar se nisam upravo
vjenčala? Zar nisam upravo zakoračila u svijet parova? Za ime Boga ja
sam
udata žena, odrasla, nisam neka mlada djevojka kojoj su potrebne
prijateljice! Moj muž i obitelj koju ćemo mi stvoriti će svakako biti
sve
što mi je potrebno da moj život učinim smislenim.
Ali ona je,nasreću,poslušala svoju majku; nastavila je održavati kontakt sa
svojim
prijateljicama sve više svake godine...
Kako su godine prolazile, jedna za drugom, ona je polako počela
shvaćati da
je njena mama ustvari znala
točno što je pričala. Kako vrijeme i priroda stvaraju promjene i
misterije u
životu svake zene, prijateljice ostaju oslonac za nju.
Nakon 40-ak godina življenja u ovom svijetu evo sto je naučila:
Vrijeme prolazi.
Životse dešava.
Distanca razdvaja.
Djeca odrastaju.
Ljubav blijedi.
Srca se slamaju.
Karijere se završavaju.
Poslovi dodju i prodju.
Roditelji umru.
Kolege zaborave usluge.
Muškarci ne zovu onda kad su rekli da hoće.
Ali prijateljice ostaju tu, koliko god vremena i milja bile daleko od
tebe.
Prijateljica nikada nije toliko daleko da ne može biti tu kad je
potrebna.
Kad budeš morala hodati tim usamljenim putem i kad budeš morala hodati
sama,
tvoje prijateljice će biti tu sa strane tog puta navijajući za tebe,
moleći
se za tebe, trudeći se za tebe, intervenirajući u tvoje ime i čekajuci
te na
kraju puta širom otvorenih ruku. Nekada će one cak i prekršiti pravila
i
hodati pored tebe. Ili će uletjeti i iznijeti te sa puta. Moje
prijateljice
blagoslove moj život!
Svijet ne bi bio isti bez njih, ne bih ni ja. Kad smo započele ovu
avanturu
zvanu ženskost, nismo imale pojma o nevjerovatnim radostima i tugama
koje su
nas čekale. Niti smo znale koliko ćemo biti potrebne jedna drugoj.
Svakog
dana smo potrebne jedna drugoj i dalje.
Pročitaj ovu poruku ženama koje čine da tvoj život funkcionira. Ja
sam to
upravo učinila.
petak, 30.03.2007.
Padaju maske
Padaju maske....
Taj teški zastor ohrabruje....
Pada ispred mene nakon još jednog
Odglumljenog čina.
Padaju maske,
Odlazi karavana strahova,
Tamo daleko ...
U mjesto gdje ne postoji prepoznavanje...
Ne onih dobro znanih, ranjenih,
Nevoljenih i usamljenih.
Oni se tamo opet po prvi puta susreću....
I opet vjeruju u
Onu istu nevjeru,
Nadajući se tronu....
Tronu od trske i duboke želje,
Nejasne i neopravdane....
Padaju maske....
Ruke se susreću u glasan aplauz....
Nečije daleke i tuđe ruke
Koje vjeruju da su dostojne pažnje
Mene laika... mene profesionalca... mene glumice....
Nestaju vizije,zavjere,predviđanja
I očekivanja....
Sve se stopi u ništavilo mase
Koja vrišti i doziva moje ima
Da me ima, da me rastrga, podijeli međusobno...
Padaju maske, perem šminku
Od prethodnog dana,
Histeričan smijeh odzvanja hodnicima
Mojih misli.....
Smijem se tek u prolazu
Prema vratima....
Vratima moga bića i postojanja......
Pada maska.....
I razbija se o pod u tisuću lažnih komadića,
Nećega što nikada nije ni postojalo.....
Teški zastor pada pred mene,
I ohrabrujue me nakon
Još jednog odglumljenog čina...
srijeda, 28.03.2007.
Greška u komunikaciji ili...?
Da, neminovno je da ovakav tempo života donosi svoje........malo po malo zakompliciraju se naoko jednostavne stvari, i iako nam je jezik izražavanja isti, ispada da govorimo sasvim drugačijim narječjem od svojih najmilijih.....
Svi trčimo, jurimo, hvatamo što se uhvatiti da.....pokušavamo biti učinkoviti, marljivi, popuniti buđet, i usput se nikome ne zamjeriti....pretvaramo se u likove iz stripova.....nekad je bilo :ja- Tarzan, ti -Jane...a danas.......Ja:osvojio 259 level na najnovijoj video igrici, ti-nešto već......
Jesam ljuta sam.....pa šta....imam pravo.....
Ljuti me što sam ovih dana okružena muškim primjercima koji sve svoje slobodno vrijeme provode drljajući po tastaturi ili bilo čemu što ima dugmiće.....nemaju volje ni za što drugo.....od pustih nekada popularnih muških priča o seksu i samo seksu, spala knjiga na tri slova....na našem zadnjem ženskom okupljanju, zaključile smo da ženama današnjice nedostaje seks....i pažnja.....i obzir....i duuuugo maženje.......i izleti u prirodu......
i da nam netko kaže da smo lijepe baš tako rašćupane......i da smo posebne.....
I pitam vas.....je li to cijena modernog života? Hoćemo li se nadati evoluciji toga tipa da će se žene rađati sa ugrađenom tipkovnicom negdje na trupu, ili nam prijeti prestanak uživanja, a kamoli reprodukcije?
Je li to počela utrka žena protiv tehnike,a da ja ne znam? Kad je uopće označen start?
ponedjeljak, 26.03.2007.
Zašto baš Prilagodba ....
