Prilagodba na tijesnu kožu....
srijeda, 28.02.2007.
Kako se gubimo?
"Nisam izgubila sebe odjednom. Izbrisala sam svoje lice tijekom godina ispirući svoju bol, jednako kao što voda ispere rezbarije u kamenu"
Amy Tan
Može li jedno najobičnije :"Kako si?" izazvati oluju u nama?
Naravno da može.......to pitanje može pokrenuti neviđenu erupciju zatomljenih emocija, može učiniti čuda u trenutku, može nas spasiti ili uništiti...ili sve odjednom.....
Naš život nosi svoje......malo nas tuče, malo nervira, malo urla na nas, malo nas razvlači, ponekad ostavi tek površinsku ranu, a ponekad su potrebni mjeseci da rana zaraste....neke ne zarastu nikada.
U tim momentima kad smo na "Vi" sa gospodinom životom budimo blagi prema sebi.....nemojmo se dotući, to je ionako posao nekih drugih ljudi kakvi ne želimo biti.....Svaki je naš osjećaj stvaran, svaki strah i strepnja normalni, sve ono što čovjeka protrese, što mu okupira dušu itekako je vrijedno...
Tako sam se ja sinoć uhvatila u koštac sa svojim strahom....
Prije nekog vremena dogodila mi se trudnoća, nakon dugog čekanja......bili smo presretni,preplašeni ali presretni, i nažalost nisam dobila dijete, dobila sam valjda svog anđela čuvara tamo gore....Dugo vremena mi je trebalo da ponovno pokušam, da se odvažim na tako nešto.....strah je bio ogroman....a pitanja tisuće....
A onda sam odlučila....sada sam spremna......i moje je tijelo spremno, neću se ni usuditi sumnjati, jer znam da i Bog voli hrabre i odvažne ....neću se ni preokupirati, jednostavno sad znam da to opet želim ,ali ne inzistiram...ne forsiram....jednosatvno sam se odlučila prepustiti.......
Odlučila sam da je glupo u strahu i strepnji malo po malo gubiti sebe...jer čovjek sebe ne izgubi odjednom, nego korak po korak, neprimjetno....
Ja se lagano vraćam sebi.....sitnim koracima....lijepim gestama prema mom duhu- jedna za drugom......sitnim koracima kojima će , vjerujem, odzvanjati moj dom u skoroj budućnosti.....
utorak, 27.02.2007.
Širenje svjetlosti....
"SVJETLOST MOŽEMO ŠIRITI NA DVA NAČINA: DA BUDEMO SVIJEĆA ILI ZRCALO ŠTO JE ODRAŽAVA."
Edith Warton
Bilo bi dobro kad bi danas svijet zahvatila kolektivna misao....da svatko svakome , i voljenom i nevoljenom kaže jednostavno: Ajmo zaboraviti sve loše, šaljem ti blagoslov!
Ja sam danas srela jednu osobu koja me je jednom davno jako povrijedila, zapravo neposredni i iz vlastite nesigurnosti,i od tada kad me sretne spušta glavu do poda i vidim da joj nije lako s tim teretom na duši jer je muči krivnja....
Pa iako sam je srela već puno puta danas sam postupila drugačije.....zaustavila sam je, ona je ostala u šoku zbunjeno me gledajući, a ja sam joj rekla:"ajmo zaboravit sve loše.....želim ti dobro i sreću i želim da koračaš kao čovjek ispred mene....ako ja mogu živjet tako, možeš i ti" .
Pojavile su se suze u njenim očima, zagrlila me, pa sam se i ja malo zbunila....
Pozdravile smo se i svaka je krenula svojim putem.
Možete mi se smijati , ali ja vjerujem da sam pokrenula jednu dobru reakciju.....ja sam danas oprostila njoj, ona će sutra nekom drugom, taj drugi će trećem.......i tako to krene....
Tako da zapravo citat s početka ostavlja otvorenom dilemu, ali ja je tumačim da nije važno jesmo li svijeća ili zrcalo, važno je da plamen gori...da nas grije....i zato podijelite ljubav jedni s drugima, i uživajte gledati kako se svjetlo opet vraća u vašem pravcu.....bili vi svijeća ili zrcalo, tako je svejedno....
ponedjeljak, 26.02.2007.
Pitalica u meni....
Provela sam nekih sat- dva čitajući blogove koje volim i tako sam došla do indigo.blog.hr......prvo sam uživala, pa sam se malo smijala, pa sam na trenutak i zaplakala, a onda sam se počela pitati i pitati ......
Koliko su dragocjene moje minute, koliko je kvalitetan svaki udah koji sam od Boga dobila na dar, koliko sam zapravo sebe dala sebi samoj da bi bila ispunjena i sretna?
Zaprepastila me tišina u mojim mislima.....kao da je sve zamuklo, kao da me kaznilo i nasijalo mi se vlastito priznanje koliko se možda i ne volim baš kako sam mislila.
Imam 29 godina, u braku sam, sa bezbroj kalvarija za sobom, sa ožiljcima po trbuhu i hrpom optimizma u koraku...prošla sam svašta i bila uvjerena kako znam živjeti......kako sam se samo prevarila?
Sad sam stala i zapitala se:kad sam zadnji put prošetala bosa po travi, kad sam spavala pod krošnjom, pjevala iz sveg glasa, plakala od smijeha?
Kad je i ako je ikad bio takav trenutak da sam si rekla : a ha, ovo je sve što sam htjela sad bi mogla i umrijeti....od sreće.....
A onda opet, možda je i bolje tako, jer ću ja svoje trenutke još tražiti , čekati i stvarati.....valjda ih još ima gomila okupati moje postojanje na ovoj planeti....to je to, sigurna sam.....
A do tada......obećavam:češće ću zastati pored puta diviti se oblacima, i češće ću zastati pomirisati cvijeće.....
subota, 24.02.2007.
Ovo mi se momentalno motalo po glavi....
Može li se živjeti od snova....može li se pretvarati da se stvari nisu dogodile kako jesu, može li se zaboraviti nešto što je duboko usađeno moju osobnost,moje srce....
