|
|
|
|
|
27.07.2004., utorak
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Razgovarala sam danas s prijateljem koji je nezadovoljan svojim brakom. To jest, on misli da je njegova žena nezadovoljna i to ga baca u očaj. Iako, ne bih mogla reći baš u očaj. Više je to ljutnja što ona nije više zadovoljna ispraznim životom koji je do sada vodila. Naime, već 10 godina su zajedno, a ona sjedi nezaposlena kod kuće i sad je poželjela raditi. To njega sad brine. Stvar je u tome da je i ona zabrinuta. Ona se brine što joj muž više ne nedostaje kad ga nema duže vrijeme. On se brine što se ona brine. I cijela ta priča je zapravo, vrlo preuveličana. Događa im se ono što se događa svima koji su duže vrijeme zajedno. Vrijeme statičnosti. I to je normalno. Isto tako je i prolazno. Čarolija nije nestala, samo se sakrila. I treba znati prepoznati trenutke kada je svakome potreban samo odmak kako bi pronašao sam sebe, a ne kako bi pronašao nekoga drugog. Trebamo naučiti vjerovati sebi da osjećamo ono što nam je istinski potrebno. Jer postoji snaga koja je nadmoćnija od nas. Neke stvari ne možemo nadzirati. Dogodit će se onako kako se dogode. Mogu li nadzirati oblake? Mogu li promijeniti vrijeme? Mogu li prisiliti ljude koje volim da se vladaju onako kako ja to želim? Ne. Nije čudno kad se osjećamo tjeskobni kada vjerujemo da sve što se događa ovisi o nama samima. Jer ne ovisi. I kad smo konačno učinili sve što je u našoj moći, jedino što nam može pomoći je okretanje novog lista… zaborav, prepuštanje i vjerovanje… vjerovanje u mir unutar sebe. Vjerovanje u mir je kada nas obuzme spokoj i osjećaj zadovoljstva, čak i prije nego se riješio problem koji nas je mučio… "Surprise, surprise Couldn't find it in your eyes But I'm sure it's written all over my face Surprise, surprise Never something I could hide When I see we made it through another day." |
Lazy old dayRolling away Dreaming the day away Don't want to go Now that I'm in the flow Crazy amazing day... One red balloon Floats to the moon Just let it fly away I only know That I'm longing to go Back to my lazy day... And how it sings and how it sighs And how it never stays And how it rings and how it cries And how it sails away... away.... |
"Once, as my heart remembers, all the stars were fallen embers.Once, when night seemed forever I was with you." Ono što jako volim je sjetiti se vremena... možda ne vremena, možda samo trenutka. Sjetiti se točno određenog trenutka u životu, samo dok prolazite pored mjesta na kojem se dogodio. Znate onaj osjećaj kada vas miris ili pjesma odvuče u vremenu? Isto tako se može dogoditi i ako vas neko mjesto, možda sasvim obično i nebitno, poveže s nekim događajem koji vam je bio poseban. Prolazila sam kraj jednog mjesta, gdje davno nisam prolazila... tamo mi se dogodio jedan jako poseban poljubac. To je jedan od onih poljubaca koji je poseban sam po sebi. Potpuno nepovezan s ostalim događajima u vašem životu. Uopće nije bitno jel vi više niste s tom osobom, jeste li ikada i bili skupa, ili je to možda osoba koja je već godinama kraj vas... ali je taj jedan poljubac ostao poseban. Mene je to mjesto opilo... okrenula sam se oko sebe s osmijehom i opet se našla u tom poljupcu. Osjetila sam svu onu struju koja je prolazila kroz mene te večeri i žarila dodire. Bio je nježan i topao poljubac, iako je vani bilo hladno... bio je to jedan od onih poljubaca koji tako dugo stoje u vama... bio je to poljubac koji učini da vam se izgube misli... poljubac nakon kojeg nije više bitno što će biti poslije... "Once, as the night was leaving into us our dreams were weaving. Once, all dreams were worth keeping, I was with you..." |
Doživjela sam poraz u životu, pa sam odabrala malo osamu kako bih razmislila o svemu. Nije to bio nikakav veliki poraz, ništa tako strašno što svatko u svom životu nije prošao više puta. I meni se dogodilo već puno puta i sigurno još puno puta hoće... ali... ovaj poraz me zabolio više od prijašnjih, jer sam ovaj osjetila kao poraz u sebi samoj. Odustala sam od nečega jer sam shvatila da ne mogu s tim izaći na kraj. Ali najgori je onaj osjećaj koji poslije svega imate u sebi, osjećaj spoznaje da vi to doista ne možete. I najgori je taj poraz sa samim sobom. Osama vam pruža priliku razmisliti o sebi samome, udubiti se u vlastito biće, prepustiti se procesima koji se u vama događaju... i to je dobro, vjerujte mi. Ponekad treba samo slušati tihi glas u sebi koji nas odvodi u dubine vlastitog duha... pa čak i kad se suočavamo s vlastitim autodestruktivnim nagonima ili nečim što u nama izaziva bol. I onda kad shvatite da tek prihvaćanjem misli o porazu znači biti doista poražen, okrenete se oko sebe i znate da imate snage za pokušati opet. Izgubljena bitka često je osvojeni napredak. Manje slave, više slobode. Bubanj umukne, razum dolazi do riječi. Tako sam i ja polako prekinula svoje osamljivanje, jer postojala je opasnost da se izgubim iz onoga što imam... da postanem izgubljena za sebe... Opet sam se okrenula osmijehu i novim počecima, jer kad nam je vjetar protivan to je samo razlog da još jače krenemo. " One way leads to diamonds, one way leads to gold, another leads you only to everything you're told. In your heart you wonder which of these is true; The road that leads to nowhere, The road that leads to you..." |