Moja draga Sanja
dala mi je palicu u ruke......proslijedila zadatak i zapitala kako je došlo do imena mog bloga....
Baš sam joj pisala o tome....
Mislila sam dugo kako bi se trebao zvati, o onda mi je sinulo:prilagodba na tijesnu kožu, jer to najbolje opisuje moju stvarnost.
Dobiješ tijelo po rođenju, a ono bogatstvo koje nas vremenom učini čovjekom raste iz dana u dan.Netko se zadovolji sa malim skučenim sobičkom unutar sebe, a nekima su i prostrane livade malene....
Ja nastojim svakim danom zasaditi barem jedan novi cvijet na mojoj poljani, i zato mi je valjda ponekad tijesno u samoj sebi.....ali koprcam se nekako, trudim se naći mjesta za sve što volim, želim, trebam i nastojim...
Vjerujem da se može.....vjera je pokretač svega u nama.....
Vjerujem da sam stvarna, da postojim....
Ali vjerujem i u bajke, i u anđele čuvare i vile i čarobnice......vjerujem da se treba smijati i da smo sposobni zaustaviti svaki vjetar koji nas savija pod krivnjom tuđih težnji ili obećanja.Sunce se uvijek nazire...
Vjerujem u rješenja i zakletve, vjerujem da je tuđa nevolja barem dijelom i na mojim leđima, vjerujem dobrom u drugima, nadam se vječnosti ....
Možda nisam rođena za lakše puteve, za mene su brzaci i okuke, usponi na litice, razne stranputice.......otamo je valjda pogled ljepši.
Za mene ne postoje vozni redovi, i ne želim baš uvijek znati koliko je sati.....nije mi bitno koji je datum, odbacujem brojeve kao mjeru količine za bilo šta.....
Možda su moja pitanja ujedno i odgovori, možda sam još u povojima,ali mi bore oko očiju šapuću istinu....sitna mreža koja od mene prikazuje spomenar svih onih ožiljaka i plesnjaka, svih mojih strahova pretvorenih u obične male leptire bez čarobnog štapića-već samom odlukom.
A ja ću i dalje vjerovati....u predivne prilike sekunda koje prodišemo onako usput, u zelenilo krošnji koje pjevajući tješe sve što se kreće, u ljubav i oproste svih onih krivih i pokajnih, u ljubavi voljenih i zaljubljenih.....
Vjerovat ću u sreću i rasplet problema, u mirise djece što mirišu na sami raj,u sva moja pitanja i odgovore, u mene , u tebe, u nas......to su moji razlozi Prilagodbe na tijesnu kožu...
subota, 24.03.2007.
Pravo na snove....
Jedan od mojih najvećih talenata je sposobnost maštanja......u svakom trenutku mogu zamisliti ono što mi je ispričano, ili se mogu prebaciti u neki svijet ako mi ovaj stvarni trenutno ne odgovara.
Ne da budem izbjeglica od stvarnosti, nego samo da svjesno i na trenutak odem i uživam u vjetrovima koji me miluju umjesto šibaju.
Stvarnost je teška ponekad.....nagomilaju se stresovi, strahovi, računi i brige, jednostavno kolotečina učmalosti uradi svoje i onda je potrebno naći svoj ispušni ventil-kako ja to volim zvati.
Moj je ventil u mojoj mašti.......
U onim vremenima kad je naizgled bilo najteže, meni je zapravo sve to bilo lakše podnijeti nego bi drugi možda mislili.....ja sam bila u skloništu dobrih emocija, sreće i radosti koju sam malo po malo prenosila u ovo danas koje živim.......jednom je netko rekao da se sreća može naučiti, i vjerujte da je uistinu tako....
Prije mnogo godina u jednoj bolnici upoznala sam jednu predivnu curicu, imala je jedva 10 godina i iako je bila jako bolesna, bila je najveselije biće koje sam do tada susrela....malo me to bunilo, jer nisam znala kako nije uplašena,kako ne plače i ne žali se na ništa....
Kad sam je konačno upitala kako to da se stalno smije, ona je rekla:"Mama je rekla da će smijeh otjerati baba Rogu...ona se boji kad se ja smijem i neće doći...."
Koliko mudrosti u tome ima......
Igrom sudbine, susrela sam je lani, u vanjskom svijetu....prepoznale smo se i pozdravile...kaže da je ozdravila samim čudom, i da je danas jako dobro i zdravo.
Još uvijek se smije, istim onim širokim osmjehom i kaže da još uvijek tjera baba Rogu.....smijale smo se, a kad smo se pozdravljale na rastanku šapnula mi je: "zapravo se bojim i bojala sam se i ranije, ali sam uvijek vjerovala i sanjala.....pravo na snove mi nitko ne može uzeti, čak ni opasna baba Roga..."
I zato sanjajmo...i vjerujmo.....da ovo danas jest predivno, da je ovo ogromna sreća što smo tu gdje jesmo.....nasmijmo se iz sveg glasa, tako zla baba Roga neće nikada doći......ne u naše živote, jer mi smo neustrašivi, mi smo pobjednici i konstruktori vlastitih svijetova u koje i onda kad zagusti imamo pravo pobjeći.....bar na tren.
petak, 23.03.2007.
Moje u meni....
Predugo sam gledala u sebe svih ovih brzih godina,
sada me boli pogled prema svijetu od trajno
spuštenih kapaka...
Ogluših od vlastitih krikova
dozivajući mene u meni.....
Samo umor.....
i prsti su umorni od kopanja po nečemu
što nikada nije ni imalo tendenciju biti
bogato rodno polje.....