Čovjek je skup svega onoga što voli i mrzi, svega onoga što mu se dogodilo, što je želio i sanjao. Svega onoga čemu se nadao i nada....čovjek je skup vlastitih ideala i tuđih očekivanja, unutarnjih previranja, hrpa mašte u obliku pomičnog tijela s povremenim osmjehom.....
Čovjek je ideja Onoga gore, lutalica i ratnik, veseljak i patnik, dijete i starac- sve u svoje vrijeme,ako se ima sreće....
Čovjek je zanimacija sebe samoga, ono što ga muči i zaokuplja, ono što ga čini da pleše po krovovima, da grli druge ljude,da dijeli i prašta ni sam ne znajući što sve ne...
Čovjek je iluzija..predivna iluzija energije,oblikovana u nečije ruke, u nekakav pogled koji će opčiniti opet nekog čovjeka, sila emocija koja svijet čini lijepim ovakav kakav jest.....
Jer mi smo i plač i suza, i stisak ruke i bezbrižno djetinjstvo......mi smo i krik i šapat,i svjetlost i tama.....
Sve je u nama.....zašto se bojimo dublje zaroniti?
Imala sam možda tri godine kad sam se počela pitati kako sam se stvorila, kako mogu pričati, smijati se, pokretati svoje male prste samo zato što me volja....
Moj mi je otac vrlo studiozno objasnio nastajanje čovjeka pomoću sjemena kupusa kojeg je upravo sadio u vrtu, i ja sam ga naoko razumijela,ali mi ta ideja nije dovoljna, jer čak i danas ne prihvaćam čovjeka kao kemiju tipa-sjeme iz tate se posadi u mamu pa naraste dijete,iako je to laički potpuno točno.
Prije bih rekla da je tata bio napaljen na mamu, a mama se nije bunila, Onome gore je u tom trenutku nedostajala ovčica na broju i dao je svoj blagoslov....a ja sam bila hiper brza i požurila se zalijepiti u mamin jajovod i odspavati turu do maternice......
Tu sad stvarno nastupa kemija, u koju ne bi zadirala jer mi se od nje praktički bljuje, i u tih devet mjeseci moj se mozak punio svakakvim idejama koje me danas čine ovime što jesam.....
Ja stvarno tako mislim, jer šta bi dijete ležalo devet mjeseci onako bezveze i gledalo kako mu izbijaju ruke, noge i svašta nešto.....a ono s tim i nema zapravo neke veze, šta će dijete.....
Gledam u zgradu preko puta mog prozora....noć je,sve je naoko tiho i bez oluja.....ali prozori mi pričaju sasvim neku drugu priču......
Iza svakog prozora živi nekakva intima....nekakva ljubav,želja i ideja....nekakve emocije,neko čekanje....svi su ti ljudi avantura, nečija strast i volja za postojanjem.
Zabavlja me razmišljati na takav način,jer onda ti susjed nije samo susjed, već je osoba baš kao i ja.....i pitam se kakav je kad mu je teško,i da li je ona tužna gospođa rođena takva ili joj nekakav težak teret ubija maštu i čini od nje zagonetku koju nitko nema ni volje rješavati.....
Počinjem drugačije doživljavati svu tu djecu...pitam se plaše li se mraka i zmajeva....vole li se igrati lutkama ili žive u svijetu vila i patuljaka.....
Njihov plač i cika me ne ljute,već im pomalo zavidim što i sama ne plačem na sav glas i vrištim onda kad mi dođe....Sva su ta djeca nečije blago,nečija želja možda godinama sanjana ili tek produkt nesmotrene večeri-ali su ipak djeca........samim time i moj je život bogatiji i ljepši.....
Zašto je svijet ovako sasrano mjesto?
Lipi moji i deboto pošteni.....totalno sam ogorčena danas na tisuću i jednu stvar, na tisuću i jednu osobu, iz bezbroj razloga......
Shvaćam svakim danom sve više i više da je ova naša pozornica popunila i prepunila svoje kapacitete, svi smo nagurani, sve pusti amateri sa tenzijom rasta....i svi bi odma Oskara, kako ne!
Na poslu sam na par trenutaka nadišla glasove oko sebe.......i gledam ih tako i slušam, i mislim se...nijedne pametne, smislene i razložne rečenice......samo tko je koga, kako i kada, zašto i gdje zajebao ili ga tek ima namjeru zajebat.....komplet tuka na ulici sa malo posla i previše slobodnog vremena. To su žene zaposlene u buticima oko mene, sve kao na svom mistu,sve kao zadovoljne i ispunjene,a samo seru li ga seru, jer čim imaju potrebu srat o nekom trećem bez povoda i razloga (ili je stvarno razlog za nekoga gadit to šta je zgodan ili uspješan??!!) znači da nisu zadovoljne.....
Onda popodne gledam nastup Blanke Vlašić u našem lipom Splitu......cura do mene komentira joj velike zube, preveliku visinu, i ovo i ono.....a ono, hellouuuu!!! Zašto nisu bili komentari tipa: napokon se nešto događa u našem gradu, vidi kako cura dobro skače-pa priskočila je 200 jebenih centimetara....ili kako je zgodna i kako je pobijedila bolest...a to valjda ne bi bilo to.
Pa taj derbi večeras, famozni derbi Hajduka i Dinama na koji mi se riga u startu,- jer šta gledam?
Skupinu preplačenih dečkića koji će svoju plaću dobit svejedno i paradirat u svojim novim autićima i rebama od 2000 kuna, bez obzira na rezultat. A ja bi se tribala nervirat i dobit slom živaca zato jer će se nekakva mreža trest ovamo ili onamo....ma daj......To je poprimilo oblike terorizma,nasilja, bolesnog takmičenja brata s bratom......Ti navijači su u stanju ubit za jebeni grb koji je netko tko je stvarno nekad volio balun nacrta iz jubavi i ponosa.....to te u stanju izlemat jer si u krivo vrime sa ST tablicam u Zagrebu i obratno.......i to bi ja tribala gledat, tome se veselit, za to navijat....sačuvaj me sveti moj bože......
