ponedjeljak, 17.06.2013.

Plavuša se sjeća Aleksandrije

Sova me je ujutro dočekala za kuhinjskim šankom, sa čašom kombuche ispred sebe, natočenom za mene.

- Nisi mi pričala o Aleksandriji, gdje je plavuša bila mjesec dana prije no što sam ti ja uletjela u stan – kaže mi sova, gurnuvši kljunom čašu prema meni.
- Hoćeš da ti pričam o Alexu, drugom gradu Egipta?
- Naravno. Zato sam ti natočila kombuchu.

I tako, što ću sa sovom, kada mi je tako lijepo servirala kombuchu prije jutarnje kave.

U Aleksandriju je plavuša došla na euro-mediteransku konferenciju, platili su joj prijevoz, smještaj, hranu, vizu. Prije no što je odletjela put Egipta, pogledala je internetsku stranicu hotela u kojoj je trebala biti smještena. Hotel se zvao „Windsor Palace Hotel“ i bio je dio lanca „Paradise Inn“ grupe hotela. Ime obećavajuće, a isto takve i fotke na web-stranici: mediteranski ugođaj, pogled na more, klasicistička arhitektura, elegantni interijeri u kojima dvije blondine ispijaju čaj. Što više može poželjeti jedna plavuša?

I tako je ona, sva sretna, krenula za Aleksandriju. Grad koji službeno ima oko 4 milijuna stanovnika, ali Aleksandrijci su joj rekli da ima 8 milijuna. Pa kome vjerovati.

Sletjela je plavuša u Kairo, gdje je nju i druge konferencičare dočekao organizator. Mislila je da će ih do Aleksandrije prevoziti kombijima ili taksijima, no to su bili samo obični, stari automobili, bez „taxi“ ili drugih oznaka, a tko ju je vozio te prve noći egipatske, nije znala. Egipćanin koji je natucao nešto engleskog. Srećom, još su dva Europljanina bila u istom autu tako da strah nije bio prevelik. Uostalom, ipak je to bila konferencija na malo višem nivou.

Put autom od Kaira do Alexa (kako popularno zovu Aleksandriju) koji traje oko 2 i pol sata, poseban je doživljaj noću. Ako niste bili direktno uključeni u rat, onda vam je ta vožnja jako stresna. Ujedno i prilika da preispitate znanje svih onih molitvi za koje mislite da bi mogle pomoći. Vozač luduje, kao i ostali vozači na cesti; asfalt zamjenjuje makadam i tako bezbroj puta; pokraj ceste otpale auto-gume ili ljudi koji se griju uz vatru kraj prastarih kamiona. Vozila koje susrećete na tom auto-putu vjerojatno nigdje u Europi ne možete susresti. Osim toga, svi trube, pretječu kao mahniti, jure automobilima preblizu jedni uz druge. Pravi stres, samo možete zatvoriti oči i moliti se da preživite.

Nakon dva i pol sata četvero je ljudi, stisnutih u automobilu kojem su se zadnja vrata jedva zatvarala, stiglo ispred hotela moćnog imena: „Windsor Palace“ hotela. Ali: to nije onaj hotel s web-stranice! Ili možda je? Da, to je taj hotel, no drugačiji nego na fotkama s web-stranice „Paradise In“ grupe. Hotel gleda na Mediteran, da, ali ispod je bučna ulica - cesta po kojoj bez prestanka, 24 sata, prolaze automobili, trube, prolaze hrpe ljudi. Naravno da je plavušu zanimalo zašto vozači neprestano trube. Od jedne Egipćanke je saznala da jednostavno vole trubiti, bez nekog posebnog razloga, osim što trube kada im netko smeta na cesti. A prilika da vam netko smeta na cesti je bezbroj jer je semafora malo. Da ne govorimo o tome da ljudi znaju u Alex svratiti na konjima (a nisu policajci, kao na primjer u Oslu).

Nakon lude noćne vožnje, luksuznog hotela koji to nije, buke na cesti i nemogućnosti da se drvena balkonska vrata hotelske sobe zatvore kako treba, vjetra koji je te noći ludo puhao - nakon svega toga, plavuša se pitala je li pogriješila kada je odlučila doći na konferenciju u taj grad, tako nepripremljena.