Samo želim podijeliti kako izgleda onaj isti pogled s mog prozora prekriven snijegom... bajka... :) |
Saznala sam da se selimo u drugi stan. Joj, kako me obradovala ta vijest. Konačno ću imati veće sobe, konačno se neću morati penjati uz brdo, konačno ću biti na jako dobrom mjestu i ono najbitnije, konačno ću se riješiti napornih i glasnih susjeda čija djeca doslovno žive na hodniku ispred mojih vrata. U svakom slučaju selidba u veći, ljepši i noviji stan je donijela puno radosti. Pogotovo saznanje da ćemo biti jedini na katu. Znači nema mogućnosti da opet imam naporne susjede. I dok sam uživala u toj radosnoj vijesti i smišljala planove za novi stan, odjednom mi se dogodilo nešto što nisam očekivala. Rastužila sam se. Odjednom su mi počele nadolaziti sve lijepe misli vezane za sadašnji stan i odjednom sam se našla okružena svim onim stvarima koje će mi toliko nedostajati kada odem. Zanimljivo, sve one loše stvari kao da su postale tako male, tako beznačajne… a one lijepe počele su se redati poput slika u nekom albumu. Onda sam shvatila koliko je zapravo dragocjena tuga. Jer tuga mi je pomogla spoznati koliko ja volim ovaj mali stan i koliko je zapravo bilo dragocjeno vrijeme koje smo proveli u njemu. Nije uvijek bitan prostor, nije uvijek bitan luksuz, bitna je radost koju proživiš na nekom mjestu. I bitno je mjesto koje sebi učiniš sveto. A ja sam to imala u ovom stanu. Bio je to prozor. Zanimljivo, jel da? Sa ogromnog prozora našeg malog stana, pružao se jedan od najljepših pogleda koji sam imala prilike vidjeti. Boravila sam u dosta različitih stanova tijekom svog života, ali nikada prije nisam imala tako lijep pogled. Ova slika pored teksta prikazuje pogled s mog prozora. Na njoj se još puno toga ne vidi što pruža taj pogled. S lijeve strane se pruža prekrasno brdo prekriveno borovima, a pored zvonika crkve s desne strane, vide se Švicarske Alpe prekrivene snijegom. To je jedan od najsmirujućih pogleda koji sam imala prilike vidjeti… znala sam provoditi dugo vremena uživajući samo u njemu. Pogotovo kad padne noć, a sve obasjava samo mjesečina. A preko zime, kad je sve prekriveno snijegom, osjećala sam se kao u bajci. Zato sam sad tužna. To je bilo moje sveto mjesto. Svatko ima neko takvo mjesto. Ti krajolici, ma gdje se nalazili, obnavljaju naš duh i prosijavaju svjetlost u naše duše. Nekad je dovoljan i samo kutak u sobi. Meni je to moje mjesto bilo mjesto gdje sam znala predahnuti, pa makar i samo na tren. Sad kada znam da je tom predahu došao kraj, tuga me podsjeća koliko je dragocjeno bilo to mjesto za mene. Iako znam da selidba u novi stan nosi sa sobom puno više prednosti i lijepih stvari, ima jedna stvar koju neću moći ponijeti… moj prozor i pogled s njega. Tako sam se još jednom uvjerila koliko je zapravo istinito ovo: "Sve su promjene tužne, čak i one koje najviše želimo. Jer ono što ostavljamo to je dio nas samih. Treba umrijeti za jedan život da bi se ušlo u drugi." |
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Zvuk tišine... jedini koji imate kad ostanete sami sa osobom duboko u vama... možda onda pronađete odgovore koje niste znali naći jer ste bili izgubljeni među ljudima... Ovaj blog posvećen je takvim trenucima, kada ste daleko od svih... s tišinom oko vas... možda i vama tada padne na pamet neka ludost kao i meni: Želim osvojiti svijet. A onda ću vidjeti što dalje. 
Secrets of life
"Ako nije moguće nekoga potpuno imati, najbolje ga je tada potpuno izgubiti." "Biti pametan znači razlikovati istine koje treba reći od onih koje treba prešutjeti." "Umanjimo li svoje Ja, tada može rasti nešto važnije." "... i živi tako da se ne postidiš ni jedne svoje uspomene." "Svatko vidi kako izgledaš, ali ih malo zna ono što jesi." "Nikad nismo toliko sretni, ni toliko nesretni kao što mislimo." "Da su gnjevni pogledi strijelice, svi bi ljudi bili ubojice." "Vjera je sposobnost da se podnese vlastita sumnja." "Razmišljati znači duboko se čuditi." "Kad svi ljudi jednako misle, znači da nitko puno ne razmišlja." "Istina je - zabrinutost ubija ljubav." "Budite realni. Očekujte čuda." "Strah je samo drugo ime za nesposobnost da ovladamo nastajanjem misli." "Imamo jako malo mašte za bol koju nanosimo drugima." "Snovi nikada ne umiru. Umiru samo sanjari." "Imagination is more important than knowledge." |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
