Prilagodba na tijesnu kožu....
četvrtak, 16.04.2009.
Mojoj duši
Predraga moja.....dugujem ti ispriku jer sam te zapostavila...jer sam ti pretpostavila neku drugu sebe u nepostojećoj dimenziji...oprosti mi za varanje i pretvaranje kako mi nisi baš tako jako bitna za rast i razvoj,za postojanje.....Pokušala sam te pospremiti poput prošlosezonske garderobe u neki pretinac,okovala te,pravila se da ne čujem noću kuckanje po mojim mislima....kako si me samo dozivala.....
Predraga moja....vratila sam ti se....jer shvatih ,mila ,da bez tebe nisam ja,da ne mogu disati,ni vjerovati,ni praštati....Vratila sam ti se bolja nego ikad,jača nego ikad,odlučnije nego ikad.....i sad ćemo opet biti jedno....i nemaš više potrebe šaptati....pričaj opet onim našim jezikom,anđela i vilenjaka......
Mislim se kako se žena u jednom trenu izgubi u svoj toj ljubavi koju pruža drugima.....utopi se,nestane u silnim emocijama tuđe potrebe, u vlastitom vjerovanju kako tako i treba biti....
Davala sam se,dajem se i davat ću se naravno još.
Ali.....
Ovaj put dajem amen sebi i tebi,predraga moja,davat ću se i SEBI........
srijeda, 23.07.2008.
Sudar duša na blogu
Pisala bi nešto.....svašta bi pisala......toliko toga bi imala reći,ali koliko imam potrebu,toliko nekako i nemam....Ne,nisam u pms-u, sasvim sam ok, ali nekako čovjek ispadne iz kolotečine i navikneš se na "nepisanje"......Je li to dobro ?Naravno da nije......čak bih rekla da je to grozno,jer mogu se ja sad opravdavat na tisuće načina,ali ni jedan zapravo ne bi držao vodu...
Kad bi nekako redala svoje ljubavi i strasti koje me nose kroz život,pisanje bi sigurno bilo pri samom vrhu.........volim to slovo, tu sam nekako general nad svim svojim skrivenim emocijama, tu sam kao hrabra i nesalomiva, tu me ne diraju kiše ni hladni vjetrovi.....
Dok pišem miluju me anđeli, miriše bakina juha iz 80 i neke, lagana sam poput pera i ne postoje ožiljci.....sve je u magli od pustih pobjeda nad demonima neostvarenih snova.....mojih, tvojih, javnih i tajnih,snova uopće.....
Jave mi se često ljudi na mail, i pitaju kao gdje sam, što ne pišem......
Jesam li ja tek" slovo" u nečijem životu ?
Ljudi te dožive poput rečenica u trenucima ushita i životne radosti....ili totalnog poraza pred sobom i drugima......postaneš emocija koja je nekome dala krila, puhnula mu u leđa da ne posustane,ili mu jednostavno u trenutku samom riječi postala ogledalom vlastite duše pa je čovjek primoran zapitati se :tko sam?
Jedni smo drugima PUTOKAZ......i ponos i sram......odraz ispred i iza ogledala, ptica rugalica, amen na kraju molitve.....
Postanemo riječima ispovjednik i pokora, postanemo sve ono što smo oduvijek zapravo htjeli biti.......ali nikad hrabri za reći na glas.....
Postanemo važni jedni drugima......je li to loše? Naravno da nije.......
Svaki onaj tren kad čitajući neki post mojim tijelom prostruje ježurci, kad mi oko zasuzi, ili se od srca nasmijem da dijete skoro probudim-stane svemir na jedan tren, susretnu se duše na nekoj istoj frekvenciji.....jer je tako moralo biti......jer je baš tako najbolje.....
I zato je teško ovoliko izbivati iz ovog našeg lijepog svijeta....jer je predivan i neiskvaren.....jer me uvijek, baš uvijek dok ovdje pišem miluju anđeli.....
srijeda, 23.04.2008.
Moja pobjeda
Večeras sam prosula svoj život pred sebe.....možda onako po prvi put realno, bez skrivanja, bez uljepšavanja.....sve ono što jesam i nisam....sve ono što bijah, i sve ono što željeh postati.....
Večeras sam sama sebi odlučila ispričati se za sve ono uskraćeno iz kojekakvih moralnih floskula.....za sve one neopjevane pjesme, za preskočene plesnjake, za sve suze koje sam trošila na neke ljude bez lica,bez duše,bez razloga.....
