|
|
|
|
|
30.09.2004., četvrtak
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
...danas ostavljam nered iza sebe... odjeću bacim svuda po krevetu... čak ne brinem ni kako će izgledati kupatilo nakon tuširanja dok se cijedi voda svud okolo...i baš me briga kako će iza mene sve izgledati. Kasnije ću pospremiti sve što bude trebalo. Jer, samo je sada ovaj dan. I sutra kad prođe, više ga neće biti. I ako ću sad kontemplirati i odlučivati o tome kako će mi kuća biti u rasulu, potrošit ću toliko dragocjeno vrijeme na to. A ovaj dan prolazi... osjećaj... i proći će... prošao je... U nama ne postoje stvari koje smijemo, a koje ne smijemo. Postoji samo ono što želimo i što ne želimo. I shodno tome, postavljamo način na koji postupamo. U svakom životnom trenutku važno je da tim postupcima ne povrijedimo nekoga. Ali, ako se stalno trudimo svima biti ispravni... hoće li u tome svemu ostati vremena i prostora za nas same? Da li smo mi baš samo to? Supruge, majke, muževi, očevi... da li smo samo determinirani tom ograničenom ulogom u društvu, ili ipak imamo pravo biti ljudi barem još malo...? Sve je to ostalo u nama... zanosi, osmijesi, toplina u grudima, grč u trbuhu... samo smo to godinama potiskivali, jer trudimo se svima biti dobri. Da nikog ne povrijedimo. A na kraju... povrijedimo najviše same sebe... |
...a evo i mene na rubu sna, ko onaj u cirkusu što sa motkom prelazi iznadskamenjene mase, što jedva da dišu, a ne kamoli da trepnu. I nije da mu se neko divi, nego svi čekaju kad će past i polomit se ko krava. |
Jesam li čovjek koji sanja da je ptica ili sam ptica koja sanja da je čovjek? Sanjam li život možda, a živim san?Sinoć sam zakasnila na vlak na kolosijeku života… možda na kolosijeku sreće … ili kolosijeku sudbine … kolosijeku sna… Da će otići, znala sam… i da nemam vremena, isto sam znala. No, ne troši li svaki čovjek svoje vrijeme uzalud, dok vlak polako odlazi? Gledala sam kartu za taj vlak i puštala da vrijeme odnosi trenutke… mogla sam stići na vrijeme… više se ni ne sjećam zašto nisam… zašto nisam iskoristila vrijeme. najčešće se ne sjećamo zašto… Zadnji trenutak trčala sam kao u natjecanju s vlastitom sudbinom. Nisam stigla. Vlak je upravo kretao, spreman odnijeti sve moje nade i sve moje želje, dok bespomoćno promatram kako odlazi. Nikad ni u jednom trenutku nisi bespomoćan kako ti se čini, nikad, ali baš nikad ne treba odustati… pa čak i ako ne uspiješ… Vjera, osmijeh, mala karta i prometnik života koji je uvijek tu negdje, samo ga ne vidite ako ste obuzeti bespomoćnošću… ne, nije mi poklonio, izborila sam se sama: rekla sam da ja imam kartu za taj vlak i da ga mora zaustaviti. I zaustavio ga je. Ogromna mrcina zaustavljena malom kartom. Zaustavljena samo zbog mene. Nisam čula da vlak koji nikoga ne čeka, uspijeva zaustaviti jedna osoba. Ja sam u tome uspjela… … pa makar i u snu… I'm caught up in a dream, I'm gonna wish for it all No one's gonna tell me how, no way, this is my dream now I'm caught up in what seems simply impossible I ain't gonna change a thing, no way, it's my dream |
Ovo je potpuno istinita priča, koja se dogodila u nedavnoj prošlosti. Ispričat ću je, jer mislim da je u našoj državi dosta neuobičajena. A možda je i svuda? A možda i nije.Glavni akter je jedna baka koja je u trenutku priče već dobrano prošla svoju osamdesetu godinu. Koliko je točno imala, nemam pojma. Vidjela sam je samo par puta u životu, ali je bila neki daleki rođak meni bliskoj osobi. To vam je bila baka muljatorica. Al je to činila tako profinjeno da nitko od njenih bližnjih to nije uočavao. Primala je neku naknadu iz udruge slijepih jer je navodno bila 80% slijepa. I to je primala dugo godina. Kad sam je upoznala prvi puta, većinu