utorak, 29.01.2013.

Vranska vitezica



Danas sam se čula s Vranskom vitezicom. Nije imala pojma da sam već poslušala njen savjet i počela pisati. Bila je u Istanbulu, poslovno. Vitezica je inače jedna posebna žena. Kada vas vozi u autu i prolazite kroz njeno mjesto, inače rodno mjesto jednog hrvatskog junaka, brzo vas zarazi pokretom koji neprestano ponavlja: maše ljudima koji prolaze i koji je svi znaju. I onda i ja mašem ljudima koje ne poznajem, iz fore. A Vitezicu svi znaju u njenom kraju, voljenija je od Miše Kovača jer Mišo sigurno misli, kada pjeva, da je njegov kraj cijela Dalmacija (i teško da ga baš svi znaju, onako kako treba, u cijeloj Dalmaciji), a Vitezicu u njenom kraju znaju svi i svi je poštuju. Što ona možda i ne zna, ali ja znam. Vitezica u slobodno vrijeme bere ljekovito bilje i cvijeće i gleda nogomet. Potomci su joj super kombinacija pameti, povučenosti i zaigranosti. Uglavnom, Vitezica je prava žena, majka i kraljica. Sigurna sam da Jelena Rozga nema pojma da jedna takva, istinska i prava, u stvarnosti postoji.

Dakle, Vitezica je bila u Istanbulu i, naravno, imala je najboljeg vodiča po gradu. Na hrvatskom se ženski vodič, navodno, kaže vodičica, što je meni strašan izraz. Zato ću reći da je imala stručno vodstvo ženskog roda koje priča 12 jezika i hoda okolo samo, s naprtnjačom na leđima, ljudi je po maloazijskim zemljama ugošćuju za džaba, ne puštaju je kada bi ona htjela krenuti dalje i slično. I tako je Vranska vitezica upoznala još jednu osobu sličnu sebi: fascinantnu. No, da ne bude samo da je ja u ovom postu hvalim, a to, ako ne znate osobu, može biti i dosadno, uprizorit ću jednu anegdotu u kojoj je Vitezica jučer sudjelovala.

Na povratku kući, Istanbul-Zagreb-Split, zamijenili su Vitezičin i Vodičicin kufer (ipak koristim ovaj grozni izraz, zbog lakšeg pisanja). Kufer ove zadnje je trebao završiti u Zagrebu, a kufer Vitezice u Splitu. Tri sata se čekalo na let Zagreb-Split. Čim su sletjeli u Zagreb, Vodičica je došla do Vitezice i priopćila joj da su joj pametne aerodromske službe dale do znanja da svaka u svom gradu, tj. svojoj zadnjoj destinaciji, treba pisati zapisnik o izgubljenoj prtljazi i da će kufere dobiti naknadno. Vitezica na to pita aerodromsku službu: „Zašto ja ne mogu sada uzeti svoj kufer, a da njoj (Vodičici) donesu njen koji još nije ukrcan jer još nije stigao naš avion?“ (avion za Split). Odgovor je bio: izričito je rečeno da ne može. Bijesna Vitezica pođe do sobe za izgubljenu prtljagu i vidi svoj kufer te još jednom pita zašto ga ne može uzeti. Službenica joj odgovori da joj je žao i (može biti sretna, šapće mi sova) da će joj kufer dostaviti na kućnu adresu. A u kuferu pokloni za cijelu obitelj koja poklone iz Istambula željno očekuju, skoro isto kao i Vitezicu!