Zapravo je sve izopačeno i puno jala, i iako ja nisam nikakav pesimist i jako volim život jer sam se itekako za njega borila-ova me situacija plaši ljudi moji.....
Jer dok god matere prave razlike među dicon, dok god je važnije šta drugi ima nego kako mu je, loše nam se piše.....dok god budemo pohlepni kako jesmo, i dok se ne nauče ljudi uživat u svakom uspjehu svojih bližnjih pa i daljnjih -zašto ne, nema sreće za nas kao zajednicu.....i dok je god važnije ime Dinamo ili Hajduk od svih onih jadnih koje više nema da bi mi danas tukli jedni druge-može nas jedino Bog spasit!
Iako ja mislim da zapravo čovjek sam sebe spašava.....dajte se potrudite, ajmo bit ljudi.....ja sam iskreno sritna zbog svih vaših lipih momenata danas i žao mi je zbog svih loših......drago mi je da je Blanka skočila dva metra, molim se da večeras bude mirno na stadionu, želim da svi večeras usnu zagrljeni od onoga koga vole, da im jutro donese novu nadu, da su im snovi ispunjeni....sve blagosivljam. Pokušajte ljudi......puno je lakše tako živit,majke mi!
četvrtak, 22.02.2007.
Moje malo omiljeno stvorenje......
Ovo je naš mali kumić.....moj Marin.....kad se ovo malo stvorenje nasmije, svijet dobije neku novu dimenziju....jednostavno se oko ničega ne brineš, sve je u valceru, ima u sebi tu karizmu da kad se on smije ,svima je do veselja.....
Veeeeeliki pojubac u te lipe debeljuškaste obraze.......
Kako se kaže.......ja tebe volin.....
Postoji li neki univerzalni način iskazivanja ljubavi? Ja bi rekla da ne postoji. Svatko od nas ima svoje poimanje ljubavi, emocija, i načina na koji to pokazuje. Puno puta su mi ljudi rekli da me vole....i neopisivo sam zahvalna na tome. A zapravo sam malo čula onih pravih :volim te.....prevaljenih preko usana.
Evo recimo, jučer je bio dan za takve izljeve emocija, sasvim slučajno, ničim izazvan.....baš sam bila sretna....
Probudila sam se naspavana i u toplom, mirisalo je ulje lavande u mojoj sobi,a to me tako uveseljava i budi mi optimizam....moj prostor u kojem živim me voli.....
Dobila sam brzi i slatki poljubac od Zakonitog prije posla, mini maženje u trku, on mi je upravo tada i tim postupkom dodao još jedan mali pečat na svoju odavno potvrđenu ljubav.....
Moj Loco se motao predući oko mojih nogu dok sam se spremala za izaći iz kuće, ta me maca stvarno voli.....
Dan na poslu je bio lagan u totalu, bez stresa, bez nervoznih ljudi i otrovnih komentara, još mi je i šefica dala slobodne subote svaku drugu, i ona me voli......
Kike je proletila na par sekundi do mene, predložila mi izlazak ovih dana i donila mi hrpu naranči s Drvenika......voli me.....
Zaru sam čula jučer, malo me ljutila, malo nasmijavala, ali u ciloj toj našoj blesavosti ja je volin i znam da ona voli mene.....
Ivy je bolje, pala joj je fibra, baš sam je se zaželila, a virujen da je i ona mene....i ona me voli....
Kiša pada već dva dana, lai lagano prestaje jer sam je zamolila.....i ona me voli.....
Mogla bi ovako do prekosutra......šta zapravo želim reći? Nije mi namjera pravit od sebe obožavanu Evitu Peron, nego samo želim reći da je ljubav posvuda, da smo svi mi voljeni u svakom trenutku....voljeni od prostora, od vjetra i sunca, voljeni od nama dragih ljudi, od sebe samih....mislim da smo zapravo najviše voljeni od onoga ili onih koje smo za tu ljubav svojom ljubavi zadužili.....Volite se.....šta je loše u tome? Apsolutno ništa!
JA vas volim......
utorak, 20.02.2007.
MAškare
Bilo bi super danas bit recimo dobra vila.....ili anđel sa velikom bijelim krilima koji će samim dodirom pera ispunjavati dobre želje smrtnicima koji bauljaju ne znajući ni sami gdje i kud...dans je taj famozni pokladni utorak....taj meni misteriozan dan socijalne zakrabuljenosti, psihološkog srama, društvene nezrelosti....u principu ,ne bi mogla reći da ne volim maškare, volim ih na neki način, ali ne volim previše razmišljati o razlozima njihova postojanja......koja je poanta u tome da budemo netko drugi?
Je la nam tako lakše praviti budalu od sebe, je li nam lakše na taj način nekome pristupiti i reći mu što mislimo? Jesmo li tada sebi ljepši, bolji i draži? Stjećemo li tako hrabrost?
Prošle godine, sjećam se, u povorci sam vidjela jednu mladu ženu koju sam slučajno prepoznala pod maskom jer je to jutro kod mene kupila periku i kostim, a vidjela sam joj ruku sa specifičnim prstenom...
E ta žena inače živi s metlom u guzici, svaki dan je na misi, ne šminka se, ne nosi ni hlače, ne beštima, ide uvijek iza muža, a na tom karnevalu prepoznala sam je u ulozi prostitutke......
U jednom momentu sam stala i došlo mi je žao...(nakon prvih par sekundi kad mi je reakcija bila: a znači tako, tu si tico...)....
Ne mogu virovat da je danas potrebna perika i kostim da bi bili ono što želite.....pa ne mora se biti kurva na ulici, ima valjda svoja četiri zida di može bit Lili, Miki ili ne znam ni ja- Šeherezada svome mužu ili jednostavno sama sebi pred ogledalom....
Glupo mi je to, jer shvačam da su ljudi često na pokladni utorak upravo ono što u svojoj biti možda i jesu ili jako žele biti....
