|
|
|
|
|
31.05.2004., ponedjeljak
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
"My light shall be the moon and my path - the ocean . . . My guide the morning star as I sail home to you . . . "Kad sam bila dijete Mjesec me plašio. Mislila sam da me prati. Onda sam odlučila postati mu prijatelj, kako me ne bi bilo strah. I svaki put kad bih ga ugledala, pozdravila bih ga. I jednog dana, onaj osjećaj nelagode što me mjesec promatra, zamijenio je osjećaj radosti. Kad bi barem uvijek mogli osjećaj straha i nelagode pretvoriti u radost... kad bi barem sve nelagode svijeta imale mjesečinu... "I know that if I have heaven there is nothing to desire. Rain and river, a world of wonder may be paradise to me." Često sam razdvojena od osoba koje volim... stotine kilometara. Pa opet, da to nije tako, nikada ne bih shvatila kako ovaj jedan Mjesec koji nas promatra s neba, vidi sve nas... i svi vidimo njega... i nikad ne bih shvatila koliko nas taj isti Mjesec spaja tiho u noći... i kad ga pogledaš, znaš da onaj koji je daleko od tebe promatra taj isti Mjesec ... i da ste zajedno ispod istog neba... "I have been given one moment from heaven as I am walking surrounded by night, Stars high above me make a wish under moonlight." Danas sam nekako zaneseno raspoložena... sjetno pomalo... al svjesna da imam sve, iako je daleko... All I am, a child with promises... |
Žao mi je ljudi koji više misle na kišni dan koji će tek doći nego na sunce koje danas sja.Sreća jest u ovom trenutku. Međutim, često puta se lišavamo te sreće jednostavno zato jer se bojimo da će nestati u slijedećem trenutku. Ponekad je ni ne vidimo. Ako sreća doista nestane, jesmo li protratili trenutak u kojem smo je mogli osjetiti? Istina je da je sreća, baš kao i mnogi drugi osjećaji, prolazna. Dolazi i odlazi. Tako je i s osjećajima. Pojavljuju se i nestaju. I ne treba se zavaravati da se osjećaji ne mijenjaju. Mijenjaju se. Možda i ne budu manji, ali budu drugačiji. I kad prođe vrijeme, kad se udaljiš dovoljno, shvatiš da je nešto drugačije. Međutim, ako ih odbijemo proživjeti u trenutku kada nas obuzimaju, osjećat ćemo zauvijek da smo nešto izgubili ... čak i ako to nismo ni imali. Dogodilo mi se da sam bila sretna i osjećala u jednom trenutku. Nisam znala koliko ću moći i hoću li moći dalje. Al nije me ni bilo briga. Jer osjećala sam se tako dobro. I nije me bilo briga za sutra, živjela sam samo za jedno veliko i istinsko danas. Živjela sam trenutak ... on ostaje u vama čak i kad nestane. I znate što? Baš je bio dobar trenutak. Nemoj žaliti ako si nešto probao učiniti i nisi uspio. Žali ako nešto nisi ni pokušao, a mogao si. |
U jednoj knjizi Roberta Fulghuma, napisao je kako se na početku knjiga i na kraju filmova pojavljuju "zahvale". Popis onih čijemu ih znanju i sposobnosti dugujemo. Bez njih, knjiga ili film ne bi bili mogući. Onda je on, u tom smislu, napisao svoje zahvale. To mi se činilo tako lijepo i simpatično, da sam i ja odlučila napisati svoje zahvale.