Dok kosa bez sjaja pleše
oko lica poznatoga....
-tamo negdje iz ogledala-,
nazirem smješak u kutu.....
U kutu usana koje su
do jučer vrištale i tražile...
a sada na njima tek molitva počiva....
Moja stara pjesma iz 1998.
srijeda, 21.03.2007.
Žena u 21. stoljeću
21. stoljeće......kakav atak na mir.....kakvo silovanje ljudskog uma po principu:moraš, trebaš, stremiš.....
Gledam oko sebe i nailazim na glad, na bezbroj gladnih aždaja, nahuškanih na novac i materijalni uspjeh, na karijeru i slom slabijega, samo da bi eventualno torba bila Picard, a krpice odgovarajuće etikete koju propagira npr. Cosmo.......
Brinu me svi ti isprani mozgovi, brine me kamo to vodi?
Evo nekidan, moja poznanica je došla kod mene na kavu i zatekla me kako mužu krpam hlače.......smijala se grohotom kao da predem slamu u zlato, a ne nešto što je meni tako nekako prirodno i normalno.....Je li to danas sramota, nisam u toku?
Trebam li se sramiti što imam vrt u kojem obožavam boraviti, što zalijevam cvijeće na balkonu, kuham gotovo svaki dan i pravim svoj džem od šljiva?
Trebam li se sramiti što pletem i šijem, pravim super kolače i plačem na ljubiće?
Trebam li se sramiti što sam ove zime naučila praviti kruh, što perem i peglam, plačam svoje račune i održavam kuću čistom?
Da, usput i radim, i svaki se dan s guštom dotjeram, imam duge nokte, modernu frizuru i čitam žutu štampu jer ne želim biti idiot koji ne može sjediti uz kavu s prijateljima i pretresati sadašnjost nekog tamo kvazi lika.....i ja živim u sadašnjosti (iako patim za onim divnim otvaranjem vrata,pridržavanjem jakne, i sličnih sve više izumrlih manira).
Jesmo li došli do toga da žena ne smije biti nasljednica vještina svojih majki i baka po sposobnosti spretne ruke jer je odmah po tom i staromodna?
Jesu li sva ta znanja totalno out?
Jedino logično objašnjenje je da današnje žene nemaju vremena i to opravdavam, jer sam i sama u tom kostimu i znam koliko je rola ponekad zahtjevna i teška.I zato,ne kažem da sve žene trebaju biti multipraktici, ali zašto bi se na one koje nisu sazidane od same ambicije u poslu trebalo gledati kao svjetsko čudo?
Moram li se početi pitati spadam li ja u endeme?
utorak, 20.03.2007.
Može li se izmjeriti sreća?
Kao prvo, veliko vam hvala...dragi moji prijatelji, što ste sa mnom proživjeli ove dane, što ste ostavili komadić svoga srca i svog vremena čitajući moje emocije prosute tu pred vama.....hvala vam na toplim riječima, na utjehama, i na pitanjima jesam li dobro......ima li danas išta ljepše od toga da te netko pita:kako si?
Ja sam ok.......živim, dišem punim plućima, i ta bolest o kojoj ste me pitali je iza mene od lani, i nadam se da se više nikada neće nastaniti u meni....o tome govori moj prvi post,i s tim sam to poglavlje završila.Amen.
Razmišljam ovih dana može li se izmjeriti sreća.....ili ,koliki je maksimum tuge u čovjeku,a da uspije preživjeti?
Kad sagledam svoj život iz ugla promatrača,koliko je to uopće moguće, vidim da sam puno trpila, plakala, borila se, ali opet nekako mislim da je onaj barometar sreće veći.....mislim da ta sreća vodi u odnosu na tužni toranj u prikrajku.....ili je stvar u tome kako si postaviš te relacije, odrediš prioritete.....ja čak uhvatim sebe kako pomalo živim po sistemu Scarlet pa kažem sebi kad je teško:"plakat ću sutra....."
I onda sutra prođe, dođe neka nova sreća i tako zapravo jako rijetko plačem.......
Jesu li sretni oni koji su lijepi, zdravi, pametni i bogati....ili oni koji griju umorne kosti uz voljenu osobu.....jesu li sretni oni koji su vidjeli svijeta i pomisrisali jutra dalekih mora......jesu li sretni oni koji su pukoim slučajem jednom preživjeli.....jesu li sretne majke ili djeca jer se imaju.......jesu li.....jesmo li.....
Mislim da smo svi sretni koliko to u svojim nastojanjima želimo biti......i tužni jednako toliko.....jer svaka je sreća relativna ,a svaka tuga tek rez u nizu......
Stanite danas ogoljeni pred sobom, zatvorite oči i zapitajte se:kakvi su moji barometri? Koliko je sreće u meni?
petak, 16.03.2007.
Posljednji pozdrav jednom anđelu....
Što nas to čini ljudima?
Instikti, emocije, mudrost, snovi....... Ima nas svakakvih...hrabrih i bojažljivih, sretnih i spretnih, sanjara, i onih vječno budnih promatrača okom snajperista(ti su najgori, jer provode život čekajući nevolje)...
Ima nas koji vjerujemo......u vjeru i nevjeru.....ima nas koji tražimo, pitamo, iako znamo da možda i ne bi znali što s tim odgovorima.....
Ima nas raznih, i nevjerovatno istih, stranaca nastanjenih u nama samima...
Imala sam sreću, dok sam bila bolesna, i trebala liječenje u Zagrebu, susresti anđela.....