I sada dalje govori Vitezica: „I tad u meni proradi moj ludi temperament i ja uzmem svoj kufer i odlazim, a ona počne vikati na mene. Ja joj kažem da nema problema, neka pošalje policiju za mnom i neka im kaže da sam u prekršaju jer sam uzela svoj kufer. A tad službenica mijenja ploču i govori: "No dobro" i jednim telefonskim pozivom riješi da donesu Vodičicin kufer i mi odlazimo u nevjerici. Znači: trebaš pisati zapisnik, netko od službenika treba potrošiti vrijeme na obradu zapisnika, trošiti novac na dostavu, a sve se to riješi uz malo dobre volje i jednog telefonskog poziva?! I dok sam bila tamo 3 izbezumljene Talijanke, koje su došle na odmor u Zagreb i tu su već 6 dana, svaki dan dolaze zbog izgubljene prtljage jer ovi im ne znaju ništa reći... nitko ne priča talijanski i svi gledaju dole da slučajno im nitko ne bi pogledao u oči jer tada bi trebali komunicirati s njima. I tu nastupa Vodičica (koja zna, kaže mi sova, izgleda i talijanski) i zamoli jednog od djelatnika da se uključi i da probaju riješiti njihov problem. I oni problem riješe za 15 min. Ne možeš vjerovati.. Talijanke nas ljube, od sreće plaću....I ja mislim koliko novaca bačeno u turizam, marketing i sve ostalo, a padamo na ispitu ljudskog faktora ....“.

Tako je govorila Vranska vitezica.
Sova i ja cvatemo od sreće kako je naša prijateljica to ekspresno i srčano riješila i sjećamo se Seneke koji je rekao „Nije da se ne usuđujemo zato što su stvari teške, već su stvari teške zato što se ne usuđujemo“. Sjećamo se i Goetheove misli da je zaista sretan i velik samo onaj koji ne mora ni vladati ni pokoravati se da bi mogao nešto biti.

Oznake: Vitezica, izgubljena prtljaga

- 21:30 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.01.2013.

Lijep dan

Čitam blogove s naslovnice blog.hr-a. Nova sam na blogu i baš mi još sve nije jasno. No na naslovnici ne mogu naći ništa što bi me večeras zanimalo. Ne želim kritike, ne želim ono što sam čula na vijestima 1. programa Hrvatskog radija jutros u 7h. Ne želim loše vijesti, ne želim pesimizam, ne želim beznađe. I zato ću napisati što je danas bilo lijepo u mom danu.

Lijepo sam radila. Došle su dvije Finkinje iz bogate države Finske, no ničim mi nisu dale naslutiti da su došle iz bogate zemlje. Vidim da niti ne rade više niti bolje od mene (no to sam znala i prije jer već duže radim sa strancima). Ženske su OK, ali ne bih se mijenjala s njima. Kažu da je sada kod njih -12 i da im je u Zagrebu sunce iznimno visoko. Vidim da im je ljepše u Zagrebu nego tamo gore, u Helsinkiju.

Išli smo na ručak u restoran uz teniske terene u kojem su svi gableci 30 kuna. Restoran s dušom i to je baš lijepo. Ne volim snobovske restorane gdje ti serviraju sve i svašta, po uzoru na tamo neke emisije koje ni ne gledam i onda bih ja trebala biti oduševljena i njihovim smiješnim kombinacijama i cijenama koje odražavaju kvalitetu. To je lijepo smiješno.

Ne volim lažne stručnjake, općenito. Ali zato volim iskrene i dobre ljude.

Dakle, lijepo smo ručali grah sa zeljem, kobasicom i finim kruhom po pristojnoj cijeni. Jedna je Finkinja popila kavu, a drugu smo nagovorili na pelinkovac. Po 7 kuna. Rekla je da baš ne pije alkohol, ali pelinkovac joj je pasao. Lijepo.

Onda smo opet radile i one su se umorile pa smo prestali raditi i ja sam ih vozila do hotela. Padao je prekrasan snijeg, prekrasne debele pahulje. Došla sam kući i lijepo sjela za kompjuter i napisala ovih par redaka.

I baš mi je lijepo.
I sova se lijepo smije.

Oznake: lijep, dan

- 19:19 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.01.2013.

Otmjenost ježa

Sova je otvorila oči. „Otmjenost ježa!“ - izusti i okrene se prema prozoru.