Ono kad sam najviše razbijala koljena, kad sam mislila da su svi drugi u krivu,a ja u pravu.....ono kad sam mislila da mi je majka neprijatelj,a a sestra dežurno smetalo....onda sam bila najbolje JA!
I ništa je ta bol danas.....ne bole više modrice, tek poneki ožiljak krasi sad već umorne noge od koračanja po trnju nekih tuđih korova....
Danas sam pametnija.....sad gledam u majku kao u ikonu sveca....a za sestru se molim i više nego za sebe samu...sad vidim kroz razne tame putem osvijetljene,sad se ne bojim vikati i zaigrati se ,a da usput ne moram nužno razbiti koljena...ili srce,šta bilo....
I ponosna sam na sebe.......jebeno ponosna........
Moram se ovako brutalno izrazit jer je naš jezik siromašan za ovu silinu u meni....
Jer kad žena poput mene,nakon svih potopa iz kojih je isplivala, nakon operacija, trauma, tumora, liječenja, suza u mraku moje sobe dok svi spavaju i svi vjeruju kako sam super, uspije sebe gledati u ogledalu sa nimalo lažnim širokim osmijehom, dok joj dijete zaspalo nježno diše ni metar daleko......a što je to ako nije razlog za biti ponosan na sebe.....
Jer sam bez repova za sobom, bez da sam dužna za ijedno OPROSTI ili VOLIM TE......bez lažnog morala, možda tek s pokojim ožiljkom na koljenu, ili srcu.....gdje bilo......
subota, 23.02.2008.
Vjerujem da sam za ovo rođena
Dragi moji prijatelji......ne, nisam nestala sa lica ove naše predivne planete, samo sam zaronjena u neki moj poseban ocean, u ovo more ljubavi, i učim lagano plivati, malenim zamasima ruku i velikim zamasima srca......
U ovom hladnom proteklom prosincu rodila sam svoje predrago.....moja ljubav konačno ima oblik koji mogu obgrliti rukama, utisnuti poljupcem,šaputati mu na jastuku...Mogu ga konačno zaštiti dekicom dok vani prijete vjetrovi, mogu ga slušati kako diše i veseliti se svakom njegovom osmjehu....mogu reći da sam majka....
Do sada sam uvijek mogla nekako emociju opisati riječima, makar bojama , tonalitetom, već nekako, ali ovu ne mogu.....jer sam toliko puna ljubavi, toliko sam sretna, da se jednostavno ne usudim priljepiti neku svjetovnu riječ za ovaj osjećaj..bojim se da ga ne bi bila vrijedna....
Eto dragi moji, samo da znate da sam živa, i jako sretna.....pa me stoga nema neko vrijeme, ali vratit ću se ja već.....samo neka moja beba stekne navike spavanja, pa ja kao mama budem imala vremena malo s vama sanjati.......
Volim vas!
utorak, 16.10.2007.
Kad malo bolje promislim, nisam ja baš tip deračice, revolucionara i nemam taj potreban nemar za zadiranje u ustrojstvo države ili geoplitičkog uređenja svijeta, tako da se javno predomišljam i ipak ostajem vjerna sebi.....i vama....
Ovo kratkotrajno sjedenje koje mi je dopušteno, iskoristit ću danas za proslavu trenutka......evo baš ovog kojeg nitko neće zabilježiti fotoaparatom, ali je čudesan....
Jeste li se ponekad zapitali kako bi bilo da imate nešto poput blica fotoaparata u pogledu i da tu i tamo kad osjetite potrebu samo škljocnete i znate da ćete se tom trenutku opet po sto puta moći vratiti?
To je moja želja.....netko bi htio letjeti...ja bi samo škljocala.....napravila bi spomenar duše, baš poput ovog verbalnog....
Ljudi moji, brojim sitno......očekujem svakim danom da moje dijete odluči ukrstiti pogled s mojim....zamišljam, fantaziram, strepim, radujem se...
Moje su molitve obojane nekim dosad neviđenim bojama, tako proste, tako jednostavne, iskrene.....
Ne mogu vjerovat da je Božić u dolasku, da je zima već dobro okupala prirodu svojom bjelinom,da ću uskoro nekom biću postati majkom....
Ovo je vrijeme čuda.....vrijeme vladavine anđela i vilenjaka......ali i moje vrijeme........škljoc!
petak, 12.10.2007.
