|
|
|
|
|
23.01.2007., utorak
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Nisam pisala malo duže vrijeme jer sam bila zabrinuta. Jel ta moja zabrinutost imala temelja, ne znam. Možda jest, ali možda i nije. Međutim, u trenutku kada me okupirala u najvećoj mjeri, uopće nisam razmišljala kako bi bilo bolje da nisam zabrinuta. Međutim, kako sam u jednoj knjizi pročitala, istraživanja pokazuju da više od 13 milijuna odraslih Amerikanaca pati od kroničnog stanja zabrinutosti. Baš me zanima koliko ih je onda u cijelom svijetu?Izgleda da postoji jedna epidemija koja mi se čini opasnija od one famozne ptičje gripe. Na žalost, ona tvrdnja da postaješ pametniji s godinama baš i ne idu u prilog zabrinutosti. Čini mi se da čovjek s godinama postaje sve zabrinutiji. A najgore je kad se brinemo, pa se onda brinemo što smo zabrinuti, a potom se brinemo zbog zabrinutosti potaknute brigom. Kao glupi psić koji lovi vlastiti rep. Moj problem je što se teško otvaram kad sam zabrinuta. Onda najčešće bježim u sebe. I zato sam sad odlučila to reći cijelom ovom blog svijetu. Ljudi, ja sam zabrinuta. Nije bitno zbog čega, jer kad mi jedno prođe, vjerojatno ću jako brzo naći nešto drugo. Al definitivno sam skužila da patim od kronične zabrinutosti. I trebam predah. I zato se nemojte čuditi kad budete počeli na ovim stranicama čitati izljeve bijesa i slično. Samo ću se malo riješavati stresa. Početak je godine, možda uvedem da mi ovaj blog bude meditacija. Da se bar ovdje riješim zabrinutosti. Kolektivna anti-zabrinutost-blog terapija. Ako ništa drugo, utjehu mi pruža spoznaja da nisam sama: uz mene je barem trinaest milijuna zabrinutih Amerikanaca. I tko zna još koliko ostalih.... i možda koji bloger. ;) When everything is going wrong And things are just a little strange its been so long now You've forgotten how to smile. And overhead the skies are clear But it still seems to rain on you, And your only friends all have Better things to do. When you're down and lost And you need a helping hand When you're down and lost Along the way, Oh, just tell yourself I, I'll be OK Now things are only getting worse And you need someone to take the blame When your lover's gone There's no-one to share the blame You're sleeping with the TV on And you're lying in an empty bed All the alcohol in the world Would never help me to forget When you're down and lost And you need a helping hand When you're down and lost Along the way, Just try a little harder Try your best to make it Through the day, Oh just tell yourself I, I'll be OK |
Moj forum frend Ribac (kojeg hitno moram dodati među linkove jer je baš zabavan) me zadužio da se i ja bavim tim nekim meme il što već. Uglavnom, to je kao neka lančana reakcija kad svi pišu nekih 5 stvari o sebi koje puno ljudi ne zna baš (vjerojatno bi trebale biti neke sramotne ili mračne tajne :) ) i onda ti odabereš slijedećih 5 ljudi koji bi isto to napisali.S obzirom da sam ovih dana u nekim brigama, ovo mi je dobro došlo da me malo oraspoloži. Idem redom, od djetinjstva: 1. Kad sam imala 6 godina, bila s mamom u nekim toplicama gdje se u mene zaljubio neki dječak koji je tamo bio s bakom. Meni je to išlo na živce, al smo se on i ja ipak družili. Moja mama se skompala s tom bakom i njegovim roditeljima pa im dala i broj telefona. Onda je poslije taj mali mene nazvao, a ja sam mu spustila slušalicu. Minutu poslije je zvao njegov tata i pitao me, a zašto sam ja spustila slušalicu? A ja sam bez ustezanja odgovorila: "Nisam ja spustila, to se samo prekinulo." 