|
|
|
|
|
25.08.2004., srijeda
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
... ne brini brigu sve dok briga ne zabrine tebe.Nikada ne činite ništa što ne želite učiniti. Nikada se ne pouzdajte u nekoga u koga nemate povjerenja. Nikada ne nastojite biti netko drugi. Nikada ne nastojite nadzirati nešto što se ne može nadzirati. Nikada se ne brinite o starenju i starosti. Nikada ne živite životom ispunjenim strahovima. Nikada ne uvjeravajte sebe da je sve u redu ako to nije. Nikada ne pokušavajte promijeniti ono što ne možete promijeniti. Nikada nemojte prikrivati da ste na nešto zaboravili. Nikada se nemojte ponašati kao da ste sami na svijetu. Nikada ne potcjenjujte svijet oko sebe. Sve što treba samo je pustiti se životu. Nikada nemojte zaboraviti na razonodu. Nemojte se pritom brinuti hoćete li se dobro zabavljati, jednostavno uživajte u onome što vas najviše zabavlja i prepustite se trenutku. Did the clown Make you smile He was only your fool for a while Now he's gone back home And left you wandering there Is it lonely? Lonely Lonely |
Ponekad se dogodi situacija u životu kada morate donijeti odluku koju je teško donijeti, a koja je jedina koju možete. Nekad postoji i lijepo i loše u jednome. Nekad je ono lijepo tako lijepo da ne primjećujemo kako nas ta ljepota uništava. Nekad smo slijepi... želimo više, ne želimo sebe... Iako, zapravo želimo sebe, ali ne vidimo put jasno... Nekad je put samo jedan. Možda je previše siv i tmuran, ali je samo jedan. Onda je potrebno pronaći hrabrosti u sebi i zakoračiti na taj sivi put prije nego nas uništi vlastita destruktivnost. Hrabrost je potrebna na svakom koraku. A biti istinski slobodan znači donositi odluke. Bez da vas koče neki strahovi i neke lažne iluzije. Čak i ljubav često bude kočnica. Možda ponekad i ne shvaćamo koliko smo istinski odlučni i hrabri, pa se grčevito držimo nekih iluzija koje su već odavno prestale imati boju, skrivamo se od nekih strahova koji su već odavno postali samo oblak raspršen u prošlosti...Hrabrost koja je potrebna da bismo donijeli neku odluku i živjeli u skladu s njom, daruje nam slobodu življenja. Sloboda življenja pruža nam hrabrost da budemo slobodni. Kad odgađamo donošenje odluka ili želimo da ih drugi donesu umjesto nas, tako postajemo žrtve... žrtve samoga sebe i živimo u svom zatvoru iz kojeg ne znamo vidjeti svjetlost. Nekad moramo prekinuti slijed koji nosi samo destruktivnost i tugu i jednoj i drugoj strani... na ovaj ili onaj način. Moje odluke možda nisu uvijek najispravnije, ali kad ih jednom donesem, osjećam se slobodnom. "Ako nešto jako trebaš pusti da ode. Ako je tvoje, vratit će se. Ako se ne vrati, nikada i nije bilo tvoje." |
Nekad nemate izbora. Nekad je lakše nestati... Nekad nemate snage za dalje. Nekad morate nestati... Nekad je bolje ono što se ne čini bolje. Nekad trebate nestati... I waited 'til I saw the sun I don't know why I didn't come I left you by the house of fun I don't know why I didn't come I don't know why I didn't come When I saw the break of day I wished that I could fly away Instead of kneeling in the sand Catching teardrops in my hand My heart is drenched in wine But you'll be on my mind Forever Out across the endless sea I would die in ecstacy But I'll be a bag of bones Driving down the road alone My heart is drenched in wine But you'll be on my mind Forever Something has to make you run I don't know why I didn't come I feel as empty as a drum I don't know why I didn't come I don't know why I didn't come I don't know why I didn't come Htjela sam samo podijeliti ovu prekrasnu pjesmu s vama. Često je tako u životu. Činimo nešto što nismo sigurni da želimo, nismo sigurni da je ispravno, al osjećamo da moramo tako. Ali jednog dana, kad se čovjek utješi (jer čovjek se uvijek utješi), shvatimo da je bilo baš onako kako je trebalo biti... |