- Hvala starom, sijedom djedici koji je namigivao mojoj mami s vragoljastim osmjehom. Naučio me da teenager uvijek ostaje u nama. - Hvala malom crnom psiću koji se uporno trudio obaviti nuždu, ali nikako nije mogao jer smo mu se brat i ja smijali. Podsjetio me da je svakom neugodno ponekad. - Hvala malom paučiću kojeg sam našla u sobi i nisam ga ubila već pustila van. Podsjetio me kako se možeš dobro osjećati kad učiniš dobro djelo. - Hvala jednoj baki, koja, iako nije moja baka, ponaša se prema meni kao da sam njezina unuka. Naučila me da nikada nije kasno imati sretno djetinjstvo. - Hvala jednom prosjaku u studentskom centru koji je samo tražio studentske bonove ne bi li se najeo. Kad sam mu dala puno više nego što je očekivao, dobila sam najzahvalniji osmijeh koji sam vidjela u životu. - Hvala jednom forumašu koji mi je ponudio pomoć iako nikada prije nije sa mnom razmijenio ni riječ. - Hvala crvenom tulipanu koji nisam ubrala. Podsjetio me da je ljepota najljepša u prirodi. - Hvala mom Micku koji me prepoznao na ulici, na udaljenosti na kojoj je on meni bio samo žuta mrljica i što je tako radosno trčao prema meni. Naučio me da i mačke mogu biti odane poput psa i radovati se još i više. ....... |
Jednom je došao jedan mladić kod svog prijatelja, tužan i neraspoložen. Ovaj ga je upitao što ga muči. Mladić mu je odgovorio da ne može razgovarati o tome i sjeo na krevet zamišljeno. Prijatelj je sjeo na drugi krevet i ništa nije više pitao. I tako su oni sjedili zajedno satima i šutjeli. Nitko nije rekao ni riječ. Kad je vrijeme prošlo, mladić se ustao, pogledao svog prijatelja i prije nego je izašao iz stana van, samo rekao: "Hvala ti što si šutio zajedno sa mnom."Najviše bih voljela da sad mogu sjesti pored tebe, u tvojoj sobi i da mi ispričaš bez riječi sve što ti leži na duši...ja bih te samo slušala...i bila tu...nekad šutnja najviše pomaže. Rijetkost je kad s nekim možeš zajedno šutjeti i da ti ne bude dosadno...da je jednostavno samo ta šutnja ono što vas povezuje. Jer divno je znati da negdje, nekada, postoji netko tko se s nama slaže, i da s njim možemo i šutjeći dalje živjeti... tek to nam daje osjećaj da nešto vrijedimo... Danas bih šutjela s tobom... Naše misli su spojene, negdje u ovom prostoru, i već to znači nešto. Kad budeš razmišljao u tišini svoje sobe... i ja razmišljam negdje s tobom... Hvala mom bratu blizancu što me naučio ovo. |
Moram priznati jednu stvar. Svi komentari koje sam dobila na svoj post "Danas...", i svi komentari na mojoj oazi, naučili su me nešto novo. Jučer sam stvarno mrzila svoj rođendan. I stvarno sam bila depresivna. A još gore mi je bilo jer sam dan prije trebala biti na vjenčanju svog najboljeg prijatelja, ali nisam mogla otići. Ne, zato jer nisam MOGLA, već nisam mogla zbog kilometarske udaljenosti i okolnosti koje su me spriječile u tome. Umjesto da se radujem skupa s najboljim prijateljem, ja sam slavila još jednu godinu više skupa s ljudima koji mi ne znače ništa. I koje nitko nije zvao!!! Al to je ovdje normalno, da ti na rođendan dođu nepozvani. Al ono što sam shvatila, da koliko god to bizarno bilo, ovaj virtualni svijet je moj prijatelj. Iako mnogi kažu, to nije real life, varaju se. Ovo je real life. Ovo je naš real life, drugačiji možda od onog nekada, ali svijet se mijenja. Kad se ništa ne bi mijenjalo život bi postao dosadan.I kad sam pobjegla od svih stranaca čije su mi čestitke zvučale tako lažno i namješteno, došla sam ovdje. I što sam vidjela? Riječi ljudi koje ne poznajem, koje vjerojatno nikada neću vidjeti, koje vjerojatno neću nikada saznati tko su... al znate što? Te riječi su zvučale stvarnije i iskrenije od svih onih koje sam primila u "real life". I znate što još? Te riječi su me radovale više. I što mislite, jesam li ja normalna? Jesmo li svi normalni? Ili je sve ovo ipak samo privid stvarnosti? I što je zapravo real life? Ono što živiš ili ono što osjećaš? |