Otmjenost ježa, sjećam se...
Prošlo sam ljeto pitala gospođu u knjižnici da mi preporuči neku inteligentnu, ali ujedno i zabavnu knjigu. To je bilo u knjižnici „Marin Držić“ u Zagrebu, mojoj najdražoj. Oni koji žive u Zagrebu i učlanjeni su u Knjižnice grada Zagreba znaju da knjige mogu posuđivati po svim knjižnicama u gradu. Meni je Marin Držić najdraži, iako mi baš i nije blizu mjesta stanovanja. No tamo su gospođe ljubazne, nasmiješene, pozitivne i uvijek rado odgovaraju na vaša pitanja i pomažu. A to je bitno. U drugih par knjižnica po gradu u kojima sam bila knjižničari uglavnom izgledaju kao da imaju previše posla, briga (privatnih, poslovnih – tko bi znao), ne gledaju vas baš u oči.. Uglavnom, nije moja stvar; meni je tu jedino bitno da imam mogućnost izbora u kojoj knjižnici posuđivati.

Sova me pogleda i kaže: skrati.

I skratit ću. Gospođa mi je, dakle, predložila da posudim „Otmjenost ježa“ Muriel Barbery. Muriel je francuska spisateljica marokanskog porijekla. „Otmjenost ježa“ je priča o kućepaziteljici koja sluša ozbiljnu muziku i sve kuži i djevojčici, crnoj ovci iz snobovske obitelji koja živi u zgradi koju čuva kućepaziteljica, u otmjenoj pariškoj četvrti. Knjiga je prepuna (meni) super razmišljanja, kao što je ovo: „Oni koji znaju raditi rade, oni koje ne znaju poučavaju, oni koji ne znaju poučavati poučavaju nastavnike, a oni koji ne znaju poučavati nastavnike bave se politikom. Ta rečenica ne znači da neupućeni imaju mjesto pod suncem, nego da ne postoji ništa tvrđe i nepravednije nego što je ljudska stvarnost! Ljudi žive u svijetu u kojem vladati govorom predstavlja onu krajnju upućenost. To je strašno jer smo mi u biti primati programirani da jedemo, spavamo, razmnožavamo se, osvajamo i štitimo svoj teritorij i jer se oni koji su u tome najdarovitiji, koji su najveće životinje među nama, uvijek daju nasamariti od drugih, onih koji dobro govore iako ne bi mogli obraniti ni svoj vrt, uhvatiti zeca za večeru i propisno se razmnožiti. Ljudi žive u svijetu kojim vladaju slabi. To je strašna uvreda za našu životinjsku narav, neka vrsta izopačenosti, dubokog proturječja“.

Točno - kaže mi sova, uvuče glavu među perje i ponovo zatvori oči.

Oznake: knjiga, Muriel Barbery

- 12:37 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 26.01.2013.

Prvi dojmovi o Švedskoj

Let iz Kopenhagena do Stockholma, u avionu SAS-a. Čudim se zašto stjuardese nose crne kožnate rukavice i gledam časopis avio-kompanije. Sendvič s koka-kolom košta skoro 70 kuna! Ručak kakve besplatno dijele u Turkish Airlinesu ovdje naplaćuju 120 kuna! Blaženi Turci! Jedino se kava i voda mogu u ovoj skandinaskoj avio-kompaniji (kako se „nacionalno“ izjašnjavaju) dobiti besplatno.

Dobrodošli u zemlju u kojoj ćete sve skupo plaćati!

Čarape koje mi je poklonila gospođa (baba, kako je njeni zovu) Mara iz Gunje na stockholmskom aerodromu koštaju 170 kuna. I prodaju se kao originalni švedski dizajn! Gospođa (baba) Mara ni ne sanja kakve ona u stvari čarape radi – nisu to slavonske, „starovinske“ čarape, ne, ne, ne – to su čarape skandinavskog suvremenog dizajna!

Druga stvar koja se prodaje na aerodromu, u knjižarama, i to na ključnim policama, (auto)biografija je Zlatana Ibrahimovića „Ja sam Zlatan“. To sam tek opazila na povratku kući, kada sam već znala tko je Zlatan. Do odlaska u Švedsku nisam imala pojma za njega jer uopće ne pratim niti me zanima nogomet.