Gospođa Ankica, koju nikad nažalost nisam ni srela, nego je preko neke treće linije ona saznala za mene,i moju nevolju, te mi nesebično ponudila svoj stan u sred grada na korištenje meni i mužu, na koliko god nam treba.....
To nam je tako puno značilo, jer u cijeloj zavrzlami, samo mi se još trebalo mislit gdje ćemo, odnosno gdje će Zakoniti sve te dane dok sam ja u bolnici.....
Stvar je u tome, što ta žena jedva da je znala moje ime, nije znala ni kako izgledam, postupila je samo po instiktu što me moja teta ,koja nju poznaje ,toliko jako voli....
Ne samo to, ona je nama stalno telefonirala, raspitivala se može li još nešto uraditi za nas, i kakvo je moje stanje.......bila je pravi anđeo.....
Jučer je teta Ankica i službeno dobila krila.....sklopila je iznenada svoje oči u 55.-oj godini svog života....izdalo je to preveliko srce.....prepuklo od dobrote, i stopilo se s nebom samim....
Na žalost, nikad se moje oči nisu susrele s njenima-tako je valjda Bog htio, nikad joj nisam stisnula ruku, ali joj ovim putem želim odati počast.....
Jer želim da svi znaju, kako sam upoznala anđela, preko njenog djela i nesebičnosti, preko njenog majčinskog odnosa prema meni, preko svetosti te žene u tijelu smrtnika....
Neka joj Bog podari raj koji je životom zaslužila i neka je molitve ljudi koje je zadužila kupaju zahvalom u vječnosti......
Snivaj u miru, anđele.....
Susjedova trava zelenija?
Hvala Bogu, PMS je pobijeđen...ja vodim u setovima, gemovima, u biti sam dobila meč!
Ispričavam se ako sam širila patetiku, ali šta ću, samo sam čovjek, dapaće-žena!
Danas je novi dan......i bijem neke nove bitke sama sa sobom, za ne izgubiti običaj....
Pitam se zašto ljudi imaju potrebu sve komentirati? Zašto je susjedova trava uvijek naoko zelenija? Zašto se za sve moramo pitati?
Prolazim jutros pored kuće mojih susjeda... nasmijana, ruku prepunih vrećica s tržnice, sunce grije moje lice.....prošla sam tu tisuće puta, baš ono šablonski, kako već obavljamo mnoge usputne i neprimjetne stvari.....ovaj put, zaustavila sam se, jer sam čula glasne jecaje u pozadini.....moja prva reakcija je bila da samo nastavim kud sam krenula, ali čovjek u meni nije pristao na takav rasplet. Odložila sam vrećice u podnožje stepenica i lagano se uputila prema njenim vratima.....otvorila je, ni ne pokušavajući sakriti suze i strah.....ispričala mi je kako je muž jutros udario i da to nije prvi put, i da ne zna što će s njim, i da ga voli, i da «naravno» on voli nju.....
Kaže da djecu ne dira, samo se na nju iskali kad ne dobije u kladionici novac, kad malo popije....
A ja sam je prekinula i pitala :»zar postoji razlog za opravdavanje.....i njemu zašto te tuče......i tebi zašto to trpiš?»
Uglavnom, savjetovala sam je da se čuva i da dobro promisli što će dalje i kako misli provesti svoj život....kakav primjer želi biti svojoj djeci......u što vjeruje, i gdje je ona kao osoba u cijeloj priči......ali sam joj rekla da što god odlučila odluka mora biti isključivo njena.
Kako me samo trgla iz proljeća ta situacija........kako me samo stresla i natjerala sve moje u meni da vrišti koliko sam voljena i sretna......prije svega zato što volim sebe i što na sebe nikome ne dam, a onda i zbog toga što znam kakvog ČOVJEKA imam za suputnika.....
Zapitajte se ponekad koliko je sreće oko vas, i koliko skrivene nesreće prijeti iza ugla.....nekako poletnije kreneš u novi dan, i nije te baš briga koje je boje susjedova trava, jer ti se učini da je tvoja najzelenija na svijetu.....
četvrtak, 15.03.2007.
PMS
Ovih dana sam malo u nekom čudnom filmu......previše toga intenzivno proživljavam, previše sam sebi emocija natovarila na leđa......baš sam umorna.....
Zapravo, čak sam pomalo i tužna.....pripisujem sve PMS-u koji drma mojim svijetom , ma koliko mu se ja odupirala uvijek me nekako svlada na dan dva....
Ne znam kako vi, ali ja taj period proživim svaki put drugačije.....nekada totalno indiferentno, ni ne primjetim, a ponekad tako katarzično da ne znam više tko sam ,ni gdje sam, a kamoli šta bi htjela u datom momentu....
Neopisivo mi fali moja Zara.....nismo se čule par dana, ona je sad u nekom svom filmu sa studijem ezoterije tamo daleko, veseli se novim spoznajama, uživa u preokupaciji radnog dana, a ja je sanjam već par večeri.....uvijek mi dolazi u san kad su mi dani od očaja.....valjda joj se u snovima povjerim i onda s osmjehom započnem novi dan....
Šta ti je prijatelj......kad nam java ne dozvoli da zajedno živimo uzajamno uvažavanje i sreću, onda snovi preuzmu ulogu tješitelja i stvore nam neki neobjašnjivi vjetar u leđa.....
Uglavnom, odlučila sam se boriti sa vjetrenjačama....neću dozvolit hormonima da caruju sa mnom.....jutros sam otišla u Trogir na tržnicu, razgledavala sam neke nove naslove u knjižarama, malo škicnula nove kolekcije cipela u izlozima, i vratila se kući sa stručkom mimoze i predivnim podmetačem od bambusa za moj stol.....