Danas mi je rođendan. Mrzim rođendane. Svoje. Podsjećaju me da vrijeme prolazi. Tuđe volim, jer onda mogu smišljati što da im poklonim, a to me raduje. Jer darivanje je postavljanje mosta preko ponora vlastite usamljenosti. Možda me zato više čini sretnom kad ja nekome nešto poklonim, nego kad netko nešto pokloni meni. Volim smišljati nešto što bi donijelo osmjeh na lice dragoj osobi. Ne volim kupovati kurtoazne poklone. Mrzim kad moram ići na rođendan jer to netko očekuje. Volim kupiti poklon kad mi se kupuje.Ma zapravo, mrzim rođendane. Ne rođendane kao rođendane, već kao proslave. I naglasim uvijek da ja ne slavim rođendan, al uvijek se netko "pametan" nađe tko mi, eto, želi doći na rođendan, donijeti neki glupi poklon za koji ja trebam sa smješkom reći: joj hvala, baš je super. Depresivna sam. Ne znam jel to zbog rođendana ili zato jer sam još jednom postala svjesna prolaznosti vremena. Ili zato jer starim... ili zato jer još toliko toga nisam učinila ... ili zato što sam svjesna da vremena imam samo manje... Tata mi je rekao da se i sa 60 godina čovjek osjeća jednako, kao i sa 20. Da je potpuno ista osoba u sebi i da se ništa nije promijenilo ... osim ambalaže ... osim snage... osim dana koji stoje pred tom osobom... Eto kakve me misli hvataju za rođendan. Divno. p.s. Nemojte mi čestitat rođendan. Mrzim ga. Osim ako uvedu oduzimanje godina umjesto dodavanja. |
U koliko smo samo prilika nastojali umanjiti sebe i svoju osobnost, i to na toliko istančane načine da ih nismo ni svjesni. Bila sam u nekom društvu jučer, društvu koje mi ne odgovara. Pokušala sam se prilagoditi, uključiti u taj njihov isprazan i dosadan razgovor. Ali sve što dobijem od tih pokušaja je da se osjećam kao da se gušim. I onda pobjegnem. Pobjegnem u sebe. Osobe koje me okružuju mi često puta znaju reći kako sam drugačija i nedruštvena. A jesu li me oni ikada vidjeli u društvu koje je slično meni, koje u meni izaziva smijeh koji ne želi prestati? Koje izvlači rijeku misli koje se stapaju jedna s drugom? Na žalost, svaki čovjek uspije pronaći samo mali broj ljudi sličan sebi i ne može svoj život orijentirati samo na te ljude... jer postoji opasnost da ostane sam. Al, kvragu, postoje neki ljudi s kojima mi je tako dobro u društvu, s kojima se tako uživam smijati, da nekad imam osjećaj da ne prihvaćam ništa manje. I nekad imam osjećaj da mene ne prihvaća ništa manje. Uh, kako se često osjećamo "prevelikima" za osobe koje nas okružuju, te se nekad prividno pokušavamo "umanjiti" ne bi li ostali neprimjećeni tamo gdje mi to sami ne želimo. A istina je da smo "veliki" onoliko koliko su "veliki" oni koji nas raduju, oni koji nas žele baš takvima kakvi jesmo, oni kojima ne moramo glumiti, oni koji nas osjećaju.... oni koje mi osjećamo. Ja bih te ljude. Zašto ne mogu biti samo s takvim ljudima? Zašto se MORAM prilagoditi i ostalima? Zašto ne mogu otići na pusti otok i tamo povesti samo one koje sam sama odabrala? Zašto ja ne mogu uvijek biti samo ja...Slobodna sam biti onoliko "velika" koliko to zaista jesam, a da se pritom ne brinem hoću li kome stati na žulj. Ako moja osobnost drugima predstavlja problem, to je naposljetku samo njihov problem. Na meni je samo da poštujem druge i pritom uvijek budem samo svoja. |