Zanimljivo kako puno toga pokazujemo o sebi preko sličica koje stavljamo u svojim blogovima. Slike kraj tekstova daju nam još jednu dimenziju. Kada ih nema, znači da ta dimenzija nije ni potrebna. A kad su tu, lijepa su nadopuna razmišljanjima vezanim uz tekst. Dok je logo našeg bloga, uglavnom odraz nas samih... ili barem onoga o čemu bi trebali pisati na blogu. Sad ću se osvrnuti na onu prvu verziju loga, kad biramo logo kako bi na neki način, prezentirali sami sebe. Jer i sama ga tako nekako biram... naravno, da ipak bude u nekoj vezi s nazivom ovog bloga. Sad sam promijenila logo. Ali samo privremeno. Onaj pravi logo trenutno je kraj ovog teksta, a kasnije će se ovdje nalaziti sad aktuelni logo. Ostavila sam namjerno i stari logo, kako bih mogla čuti i vaše komentare koji je bolji. Ja znam koji je. :) Zašto baš taj logo? Zašto je ovaj sada samo privremeni? Ovaj novi logo mi se svidio jer je tako nekako mističan, vilinski... Mjesec je u prvom planu, a dugo već nosim podnaziv na forumu Friend of the Moon, pa se tako nekako i osjećam. Onda ima jedna sova, a meni je moj dragi smislio indijansko ime «Pospana sova». Zato jer sam noćom uvijek budna, a preko dana non stop pospana. Hehehe. Zapravo, ovaj novi logo je ono što bih ja željela biti. Zanesena, a opet nekako smirena... kao stvorena za širenje mudrosti... wannabe... Ovaj logo je otvoren, a opet lijepo ide uz naziv «Sound of silence». Ovaj logo me asocira na neku vilenjakinju koja širi mudrost i pruža ruku smirenja. Međutim, to vam ja nisam. I zato ovaj logo ne može trajati dugo. Može biti i prikazivati ono kako bih voljela djelovati, međutim, istina je puno drugačija. I zato bolje odgovara moj stari logo. Ovaj s kišom. Mjesec je opet tu, a kiša pokazuje... ne znam... možda je malo mračan. Ja ipak nisam tako mračna. Ali ta slika ima u sebi jednu dozu usamljenosti. A ja to jesam. Ne doslovno, ali ponekad u sebi... i zato se pronalazim u toj slici. Iako mi možda najviše odgovara onaj prvi logo s Mjesecom i djevojkom koja stoji na mjesečini dok joj vjetar nosi kosu i ogrtač. Više sam kao vjetar, a manje kiša. Al ovaj s kišom je mističniji. Eh.. i to je wannabe... Al sam se sad raspisala o sebi... kako egoistično... Nek vas ne čudi, jer ja još nisam sišla s onog vrtuljka pa mi se još malo vrti... |
Moj prvi logo. Ima veze s gornjim tekstom, pa je zato ovdje. :) |
Ošamućena sam totalno... nalazim se u trenutku kada ne znate kuda, ne znate kako, ne znate zašto... a sve je u vama.Trenutno se osjećam kao da se vozim na vrtuljku... koji nikako da stane... a meni je muka... što od briga za nekog koga volim svim srcem, što od neriješenih stvari, što od prebacivanja onih koji bi trebali vjerovati u vas... I onda me odjednom više nije briga ni za što... ne želim ništa, ne želim nikoga... osim onoga što mi je ispunilo srce bezuvjetnom ljubavlju. A brige koje se trenutno lome u mojoj glavi vuku ovaj vrtuljak sve brže i sve više u krug i onda povučem sa sobom i druge stvari koje se ponavljaju... ponavljaju... sve ide u krug... sve je opet isto... Danas je dan u kojem se ponovilo milijardu stvari... milijardu problema... opet istih... opet prisutnih... Ne mogu... al nekad stvarno ne mogu... Ali moram... samo zbog jednog... |