Razveselila sam se ....učinila sam si dan lijepšim.....
Smislenim.....
Znači da se može......
Popodne ne radim, tražila sam slobodan dan i dobila ga bez problema?! Znači i to se može......
Tako da planiram popodne sa sestrom u shoping poklona ta papin rođendan.....zajedno smo kreativnije valjda, a veselim se i zajedničkoj kavici....
Uz širok osmijeh, poljubac vam ostavljam......
srijeda, 14.03.2007.
JA......kuma na krštenju:)))
Jedan nasumce odabran dan....sunčan i predivan....otišli smo ja i Zakoniti u posjet njegovoj rodici koja je nedavno dobila prekrasnu malu curicu po imenu Lana......tako je sićušna, tako nevina, tako miriše na sveto i sreću.
Malo smo pričali, pili kavicu, prepričavali događaje od proteklih par mjeseci, a onda pitanje:" Mi bi željeli tebe za krsnu kumu našoj Lani, još odavno govorimo da ako budemo imali curicu želimo tebe u njenoj blizini zauvijek......što kažeš?"
Moja reakcija je bila .....pa rekla bih....jaka.
Potekle su mi suze niz obraze, jer smatram da je to najljepši poklon koji sam dobila u ovom trenutku. Iako smo već kumovi malom Marinu, ovo je došlo baš kao bogojavljanje, baš me nekako taklo i raznježilo.
Naravno da sam pristala, i oni su bili zahvalni i sretni zbog toga....
Kad smo došli kući, još sam bila pod dojmom....ja ću nekome pred Bogom obećati da ću je ćuvati, usmjeravati i malim koracima joj približavati Boga u svoj Njegovoj veličini. Shvatila sam to jako ozbiljno i nije mi se s tim za šaliti.
A onda sam razmišljala o njenim roditeljima.....koja to mora biti ljubav i povjerenje u mene kad su mi odlučili pokloniti takvu čast. Nikad nisam mislila da me doživljavaju na takav način. Mislim, znam da smo im dragi, ali ovo je ipak nešto veliko.
I tako dragi moji.....osjećam se predivno i povlašteno danas...ispunjena sam i sretna, jer dok Bog ne pošalje meni ,jednom, možda moje dijete, imam priliku nesebično uživati u ljubavi tog malog anđela.
Imam priliku još nekoga voljeti, voditi i slušati, savjetovati i vjerovati u nju....imam priliku otkriti jedan sasvim novi svijet, danas sutra njoj približiti moj vlastiti, priliku za biti najbolja kuma na svijetu.....dati ću sve od sebe:))
ponedjeljak, 12.03.2007.
Mirisi starina
Ne znam kako vi, ali ja obožavam mirise starine.....znate ono, kad dođete baki u posjete i onda osjetite onaj poznat miris djetinjstva, kao da čujete topot vlastitih nogica dok ste kao dijete tu načinili prve korake....ili mirise lavande iz njezinih složenih i osiromašenih ormara.....
U tome naprosto uživam...
Ili ono kad vas po licu pomiluje majka ili ta ista baka, pa vam zamiriše ona dobro poznata utjeha i priznanje da ste baš divna žena i da će sve loše jednom proći...
Najdraže mi je doći kod moje Neve i osjetiti miris njene juhe sa peći na drva , dok ona u svom pletenom puloveru sjedi i grije umorne ruke....smišlja kako će provesti još jedan darovani dan...
To su mirisi života......mirisi iskustva iz kojih učimo, mirisi vjere koja nas hrabri i potiče, podsjeća nas na sigurne luke naših matičnih obala od kojih smo se nekada davno otisnuli.
Moja ljubav za starine seže dotle da čak više volim kupiti knjigu u antikvarijatu, nego novu u knjižari....jer i ona miriše na nečiji put, na nečiju uspomenu, i dodir, a ja onda fantaziram kome su moje "Male žene" iz 1970. pripadale, koga uveseljavale...
Ne znam, valjda se čovjek takav rodi.....netko proživi cijeli svoj život i ne osjeti mirise koji ga okružuju.....ja nasreću nisam jedna od tih......i redovito otvaram moju pletenu škrinju sa brižno čuvanim blagom moje osobnosti, prepunu poruka i pisama, pisanih isprika, i fotografija mojih predaka, mojih sretnih i tužnih trenutaka uhvaćenih u trenutku slovom ili slikom.....sviih onih nespretno ispisanih ljubavnih pisama, svega što me dovelo do ovoga predivnog danas.....
Mmmmm, evo mi miriše sreća u ovom trenutku, osjećate li?
petak, 09.03.2007.
Blogovi " poznatih"?!
"Budite uvijek prvorazredna verzija sebe same, umjesto drugorazredne verzije nekog drugog." Judy Garland
Čitam danas u nekim novinama članak o tome kako je održan party na kojem se promoviraju neki budući "uspješni "blogeri....znači, samo poznate face, tzv. elita, manekenke i pjevačice, glumice i sponzoruše, sve poznatija od poznatije....
Ja ne znam kako vi, ali mene je to naprosto iznerviralo.....ispada da je život jedne Stefany H. puno interesantniji od bilo koje od vas....nas.....zato jer je ona "faca"....ili jedna Aleksandra Grdić....zašto bi njen život u obliku virtualnog dnevnika trebao biti razlogom za okupljanje i reklamu istoga...
Zapravo, nisam sigurna koja je to onda svrha u pisanju bloga....