vremena mi je pričala kako je ona skoro potpuno slijepa. I gledala me direktno u oči. A dobro, pomislila sam, valjda ima neki osjećaj. Međutim, kad je na nekih tri metra udaljenosti od mene, kad sam joj rekla koliko mi je godina, odgovorila rečenicom: "Joj, izgledaš puno mlađe" , proradile su neke sumnje. Na moje pitanje kako zna kad ne vidi, rekla je da to ona po glasu procjenjuje. Sve je kulminiralo pričom njezinog unuka koji je htio samo u gaćicama protrčati ispred svoje bake koja "ionako ne vidi". Baka je viknula: "Pa sinko, što si gol?" Unuk je zbunjeno viknuo: "Bako, pa ti ne vidiš!" Baka je spremno odgovorila: "A, pa nekad vidim." Ovo je inače samo uvod u glavnu priču koja slijedi o baki muljatorici. S obzirom da su sva bakina djeca negdje raseljena po svijetu, a ona ih je uvjerila da je potpuno nesposobna brinuti se za sebe, nabavili su joj starateljicu. Jednog dana došla je starateljica kod bake i začula neki drugi glas. Međutim, dok je ušla u stan, naišla je na baku samu. " Bako, tko je kod vas?" "Nije nitko." "Čula sam još neki glas." "Nisi čula, učinilo ti se." Starateljica ode do druge sobe, a soba zaključana. "Bako, tko je u sobi?" "Nije nitko." "Zašto je soba zaključana?" "Nije zaključana." "Bako, dajte mi ključ od sobe." "Nemam ja ključ, ti imaš ključ." Starateljica je na kraju pozvala policiju jer se uplašila. Policija je u sobi pronašla djedicu koji je bio u posjeti baki. Kad je baka čula starateljicu, naredila je djedici da se zaključa u sobu i ne javlja. Sve ne bi bilo tako čudno, da policija nije kraj kreveta pronašla bakine skinute gaće. Da, da... Onda je nastalo ispitivanje, tko je skinuo baki gaće? Baka je priznala da je ona sama, a djedica je počastio policajce izjavom: "Vama je krivo što ja mogu, a vi ne možete!" Sve bi bilo samo zabavno da nisam kasnije saznala nešto drugo. Taj djedica i baka kao mladi su bili zaljubljeni jedno u drugo. Onda ih je život razdvojio i odveo na različite puteve. Tek sada su se ponovo vidjeli. I ponovo... hm... ;) Njihova ljubavna priča nije završila tog dana s policijom, trajala je još neko vrijeme. Međutim, nedavno je završila. Baka je umrla. Ali umrla je onako, baš od starosti. Baš jer je vrijeme. Jako malo ljudi uspije ući daleko u osamdesete i osjećati se još uvijek željenim, na bilo koji način. I jako malo ljudi uspije ponovo oživjeti ljubav u tim godinama. Zapravo, vjerojatno bi to svatko poželio, samo još uvijek nosimo grijeh da smo premladi razmišljati o tome. Iako je ova priča izazivala zgražanje kod većine bližih i daljih rođaka, kao i lokalnog stanovništva, meni je jako simpatična. A djedica je baš pravi kad je ono odbrusio policajcu. Go, granny, go! :) "Hvala starkelji, koji je svirao harmoniku u središtu grada. Kad sam ga upitao gdje da stavim novac, odgovorio je da to ne radi zbog novca već zbog društva. Nosio je majicu na kojoj je pisalo I IZA BRDA JE PUT. Učinio je da se ne bojim vlastite starosti." |
Njene su misli ptice, a sjena uspomene, još najdivnija sjena oblaka koji bježe Evo ljubavne sjene između nje i mene i teža od mog tijela ta sjena po njoj liježe... |
Pokušala sam ostati uvijek u istom tonu na svom blogu… pokušali su i neki drugi, kao što su i sami napisali. Međutim, jednom pukneš, kao što sam i ja, i onda poželiš pokazati da ovo što je ovdje nije sve.Poruka onima koji su to osjetili: ajmo biti sve. Sve različito što jesmo unutar sebe. Povezivanjem i prihvaćanjem tih različitosti, čini nas jačima. Nisam ekscentričan, samo sam življi od drugih ljudi. Ja sam neomiljena električna jegulja u ribnjaku zlatnih ribica. Pogledajte Madov blog. On je prava električna jegulja. :) Al on je shvatio bit bloga. Biti sve odjednom. I možda ćete u prvom posjetu pomislit: ahh, koji idiot. Međutim, već u drugom pogledu možete promijeniti mišljenje za 180°. Zato jer on je dozvolio sebi biti i crno i bijelo, pozitivno i negativno, davanje i primanje… I onda vam pokloni nešto poput teksta "Ako" … i onda shvatite: kad dozvoliš sebi biti sve što doista jesi, dozvoljavaš sebi biti čovjek. Međutim, nismo mi čudaci. Jedinstveni smo u svijetu koji smatra da je pristanak na kompromise najprihvatljiviji način ponašanja. Pa što ako sam obojala zid u tamno crveno? Pa što ako želim staviti likove iz crtića pored nekih umjetničkih djela? Pa što ako slušam i rock i klasičnu glazbu? Što ako imam uvjerenja koja se doimaju "neobičnima"? Ista uvjerenja, nama bliska osoba može doživjeti kao zrnce genijalnosti. Naš način razmišljanja možda nije u skladu s onim "kako je red". Međutim, električna jegulja zrači toliko energije da se zlatne ribice uvijek uplaše, al za to nije kriva jegulja, zar ne? Možda čak otkrijemo i kako neki drugi ljudi cijene našu jedinstvenost kao skriveno blago pohranjeno u nama. Zapravo ništa ne moraš biti. I ništa ne moraš činiti. Zapravo ništa ne moraš znati. Zapravo ništa ne moraš postati. Pa ipak, to pomaže da razumiješ da vatra gori, i kad kiši da je zemlja mokra… Bez obzira na posljedice. Nitko nije izuzet. |
|
Upravo sam bila napisala jedan dugi, lijepi i jako, jako dobar tekst! Da, neću biti skromna jer je bio dobar!!!! I onda sam slučajno, vrteći se u gužvi na mom stolu, pritisnula esc. I izbrisao se. Na samom kraju. Još sam samo jednu rečenicu trebala napisati. I pritisnula sam esc. I nema. Gone with the wind. Lost in space. Six feet under. A često tekst napišem u wordu pa ga kopiram na blog da štedim net. Al ne sad, sad sam direkt iz glave tipkala, direkt online i direkt izgubljeno in the middle of nothing! I sad sam tužna. Ne znam više kako sam napisala. Neću ga moći opet ponoviti. Bar ne tako. Ah well... valjda mu nije bilo suđeno. |
Znate kako je super onaj osjećaj kad se pred vama odjednom otvori neki novi pogled na nešto što više ni sami niste znali kako točno izgleda? U prošlom tekstu sam pisala kako mi je moj blog već dosadio takav kakav je. Ma zapravo nije, volim ja pisati ovaj blog, ali onda se dogodi nešto što vam pokaže jednu sasvim novu dimenziju. Tako sam i ja uspjela sagledati svoj blog iz očiju promatrača. Hvala još jednom onome koji mi je pomogao u tome. I kako je rekao: nije bitno o čemu pišemo, nije bitno ni kako je napisano… jedino je bitno kako se osjećamo na svom blogu. Iako mi nekad dođe muka od svega, ipak se dobro osjećam u svom ljubičastom svijetu. Bar dok ne poželim privremeno pobjeći negdje drugdje ;) …Danas sam prolazila gradom i ugledala jednu staretinarnicu. Nikad je prije nisam vidjela. Mala prostorno, al velika sadržajem, trgovina je od poda do stropa bila prepunjena najrazličitijim starim knjigama, dok su se sa strane nalazili neki ostaci "tehnike" s početka prošlog stoljeća. Malo sam zastala u tom svijetu, udahnula taj miris prošlosti i mogu vam reći da sam se osjećala tako dobro. Ponovo sam se sjetila koliko zapravo obožavam stare knjige, jer čuvaju u sebi priču i više od onoga što piše u njima. I kao što sam uspjela svoj blog sagledati na drugačiji način, tako sam u staretinarnici ponovo osjetila onu drugu dimenziju života, na koju polako zaboravljamo. Kupila sam dvije Fulghumove knjige koje su mi nedostajale i bacila oko na Kishona i Asimova. Al to tek za početak. I'll be back. :) Shvatila sam: jedino to je vječnost. Živjeti kroz knjige. You were there for summer dreaming and you gave me what I need and I hope you'll find your freedom for eternity, for eternity |