U Švedsku sam krenula službeno, par dana nakon Nove godine. Što god mislili o Europskoj uniji i našem priključenju njoj (a što ja uopće trenutno ne želim komentirati), jedna stvar je dobra: EU potiče ono što se blesavo EU-žargonom zove „mobilnost“, a u biti se radi o tome da će ti EU platiti trošak boravka u nekoj EU zemlji ako im dobro obrazložiš da to ima smisla. U mom slučaju, u Stockholm sam išla na pet dana, dogovarati i razvijati jedan projekt od europske važnosti (ne bih htjela da me se shvati bahatom – no oni koji malo znaju o EU projektima znaju (ili bi bar trebali znati) da EU ne bi ništa financirala od važnosti koja je manja od one europske). No, na stranu EU projekti, ovo moje pisanje ne financira EU pa mogu pisati što želim i što mi se sviđa, a to su kulturalne razlike i sličnosti, na primjer.

Moj prvi dojam o Šveđanima je taj da su normalni, ljubazni, umjereni i da nema kod njih prenemaganja ili prevelikog glumatanja. Možda ima i snobova (sigurno ih ima, kao i svagdje), no takve, srećom, nisam srela. Stockholm je ugodan grad, sve javne usluge čine se funkcionalnima, hodnici podzemne željeznice su zanimljivo dekorirani i projektirani, čisti, bez grafita i smeća…

Ako imate dosta novca, u ovom gradu se sigurno možete dobro provesti i to, čini mi se, najbolje na proljeće ili rano ljeto. No ja nisam imala toliko novca, bila je i zima, i općenito mi je glupo 1,5 deci kuhanog, preslatkog (lošeg) vina plaćati 40 kuna. Pa čak vam i tanki komadić keksa koji vam serviraju uz vino naplate. Tako da sam si mislila da se bolje u Hrvatskoj napiti za litru vina koje košta 40 kuna nego u Stockholmu trošiti pare na skupo i loše vino. Zaključak mi je bio i da možemo biti sretni što nemamo tako skupe cijene i što za gablec možemo jesti i za manje od 80 kuna, što je u Švedskoj nemoguće. Je da oni imaju najmanje trostruko veće i plaće i ostalo, no ipak…

Bilo mi je jedino žao što nisam imala više vremena hodati po muzejima, galerijama i drugim sličnim mjestima. Malo sam prošla kroz ulice s trgovinama i obuzela me je ista ona mučnina koja bi me mogla obuzeti da hodam po zagrebačkim trgovinama u centru (ili drugdje).. nikakvih originalnih trgovina s odjećom (umjerenih cijena) tamo nisam našla. Jedino mi je bila zanimljiva jedna „vintage“ trgovina u kojoj je sve bilo „comme if faut“, kako bi rekli Francuzi: kako treba. I muzika i odjeća i atmosfera. Nisam ništa kupila, no to mi nije bio cilj – udahnula sam dio grada! (usput: ako znate za neku vintage trgovinu u Zagrebu ili drugdje u Hrvatskoj, molim za adresu, da vidim kako to kod nas izgleda;-).


Zadnju večer smo večerali u restoranu koji vode slijepe osobe i u kojoj gosti isto tako trebaju biti slijepi. Dakle, večerali smo u totalnom mraku, nismo ni znali kako izgleda restoran, tko gdje sjedi jer su nas prvo proveli kroz mračni hodnik kroz koji smo hodali pipajući zidove. Iskustvo koje ti daje boravak u tom restoranu je apsolutno nevjerojatno. Uopće nije ugodno, zvukovi su ti pojačani i meni su svi oko mene išli na živce i jedva sam čekala da sve završi.. no svatko reagira na drugačiji način, rekao mi je Sven, slijepi mladić koji te vodi do restorana, daje upute, poslužuje, u pauzama između predjela-jela-deserta zabavlja pričajući šale o slijepima i pjeva u bendu.