Meni je recimo savršena stvar da smi mi sve kao sestre po misli i emociji....a zapravo nemamo ime i prezime, nitko se nikome ne nameće....čitamo se po slobodnom izboru , navici, potrebi, koječemu...
Jer, ako sad ja imenujem sebe, pa ti sebe, pa ona sljedeća sebe...onda to postaje korespodencija...izložba naših života, lunapark, sprdanje s osjećajima....to mi je kao da navećer vodim ljubav sa mužem i poskidam sve zavjese s prozora....onda to više nije vođenje ljubavi-to je pornić za susjede....Ne znam da li razumijete što hoću reći,ali eto, takav sam dojam dobila od najobičnijeg članka u novinama....
Pretpostavljam da će te persone imati potrebu previše paziti o čemu pišu.....da bi mi dobili dojam kako je kod njih sve savršeno i vjećno caruje proljeće.....nekako sumnjam da ćemo dobiti pravu sliku emotivnog stanja jedne Stefany ili njoj sličnih-što uopće ne znači da one nisu divne osobe-ali mislim da kad radiš reklamu od svog života, i uvališ se u ulogu"onekojupublikaželi"izgubiš sebe i pred samom sobom....
Možda sam se i prevarila....vidjet ćemo....
četvrtak, 08.03.2007.
Dan žena
Iako ne držim osobno do datuma i brojeva općenito...danas sam već nekoliko puta spomenuta kako je Dan žena......
Malo sam sjela i razmislila...ok, želim vam čestitati taj dan....ali želim zamoliti svijet da tih dana bude više, zašto ne svaki.....
Zašto ne bi muškarci bili muškarci i kavaliri, a žene žene i dame bez obzira na okrenuti list zidnog kalendara?
Pa, eto ipak.......
Svima vama koje ste žene ,majke, ljubavnice i savjetnice.....svima vama koje ste prijateljice i ljubimice, koje plačete i smijete se srcem , koje se ponosite vlastitim obrazom i odrazom u ogledalu......
Svima vama koje se dičite dobrim, i težite napretku na bilo kojem polju obitavanja na ovoj planeti i težite dobrom položaju i na nekoj drugoj, pa bilo to i nebo samo.
Svima vama koje išćete i trebate, koje dajete i primate.....koje se pitate i ustrajete u svojim težnjama.....
Svima vama koje ljubite i volite, koje želite i molite....
Svima vama koje ste žene u pravom smislu te riječi i koje dostojanstveno s tom titulom koračate svijetom....
Sretan vam Dan žena......i neka vas prate dobre vibracije naših predaka, čarobnica i vila, majki, baki i velikih Božica zbog kojih se danas smijemo bez ispričavanja i imamo pravo jednostavno BITI......
Tužna pjesma koja to nije
Jednom kad se zaustave vjetrovi u meni,
i vrh planine postane moj...
Kad misli mi ostave valovi smijeha,
i opraštanja dragihduša koje mirišu na ljubav samu...
Jednom kad prestanem biti puna i glasna
poput gromova-samo da ih nadjačam,
kad moj smisao postane tuđi
i krene u neku meni nejasnu iluziju
stapajući se u more smrtnosti...
Jednom kad ti jutra prestanu puniti
ideje rođene u mojim snovima
protekle noći- samo za nas....
Znat ćeš da je vrijeme...
Vrijeme da me podsjetiš kako je to ono
što sam ti obećala da se nikad neće dogoditi...
I neće zapravo, jer ovo su samo misli od strahova....
Ili možda ,ipak jednom,
kad se zaustave vjetrovi u meni-
ali zauvijek.....
Ovo sam napisala jednom davno, ali sam je eto odlučila podijeliti s vama....
srijeda, 07.03.2007.
Praktična ili autentična?
Šta mislite što je važnije: da smo praktične ili autentične?
Je li bitnije da zadovoljimo sve oko sebe i ,tobože, sebe samu raznoraznim praktičnim poslovima koje nitko i ne primjeti dok ih jednom ne prestanemo raditi ili je bitnije da naša duša dobije sve što joj pripada?
E, vidite u toj dilemi sam provela jučer dobar dio popodneva.....Sve je počelo s maicom u dućanu.....super hippy model u bojama lavande....dobra cijena, i odem je isprovat u kabinu,ali malo mi je bila preduga, sve ostalo je super......Dok sam se skidala pogled mi je privukla prišivena etiketa, nešto veća nego je to uobičajeno, i vidim da je na njoj ispisano nešto na talijanskom jeziku.....(moja davna želja, nikad ga nisam naučila)
Naglo me bilo sram....ispred sebe same sam sagnula glavu i u toj buri misli rekla sam sebi tiho, da nitko ne čuje:Oprosti!
Oprosti za sve što sam ti uskratila....i to što si htjela naučiti šivati za svoje sitne maštarije, što nisi otišla na tečaj talijaskog-jer mogla sam sto puta....i za sve ono što sam mogla i htjela, a nisam učinila....
Bitno da sam ja bila praktična u životu....da je sve čisto i uredno i na svom mjestu....da je svaki dan kompletan ručak, i nema prašine....da je sve u tonu kako se kaže....
Joj, evo sam probudila cinika u sebi....
U biti želim reći da se uvijek bojimo čuti i uslišiti glas stvarne žene u nama....ne obaziremo se na njene pozive,nemamo vremena za strasti jer moramo biti učinkovite i praktične....
Ali ja okrećem polako vodu na svoj mlin.....otkako pišem ovaj blog imam vremena svaki dan za svoje pisanje i čitanje onoga što drugi pišu.....našla sam vremena za svoju strast....