Maloprije sam postala ubojica. Ubila sam jednu osu. Bila je jako velika osa i s obzirom da je noć, nisam je mogla izmamiti van kroz prozor. Uplašila sam se za malog princa koji spava u blizini, jer mu u obitelji postoji alergija na ubode. Morala sam je ukloniti. Kako to okrutno zvuči. Uzela sam sprej protiv insekata i našpricala iz velike blizine. Vrlo brzo je pala na pod. Osjećala sam se malo glupo dok sam promatrala kako se izvija pod utjecajem otrova. Nisam je željela ubiti. Da znam, glupo je... to je samo insekt. Al nekako se uvijek trudim sve insekte samo izbaciti kroz prozor, a ne i ubiti ih. Iako konstantno i svakodnevno ubijemo stotine komaraca i muha i mravi i svačega... Al bilo bi mi draže da je ta osa udarena mlatilicom umjesto što se izvijala trovajući se. To je bilo tako nekako sadistički. I još sam to promatrala. Promatrala sam jer sam razmišljala kako smo mi ljudi moćni i kako u rukama nosimo živote svih bića na planetu. Raspravljam o ubijanju jedne ose, ne mogu vjerovati... Nije još bila uginula kad sam je podigla s kartončićem i krenula baciti u wc. Onda sam se okrenula i otišla do prozora. Stavila sam je van kroz prozor. Još se pomicala. Nekako sam mislila, možda ako je stavim van na svježi zrak možda se oporavi... možda je samo ošamućena. Znam da neće... ali... barem se mogu nadati da je. Znate kako ide ono: čovjek se uvijek nada, čak i onda kad je izgubio svaku nadu. Možda u ovom slučaju osa i nije bila samo osa... |
"Misli su energija. Stoga i svoj svijet možete stvoriti ili uništiti samim mišljenjem."Koliko se zapravo energije krije u blogovima... toliko misli na jednom mjestu... na dohvat ruke... nevjerojatno čudesno... Ponekad mi se učini da je moj blog slabije posjećen nego prije. Komentara bude manje, a brojevi na counteru se slabije mijenjaju. Onda shvatim kako sam se tako glupo zavaravala da blog pišem samo za sebe. Nikako "samo"... čak i ne mogu "samo"... Pišem ga za sebe, nekad da bih sama sebi razjasnila nešto, nekad da bih se osjećala bolje... a nekad da bi se oni koji navrate ovamo osjećali lijepo. Jer primjetila sam da me sve više raduje pisati za one koji čitaju. Tako volim vidjeti kada riječi koje napišem pogode ono neko prazno mjesto u nečijoj duši... ili možda samo nadopune nečije već postojeće misli... ili makar samo pomisle da će se vratiti. Uživam vidjeti da netko uživa u riječima... riječima koje sam spojila, ukrala, posudila, osjetila... Ponekad smanjenost posjeta ima veze s manjim brojem novih tekstova, ali u velikoj mjeri sa sve većim brojem kvalitetnih blogova. Zanimljivo je to, što čitajući ostale, vidim da i drugi tako vole pisati za one koji čitaju. Da, znam, neki bi pitali: " a za koga bi pisali? " Ja ću se nasmiješiti na ovo. Raduje me to, znate. Jer to pokazuje kako ljudi ne mogu jedni bez drugih. Da, pišete za sebe, ali uživate kad vas čitaju. Zašto? Jer osjetite energiju koja vas povezuje. Ljudi su sami, ali ipak uvijek zajedno... na ovaj ili onaj način. Jednom sam pročitala: ljubav ne može nestati, može samo promijeniti oblik. Blog je promijenio oblik povezanosti među ljudima... na blogu su ljudi iskreniji... na blogu su svi pisci u duši... na blogu rastemo svi zajedno... Nekima se ovo gore napisano čini glupo? Rast je proces, a ne činjenica, i nitko nas ne prisiljava da ga proživimo. |