Priroda je luda, hirovita, ona često zavodi i kvari čovjeka, zanosi ga i navodi da lako i brzo mijenja svoja najiskrenija i najburnija raspoloženja. Priroda je često kriva za naše nesmotrenosti.I nije čudno što postoje pjesme koje se zovu "Krivo je more". Pa kako ne bi bilo krivo, kad nekad ni ne osjetimo ništa drugo osim prirode. I uživamo u tome. I koliko god bježali, sjedinjeni smo s prirodom i ona nas nosi, ona odlučuje. Sad se osjećam tako dobro, jer osjećam onaj miris proljeća, osjećam snagu... volim osjetiti tu snagu u prirodi. Proljeće je najsnažnije godišnje doba, jer ono raste .... onda rastemo i mi... osjećamo snagu u sebi. David piše u svom blogu da misli kako ja živim negdje na moru ... hm... istina je da sam skoro cijeli život provela daleko od mora, daleko od planina ... možda je istina da sam živjela u sebi blizu mora... Volim more ... tako je sjetno i tajanstveno ... al ono što više volim od mora su planine. Obožavam planine. Obožavam ih promatrati i uživati u njihovoj snazi. Planine u meni izazivaju osjećaj nekog strahopoštovanja, dostojanstva, osjećaj veličine i neuništivosti. Jednom je u jednom testu na netu bilo pitanje: što bi voljeli da bude nazvano po vama? Odgovorila sam: planina. Tiha, snažna, nedodirljiva... Ako se zapitate što bi vi željeli, odgovor vam možda pokaže nešto što niste ni svjesni... Biti planina. Čudno je to... al opet nekako kako treba. |
Postoje ljudi koji prođu kroz vaš život gotovo neprimjetno. Ne mislim pri tom na ljude s kojima razmjenite nekoliko riječi dok čekate autobus ili tek tako jer vam je dosadno. Mislim na one ljude s kojima ste jedno vrijeme kontaktirali, bez nekog određenog razloga, bez nekog odlučujućeg utjecaja na vaš život i onda promijenili put. I više tu osobu niste sretali. Jer ona je ostala na starom putu. I naravno, zaboravili ste je. Jer nije ostavila neki trag u vašem životu. Koliko je samo takvih ljudi... sjetite li se nekad nekog takvog? Sjeti li se on vas? Ja sam se sjetila jednog dečka, kojeg sam sretala jako davno, dok sam još išla u srednju školu. Sretala sam ga isključivo kad bih subotom navečer izlazila van i često bi stali i razgovarali. Bio je stariji nekoliko godina od mene i nije me privlačio ... mislim da nisam ni ja njega ... bio je drag i simpatičan, ali nije bio osoba s kojom bih željela stalno razgovarati. Bar ne tada. Mi smo bili sugovornici uz put. Kad se sretnemo, razgovaramo... dugo i kvalitetno. Ali kad ga nisam sretala nisam osjećala želju sresti ga. Čak ga se možda nisam ni sjetila.. ali opet, voljela sam razgovarati s njim. I on je volio sa mnom, što mi je bilo drago, jer nije bilo puno ljudi s kojima je on razgovarao. Bio je neobičan, pomalo usamljenik, a opet toliko zanimljiviji od mnogih. Imali smo svoje male razgovore kojima bi popunjavali subotnju večer i onda bi svatko otišao na svoju stranu. Nikada nisam tražila njegov broj telefona, niti on moj. Nikada se nismo dogovorili za susret. Onda je on nestao. Zapravo, nije on, već ja. A zapravo, nisam ni ja. To je ono kad prođe dosta vremena i kad sretnete neku osobu koju znate, ali je ne pozdravite. Jer je ta osoba nebitna u vašem životu i samo je još jedna od mnogih koje srećete uz put, pa je i činjenica da ste nekada razgovarali s tom osobom, postala totalno nebitna. Istina je da ga nisam sretala. Zapravo, vjerojatno jesam, jer smo u istom gradu, ali ga nisam primjećivala. I onda se zapitam, a zašto to radimo? Zašto ostavljamo ljude uz put, tako lako?Nedavno sam ga srela. I to baš nakon što sam razmišljala o svemu ovome. Prolazio je pored mene i vjerojatno bi prošao bez pozdrava, kao što sam sigurno i ja pored njega prošla bezbroj puta ... samo nisam bila svjesna. Ili možda i jesam, ali nisam željela biti svjesna, ko će ga znati... Pogledao je u mene kao što vas pogleda netko tko očekuje da ćete okrenuti glavu na drugu stranu. Nasmiješila sam mu se i