Dozvoljavam joj da se razvije i da me obuzme....i to me čini neopisivo sretnom...
Pa šta ako sam danas skuhala ručak za 20 minuta, opet smo bili siti i sretni....pa što ako danas nisam obrisala prašinu, sutra ću....sutra je novi dan.
I da, kupila sam onu hippy maicu....na etiketi je pisalo: Gioie modeste sono fiori nel giardiano della vita........iliti: male radosti su cvijetovi u vrtu života.....
Barem sam zavirila u riječnik...i to je nešto....A novi tečaj počinje u travnju u blizini mjesta gdje stanujem.....jel to nešto ova žena u meni šapuće ili mi se samo čini?
utorak, 06.03.2007.
MOJ DOM.....
Moj dom....moja oaza mira u lunaparku od svijeta.....to je ona špilja u koju se sakrijem kad mislim da svaka munja samo mene traži, kad mi se učini da sunce neće nikada izaći, i da su kiše prehladne za moje umorne kosti...To je moj opipljivi dom, koji ima vidljive zidove, i toplu peć, u kojem je moj krevet i omiljeni jastuk kojeg grlim dok spavam.....tu su fotografije po policama mojih dragih duša, moje svijeće i bilježnice, sve što posjedujem u materijalnom smislu....Uredila sam ga po svom....kako volim ...sa puno žute i zelene boje.....protkan nijansama narančaste....sa puno cvijeća i meditativnih slika, prepunog svjetla i papira po policama.....Da, to je moj dom.....moj opipljivi dom....to je ono mjesto gdje mi dolaze ljudi......i ljudi i neljudi, a ja budem pristojna domaćica sa širokim osmjehom, naoružana strpljenjem, jer me tješi to što ovaj dom ima vrata....jednako opipljiva kao i zidove.....Tu stanujem, tu susrećem, jedem i spavam, i uglavnom uživam u svakom kutku njegove udobnosti....i opipljivosti u isti mah.
A moj dom....moja oaza svega ostaloga je ovaj mir u meni.....on je u tisuću boja....prešaren, i svi jezici svijeta nemaju te riječi kojima bi ga mogla dočarati ljudima....To je moj komadić raja....tu vjerujem u ono što hoću i imam sve ono što trebam....tu sam domaćica samo kome ja želim, tu ne trpim zle jezike, i lažna obećanja....tu nema mjesta nervozama nezadovoljnika kojima je osmijeh premalen razlog za sreću...tu su sve moje pobjede i iznošeni križevi izloženi kao relikvije na zidovima..to je moj dom, u pravom smislu riječi.....
Njegovi zidovi su od snova i uspomena, jastuci od ljubavi i utjehe,a pod kojim koračam je more prijateljstva koje me napaja i pere sve tužno u meni.....
Sve je tako kako je, bez pretvaranja, krinke se ostavljaju ispred vrata.....primam samo darove srca, slušam samo anđeoske harfe i svaki dodir koji dozvolim miluje mi samu dušu i oprašta sve što tišti u dubljim dubinama.....
Tu JA stanujem......
Dobrodošli u moj dom.......
ponedjeljak, 05.03.2007.
Galebovi....
Imala sam tako lijepu nedjelju....počela je malo konfuzno jer sam se kasno probudila ,a vani rapsodija od proljeća....tako puno svjetla, tako mirisno,tako toplo....ljutila sam se na svoju lijenost,ali dobro, jako sam brzo samoj sebi oprostila....
Uglavnom, da ne idem u detalje provela sam dan uz more.....tako predivan i spokojan dan, i još sam pod dojmom jata galebova koji su me opet upozorili na važnost zajednice, ali i na princip opstanka...
Gledaš ih onako bijele i lagane, kako zamahuju svojim krilima poput anđela, kao da prosipaju poruke nad nas, kao da im smijeh nazireš u daljini...
Sjela sam na kamen i gledala ih kako se bore za mrvice po morskoj površini punih sat vremena.....ja i Zakoniti smo se smijali kao mala djeca, a onda sam u jednom trenutku utihnula.....U toj silnoj borbi, jedan manji galeb valjda se previše približio moru i smočio krila,ili je dobio kakvu ozljedu, te nikako da ponovo uzleti.....Dok se on borio za goli život, drugi su oko njega hlapljivo jeli....
Kako je bio vidljivo manji od ostalih, baš sam se sažalila....
A onda čudo....maleni je počeo proizvoditi tako neki jaki zvuk da su se ostali razbježali u visine....lepet krila postajao je sve jači i odlučniji....a ja sam u tom trenutku bacila mrvice po moru da ga iskušam......došao je za treptaj oka i hlapljivo hvatao hranu....ovaj put nije mu smetalo ni more ni mi.....on je svoje postigao....
Pitala sam se i još se pitam....je li me sva ta ljepota samo zavarala? Je li me nadmudrio mladi galeb? Ili je to bila stvarno borba za opstanak pred mojim očima?
Nije ni bitno.....opet sam shvatila da nije bitno koliko si velik po fizionomiji....važne su ideje u nama, smisao za uhvatiti novi dan i pretočiti ga u novu pobjedu, ma kako ona mala bila......
nedjelja, 04.03.2007.
Moja podsvijest i ja
Tko je jači:ja ili moja podsvijest? Ili smo mi jedno...ili se nije ni potrebno natjecati?
Ovih dana baš intenzivno razmišljam o tome...kako ponekad ja želim reagirati ovako, ali tijelo opet napravi po svom....unutrašnjost mene same me nadmaši i caruje....Znate ono, dogodi se neki problem u trenutku kad poželite biti na "visini zadatka" i izgledati kao da vas ništa ne može slomiti,a suze krenu ili ruke stanu drhtati kao da je hladni prosinac,a vi bosi na bijelome snijegu.....