Znate što? Meni je već prekipio ovaj moj blog ovakav kakav je.Već mi je dosta paziti što pišem i filozofirati o nefilozofskom. Pa što vi mislite, da sam samo ovo ja? Živcira me što ovo nisam ja. Mislim, jesam ja, al ovo sam ja, kao što sam već naglasila, u trenucima, tišine, samoće, izoliranosti... u trenucima kad se svađam sama sa sobom. A to baš i nije često. I onda ponekad i ovdje želim biti real me! Želim vam reći kako sam se sinoć s prijateljicom igrala špijuna pa smo se skrivale u sjenama dok smo u subotnju večer, punu napirlitanih cura, totalno nesređene, u trenerkama išle po pizzu, kako bi se na miru mogle prežderavati kod kuće neopterećene hoćemo nekome izgledati privlačno. I onda smo kroz smijeh zaključile da smo sada baš nas dvije najprivlačnije vani, jer se ističemo. I da sad sigurno svi tipovi primjećuju one dvije koje šetaju u trenerkama i patikama i smiju se ko ludače. I baš nam je bilo dobro. Jedan od boljih subotnjih "izlazaka". I onda vam ponekad želim reći kako u bliskom kontaktu s mojom mamom postajem razularena zvijer koja ne zna za samilost. I kako imam tatu koji je Obi-Wan Kenobi. :D I kako volim smišljati ironične šale koje mnogi ne razumiju i onda se smijem onima koji ih ne razumiju. I kako postoji još jedan blog u kojem imam svoje prste. Ma zapravo, postoje i dva. ;) I kako bih se nekad i sama izbljuvala nad svojim blogom. Al onda bi mi bilo žao pa ipak neću. I kako sam ja puno više od ovoga. I kako sam gledala "Terminator 2" pet puta. U kinu. Pet dana za redom. :) I da sam nekad zbilja luda. Večeras na primjer. Večeras sam kao krava koja se našla u kukuruznom polju (onom za kokice) kad je lupio grom i nastao požar. Od topline su počele prštati kokice svud okolo. Krava pomislila da je snijeg pa se smrzla. ... nešt mi je hladno... :) |
Sinoć sam gledala romantičan film. Bio je to jedan od onih ženskih filmova na koje većina pripadnika suprotnog spola napravi izraz dosade na licu. Film nije vrhunsko remek djelo, nije ni posebno dubok, nije ni posebno smiješan. Ali taj film je učinio da se osjećam dobro. Film je priča o sudbini i srodnim dušama, te spletu životnih okolnosti koje nas mogu odvesti do srodne duše. Priča u koju bi mnogi voljeli vjerovati… priča u kakvu ja odavno više ne vjerujem. Pa opet, vjerojatno negdje duboko u meni, postoji ona osoba koja bi voljela da je nekad srela pravu osobu baš u trenutku kad počinje sniježiti, a negdje u pozadini svira romantična glazba…Bullshit! Nema toga. Sutra ujutro će me opet pljusnuti realan svijet i izbaciti iz romantičnog filma. Al dobro je znati razlučiti to dvoje. Uživaj u filmu dok možeš, nikad ne znaš kad ćeš morati ugasiti tv. Ali reći ću vam jednu stvar: naći se s pravom osobom ispod zvjezdanog neba, dok padaju zvijezde, ipak je moguće. Kao i trenutak topline dok grliš nekog posebnog u hladnoj noći. I kad nakon puno godina shvatiš da su se sve želje zaželjene te večeri ostvarile, lupi te u glavu da ponekad film i nije tako nemoguć. Osjećam- i znam- da ti trenuci duboke povezanosti sa stvarima oko nas kakve zapravo jesu – ti kratki bljeskovi shvaćanja- nisu samo mogući danas, već da su vrlo česti. Problem je samo što je o njima vrlo teško govoriti, baš kao i o noćnim snovima i dnevnim sanjarenjima. Nisam skrenula. Niti sam pijana. Niti malo onako. Bio je to trenutak u kojem sam zastala na vrhu prijevoja, prolazeći neka svoja unutarnja gorja, trenutak u kojem sam mogla vidjeti tako daleko i naprijed i natrag. Svijet je stajao ispred mene i u meni, beskonačan u svim smjerovima. Ne brini se ako ti se to dogodilo. Zabrini se ako nije. (inspired by Robert Fulghum) |
