|
|
|
|
|
27.10.2004., srijeda
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
He sits, watches the fire, Cigarette in handShe lies crying on her bed, The other side of town The evil villian called pride assists them in their distance Good things gone bad Taking his feet, He makes his way to the window As she stares at the phone with anticipation From the window he watches as the snow continues to fall And the phone screams its silence in her ears A smile crosses his face as he thinks of summer breezes And the childish giggles escaping from the small frame of his love Stealing a glance at his photograph she can not suppress her smile His eyes always danced with their boyish mischief Oh what a thief of her heart Turning he walks across the carpeted room Pausing at the phone, Hand extends, Fingers touching cool plastic Mind races, Heart beats faster, I'm sorry he whispers to himself Then he turns away Reaching up, Small hands turn out the light above the bed Pulling the covers to her chin, She begins to cry again What becomes of the broken hearts? In the lonely room. |
Pravo je znanje kad shvatimo da je sve u nama. Jer sve što primamo od vanjskog svijeta tek je prepričana priča. Osluškujmo sebe i pričajmo priču...Ne kužim ja današnje odrasle ( a ja sam kao dijete? ), zašto ne daju djeci da maštaju bez opterećenja? Moja mama je čuvala curicu od susjeda koja je išla u 1. osnovne. I kako današnja djeca znaju sve uz tv i sony play station, tako je i ona. I primjetila sam da je mala patila od nedostatka mašte. Al ozbiljno. Uopće nije znala maštati i stvarati sebi priču koja bi je zabavila. Još od djetinjstva čuvala sam na jednim vratima, već 20 godina poster filma "Mačka iz svemira". Iako već većinu vremena ne živim kod roditelja, oni su taj poster ostavili. Klinka iz 1. osnovne je sa zanimanjem proučavala poster jer sam igrom slučaja nekad imala identičnog mačka kao taj na posteru, a fotografije su bile svuda okolo. Primjetivši sličnost, pitala me kako je to moguće? Kao da sam jedva čekala to pitanje... priča je potekla iz mene kao planinski potok kad pljušte kiše 5 dana. Ubrzo sam joj objasnila da je to isti mačak i da je to mačak iz svemira koji je bio kod mene. A kad je došao, poklonio mi je taj poster, a onda sam ga i slikala pa imam i fotografije. I onda je boravio kod mene 7 godina, pa se morao vratiti na svoj planet. I da dolazi samo po noći, da se vidi neka svjetlost i to je bio on. Slušala me pozorno, iako poprlično sumnjičavo. Nije bila sigurna jel priča istinita, al meni je bilo dovoljno i to što nije bila sigurna ni da nije. S oprezom je pitala moju mamu jel to istina, a moja totalno nemaštovita mama je rekla da je to bajka (izraz gnušanja s moje strane) i još upozoravajući mene kako mala može pričati svojima da ju trujemo lažima. Naravno da se nisam omela i rekla sam da to odrasli ne mogu vidjeti, jer mačak dolazi samo djeci, jer ga odrasli uvijek tjeraju misleći da je obična mačka. Zanimljivo da ona na mene s punih 28 tada, nije gledala kao na odraslu osobu. Pitam se samo zašto, nakon ispričane priče. Moja mama ju je i dalje uvjeravala kako ja izmišljam, a ja sam i dalje tvrdila kako je priča istinita. Curica nije znala što je istina, al joj je barem ostalo ponekad ipak malo uživati u svojoj mašti ... Slijedeći put kad me srela rekla mi je: "Znaš, vidjela sam ja onog mačka, izgleda da je sletio." :) There was a game we used to play We would hit the town on friday night And stay in bed until sunday We used to be so free We were living for the love we had and Living not for reality |
Vrlo je teško biti dovoljno prostodušan da bi bio dobar."Amelie", tako dobra da graniči s bajkom. Ne znam ja to... biti tako dobra. Većina ljudi ne zna. A biti dobar je vrlo jednostavno, iako ne uvijek lako. Kažu treba postupati prema drugima onako kako želimo da drugi postupaju prema nama. Ma jooooj, ne ide to tako. Onda se mi lijepo zamaramo time a kako mi to želimo da se drugi ponašaju prema nama? Tu je zamka. Danas više nitko nije jednostavan i uvijek pokuša proniknuti u druge osobe, smisliti što oni žele, kako to žele, kada to žele i o tome što će se dogoditi ako im damo što žele. Onda se upustimo u mozganje imamo li to što drugi žele, pa ako smislimo da imamo, onda mozgamo jel bi drugi uzeli što im nudimo... komplicirano. Na kraju vam druga osoba