No drugi dan je bio sunčan, drugi konferencičari su bili odlični, iz europskih, arapskih i bliskoistočnih zemalja, tj. iz mediteranskih zemalja, hrana je bila fantastična (između ostalog, očišćeni šipak za doručak – koje olakšanje kada sami ne morate vaditi koštice iz onih opni šipka!), a konferencija zanimljiva.

Nakon večere, šetala se plavuša po promenadi uz Mediteran blizu hotela, u društvu finog gospodina iz Slovenije, normalnog rasta. To je bitno za reći jer možda da je bio neki krupni Balkanac kraj nje, možda se ne bi dogodilo što se dogodilo. A dogodilo se to da su dvojica na motoru plavuši iz ruke htjela oteti torbicu. Srećom, plavuša nije krhka i nema 50 kila s krevetom, tako da je ona instinktivno torbicu čvrsto stisnula u ruci i lopovi nisu uspjeli u svom naumu. No, osjećaj da ste u trenu mogli ostati bez pasporta s egipatskom vizom, novca, kartica i drugih stvari, nimalo nije ugodan osjećaj. O tome su bili obaviješteni drugi konferencičari i otada je plavuša imala pratnju arapskih kolega. Jer oni se najbolje snalaze u arapskom svijetu.

Sljedeće je večeri plavuša, zajedno s arapskim i europskim kolegama, nastavila uživati u čarima Alexa i negdje oko ponoći je pušila šišu u kafiću na nekoj od ulica Aleksandrije. Grad je bio pun ljudi. Iako je prosinac, temperature su visoke i ljudi sjede na terasama kafića, puše šišu, duhan, igraju domino. Trgovine su otvorene skoro do ponoći. U jednom trenutku je na ulici kraj njih prošao čovjek s ogromnim komadom (polovicom) teleta na leđima. Kao iz Fellinijevog filma, primijetio je kolega Slovenac.

Posjetila je plavuša i Aleksandrijsku biblioteku, ogromno moderno zdanje s glavnom čitaonicom koja se smatra najvećim prostorom za čitanje na svijetu. Oko biblioteke sve vrvi studentima. Neki su pitali plavušu mogu li se slikati s njom. Pristala je, ali su joj trebali reći zašto. Odgovor je bio jer je lijepa i blond. Naime, europske plavuše su u Egiptu posebno cijenjene. Svi bulje u vas jer ste im egzotični, tj. plavuše su za njih kao barbike, koje se inače ne mogu često susresti na ulicama Alexa jer su Egipćanke uglavnom tamne i drugačije fizionomije, za njih uobičajene.

Inače, sve se to događalo u doba prosvjeda koje plavuša nije ni vidjela. Ono što je vidjela i doživjela je to da su egipatski promet i lopovi opasniji od tamo nekih prosvjeda koje viđate na televiziji. I da je Aleksandrija zanimljiv grad suprotnosti. Najrječitije to dočarava zgrada Francuske ambasade u Alexu – klasicistička, svježe ofarbana zgrada, ograđena povišim zidovima. Iz zgrade zrači moć, a već izvana vam je jasno da interijer mora biti raskošan. No na ulici ispred ambasade, uz jedan od zidova koji je okružuju, spavaju klošari. Koje skoro ni ne vidiš od tamnih vreća i krpa koje su po sebi nabacali.

- To bi bilo ukratko o događajima plavuše s kratkog puta u Aleksandriju, rekla sam sovi.

Sova je bila zadovoljna, između ostalog i zato jer ju je priča lagano i uspavala.

Oznake: Aleksandrija, plavuša

- 18:48 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 04.06.2013.

Plavuša u Parizu

Nisam dugo pisala i zaboravila je na mene, kaže Modni zamorac. Neverin još prije reče da su mu falili moji odlični postovi. Hvala, Neverin, merci beaucoup!

Onda valja nešto i napisati, bar za Neverina i Modnog Zamorca!