MA daj....koje maske....ako mi je gušt bit Pipi, pa šta ,vezat ću kikice na ovu šarenu kosu i paradirat ću kud me volja....moja će se točka ove godine zvat: JA i sve maske u mom karakteru na izvol'te!
Pa nek me svako prepozna, to sam samo ja....i nemam potrebu za vizualnom maskom...ja sam zamskirana svojim emocijama, snagom i ponosom, obavijaju me ljubav i podrška dragih ljudi, ja sam kraljica karnevala....mog vlastitog, svakodnevnog....neka povorka krene......
ponedjeljak, 19.02.2007.
Moglo je sve bit puno gore.....
Jugo dere, pleše svoj prevrtljivi ples veljači u čast....ide mi na živce neopisivo.....triban dobit stvari i najradije pi pojela Dorinu s lješnjacima od po kila i pokrila se dekon po glavi na tri dana- minimalno.
Ovih dana sam nekako umorna, umorila me briga za drage ljude, svi ti glupi praznici, svi ti sveci i svetice zbog kojih bi kao morala odrišit kesu-ma muka mi je od svega....
Kad bi bar mogla otputovat negdi, samo na misec dana...da nikoga ne vidin i ne čujen, da ne postoje problemi, da je samo proljeće, i da smo zdravi i bezbrižni, da volimo plesat držeći se međusobno za ruke i smijemo se želeći jedni drugima samo dobro......kad bi barem takav bio svit,ali nije....
Sinoć nisam spavala, strepila sam za moju Zaru.....javila mi se sms-om nakon zahvata i kaze da je dobro....ja jos nisam skroz mirna jer joj nisam cula glas, ali valjda cu danas, sutra....
KAd se samo sitin da je to ipak jedan rizik, jedan atak na tijelo, jedan glupi dišpet prirode ili sudbine, na nedužnu žrtvu....kad pomislim kako je sve to moglo bit puno gore, zahvalna sam.....jesam, majke mi.....hvala Bogu šta je sve završilo kako je. A nadam se da je završilo i da se nikad više neće ponovit. Ima tako nekih ljudi za koje držim da su otporni na probleme...kao da imaju nekakav pozitivan štit i odjebu sve loše sile iz svoje aure, samo zato šta oni tako hoće.....virovala sam dugo da se to može osmijehom, pozitivnim stavom, željama....ali, koliko god to je pravi izbor za život, koliko god je takvima lakše koračati naprijed, ipak smo svi ljudi....i svi smo krvavi ispod kože i svi smo mi samo nečija dica....
Ali oni među nama koji imaju duh kao planinu, u tim momentima ne prave dramu, nego zasuču rukave i idu ravno do cilja.....pa šta ako se padne koji put, pa šta ako ti netko podapinje nogu, važno je grabit i ne osvrtat se.....
Evo mi se plače, u k.... i PMS, prava sam glupača kenjkava kad su tako neke persone u pitanju....
Ivy i Ate leže u gripi....bljak, samo im je to tribalo.....i zbog njih se brinem, u biti zbog nje, jer ionako jede ka kanarinac, a sad je ova fibra satrala tako da jedva čekam da ta muka po GPIPEju stane i da se opet svi keljimo od smija na našem kominu......
I tako....naporan mi je neki period......u svemu.....rekla bi ZAra da mi mjesec zaobilazi sunce ili neki sličan zajeb me strefija......samo neka prođe,u proooooooolazu, u proooolazu...
subota, 17.02.2007.
Things to do today:
-Get up
-Survive
-Go back to bed
četvrtak, 15.02.2007.
Glupi neki dan....zapravno ne znam je li glup dan ili ja šta san ga tako doživila.....trese me neka nervoza, zaboravim disat na momente,a to onda prouzrokuje lupanje srca i napadaj panike bezveze.....koji mi uopće nije potreban...bljak. Pripisujem sve ljutom PMS-u koji me drma još od jučer....blaženo žensko-nervozna par dana prije, pa onda boli prva dva, pa sam treći i četvrti odvratna sama sebi,a nakon toga osjećan kontrakcije dok se sve ne vrati na svoje misto.....nikad Evi neću oprostit neke stvari....jeben li joj jabuku!!
Ma u biti, sve je to zbog Adama....mora da je muško ipak sredilo stvar, jer koji je on to bija karakter kad se nije moga oduprit najobičnijoj jabuci....(Inače ne gledam baš tako na problematiku stvari na relaciji muško-žensko,ali mislim da mi PMS daje za pravo pizdit)....
Moj Zakoniti je danas u fazi G6, ima fibru i nije baš od neke akcije,ima bidan jedino snage za provest 6 sati u komadu za PC igricom, jer je to naravno, normalno i u redu, i ne bole ga kosti od sidenja, bože sačuvaj, to mu je od prilade...
Pitam se ima li ova generaciju grešku u genetskom kodu? Je li to urota? Koji je to film u njihovim glavama? Nekad bi volila više da živimo na selu bez žarulje i tehnike, da smo prisiljeni provodit sate zabavljajući jedno drugo, ili zabavljat sami sebe na račun onog drugog.....
Mislim da bi više uživala u zdravom seljačkom komunikacijskom sistemu, pismi oko komina iza čaše vina, i grijanjem pod perjanicom ščućurena uz svoga čovika.....A ovako,( iako sam ja kao moderna žena, hm, hm,) neš ti......zabuljiš se u Tv, ili drljamo po kompjuteru, pa napržiš klimu tako da ti je u biti i vruće kad ti dođe blizu, naručiš fast food za večeru i rutneš dva puta ka prase....živilo moderno doba! Živilo!
Da stvar bude još gora, mačak je danas nešto pojeo šta mu nije baš silo kako triba pa je povratija dva-tri puta na sred kuće.....a sritna li san.....
Predivan dan, kad vam kažem....pjesma.....nije mi se ni Zara javila mailom.....a tako bi mi bilo drago da je .....Zara, jaaaaaaaavi se!
p.s. pozdrav jednoj maloj crvenoj sekretarici-tajnici novoga kova!
utorak, 13.02.2007.