... so the world goes round and round with all you ever knewThey say the sky high above is Caribbean blue ... Živim na dva različita mjesta i često mi jedno od njih nedostaje. Sada sam u svom rodnom gradu i upravo sam se vratila iz vana. Prolazila sam u trenutku kad je sunce bilo na zalasku i neki zadovoljan i miran osjećaj se nazirao iz svega oko mene. Zastala sam jedan trenutak... pogledala gradić u kojem sam od rođenja... ovako obasjan zalazećim suncem, tako prekrasan u jednom trenutku u meni je potaknuo one osjećaje koje sam imala kao dijete... osjećaj smirenosti, nepovezane sreće i zadovoljstva... i bila sam sretna. I bilo mi je tako drago što mi se dogodilo da je jedan mali, nebitni trenutak učinio da budem sretna. Tako se to rijetko događa u današnje vrijeme. A kad bi me pitali što me točno učinilo sretnom, ne bih vam znala reći. Ostalo je nevidljivo... izašlo je iz srca... Onda se sjetim "Malog princa": " Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo." I doista. Previše vremena provodimo u kupovanju vidljivih znakova sreće, na ovaj ili onaj način. Živimo u društvu u kojem se bavi čak i "kupovanjem povjerenja". Eh... želim se odmoriti od toga. Želim uživati u nevidljivom... Možda je trenutak da se zaustavimo i razmislimo o tome što nam je doista važno u životu... sunčev sjaj u kosi voljene osobe... sjaj uzbuđenja u djetetovim očima... kapljice mlijeka na brkovima mačića... ono nevidljivo koje nas veže uz sve što postoji na ovom svijetu... Kad smo u miru s našim nevidljivim dijelom, tada dobijemo posve novo viđenje onoga "vidljivog". "Even though I leave will I go on believing that this time is real - am I lost in this feeling? Like a child passing through, never knowing the reason. I am home - I know the way. I am home - feeling oh, so far away." |
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Zvuk tišine... jedini koji imate kad ostanete sami sa osobom duboko u vama... možda onda pronađete odgovore koje niste znali naći jer ste bili izgubljeni među ljudima... Ovaj blog posvećen je takvim trenucima, kada ste daleko od svih... s tišinom oko vas... možda i vama tada padne na pamet neka ludost kao i meni: Želim osvojiti svijet. A onda ću vidjeti što dalje. 
Secrets of life
"Ako nije moguće nekoga potpuno imati, najbolje ga je tada potpuno izgubiti." "Biti pametan znači razlikovati istine koje treba reći od onih koje treba prešutjeti." "Umanjimo li svoje Ja, tada može rasti nešto važnije." "... i živi tako da se ne postidiš ni jedne svoje uspomene." "Svatko vidi kako izgledaš, ali ih malo zna ono što jesi." "Nikad nismo toliko sretni, ni toliko nesretni kao što mislimo." "Da su gnjevni pogledi strijelice, svi bi ljudi bili ubojice." "Vjera je sposobnost da se podnese vlastita sumnja." "Razmišljati znači duboko se čuditi." "Kad svi ljudi jednako misle, znači da nitko puno ne razmišlja." "Istina je - zabrinutost ubija ljubav." "Budite realni. Očekujte čuda." "Strah je samo drugo ime za nesposobnost da ovladamo nastajanjem misli." "Imamo jako malo mašte za bol koju nanosimo drugima." "Snovi nikada ne umiru. Umiru samo sanjari." "Imagination is more important than knowledge." |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