pozdravila. Nasmiješio se i on. I zanimljivo kako sam u tom trenutku osjetila sve one razgovore koje smo prošli zajedno. U jednom trenutku mi se učinilo da je htio zastati ... u jednom trenutku mi se učinilo da sam i ja htjela zastati ... ali nisam, samo smo prošli jedno kraj drugog s osmijehom. Krivo mi je što nisam stala. Krivo mi je što ga nisam zapitala gdje je sada i kako je. Krivo mi je što ga nisam pitala ono što sam trebala od samog početka: Hoćemo se naći jednom na kavi? "Je li ikada prošlo dovoljno vremena u životu, jesmo li se ikada dovoljno udaljili da bismo mogli nekažnjeno okrenuti glavu prema onome što smo ostavili?" |
Možda zato jer je poseban, možda jer je drugačiji ... Davidov blog me uvijek vuče k sebi. To je jedan od rijetkih blogova koji me prilikom prvog čitanja navukao na sebe. I to mi je drago, jer naučio me nešto potpuno drugačije ... Kad sam prvi puta čitala blog, sada pod imenom Equilibrium, nisam znala jel piše muška ili ženska osoba. Onaj tko pročita sve, znat će i zašto. Znatiželja me tjerala da pitam ... odgovor me nije učinio pametnijom. Istina je da još ni danas nisam sigurna koji spol se krije iza imena David, iako sumnjam... ali zapravo, ovo mi je prva situacija u životu, kada mi spol osobe ne utječe na neke procjene. I da, David je bio/la u pravu kada je rekao/la da kad bih znala koji je spol u pitanju, da bih tada trpala u neke kalupe tu osobu. To je točno, jer to činimo nesvjesno. Drugačije gledamo na neki tekst ako znamo jel ga napisao muškarac ili žena. Čak nam ne budu ni jednako dobri. Ja Davidove tekstove sada promatram na jedan potpuno novi način ... i moram vam reći da je tako dobro biti neopterećen spolom neke osobe. Da je tako dobro gledati samo ono što ispunjava iznutra nekoga i vidjeti to potpuno jasno. I tada shvatiš koliko ti zapravo karakterizacija po spolovima smeta u nekim procjenama ... i koliko je neka osoba posebna u svakom pogledu ... iznad nekih vanjskih pravila koje je čovjek sam sebi postavio.Mislim da ću od sada na svakog gledati tako ... dobro, vjerojatno neću moći, ali ću pokušati. David, hvala ti na novoj spoznaji, dobro se uklapaš u bilo koji spol. Hvala ti što si mi pokazao/la što znači svjetliti. Neki ljudi zrače mnogo svjetla. Zato što su ga i sami mnogo upili. Oni naprosto sjaje. To, razumije se, nije svjetlo kakvo se može vidjeti očima, ali postoji mnogo dijelova spektra koji su nam nevidljivi. Mi osjećamo samo posljedice njegova postojanja. Za nj vidjeti potreban je drugačiji vid. Gledati znači vidjeti. Vidjeti znači imati viziju. Imati viziju znači shvaćati. Shvaćati znači znati. Znati znači postati. Postati znači živjeti punim životom. Živjeti punim životom znači živjeti smisleno. A živjeti smisleno znači postati svjetlo. A postati svjetlo znači biti voljen. A biti voljen znači izgarati. A izgarati znači postojati. Paliti se i gasiti. Možda se krijesnice zbog nečeg pale. (... by Robert Fulghum) |
"E moja Nassy...drago mi je da postojiš kao i ovaj tvoj blogić, jer kao da vidim sebe da mi se sunce nije ukazalo pred pet godina, pa mi je sinusoida poletjela prema pozitivnom polu i sad mi je tangenta paralelna sa apscisom...nadam se da ce tu i ostati. Tko zna...možda smo mi na neki čudni način stvarno i povezane, možda si ti moja druga krajnost, kao i Gibonnijeva biljka da nije ono što je, ili moja slika Doriana Greya...možda si ti moj uteg s druge strane kantara. Ma neću ti više filozofirati, već evo čisto da ti se predstavim, da imaš nekog čijoj se nevolji možeš