Bila prošli tjedan jedna plavuša u Parizu. Na radionici o teatralnom izražavanju. Platila joj Europska unija sve, tj. skoro sve, osim džeparca. Išla glumiti u kazalište na rubu Pariza, tj. u grad(ić) Montreuil. Gradić za francuska mjerila, grad za naša (100.000 stanovnika ima). Montreuil je prvo naseljavala radnička klasa pa su onda došli imigranti iz cijele Afrike, a zadnjih dvadeset godina su ga počeli naseljavati intelektualci ljevičari, boboi (bobo dolazi od Bourgeois-Bohemians – buržuji-boemi). Jer je Montreuil gradić u kojem vlada ljevica. Prošli gradonačelnik je bio iz komunističke stranke, a sadašnji je iz stranke zelenih. To se sviđa boboima pa tu žive. Tako da u nedjelju u 2 popodne u kafiću ovog gradića možete slušati rock-koncert. Upad besplatan. Formidable, rekli bi Francuzi! Super!

No, prije toga, po dolasku s aerodroma i nakon vožnje metroom u kojem je susrela dva vojnika u maskirnoj odjeći, s crnim rukavicama na rukama i crnim beretama na glavi, a u rukama s ogromnim crnim mitraljezima, izašla plavuša iz metroa, a ono vani vašar. Na otvorenoj tržnici prodaje se sve i svašta. Ni slutila nije da će joj par dana nakon dolaska na parišku periferiju trgovac Arapin na tom vašaru prvo reći da liči na Lady Di, da bi je par minuta nakon što je kupila kod njega haljinu za 10 eura potražio na susjednom štandu i počeo lagati da mu nije platila.

No, nije plavuša mačji kašalj! To je jedna balkanska korporativna plavuša! Koja je zagrmila Arapinu da nije kradljivica ni lažljivica i da što on od nje hoće – haljinu nazad?! Arapin je odmah shvatio da to nije Lady Di i rekao je plavuši da može otići. S haljinom u vrećici. Koju je uredno platila. 10 eura.

Hotel u koji su plavušu smjestili zvao se Royal de Montreuil (Kraljevski Montreuil, da pojednostavimo). Fantazija!
U sobi miris dima od bivših gostiju i pepeljara kraj uzglavlja - raj za pušače! Srećom, ponijela je papuče da stopalima ne kupi prašinu i mrvice s linoleuma. Doručka nije bilo dok nije zagrmila organizatorima radionice da očekuje da joj svako jutro u kafiću ispod hotela plate dva kroasana, tartine (kruh s maslacem) i dvije kave, duže espresso, jer plavuša ima znanje, a znanje je moć.

Drugi radioničari bili u još udaljenijem hotelu, imenom La Premiere Classe – prva klasa – taj je pak bio na kraju svega i jedino što su čuli je buka automobila s ceste uz hotel. Prva klasa, nema šta! Također se siromašan doručak naknadno plaća, no plavuša je i za njih izborila da im organizatori to plate. Jer su za to dobili novce od EU, a ne za to da ga što više potroše na sebe. Putain de gens egoistes! (za ovo ipak molim: naći prijevod na internetu).

I još samo nešto za ovaj put. Na radionici bila gospođa iz Vilniusa, 64 godine, ima muža Louisa, troje djece i dvoje unučadi. Tražeći u centru Pariza metro, zajedno s gospodinom iz Rige, gospođa je vidjela znak za McDonalds i pomislila da je to znak za: metro! M!
Plavuši je i rekla da, kad bi stavila cvijeće u kosu kao što to ona stavlja, njeni prijatelji iz kluba seniora gdje s mužem pleše preko vikenda cha-cha-cha, rumbu i valcer, proglasili bi je ludom!

I plavuša je bila sretna što ne živi u Vilniusu. A i život u Montreuilu ili Parizu je baš nije privukao.



Oznake: Pariz, Montreuil, plavuša i EU novci

- 22:56 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Opis bloga

"Ti definitivno trebaš pisati", rekla mi je Vranska vitezica.
I ja sam odlučila poslušati savjet pametne žene, a sova pokraj mene samo je kliknula kapcima.

Blog piše plavuša o plavuši koja pokušava naći smisao u svemu što je okružuje.
Sova samo prati što se zbiva i smije se, u sebi ili naglas.
Svi su oni alter ego, odnosno trostruki ego jedne te iste osobe.
I možda još nekih osoba koje ovo sve čitaju.

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se