daje nešto samo zato što time dobija ona ono što želi. Treba ponekad razmisliti i ne prolaziti tu cijelu zavrzlamu, jer često se dogodi da druga osoba od vas ne želi što joj pružate. Ili još bolje rečeno, što joj pokušavate nametnuti da ona želi. I što onda? Biti isključivo sebičan? Ili možda treba ipak proći dovoljno vremena da bi razvili onu neku nevinost u sebi kad si dobar bez da želiš nešto za sebe. Zato je "Amelie" bajka, ista kao i one bajke koje smo slušali ko klinci i maštali o njima. Tada smo još znali biti nevini, sad to ponovo trebamo naučiti. A za to treba jako puno životnog iskustva da bi to znali razlikovati od lakovjernosti. Jako mrzim kad ljudi sebe smatraju više vrijednima od ostalih. To je nešto što me naljuti, iako često puta i sama to znam raditi. Ali valjda još nemam dovoljno mudrosti da ljude i svijet prihvaćam onakvima kakvi jesu... još uvijek ne dopuštam sebi osjetiti opet onu dječju nevinost... valjda sam još premlada za to... a pogrešku da smo premladi možemo samo s godinama ispraviti. ;) Well I know I can see it in your eyes You're tired of fighting everyday Trying to struggle through the night Yes I know that it's hard to carry on So just lay down your heard And in your dreams you will be strong Sleep like a child Peaceful and deep |
|
Ja bih sada napisala neki tekst, al ne mogu. A jel znate zašto ne mogu? Zato jer mi stalno neki kreteni (čitaj: članovi moje obitelji) vise iza leđa, za vratom i bulje u monitor i ne daju mi ni trunke mira. I ja sam sad jako živčana i ljuta i eto im nek sad bulje i nek prolaze i nek "ne vide ništa", nek se naslađuju pijenjem mozga!!! Jako sam ljuta i živčana jer mi ne daju disati!!!!!!! Ja samo želim živjeti!!!! Pustite me na miru!!! Pustite me već jednom da se upustim u svoj svijet!!! A najgore je što oni misle da čine dobro... a ne čine... oprosti im Bože, ne znaju što čine. Hahaha, ovo je bilo very ironic. Rolleyes. Ja ne mogu i ne volim pisati tekstove dok mi netko sjedi iza leđa... i zato ih nema... trenutno nisam u mogućnosti pisati tekstove... fizički!!! |
Ponekad se osjećam daleko kad sam uz tebe... ... ponekad lutam samo kako bih osjetila da si me pronašao... Ljude često zabrinjava odsutnost bliske osobe kad ona sjedi kraj vas... ako je previše zamišljena, udaljena... Onda počnu pitanja o tome što se događa, zašto, kako, gdje je, o čemu razmišlja, o kome... A ponekad je rješenje tako jednostavno... ponekad izgubljena osoba samo želi biti pronađena... želi osjetiti da je tražena... Ne treba brinuti o lutanju, treba brinuti gdje je put do lutanja... Nije bitno ako je netko ponekad daleko dok je kraj vas, ali je bitno da vam je blizu kad je bez vas. Ever felt away with me Just once that all I need Entwined in finding you one day Ever felt away without me My love, it lies so deep Ever dream of me |
Prošao je i ovaj dan, uzburkan ko gazirani sok kad dobro protreseš bocu. Baš kad mislim da najviše pazim, sok istrči iz boce, smoči kosu, slijepi ruke, zafleka najdražu majicu i prospe se po podu na radost nasmiješenih klinaca željnih smijeha nečijoj nespretnosti, a na užas vozača autobusa po čijem se podu sok razlio. Obrisao je on to, nevoljko, dok sam se ispričavala sa svojim najnedužnijim smiješkom i bacila taj uzburkani sok u smeće pa nek se uzburkava tamo. Joj, današnji dan je bio baš kao taj sok i možda bih ga trebala isto baciti u smeće... al neću ipak... Smjestit ću ga negdje u mračni ormar između ružne šarene vaze koju mi je netko poklonio i sad je skrivam od očiju javnosti i pokvarenog telefona koji se koristi u istoimenoj igri. I tu mu neće biti bitno što sam ja danas bila i na sjeveru i na jugu i na istoku i na zapadu... i ponosno mogu reći, iako sam danas zaboravila kompas koji inače uvijek nosim oko vrata kao obavezan rekvizit (neki mobitele ja kompas), snašla sam se jako dobro. I nek se uzburkava današnji dan u mračnom ormaru... ja ga danas više neću vidjeti. Vjerojatno to nije ni bitno... al bitno je da sam ga ipak smirila nakon uzburkavanja... i... osjećam se da mogu i više od toga... I sad, moram priznati, al ne znam više što sam ja smisleno htjela reći... |