radovati, budući da ta nevolja ujedno znači i da se tvoja krivulja uspravlja k većoj vrijednosti na ordinati." .... by GodzilaOvaj komentar koji mi je napisala Godzila, potaknuo me da napišem istinu. Istinu o svom blogu. Zapravo, htjela bih odgovoriti njoj, al odgovor bi bio previše dug za komentar, pa evo me. Na par mjesta sam pročitala da sam malo depresivna ... hm, da... pomalo jesam. Ali i to je namjerno. Godzilin komentar pokazuje mi da je ona stekla potpuno pogrešan dojam tko piše ove tekstove. Kako je lako zavarati ljude, zar ne? Godzila, ako je tako kako si napisala, ja nikako ne mogu biti tvoja druga krajnost. Jer i moja sinusoida je na pozitivnom polu i to od prije skoro 10 godina, pa iako je moja tangenta paralelna s oordinatom, ja se tvojoj nevolji ne bih radovala. Jer ja sam sama svoja slika Doriana Graya. I možda nećeš vjerovati, ali ja nisam nesretna. Čak štoviše, imam u životu sve što mi je potrebno da me učini potpuno sretnom. Nedostaju neke sitnice, ali to su finese. Pa iako moji tekstovi djeluju pomalo depresivno i sjetno, njih piše jedna vrlo optimistična osoba. Imam nekoliko vrlo teških problema u životu, ali prolazim ih s osmijehom ... i imam ono što je najbitnije... nešto nezamjenjivo... I onda opet dolazimo do mojih sjetnih tekstova, koji su zapravo moje misli, razmišljanja, koja kradem kad ostanem sama sa sobom ... a istina je da nemam puno takvih trenutaka. Jer, ja nisam sama. Ali ove misli, poželjela sam podijeliti ... jer mislim da svatko ponekad treba trenutak samo za sebe. Ovo je moj trenutak samo za sebe. I ove misli koje citiram u svojim tekstovima, napisane kosim slovima, kradem iz svog starog notesa u koji nisam ništa upisala već sigurno 8 godina. Ali volim te misli, volim svoje trenutke kada se prepustim sebi .... ponekad jesam usamljena, baš kao i svatko ... a kad pritisnem tipku za izlaz i ugasim monitor, vraćam se u svijet u kojem nemam vremena biti sama sa sobom... i nemam vremena biti sjetna. |
Eto, netko je napisao komentar na moj blog ovako kako zvuči naslov ovog teksta. I zapravo, baš dobro što je to napisao, jer inspirirao me za još jedan moj dosadan tekst. Jer ako malo bolje razmislim, pa i je dosadno sve to. Ali nije ni u cilju biti zanimljivo. Da je, pisala bih radije otrovne recenzije nekih hit filmova i anegdote iz života mojih prijateljica. Al ja sam se odlučila na ovaj sanjivi stil, onaj koji u biti čitaš prije odlaska na spavanje, jer te dobro uspava. I sama ovakve tekstove najviše volim čitati prije spavanja. Plus, skužila sam da ovdje ima i previše duhovitih tekstova. Pa svi se trude kao pisati duhovito. Neki s više, neki s manje uspjeha. Tu i tamo se nađe netko tko piše, samo da bi pisao, netko tko daje korisne informacije, al čak i to na duhovit način. E pa ja neću. Neću valjda biti ista kao svi. Duhovita. Bezveze. Ja sam se odlučila biti dosadna.Ostavljam svima ostalima da budu duhoviti ... a ako vam je do dosade, common! Dosada je najnepodnošljivija bol od svih naših boli, jer je ona bol umornosti, pa u nama ne izaziva snagu koja bi je mogla svladati. |