OK, priznajem, opizdila sam glavom u prometni znak....
Ljudi moji, koja blamaža.....ima dana kad se žena osjeća extra ženstveno, mazno i ono juuuuhu od raspoloženja....imaš osjećaj da si baš ono "mrak"-kak' bi rekli naši purgeri.....
Tako sam se ja ćutila ovu nedilju.....kao prvo, super sam se naspavala,malo i priko mire,jer sam se probudila natečena od ležanja...onda san lipila s kavon uz Zakonitoga dvi ure u piđami,a to mi je tako mljac za početak dana (je doduše da ga tako pola prođe,ali...)....onda smo bili u mojih na obid,i kako je vrime bilo ajme šta ćemo, di ćemo-ajmo malo u Emezzete-kao moram kupit novi kušin.....(u biti san tila ić vidit nove cipele u izlozima-ali 'ko je smija to spomenit Zakonitom).
I tako sam se lipo naspavana, naperlitana i sita od maminog obida uputila u razgledavanje "kušina"....
Kad smo došli na parking nije baš bilo mista pa smo kružili desetak minuta,a meni napeto izać.....(Bože, bože-pobjeći će mi Emezzeta?!).....Kad se Zakoniti parkirao ja izletila brže bolje, i tako hodam prema ulazu mlatarajući torbicom unaokolo...naravno , cilo vrime sam nešto usput mlila da ne izgubim običaj,i mislila se kako mi baš super stoji ova zelena suknja, baš san ono trendy, a onda odjednom PAF!
Prvo sam čula u glavi urlik: Isuse, valjda me nitko nije vidija.....onda sam čula Zakonitog kako mi vari od smija u facu,a onda me počela bolit glava za popizdit šta od udarca, šta od neugode.
Jebate, zabila san se svon snagon u prometni znak za zabranu parkiranja......ali ono baš skroz. Ne bi da san se tila parkirat, pa me mora opizdit!
Samo san to tila podilit s nekin, jer san, ono, morala.....danas je ponediljak, mene boli glava od jučer....sutra je novi dan!
I da , da ne zaboravin, na kraju san kupila najobičniji kušin od 39 kuna,a o izlozima neću jer ih nisam ni vidila.....
MOJ LOCO....debelo, čupavo, devetomjesečno krme od mace.....
Imati sestru....
Puno je svita koji imaju blagoslove koje ja imam, ali nisu ih ni svjesni, ne osjećaju njihovu težinu i istovremeno ne uživaju u njihovoj lakoći......
Bila sam trogodišnje, voljeno dijete kad je u moj život ušla ona....mala mrvica sa nebesko plavim očima, nemirnih ručica i još nemirnijeg duha....
Bila mi je fascinacija.....i nikad nisam sumnjala da ću zbog nje biti uskraćena bilo čega što sam imala prije nje...nisam se prevarila....Danas, kad razmišljam o tom blagoslovu sestrinstva žao mi je svih onih koji to nemaju....
Moja je sestra moj prijatelj, moj tisuću i jedan razlog, moja svetinja...
Moja je sestra možda karakterno puno toga što ja nisam, i ja sam vjerovatno puno toga što nije ona.
Moja je sestra moja škrinja sa najsvetijim blagom.....u njoj su moje tajne, moje strepnje,i dijete koje sam nekad bila....
Njoj ne mogu sakriti, lagati, odglumiti rolu.....jer ona zna čime se ponosim, čega se bojim, i u što vjerujem...
Moja je sestra moja ostvarena želja, moja inspiracija i utjeha.....
Daleko od toga da me ne zna raspizdit....,ali kad shvatiš da i u tim momentima pobijedi ljubav za tu osobu, šta je to onda ako nije svetinja....
Mogla bi pisati o njoj satima.....o svemu onom šta ona je, o svemu onome što kod nje volim i što je čini takvom kakva je, o tome kako njeno postojanje djeluje na mene, o svemu onome što joj želim...ali neću, bit ću sebična.....ona je moja sestra, moj blagoslov, moja sreća.....
Dao Bog svakome da to osjeti!
petak, 09.02.2007.
Danas sam sritna....
Danas sam sritna...jugu i bljuzgi unatoč.....došla su na svit neka nova dica, neke su stvari mogle bit puno gore-ali fala Bogu ipak nisu.....sita sam, i zakopčala sam gaće u struku bez da sam uvlačila trbuščić, imam skuvan ručan, Loco prede pored mojih nogu, sve je ok....
Sutra mi je radna subota pa nisam baš za rock'n'roll od veselja, ali dobro-šta je tu je.
Promislim kako je dan mogao krenuti potpuno drugim smjerom....mogao se Ani iskomplicirat porod, moglo je s mojom Zarom sve poć naopako, mogao je dan početi potresom ili poplavom, moglo je toliko toga bit lošega,a opet nekako nije.
I zato sam danas sritna.....Tek je podne a već sam ukrstila pogled sa tolikim očima koje volim i koje me vole.....čula sam glas moje sestre, čula dobre vijesti od moje "najdraže daleke"....probudila sam se uz Zakonitog i imala vremena za petominutno protezanje u krevetu i zajedničku kavu na brzaka prije posla....
Život je stvarno predivna stvar, samo ako ga postavimo na pravi način i gledamo ga pravim očima.....
Dao Bog da svi to naučimo!
četvrtak, 08.02.2007.
Pazi, pazi, pazi....
Cili se život svede na nekakav opstanak.....pazi kako se ponašaš, kome vjeruješ....pazi kako sjediš, žvačeš, kako se ophodiš sa ljudima, kako izgledaš, smiješ se....pazi da te ne pregaze jači i veći, pazi kako čuvaš igračke, pazi da se ne isprljaš dok se s istima igraš....pazi na sebe i sve oko sebe, da nekoga ne uvrijediš, da ne kažeš krivu riječ u krivo vrijeme i na krivom mjestu, samo pazi,pazi, pazi...