Trenutno se osjećam kao pilot kojem prestane raditi jedan motor i sad on to treba javiti putnicima. Imam osjećaj da neću uspijeti sletjeti... bar ne sigurno... Međutim, ipak još uvijek imam onaj drugi motor. Nepotrebno razmišljam o izgubljenom vremenu koje još uopće nisam izgubila. Živimo samo ovdje i sada. Bar koliko možemo... jer ne možemo uvijek, al ni to nije tako strašno... Otpustimo prošlost, ne brinimo unaprijed. Otpustimo strahove od gubitaka, odbacimo posesivnost. Ne razbacujmo svoju energju na osuđivanje i kritiziranje. Oslobodimo se svih krivnji koje osjećamo, jer nas to iscrpljuje i ne ostavlja mjesta smijati se samome sebi. Tek kad oprostimo sebi, možemo oprostiti drugome... " Ljudi prave nevine greške koje nekoga strašno zabole. Ali, ljutnja ništa ne pomaže. Treba praštati prije nego rane zacijele." What I’ve felt What I’ve known Never shined through in what I’ve shown Never free Never me So I dub the unforgiven... |
Drugačija sam, kažu mi. Ne, zapravo nisam. Ako bi pogledali moje prve tekstove, vidjeli bi da sam i tamo bila ovakva. Onda sam se malo izgubila... zapravo, upala u začarani krug želje da kažem nešto "jako pametno" i opet budem dovoljno jednostavna da bih se osjećala zadovoljnom ovdje.Odlučila sam se za pustolovinu. Pa sam postala Indiana Jones koji ne čeka da ga sasječe mač... pucam prije toga. ;) Večeras sam namignula Mjesecu, opsovala psetu koje me preplašilo u mračnoj ulici i pokušala u sebi prepoznati mudrost za koju znam da sam još uvijek previše mlada da bih je shvatila ... al opet, tko zna... Možda ako shvatim tu svoju skrivenu mudrost (al zbilja se dobro sakrila), možda uspijem prepoznati sklad unutar sebe i oko nas. Možda razvijem sposobnost uočavati istovrsnost i različitost ... možda naučim u drugima vidjeti sebe, u sebi vidjeti druge... Možda mi budu jasniji oni drugi ljudi koji su stvarno iskreno rekli da ih se makne s cool liste. Osjetilo se da to nije foliranje. Ja nisam rekla. Jer ne želim reći nešto što iskreno ne mislim. Zapravo, vjerojatno me strah da nisam dovoljno dobra uopće biti na njoj ... a prepotentno uživam kad me čitaju. A kad pustim van ono što osjećam u trenutku, tada ne sputavam svoje srce i um... raspršujem strah koji me priječi da budem prirodna i jednostavna. Kad postanemo prirodni, nećemo više trebati one teške maske koje smo s takvim naporom nosili... I am the autumn I am the evening star I have been an echo I shall be a wave I shall be the moon I have been everything, I am myself I am the summer I am the ebony I am the dreamer... |
... prošla je ponoć. Mir i tišina... Samo te otkucaji crnog sata na zidu podsjećaju da trebaš ujutro biti odmoran. Sjediš i zamišljaš da soba nije prazna... i onaj mali krevet pored zida. Da tišina nije samo tišina... nego da je ipak ispunjena prisutnošću nekog... sada dalekog...Iako jedva gledaš, pališ cigaretu za cigaretom... samo da još trenutak budeš duže sa svojim mislima... i s osjećajem da krevet ipak nije prazan... i da ćeš sutra dobiti osmijeh... S njima se osjećaš bliže... nama... Plavi dim... otkucaji... još trenutak samo... ... onda idi... ... laku noć ti želim ... |
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Zvuk tišine... jedini koji imate kad ostanete sami sa osobom duboko u vama... možda onda pronađete odgovore koje niste znali naći jer ste bili izgubljeni među ljudima... Ovaj blog posvećen je takvim trenucima, kada ste daleko od svih... s tišinom oko vas... možda i vama tada padne na pamet neka ludost kao i meni: Želim osvojiti svijet. A onda ću vidjeti što dalje. 
Secrets of life
"Ako nije moguće nekoga potpuno imati, najbolje ga je tada potpuno izgubiti." "Biti pametan znači razlikovati istine koje treba reći od onih koje treba prešutjeti." "Umanjimo li svoje Ja, tada može rasti nešto važnije." "... i živi tako da se ne postidiš ni jedne svoje uspomene." "Svatko vidi kako izgledaš, ali ih malo zna ono što jesi." "Nikad nismo toliko sretni, ni toliko nesretni kao što mislimo." "Da su gnjevni pogledi strijelice, svi bi ljudi bili ubojice." "Vjera je sposobnost da se podnese vlastita sumnja." "Razmišljati znači duboko se čuditi." "Kad svi ljudi jednako misle, znači da nitko puno ne razmišlja." "Istina je - zabrinutost ubija ljubav." "Budite realni. Očekujte čuda." "Strah je samo drugo ime za nesposobnost da ovladamo nastajanjem misli." "Imamo jako malo mašte za bol koju nanosimo drugima." "Snovi nikada ne umiru. Umiru samo sanjari." "Imagination is more important than knowledge." |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