2. Moja baka, koja je već bila poprilično stara bila kod nas i zamolila me da joj odem kupiti novine. Ja sam imala 7 godina. I ja sam rekla da neću. Onda me ona molila jer je kao boli noga. Ja opet nisam htjela. Onda je ona otišla sama. Ja sam je gledala kroz prozor i kad se vratila rekla sam joj: "Šta lažeš da te boli noga, gledala sam te i uopće ne šepaš." 3. Jednom sam bila sama doma i gledala sam mislim "igre bez granica". I u žaru navijanja skakala sam po fotelji (za koju me stariji brat milijun puta upozoravao da ne skačem) i ona je pukla. U biti puklo je nešto ispod jastuka, pa je propala. Onda sam ja tu fotelju namjestila da izgleda kao da nije pokidana i zamijenila sa cijelom foteljom na kojoj inače moj brat sjedi. I kad je moj brat dođao kući, sjeo je na "svoju" fotelju i propao. A ja sam zaprepašteno rekla: "Hiiiii! Pa šta si to napravio????" I nisam mu nikad priznala. :) 4. Jednom mi je došla u posjetu prijateljica koju nisam baš voljela jer je jedno vrijeme bila bezobrazna prema meni. I onda mi je rekla do koliko sati smije ostati, a ja sam skrivečki pomakla sat unaprijed da bi ona što prije otišla kući. 5. Imala sam, nazovi spoj, s jednim dečkom koji je tada radio sa mnom, al zapravo mi se nije sviđao. Ja sam pristala izaći na piće s njim, ali nisam mislila ništa više. Onda je on počeo pričati o nekom posebnom mjestu na koje će me voditi i kako će biti posebno, pa ja skužih da je on to sve malo drugačije shvatio. Rekla sam mu da ode malo u disco i pričeka me jer ja moram samo sekundu otići nešto javiti prijateljici. I nisam se vratila 4 sata. Nije me više pokušao odvesti na posebno mjesto. :) To su bili moji. Ništ posebno strašno. Vjerojatno sam ih imala i više, al se uopće ne mogu sjetiti. Ja dalje zadužujem Khana, Glupognicknamea, Anspik, Blackaddera (da opet baci pogled na blog  ) ... i ne znam više... dost!Edit: zaboravih jednu jako bitnu stvar, što je u svakom slučaju trebala ići među gornja priznanja, pa eto dodajem. 6. Ja sam manijak snimanja. I presnimavanja. Moj dragi kaže da sam ovisnik o snimanju. Stalno snimam nešto s tv-a. Ako ne mogu gledati, ja snimam. Po mogućnosti snimam neku bolju seriju, tipa M.A.S.H., a to ide u nedogled dugo i još svaki dan. Pa onda ako nisam sigurna da bih nešto ostavila, prvo snimim na kazetu, pa ako je dobro onda presnimavam na dvd. Svaki dan nešto ili snimam ili presnimavam. I obvezatno snimam sve bolje crtiće. Mom sinu... naravno.  |
Polako raste, nečujnoTeško se otkriva Jer se ne vidi Zato ni vrata ne možeš pronaći Ali ga možeš osjetiti Jer tu je i ne da ti da prođeš A osjetiš ga da te dijeli od nečega što si prije poznavao. I netko tko se s tobom borio rame uz rame, ostaje s druge strane. A nije bilo ničega što bi podiglo zid. Taj zid izraste sam od sebe, onda kad se ne nadaš, onda kad ne vidiš… samo jednog dana osjetiš da ne razumiješ više sebe… ne razumiješ više drugu stranu. Onda se pokušaš sjetiti vremena kad ste bili nerazdvojni i pokušaš shvatiti što ga je navelo da promijeni stranu, pokušaš otkriti zašto su se putevi razišli… zašto je izrastao zid… Nitko nije savršeno dobar, ni nepopravljivo loš. A zid… ...ipak ima neku pukotinu. Naokolo zidine, Besmisleni zaštitni bedem protiv neprijatelja Koji je bio, međutim, Uvijek već tu, Uvijek već unutra. Dođite, Vi opsjednuti strahom, Dođite izvana. Svojom ćemo tugom i suzama Isprati žbuku između kamenja. Kroz uske pukotine Smiješkom ćemo progurati Svoje nade. |