Silovanje medijskog prostora
Osjećam se ovaj put zaista pozvanom komentirati sve i svašta......na prisilnom sam odmoru već tjednima, čuvam svoje nerođeno i odmaram....uživam u slobodnom vremenu.Pročitala sam toliko toga s čim sam bila u zaostatku, odlučila pogledati nešto novoga na tv-u, kad ono! Šok i nevjerica.......Imam prijedlog, neka svima, znači svim hrvatima na osobnoj karti ubuduće stave i natpis IDIOT. Jer, ionako nas kao takve tretiraju.
Kako sam po prirodi apolitična, ne volim ni lijevo ni desno, uglavnom pičim pravo, tu i tamo se osvrnem unazad, nisam baš uvijek na Ti s predizbornim kampanjama,ali ovaj put....ah,avaj, rekao bi jedan pjesnik, ne mogu a da ne kažem riječ ili dvije........Smiješno mi je što je naš Sabor zadnjeg dana svog zasjedanja našao zgodnim raspravljati o rodiljnim naknadama. Dobro, ja ću se praviti neobrazovanom i priglupom budućom hrvatskom majkom i shvatiti to kao promicanje nataliteta i naravno oni su to napravili samo zato što o nama brinu.....(ha ha ha). Naknade o kojima govore odnose se na nekih 5000 rodilja u našoj zemlji. Ja sam trenutno na bolovanju i naša voljena i ponosita država mi plača bolovanje u iznosu od 831,50kn.
Još par dana i otvaram porodiljni,a onda moja primanja skaču na 1663,00kn.....O da, ja spadam u onih ostalih 27000 hrvatica koje nemaju plaću preko 4500kn..Lucky me!!!
Tako da mi možete vjerovati kad kažem kako već razmišljam o sljedećoj trudnoći s oduševljenjem i ushićenjem gospođe Kosor, kojoj bi željela (njoj i njoj sličnima) da samo jednom u svom životu budu prisiljeni preživjeti mjesec sa 831,50 kuna....ili možda 1663,00, pa će imat i za uloške u tom periodu......
Danas toliko, o sljedećim silovanjima u idućim danima, jer ja sam odlučila da više šutit ne mogu......kad može Vlatka Pokos grakati o svemu,a ponajviše njemu, tko meni brani, jel da da da ?
utorak, 11.09.2007.
Nisam baš imala neki cilj, osim možda slovima i mislima pretočenim u javnu novelu izazvati razumijevanja same sebe i svih vas koje vjerovatno namjerno tražim kao suputnike, kao one koje ću u pojedinim momentima povući za rukav i zatražiti pomoć.....u obliku lijepe riječi, ili tek podrške i potvrde da kao čovjek vrijedim nešto više nego jučer....
Nije me bilo neko vrijeme, opet........
Imala sam toliko prebukirane dane, i misli, i želje da nisam htjela redati slova reda radi jer Vi to ne zaslužujete......Htjela ja to priznati ili ne, dragi moji virtualni prijatelji, zbog Vas sam bolji čovjek, razmišljam o Vama kao o osobama vrijednim poštovanja, jer imate vremena i želje zaviriti u ovaj moj svijet tu i tamo, ne pitate i ne osuđujete , jednostavno ste tu i na tome sam beskrajno zahvalna.....
Jer koliko god po oluji tražimo zaklone jedni u drugima, ova moja bonaca koju trenutno proživljavam itekako je vrijedna podjele sa Vama.....šaljem Vam hrpu lijepih emocija, neka ste blagoslovljeni dragi moji......
utorak, 21.08.2007.
Nije me bilo dugo vremena......nije mi se dalo pisati.......dajem si za pravo tu i tamo nestati, ljubomorno čuvati svoje misli zaključane u sebi, a zapravo iz straha da se ova dobra energija ne prospe po svijetu uzalud,a mene i dijete ne zakine za iti jedan vrijedan i dobar trenutak.....
Zaokupljena sam nekim neobičnim mislima ovoga ljeta, život mi ima dimenziju čudne boje koju tek razaznajem i spoznajem, sunce me grije svom snagom i tješi onda kad se sledim od straha pred nepoznatim.....
Čvrsto sam ščućurena u zagrljaju Boga, hranim se molitvom i nastojim blagosloviti oprostom sve što oprost treba.
Malo me smeta komod ljudi.......svi su,kao pametni i znaju šta je dobro za mene, daju si za pravo dirati i gladiti moj trbuh, raspravljati o tome kako je pametno rađati i gdje, što trebam jesti, na kojoj strani spavati...a zapravo me takva mišljenja uopće ne zanimaju......