Dobro je nekad biti prisiljen apstinirati od neta i bloga. Skupi se puno materijala za pisanje. Pa i među komentarima. Inače, često puta se osvrnem na komentare s mog bloga, jer stvarno me inspiriraju. Inače, baš prije nego sam bila prisljena na blog apstinenciju, imala sam ideju za tekst potaknuta svim lijepim komentarima na blogu. Taj tekst je u glavi i napisat ću ga ovih dana. Sad sam stigla i sad bih reagirala na onaj prilično dugi komentar đeda u prošlom tekstu, jer baš mi je to u glavi sada. Ako ne napišem, zaboravit ću, jer imam običaj zaboraviti da me nešto naljutilo ili uznemirilo ili nešto slično tome. O patetici ne bih jer znam da je ima. Iako mrzim patetiku, ne možeš je izbjeći ako se odlučiš pisati o tome o čemu ja pišem. I zato: patetiko, let's play a song! Egocentrizam: o da, ima ga u izobilju. No opet, nema li ga kod svakoga? Jer ako razmislimo, sebičnost je najosnovnija ljudska osobina, ma koliko mi šutjeli o tome. Svi su ljudi po defaultu sebični. A tek onda dolaze neke preinake i neki potprogramčići koji tu sebičnost smanjuju ili (vrlo rijetko) neutraliziraju. Kad se razmisli i analizira sve što radimo prilikom zaljubljivanja: čista sebičnost. Želimo ugoditi sebi, prije svega! Želimo da nas netko voli. Zašto? Jer smo sebični! Ok, malo karikiram sada, ali smatram da je glupo nekog osuđivati zbog egocentričnosti. Jer je svuda oko nas. Upoznala sam takve slučajeve ekstremne sebičnosti i okrenutosti sebi, da to nije normalno. Sretna sam što sam ipak dobila priliku u životu osjetiti kako to izgleda kad sam sebi nisi najbitniji na svijetu. Budite iskreni prema sebi, ustanite i recite: "Moje ime je **** i ja sam sebičan/na." Moje ime je N. i ja sam sebična. Ne kužim druge? Istina. Totalno sam otuđena i izopačena i ne mogu shvatiti ljude oko sebe. Zato i nemam nikoga... zato me nitko ne voli... zato sam sama... posvjedočit će oni koje nemam. ;) Koristoljublje? Eh da... ajmo, ruku na srce. Imate li vi svoj mali svijet? Onaj tko je bez grijeha nek prvi baci kamen. Toliko o svijetovima u svijetu. " You think you're a rich man Now you misbehave You're not a free man running Just a comfortable slave Too much ambition Without relief That ain't heaven But it's what you teach So selfish You got more than you can use But you still don't see You're so selfish And you're running out of room Deeper and deeper As you forge ahead Higher and higher But you've been mislead Harder and harder You grind the stone Faster faster faster Till you're skin and bones... " |
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Zvuk tišine... jedini koji imate kad ostanete sami sa osobom duboko u vama... možda onda pronađete odgovore koje niste znali naći jer ste bili izgubljeni među ljudima... Ovaj blog posvećen je takvim trenucima, kada ste daleko od svih... s tišinom oko vas... možda i vama tada padne na pamet neka ludost kao i meni: Želim osvojiti svijet. A onda ću vidjeti što dalje. 
Secrets of life
"Ako nije moguće nekoga potpuno imati, najbolje ga je tada potpuno izgubiti." "Biti pametan znači razlikovati istine koje treba reći od onih koje treba prešutjeti." "Umanjimo li svoje Ja, tada može rasti nešto važnije." "... i živi tako da se ne postidiš ni jedne svoje uspomene." "Svatko vidi kako izgledaš, ali ih malo zna ono što jesi." "Nikad nismo toliko sretni, ni toliko nesretni kao što mislimo." "Da su gnjevni pogledi strijelice, svi bi ljudi bili ubojice." "Vjera je sposobnost da se podnese vlastita sumnja." "Razmišljati znači duboko se čuditi." "Kad svi ljudi jednako misle, znači da nitko puno ne razmišlja." "Istina je - zabrinutost ubija ljubav." "Budite realni. Očekujte čuda." "Strah je samo drugo ime za nesposobnost da ovladamo nastajanjem misli." "Imamo jako malo mašte za bol koju nanosimo drugima." "Snovi nikada ne umiru. Umiru samo sanjari." "Imagination is more important than knowledge." |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