Ovo što te obuzima u trenucima tuge, jednostavno nisi ti. Ti si mnogo više.Ponekad pročitate ili vidite nešto što niste željeli vidjeti. Niti čuti. Od mnogih stvari bježimo u životu… tako i ja. Kad bih se zapitala što je to točno, shvatim da zapravo ne volim vidjeti da je netko nesretan. To je nešto od čega bježim. Najviše bih voljela da su svi ljudi sretni. Ma možda zvuči pomalo glupo, ali to je zato što se i sama teško nosim s problemima. Zapravo, ne nosim se. Probleme pokušavam zaboraviti. Pokušavam zaboraviti tugu, zaboraviti nesreću, nadajući se da će me možda tako i zaobići. Nedavno sam izgubila meni najbliskiju osobu u mom dosadašnjem životu, što je ostavilo nepopravljivu prazninu. Iako su mnogi otišli, iz razloga koji nikada nećemo shvatiti, mi smo još uvijek ovdje. Postoji neki razlog zašto je nestao neki tako izniman čovjek, a ostali baš mi. I uvijek pokušavam pronaći nešto pozitivno, nešto lijepo, ne prepuštati se nekoj letargiji i samosažaljenju. Pogledati okolo i vidjeti neka mala čuda svakodnevice. Jer ako postoje stvari koje ne možemo popraviti, niti vratiti vrijeme, kod toga ne postoje pitanja… ne postoje odgovori… prihvatiš tako i ideš dalje. Jer još uvijek postoji puno toga u čemu se možeš boriti i možeš pobijediti. Ako je netko kadar vidjeti ono što je lijepo, to je stoga što ljepotu nosi u sebi; svijet je, naime, zrcalo što svakome vraća odraz njegova vlastita lika. Milijuni ljudi su do sada odustali. Ne ljute se, ne plaču, više uopće ništa ne rade; samo čekaju da vrijeme prođe. Nemoćni su bilo što osjećati. A ti si, ipak, tužan. To je znak da ti je duša još uvijek živa… Winter. When the day is over There's a heart a little colder; Someone said goodbye, But you don't know why. Always looking for a meaning, All the time you keep believing, But I don't know why You won't say goodbye. Is there a reason Why a broken dream can never fly? Is there a reason You believe and then you close your eyes? Give me a reason Why you hide away so much inside. If there's a reason, I don't know why. Is there a reason Why a broken heart begins to cry? Is there a reason You were lost although you don't know why? Give me a reason Why you never want to say goodbye. If there's a reason I don't know why. I don't know why... |
Najbolji način pranja suđa uvijek je bio razbiti pola. A najbolji način traženja posla je tražiti posao za koji niste kvalificirani ni mrvicu. Nećete biti razočarani kad vas odbiju. Moći ćete mrtvi hladni reći: "A što onda, ionako nisam imao pojma o tome."Ja sam u fazi traženja posla. Zapravo, sve od te faze što sam učinila je da sam pregledala što se nudi. I od dosta dobrog broja meni puno stručnijih poslova, mene najviše privlači onaj za koji nemam stručnosti. Bar ne one fakultetske. Pogrešan fax totalno. Moj prirodne znanosti, oni traže umjetničku akademiju. I sad se vi pitate, a kako meni uopće pada na pamet i pomišljati na takav posao? Pa zato jer se kužim u taj posao. Nisam se školovala za njega, ali ga znam. I bila bih idealna za njega. Istina je da jesam imala nekog iskustva s tim, puno interesa i poprilično kreativnosti. To traže. Sad mi jedino ostaje da ja njih lijepo uvjerim da iako nemam pojma što se na potrebnom faxu uči, iako nemam točno pojma ni što oni traže, nitko neće biti bolji od mene. Aha, još moram napomenuti da živim u stranoj državi čiji jezik baš ne govorim dobro. Idealno, ha? Al kako je taj ljudski mozak zabavna stvarčica, to je nevjerojatno. Ko da živi nekoliko civilizacija u njemu i sad su one zaratile. Ona napredna, razumna civilizacija i ona neka, tek u razvoju koja se raduje šarenim balonima. Al ovi s balonima su ko ludi ovih dana. Misle da će baloni ipak pobijediti. Iako ovi drugi imaju strijelice. One koje te puknu u balon i onda bubneš u stvarni svijet. Ja sam još uvijek među balonima. I drži me neka luda nada da možda budu ludi i ti koji su dali oglas za taj posao… i možda ipak dobijem posao iz snova. Bog još nije vidio ni jedan auto na peronu metroa. No tko zna? Možda ni to neće izostati… "Idući put kad budem došao", reče u sebi Bog, "bit će sigurno natpisa Metro-Auto-Vagon." Sa zrncem ludosti, što su ga dodali mozgu koji sam im jednom stavio u glavu, ljudi su kadri i to pronaći. |