Jednostavno, želim se opustiti i uživati u ovom trenutku....zahvalna sam na blagoslovu koji me snašao, i nemam potrebu nikome objašnjavati zašto se smješim tu i tamo- naizgled sama...možda je baš u tom trenutku ova sreća u meni kiknula nogicom, i nad moj život u tom trenu prosule su se zvijezde......ja sam sretna, presretna...........
subota, 21.07.2007.
Diva grabovčeva....ili tako nešto......
Priča mi Zara nekidan o nekoj pjesmi, ne bi je sad baš imenovala,jer mi se o autoru ne raspravlja iako mi neki njegovi tekstovi za razliku od stavova itekako griju dušu.....
U biti, pričala mi je kako je doživila stih iz pjesme, tamo dole daleko gdje je....danima mi te rečenice odzvanjaju u glavi i tjeraju me da se pitam:što je to u našim ženama, kako nazvati taj ponos, snagu, prkos što nam i u najvećem mraku svijetli u očima?
Jer pjesma jest o našim ženama......o jednom, mitu, istinu, čvrstoj stjeni postojanoj u svakoj od nas.
Malo sam promatrala žene koje me okružuju ovih dana, malo drugačijom perspektivom.....i onda sam prizvala dijelić prošlosti svake od nje, upakirala je u njenu sadašnjost i pokušala je zamisliti sutra.....fasciniralo me.....
Sve su to živi spomenici na manje, ili veće bitke......sve to su ratnice koje su svoje bitke dobivale na lakši ili onaj teži način,ali su dobivale, jer svaka od njih ima snage za osmijeh...za pogled pun topline prema nekome do koga drže kao do Boga samoga.....sve tu su uzori, idoli nekim drugim mladim dušama koje će se tek zvati ženama jednog dana......
Neke su izgubile u ratu najmilije, neke su otišle trbuhom za kruhom, neke imale hrabrosti nahraniti svoju radoznalost....neke su predivne supruge muškarcima koji to ni najmanje ne zaslužuju, neke su preboljele teške bolesti, neke su predivne majke, prijateljice, susjede, savjetnice.....
Ima onih koje nikad nisu gubile nadu i čija me vjera u Boga toliko oduševljava da se zasramim i najmanje svoje osobne slabosti tu i tamo.....ima ih koje se ne boje već ustraju bez obzira što im vjetar šiba pravo u lice-ako je to onaj smjer za koji su sigurne da žele ići.....ma što ljudski zakoni pričali o tome.....
Najviše od svega cijenim one koje vjeruju sebi.....onoj autentičnoj ženi u nama, čiji instinkt malo kad pogriješi.....jer onaj gen naših predaka, onih žena koje su palile vatru da osvijete i tijelo i dušu, da tijelo i dušu zagriju u hladnim noćima dok su muškarci ginuli za svašta i ništa, to je gen za preživljavanje.....to je ono što ja držim s koljena na koljeno.......znati upaliti svijetlo kad je najtamnije, kad puše sa četiri strane ako treba.....imati hrabrosti stati ponosno, prekrižiti se i imati snage kleknuti u molitvi kad napravimo sve što smo mogle,a istovremeno gledati ponosno u nebo ili u ono što nebom već držimo u svojim dušama.......
Ako to nije diva grabovčeva, ne znam što je.......
ponedjeljak, 09.07.2007.
Srpanj je u punom zamahu....oko mene sve miriše na ljubav pomiješanu s losionom za sunčanje.....cvrčci pjevaju himnu života, cvijeće se umorno savija pod uzavrelim zrakama sunca.....a ja sretna i presretna......zato jer živim baš sada,u ovom trenutku.....zato jer se smijem punim plućima, zato jer me netko čeka, voli i želi.....zato jer postojim pred sobom kao čovjek, pred vama kao apstrakcija čovjeka.......
Vruće je, je....šta se može.....i zrak puni nosnice nekim nesnosnim vručim zrakom, komarci zuje, oči lagano peku,a ja sretna , presretna...... zato jer prihvaćam sve i svakoga, zato jer vjeujem u sitna i ogromna čuda, zato jer čujem otkucaj srca moje ljubavi dok spava, sanjam lijepe snove i čitam bajke prije spavanja.......
Znojimo se, mišići se na trenutke zgrče od umora i tlaka u zraku,ali to su neke ljetne blagodati.....a ja sretna, presretna u ovom slatkom čekanju, nadmoćna nad svime što je trulo i nevaljalo na ovom svijetu,
plešem i pjevam da me i anđeli čuju o tome kako je život predivan......