I prođe nam život u pretjeranoj pažnji. Ne mislim da je loše biti oprezan i dati sve od sebe sa sretnu simbiozu čovjeka i njegove okoline,ali ne pod svaku cijenu. Mislim da se ponekad treba i zaprljati u igri, ponekad se isprljati i tek tako-samo da bi se mogli nasmijati.....Mislim i to da prerano prestanemo biti djeca, (ona mala, nevina i iskrena stvorenja-sjećate se?)
Jer u cijeloj toj brizi oko opstanka nas samih i našeg tzv. morala dogodi se život.....strefi te nešto stvarno i ozbiljno, nekakav problem koji nije u tvojim rukama, i bez obzira koliko mi pazili on se opet dogodi.
Ono iskonsku u nama pobunit će se u stilu:pa, zašto meni? Pa još tisuću glupih pitanja, i zapravo nepotrebnog opterećivanja ionako umorne psihe žene današnjeg vremena.
A ono dječje u nama samo će odmahnut rukom....jer i tom trenutku, i u tom problemu, naći će razlog da sve to postane igra u kojoj, normalno, svako dijete ima želju i instinkt pobijediti.
Pa eto, zašto ne bismo gledali na život očima djeteta? Ajmo se dogovorit da su svi naši problemi ovoga trena samo nova igra....ajmo na pobjedu! 'Ko nam brani? JA iden.....tri, četiri,sad!
srijeda, 07.02.2007.
Rekla mi je da sam se ulinila,pa eto.....
Mislila sam danas uopće ne pisat nikakav post, jer mi se činilo da nemam baš o čemu.....bilo mi je tlaka razglabati o pojedenim kalorijama, ili o glupim ljudima koje sam susrela usput, ili o jugu koje danas dere svon forcon....
Radila sam drugu smjenu, došla sam doma i skuvala čaj od matičnjaka kojeg moji živci jako vole i zavalila se na kauč, kad eto mi sms od moje Ivančice.....kaže da sam se ulinila, i iako izgleda tako, zapravo nije....ja sam samo pod pritiskom čekanja kao i ona sama...jer mi i danas želimo potpuno iste stvari, i istom se nadamo u ovom trenutku.....i zapravo mi nije danas do zajebancije - zato nisam tila pisat post.
Ali onda me malo drmnilo u dubini moga bića i rekoh sebi, pa zašto ne? Uvik sam se protiv stresa borila slovom....i obično pobjeđivala....nekad smijehom, nekad suzama, ali kad neki osjećaj upakiram u riječ sve skupa dobije neki novi smisao,novu dimenziju....
I zato ovog trenutka pakiram sav svoj strah i strepnju u veliku ružičastu kutiju....stavit ću na nju ljubičastu vrpcu i onda ću je bacit u lipu materinu,jer koji će mi k....!
Neću se nervirat jer nisam s njom, neću se opterećivat da će mi ona to zamirit,jer znam da neće...
Virovat ću da je sutra samo još jedan petak koji će nam donit sunce, u svemu što činimo i vidimo, u svemu što želimo i imamo....
Za svako dobro u koje sam virovala, dobila sam obilje blagoslova....tako će bit i ovaj put.....
Nikad neću shvatit misteriju zašto se loše stvari dogode dobrim ljudima? Zašto uvik izgleda da oni loši prolaze bolje i bez ogrebotine iz svake kalvarije....valjda je to Murphyev zakon......ne znam,ali i ne želim znati,jer nisam sigurna bi li se mogla nosit s odgovorom......bi li mi i to bilo dosta.
Ja priznajem da sam totalni sanjar, priznajem da virujem u anđele i dobru energiju......ponekad mi se čini da osječam šapat utjehe dok spavam.....tako je bilo i prošle noći dok nisam mogla zaspati misleći na nju i na sve ono što sad u duši nosi....ne boj se, čula sam....opet će se ona smijati, i vaše će sunce sjati jače nego ijedno ikad prije....
Sve je ovo samo jedna test epizoda....znaš ono, jen, dva, jen ,jen, dva,test, test.......Tek toliko da se vidi radi li nam mikrofon na ovu udaljenost.....meni pucaju bubnjići,a tebi?
utorak, 06.02.2007.
Imate li vi sušilo?
Kako ću bit normalna? Kako? Jutros na poslu sve je počelo kao i obično....naručila sam kavicu, otvorila novine, i počela grickat fornete od čikolade koje obožavam.....mmmmmm.....moj struk ima bit baš ih i ne preferira pa mi se opet počeo malo širit za dišpet....joj mene joj!
Uglavnom, u neki moment uliće mi neka baka u dućan i pita me imamo li mi sušilo za robu (ja inače radim u butiku ženske odjeće?!)....kažem ja baki da nemamo mi to, a ona stala kukat kao prava baba narikača iz Zelova sela...da kako, da kud će sad, da joj je 'ćer kupla nikidan u mene dva lipa po 45 kuna.....Ja sva strljiva objašnjavam baki kako to nije bilo u mene, nema šanse, a ona meni da lažen čin zinen i ko me tute smistija vako naprlitanu i ošišanu ukrivo.....U tom stadiju već sam počela šizit lagano, jer ne volin da mi se neko meće u vrizuru....Da stvar bude gora, eto ti za par minuta i 'ćer za njon.....brate mili, kad ih spariš skupa možda bi se i sastavija jedan komplet zuba, i pošteno žensko,a ali uz ta dva vokabulara, da je još dva takva-bilo bi malo za sporazumit se s njima....Počela i 'ćer ubjeđivat moju mene da je stvarno to bilo u mene, i da bože dragi, priznan ako mi je nestalo....Onda je meni izletilo da će ona nestat s lica zemlje ako me ne ostavi na miru jutros najranije....Kako sam samo falila s tim. Toliko se derala, i toliko je iz nje svega izlazilo da ja mislim da mi još butiga smrdi na bili luk i nešto šta nisam uspila dešifrirat šta bi bilo.....
Ljudi moja....