Najveća naša muka u životu prozlazi odatle što smo vječno sami, a sva naša nastojanja, svi naši čini teže za tim da izmaknemo toj samoći.Istina je da ne postoji nikakav dodir, baš nikakava povezanost, gdje čovjek ne bi osjećao tu svoju ponovnu i vječnu samoću. Često puta bih se nalazila okružena hrpom ljudi, a da sam u tom trenutku bila najusamljenija osoba na svijetu. Jer nekad se jednostavno izgubiti među ljudima ... i biti sam. Kad sam u društvu ljudi u kojem moram biti zbog nekih obiteljsko-društvenih razloga, a zapravo ne želim biti tu... onda sam sama. A nekad su dovoljna i samo slova na monitoru pa da se osjetiš u najboljem društvu ... ili možda samo jedan osmijeh koji dobiješ od drage osobe. I onda opet dođe noć i ostaješ sam sa sobom, svjestan da koliko god imao osobe koje voliš i koje vole tebe, uvijek ostaješ sam ... baš u tim trenucima treba se znati radovati jednostavnim stvarima. Pauku na zidu, mjesecu na nebu, usnuloj mački u krilu... jer koliko god da bili sami, ipak u svakom trenutku možemo znati da negdje, nekada ipak ima neka osoba koja je u tom trenutku pomislila na vas... |
Ne, nije ništa TAKVO. Jednom sam tražila knjigu ovog naslova. Prodavačica me pogledala s podsmjehom. Istina i ja kad sam prvi put čula ime ove knjige, bilo mi je čudno. A onda sam otkrila zašto se knjiga zove tako kako se zove....vatrogasna služba u malome gradu pozvana je u kuću jer je s prozora na katu sukljao dim. Ljudi su provalili u stan i našli čovjeka kako leži na krevetu u plamenu. Nakon što su ga spasili i ugasili vatru, postavili su uobičajeno pitanje: - Kako se to dogodilo? - Odgovor je glasio: - Ne znam, gorio je kad sam legao na njega. - Ovo je izvadak iz jedne od meni najdražih knjiga pisca Roberta Fulghuma. A baš ova pričica pokazuje nam ono što tako često sami sebi činimo: legnemo u zapaljeni krevet. Ne čekamo da se ugasi vatra, nego činimo još gore. Iako znamo što treba činiti, opet, nije lako izmjeniti se ... i baš smo uporni u tom svom nemijenjanju, kao da smo ponosni na to. I onda se opečemo u tom svom krevetu ... i opet... i opet... ali ne damo se ... i onda se pitam: zašto čovjek uporno želi saznati ono što zapravo uopće ne želi znati? Zašto insistiramo na nekim stvarima kad je nekad ljepše živjeti u neznanju? Teško je dok se ne odlučiš. Tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teškoće nesavladive. Ali kad se otkineš od sebe neodlučnog, kad pobijediš svoju malodušnost, otvore se pred tobom neslućeni putevi i svijet više nije skučen ni pun prijetnji. |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Zvuk tišine... jedini koji imate kad ostanete sami sa osobom duboko u vama... možda onda pronađete odgovore koje niste znali naći jer ste bili izgubljeni među ljudima... Ovaj blog posvećen je takvim trenucima, kada ste daleko od svih... s tišinom oko vas... možda i vama tada padne na pamet neka ludost kao i meni: Želim osvojiti svijet. A onda ću vidjeti što dalje. 
Secrets of life
"Ako nije moguće nekoga potpuno imati, najbolje ga je tada potpuno izgubiti." "Biti pametan znači razlikovati istine koje treba reći od onih koje treba prešutjeti." "Umanjimo li svoje Ja, tada može rasti nešto važnije." "... i živi tako da se ne postidiš ni jedne svoje uspomene." "Svatko vidi kako izgledaš, ali ih malo zna ono što jesi." "Nikad nismo toliko sretni, ni toliko nesretni kao što mislimo." "Da su gnjevni pogledi strijelice, svi bi ljudi bili ubojice." "Vjera je sposobnost da se podnese vlastita sumnja." "Razmišljati znači duboko se čuditi." "Kad svi ljudi jednako misle, znači da nitko puno ne razmišlja." "Istina je - zabrinutost ubija ljubav." "Budite realni. Očekujte čuda." "Strah je samo drugo ime za nesposobnost da ovladamo nastajanjem misli." "Imamo jako malo mašte za bol koju nanosimo drugima." "Snovi nikada ne umiru. Umiru samo sanjari." "Imagination is more important than knowledge." |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