Na kraju samo još ovo: švedske kolege su me odmah na prvoj pauzi za ručak pitale o Zlatanu Ibrahimoviću koji je iz Hrvatske, a ja o njemu ni o tome da bi on bio iz Hrvatske nisam imala pojma. Samo sam im rekla: čudno mi je to da je iz Hrvatske jer bi se sigurno kod nas svi hvalili da je iz Hrvatske. I odmah sam drugo jutro poslala kolegi sms (odbila sam nositi laptop u Švedsku) da mi napiše tko je Zlatan. A on mi je skinuo s weba i poslao sms-om ovu informaciju: „Ibrahimović je rođen u Švedskoj i sin je Bošnjaka Šefika Ibrahimovića podrijetlom iz područja Bijeljine i Hrvatice Jurke Gravić iz naselja Prkos u općini Škabrnja. Otac Šefik je emigrirao u Švedsku 1977. gdje je sreo Jurku, koja je isto emigrirala u Švedsku. Ibrahimović odrasta u Rosengĺrdu, predgrađu Malmöa poznatom kao useljeničkom getou, zajedno sa tri sestre i dva brata. „

Upravo završavam čitanje Zlatanove biografije i to će sigurno biti tema jednog od mojih sljedećih postova.



Oznake: Švedska, Stockholm

- 17:36 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.01.2013.

Gataj mi preko plakata

Na nekoj lokalnoj TV stanici žena pogađa sudbine ljudi na temelju njihova glasa i dana rođenja.
I onda, majko (kako im govori), vosak svijeće lije na komadić neke folije ili tko-zna-čega.
Instant-odgovor o sudbini glasa koji je čula daje joj komad svježe napravljenog voska…
Dio mio! Majko draga! A telefoni zovu non-stop, sve majka do majke, a ponekad valjda i neki otac nazove.. i ti pozivi, kao što je jasno k'o dan i napisano na dnu ekrana, nisu besplatni…

Zašto se onda čudimo da je tako puno nezaposlenih, da političari rade što žele, da ljudi ne protestiraju na način na koji neki drugi, slični ljudi u nekim drugim zemljama rade i kažu tim drugima koji troše novce od poreza: ne možete za naše novce raditi što želite, ne možete od nas praviti budale! Kad s druge strane ljudi vjeruju u gatanja iz malo voska jeftinih svijeća!

Na nekom drugom TV-kanalu govore o plakatu, zna se već o kojem.
I već su taj plakat svrstali u umjetničko djelo – a na osnovu čega?
I svi odmah razglabaju zašto je plakat skinut, da li je trebao ili nije trebao biti skinut..
A nitko se ne usudi reći: čemu takav plakat? Što je tako umjetničko u njemu? Samo činjenica da bi u nekim drugim zemljama zbog takvog plakata stradali nevini ljudi?!
Kakve to veze ima s umjetnošću, pogotovo ako, bez predrasuda i čiste pameti, pogledamo taj plakat i pokušamo dokučiti umjetnost u njemu?

Kakva vremena, kakvi običaji! - rekao je Ciceron prije više od 2000. godina. I ništa se nije promijenilo. Ljudi su i dalje jednako glupi i jednako pametni, a mi se samo zavaravamo kako živimo u najmodernijem vremenu „ikad“. I ovo se „ikad“ u ovakvoj jezičnoj konstrukciji, premoderno, prenerazmišljajući, uvuklo u hrvatski jezik iz engleskog.. potpuno nepotrebno.

Sova se pokraj mene smije i ide na spavanje, nadajući se snu bez gatara, bezveznih, ali i potencijalno opasnih plakata i sličnih tragikomičnih scena.

Oznake: TV gatare, plakati

- 23:41 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Opis bloga

"Ti definitivno trebaš pisati", rekla mi je Vranska vitezica.
I ja sam odlučila poslušati savjet pametne žene, a sova pokraj mene samo je kliknula kapcima.

Blog piše plavuša o plavuši koja pokušava naći smisao u svemu što je okružuje.
Sova samo prati što se zbiva i smije se, u sebi ili naglas.
Svi su oni alter ego, odnosno trostruki ego jedne te iste osobe.
I možda još nekih osoba koje ovo sve čitaju.

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se