I šta san tribala....popušit priču i reć da mi je nestalo...izbacit je odmah u startu....dopustit joj da se dere na mene i komentira mi frizuru tako stručna.....pa kad kažu da je mušterija uvik u pravu....Mo'š mislit!
ponedjeljak, 05.02.2007.
U zubara...
Došla sam u blagom potresu psihe,kao i uvijek kad ga moram sresti....mog omiljenog i omraženog u isti tren- gospodina zubara....
Nakon što smo se fino pozdravili i upitali jedno drugo za zdravlje, smitila se ja na onu horor stolicu i čekala da mi dođe slabo....Nisam trebala dugo čekat, jer mrak je nastupio jako brzo i sljedeće čega se sjećam je duboki muški glas koji me pita jesam li dobro....kako ja uvik volim čut duboki muški glas koji me pita jesam li dobro, malo mi je bilo lakše.....
Ja inače imam običaj u zubara malo se skljokat...ne baš ono skroz, ali izgubim dodir sa svijetom i poslije sam spremna na bušenje...zuba, naravno....
Počeo je......cijelo vrijeme mi pokušava nešto ispričat o svojoj kičmi,a nije ni svjestan da je u mojoj glavi trenutno on Mr.Savršeni i koji mi k..... sad o tome govori i razbija mi iluziju.....
Međutim, nisam znala kako mu dati do znanja da mi ide na živce pa sam počela malo kukat, onda se on ponovo skoncentrira na mene i ja sam nastavila sanjariti.....ima bit da sam se toliko zanijela, da sam zatvorila oči ,a on je bidan mislija da mi je opet slabo pa je sve ostavija i donija mi mokru krpu na čelo.....
Aj ća, gotovo, rasplinija se mr.Pitt u mojoj glavi....
Onda sam do kraja procesa bušenja (jebate, ne bi da je novi Sueski kanal bušija....)držala širom otvorene oči i buljila u njega, a cilo vrime mi se dolazilo smijat, jer sam ubrala da ima namazane trepavice....mislin ono......znam ja koja je godina i sve to,ali ipak....hellloooouuuu....
Držala sam ga za ozbiljnog i normalnog čovika koji ne naginje ni tamo ni vamo, kad ono....
Koja je poanta? ne zatvarajte oči pred turbometroseksualcima, pazite di vam dolazi slabo i pritom čuvajte torbice,jer nikad se ne zna-mogli biste ostat bez nove maskare.....o bušenju ne bi ovom prilikom, nije mi se svidilo,a znate i sami kako to ponekad zna biti ugodno....ne zuba,
naravno.....
nedjelja, 04.02.2007.
o ženama i prđenju
Danas se za obiteljskim ručkom mojoj ljubljenoj majčici omaknuo prdac....ustvari nije joj se omaknuo nego ga je otresla kako samo ona zna i još je nakon toga izjavila: "Booooogami, nije loše,a bogati Srđane od čega mi se ovako prdi?".....Inače, moja majčica se drži one kako triba prdit kad god i di god ti dođe jer je to jaaaako zdravo i kako je svaki prdac dan manje u likara.....
Moje prijateljice su sve manje više srušile tu barijeru i prdnu onako fino damski isprid svojih lošijih polovica.....
A ja sam valjda ženski okorjeli antiprd koji ima problem sa pozadinskim ozvučenjem....iliti kompleks od zvuka vlastite guzice?!Jebiga, imam problem i to big one! Ima momenata kad me doslovno drob zaboli od suzdržavanja, ali opet mi je nekako lakše da me zaboli drob nego moral.....Onaj realni dio mog mozga (da,da imam i to) mi govori kako sam stvarno debil i namjerno mi prave tajfune u crijevima testirajuči moj prag izdržljivosti, ali žilava sam ja.....
Zapravo, mislim da će mi najveći problem biti izvesti to po prvi put....greda mi je oće li bit Zvonimir ili Tihomir.....oće li srmdit- ne daj Bože, oće li moja guza samim tim izgubit svoju draž Lili MArlene i postati samo tvornica užasa......
Ma, ne znam ni sama......ali čini mi se da je vrijeme za promjene......panika mi je da mi se crijeva ne osvete za mučenje jednog dana.....do vraga i draž Lili Marlene, tko još mari za nju.....jel Da?
Pokušat ću se odvažit pa šta bude.......do prđenja, srdaćan pozdrav!
subota, 03.02.2007.
Što žene čini sretnima?
Kad bi svakoj ženi na ovom lunaparku od svijeta Bog dao izbor da sama izabere tri bića,stvari ili pojave koje će imati zauvijek šta bi to bilo?
Kad bi pravila anketu mogu samo zamislit šta bi sve čula.....počevši od nogu, nadusnica i pazuha bez dlaka, punog novčanika, turbo ludnica seksa, djece bez da boli porod, multipraktika koji bi radio sve po kući, wellnes centru na vlastitom tavanu i svašta nešto još....
Neke bi možda rekle da hoće muža koji će ispunjavat svaki njen hir, ili predivnu svekrvu modernih nadzora koja obožava npr. piercing....neke bi htjele mladog ljubavnika, let u svemir, sušilicu rublja, zdrav duh i tijelo....pudlicu sa J.Lo frizurom, ili život Victorije Beckham....
JA znam što želim....a znam i što ne želim.....
Ne želim silovanje mozga putem medija, ne želim čitanje crne kronike ni baljezganje o tzv. zvjezdama...ne želim probleme s probavom ni lažne prijatelje....ne želim bubuljice prije menge ni minus na tekućem....ne želim siromaštvo tijela ni duše, ni plač nesretne djece...ne želim jad i bijedu ovom svijetu kojeg smo toliko namučili svojom sebičnosti....
Ono što želim je čistu ljubav , pravog prijatelja i da je jednog dana kad me ne bude barem nekome budem topla uspomena zbog onoga što jesam...
petak, 02.02.2007.
Koliko je potreban mir?