Može li se narediti svojoj podsvijesti da se oblikuje u nešto željeno , zatim kreativno sanjati i podsvijesnom umu omogučiti rad u našu korist? I koja je naša korist uopće, ona koju živimo ili ona koju želimo živjeti?
Ok, znam da ovo već spada u filozofiju, ali okupira nas , nije li?
Mišljenja sam da se um može trenirati, baš kao i sve drugo u nama, mislim da možemo imati treninge pozitivnog mišljenja, i biti bolji prema sebi u nama, prema sebi u drugima, općenito neka viša bića, veselija i smirenija, zadovoljnija...
I kad potaknemo moć podsvijesnog u našim životima možemo ostvariti sve što smo naumili.Možemo postati sebi samima saveznici i suputnici, a ne tek obični cimeri u tijesnome stanu gdje uvijek jednom nešto smeta.
Ja pokušavam ugurati u svoj um pozitivne stavove, lijepe slike i vedre misli....po sistemu COPY-PASTE,iz mašte u stvarni um, i tako to krene....nije loše....ali treba vremena....
I stvarno vjerujem da se može, iako sam ja tek recimo u 1. razredu, od mogućih 10....ali sam krenula, pa kud me dovede.
Možemo pomoću naših snova, pomoće lijepih knjiga, pomoću glazbe koja nas grije u malim tugama,pomoću jedni drugih, pomoću našeg ogromnog kruga dobrih vibracija....
Think pink!
(Napominjme da je autorica ovog teksta danas u pink raspoloženju, ali si uzimam za pravo da tu i tamo tako neće biti, jer ja ipak samo treniram ,daleko sam od profesora lake šetnje kroz život):)))))
petak, 02.03.2007.
Čitala sam sinoć knjigu "Prorok" Kahlila Gibrana ,i ljudi moji ja sam totalno pod dojmom.....moram s vama podijeliti jedan citat:
Citat govori o prijateljstvu, što je ono u svojoj biti:
"Vaš je prijatelj zadovoljenje vaših potreba. On je vaše polje koje zasijavate ljubavlju, a žanjete sa zahvalnošću.On je vaša trpeza i vaše ognjište. Jer, dolazite k njemu gladni, i išćete od njega spokoja.
I kad on šuti, vaše srce ne prestaje osluškivati njegovo srce.Jer, bez riječi , u prijateljstvu, sve se misli,sve čežnje, sva išćekivanja rađaju i dijele s radošću koja se ne izvikuje.
Kad se opraštate s prijateljem , ne žalostite se; jer što najviše volite u njemu može biti razgovjetnije kad je odsutan, kao što je planina planinaru razgovjetnija iz doline.
I neka u prijateljstvu ne bude druga svrha nego produbljivanje duha. Jer, ljubav koja traži išta drugo do očitovanja vlastite tajne nije bačena ljubav , nego bačena mreža:hvata samo što je beskorisno.
I neka vaše najbolje bude za prijatelja.
I ako mora upoznati vašu oseku, neka upozna i vašu plimu.
Jer, što vam je prijatelj da biste ga tražili da s vama ubija vrijeme? Potražite ga uvijek da oživite vrijeme.
Jer, njegovo je da vam ispuni potrebu, a ne prazninu.
I neka u slatkoći prijateljstva bude smijeha, i diobe radosti.
Jer, u svježini sitnica srce nalazi svoje jutro i okrepljuje se."
Nadam se da će i u nekim od vas probuditi vulkane ljubavi za dragog prijatelja...meni u ovom trenutku neopisivo fali moja Zara koja je tamo dole, u dalekoj Australiji.....
četvrtak, 01.03.2007.
Proljeće...
Kad sam počela pisati blog, zapravo nisam ni sama znala zašto to radim.....valjda mi je dosadila olovka i papir i odlučila sam pisati neku vrstu virtualnog dnevnika...Nisam bila sigurna želim li pisati na šaljiv i ciničan način, ili pak prozerski stil mojih emocija oblikovati u nekakav tekst.....a onda sam shvatila da je glupo birati, jer ni ja nisam ni crna ni bijela, nego po vokaciji jako šarena....kao i moj blog....
Ali ono što me iznenadilo je da susrećem neke nove duše koji mi sada stanuju u molitvama....dobivam ljubav i podršku, moja je obitelj sada veća.....
I zato ovaj post posvećujem svima vama koji me čitate, kojima je važno kako sam i kakva sam.....koji mi nesebično poklanjate svoje vrijeme i toplu riječ....koji imate hrabrosti reći svijetu kad vas boli i zašto vas boli....koji imate hrabrosti reći svijetu da se ne bojite sanjati, pa i vjerovati i u onog do sebe....koji znate da nikad niste sami i ne tražite opipljive dokaze za mala čuda koja dobivamo...
Danas nam je prvi dan mjeseca ožujka...proljeće stiže velikim i mirisnim koracima...šapuće, tješi, pozdravlja....
Grane koje su do nedavno bile gole sada cvatu nekim novim ruhom da nas zadive....ostave bez daha.
U mojim dubinama osjećam komešanje potpune sreće, komešanje nade i svega svetoga što postoji...
Neka nam bude proljeće u dušama....neka i naše grane procvjetaju dobrotom i oprostom, nadom i oporavkom od koječega.....zadivimo sve oko sebe svojim cvatom, svojim duhovnim krošnjama.....