Dogodi se da Ratniku, usred iscrpljujuće, beskonačne bitke, sine spasonosna ideja i potom za tili čas izbori pobjedu.Tada pomisli: "Zašto sam se toliko dugo mučio, kad sam tu bitku mogao riješiti s pola snage?" Iza mene su dvije teške godine. Vjerojatno nisu ni približno toliko teške koliko su mi se činile, ali meni su bile teške jer su bile moje. Nešto sam izgubila, nešto dobila… istina je da ono što sam izgubila zaslužno je za mene ovakvu kakva jesam i ostavilo je najveću prazninu koju više ništa nikada neće moći ispuniti… bar ne na taj način. S druge strane, dobila sam snagu za koju nisam znala pa sam se nakon svega osjećala kao Superman. Sebi barem. Jer mislila sam da neke stvari neću moći prebroditi… a ipak jesam. I uz veliki broj tih nekih malih, nezamijećenih pobjeda, ipak sam sama sebi poput Supermana. Ne vidim kroz zid, ali vidim u budućnost. Neku zamišljenu, al kog je briga. Bitno je da me nosi i omogućava mi da letim. Tako sam se i vratila ovamo. Superman returns. :) S druge strane, uspjela sam dovršiti nešto što sam vukla previše dugo. Uz vrijeme stižu i promjene. Nekad ne znam što nose… ne znam ni što ću pisati dalje na blogu. Možda isto… a možda i drugačije. A možda sam i sama sebi trenutačno nepoznanica. Počinjem ponovo. Ne znam kako. Kao Batman. Iako sam navela te usporedbe… daleko sam ja od super heroja. Al kad razmislite, najbitnije je da budete super heroji sami sebi. Ako uspijete spasiti sebe, sigurno ćete moći i nekog drugog. Istina je da svaki problem, kad ga riješimo, izgleda vrlo jednostavan. Velika pobjeda, koja se danas čini laganom, rezultat je niza malih pobjeda, koje su prošle nezamijećene. Ratnik će shvatiti što se doista zbilo i mirno usnuti. Ne grize se što mu je toliko trebalo do cilja, već se raduje što je napokon stigao. |
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Zvuk tišine... jedini koji imate kad ostanete sami sa osobom duboko u vama... možda onda pronađete odgovore koje niste znali naći jer ste bili izgubljeni među ljudima... Ovaj blog posvećen je takvim trenucima, kada ste daleko od svih... s tišinom oko vas... možda i vama tada padne na pamet neka ludost kao i meni: Želim osvojiti svijet. A onda ću vidjeti što dalje. 
Secrets of life
"Ako nije moguće nekoga potpuno imati, najbolje ga je tada potpuno izgubiti." "Biti pametan znači razlikovati istine koje treba reći od onih koje treba prešutjeti." "Umanjimo li svoje Ja, tada može rasti nešto važnije." "... i živi tako da se ne postidiš ni jedne svoje uspomene." "Svatko vidi kako izgledaš, ali ih malo zna ono što jesi." "Nikad nismo toliko sretni, ni toliko nesretni kao što mislimo." "Da su gnjevni pogledi strijelice, svi bi ljudi bili ubojice." "Vjera je sposobnost da se podnese vlastita sumnja." "Razmišljati znači duboko se čuditi." "Kad svi ljudi jednako misle, znači da nitko puno ne razmišlja." "Istina je - zabrinutost ubija ljubav." "Budite realni. Očekujte čuda." "Strah je samo drugo ime za nesposobnost da ovladamo nastajanjem misli." "Imamo jako malo mašte za bol koju nanosimo drugima." "Snovi nikada ne umiru. Umiru samo sanjari." "Imagination is more important than knowledge." |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