Čini mi se da smo razmažena vrsta....općenito, kao mi ljudi....uvijek je nešto teško i komplicirano, uvijek je problem učinit korak naprijed, teško je podignut nogu jer je stepenica za nešto više taaaaako prokleto visoka....No, je li to baš tako?
Imam sreću spoznat kako žive bića srodna nama(dakle ljudi) u nekim drugim krajevima....to su ljudi koji žive u simbiozi s prirodom i ne poznaju sebičnost u materiji....ljudi koji posjeduju mudrost i iskustvo, koji imaju punu škrinju dobrih priča iz prve ruke i nemaju razloga sanjati jer san je ionako njihova java....
Zamislite....recimo pustinju....ili prašumu.....bilo koji kraj na zemlji koji vas fascinira svojim mirom i tišinom, ili bukom i divljinom-kako koga....
Zamislite buđenje na takvom mjestu, zalazak sunca, cvrkut ptica i šuštanje velikih paprati dok je miluje vjetar....Zamislite da možete pomirisat neko daleko jutro, gaziti zemljom plemena tajnovito iscrtanih ljudi....zamislite da znate jezike svijeta.....
Ja sam zamislila i osmijeh je na mom licu....u mašti je sve moguće,a mislim da je u stvarnosti još i više....ako čovjek vjeruje, ako to istinski želi...mir je lako naći-bilo u pustinji, bilo u prašumi, bilo u nama samima.....
Pa iako mir u duši odavno imam i to je moje najveće blago, vjerujem da ću i ja prošetati pustinjom, protrčati prašumom....i čuti onaj predivan zvuk paprati dok ih miluje vjetar....
(svim Leptirima i onima koji se tako osjećaju...)
četvrtak, 01.02.2007.
Ustajanje na neku nogu..
Znaš ono kad netko kaže kako se ustao na lijevu nogu? Razmišljala sam o tome i skužila koliko je to glupo opravdanje....i u teoriji i u svakom drugom pogledu.....Jer,čak i kad se probudiš padom s kreveta u nemirnom snu (što je kod mene bio slučaj:)) nije to opravdanje za sipanje negativne vibre tokom cijelog dana.....
Ušla sam jutros u dućan u kojem svakodnevno obavljam spizu, ono na brzinu, samo po kruh i mlijeko + eventualno zero mortadele...
Čekam ja tako na frižideru.....čekam i čekam....i kad je već prošlo 5-7 minuta počnem se ja pitat jel' me to možda snima skrivena kamera ili su ove gospođe stvarno lude i ne da im se radit ni pod razno.....
Na kraju nisam znala šta ću pa sam na glas zavapila: Ima li koga?", znate ono kao u autobusu :"Ima izaaaać..."....
Nakon par sekundi stigla je gospođa Terminator.....u jednoj ruci je držala na pola razbijenu šalicu kave (iz koje je pila?!), a u drugoj neku malu sjekiricu....Pravo vam budi rečeno malo mi se isto guza stisla u prvi mah....
I tako ona zagrmi: "Šta je mala? Šta me zivkaš koju p..... materinu? Al' ne moš' sač'kat da popijen zero kafe pa me eto?"....Prvo nisam bila sigurna smijem li uopće govorit išta, pa sam se onda pitala jesam li se uopće probudila jer ovo mora da je san,a onda sam joj rekla:"Ich bin von Berlin und ich nicht faschten was du bist saggen zu mich...." i isti tren zavarila od smijeha.....
I gospođa isto.....:)
Sretne li mene kad sam shvatila da me ipak neće onom sjekiricom....a onda sam skužila da se smije od muke zbog moje provokacije,a ne zato jer ima smisla za humor....Rekla mi je da iden doma mater zajebavat i da je ona u klimakteriju i da se digla na livu nogu jutros.....E tu sam se ja naljutila,baš mi je digla tlak.....
Jer, ka prvo, klimakterij je normalna pojava u životu svake žene koja ima sreće da ga doživi, a ka drugo neće se meni nitko vadit na teoriju o lijevoj i desnoj nozi jer to kod mene ne drži vodu....
Po tome bi čovik ujutro prvo triba promislit prije pišanja i umivanja:čekaj,čekaj, koja mi je ono desna,da ne daj Bože ne spustin na pod prvo livu...
Da ne duljin, rekla sam joj da ne maše ton sikiron ka nenormalna, da si kupi biljne pilule estrogena,i da sutra pazi kad se bude dizala iz postelje ili da otkine livu nogu...i još san joj rekla da ja nisan mala(i zahvalila se lipo na komlimentu:)), i neka mi više da po kila kruva i bokun mortadele jer san gladna za popizdit....
Gospođa je lipo okinila salam i sve mi spakirala i rekla da ću i ja doć u njene godine,a ja san joj uzvratila: Ako Bog da!
p.s. ka šta se vidi iz priloženog odjebala sam pravopis u ovom javljanju...biće da san se digla na livu nogu...
Najbolje je krenuti put srca.....
Svako putovanje nekud počinje, uvijek postoji baza koja te katapultira bilo tvojom voljom bilo prilikama....I uvijek se nekako čovjek nada, uvijek predpostavlja kojim će cestama voziti, kakve će boje biti nebo, imaju li i tamo večeri miris oprosta za sitne grijehe od prethodnog dana.....
Svi smo mi sanjari ....svi smo nečija djeca, i krenemo s tim korijenima i idejama kakav bi život trebao biti...
Iako mislim da je najbolje krenuti neopterećen,kao što to neki meni dragi ljudi rade....jednostavno izabrati put kojim te vodi srce...bez velikih pretpostavki, bez filozofije kako je ovde ili tamo život bolji ili lošiji-jer život je ipak ŽIVOT na svim krajevima svijeta....
Iskreno vjerujem da srce u svojoj biti ne griješi.....ako ti konstantno šapće istu ideju, ako ti vrišti u grudima da je vrijeme za put i neko drugo mjesto na kojem će kucati-onda treba spremit sav strah, i materiju koju posjeduješ i krenuti.....
Poznam živi primjer kako se živi sreća....:thumbup:
