utorak, 20.06.2017.

Stereotipi

Stereotip, prema Klaićevom Rječniku stranih riječi, između ostalog znači: ujednačen, uvijek isti postupak, svakidašnjost, nepromjenljivost, neoriginalnost, banalnost, otrcanost, ukalupljenost. Dolazi od grč. riječi „stereos“, koja znači ukočen, tvrd, čvrst, i „typos“ koja znači lik, znak.


Na jednom „okruglom stolu“ (koji uopće nije bio okrugao niti je bio jedan stol, već više stolova složenih u obliku pravokutnika, otvorenog s jedne strane) jedna se gospođa, pričajući o jednom projektu koji su proveli i za koji su dobili novce iz Europske unije, retorički pitala (izjavila) ovo: „A što može spojiti žene prvo nego kuhanje?'“.

Plavušu je to baš šokiralo pa je odmah tu izjavu zapisala na papir. Nju nikada ne bi uz nikoga spojilo kuhanje jer je kuhanje uopće ne zanima, a kamoli da bi to bilo nešto što bi je spojilo s drugim ženama, kako je sugerirala ta gospođa. I tu je izjavu odmah okarakterizirala kao stereotip, stereotip da su sve žene lude za kuhanjem. I čak i može vrijediti za sve žene, no sve dok ne vrijedi za jednu, a to je svakako plavuša, takvo je mišljenje stereotipno: banalno, otrcano, ukalupljeno, neoriginalno – kako to tumači Klaićev Rječnik.

Naravno, ima i plavuša svoje stereotipe. Jedan od posljednjih je vezan uz njen nedavni put u Budimpeštu. Sudeći prema njihovom premijeru, plavuša je stvorila dojam da su Mađari nacionalisti, da ne vole strance i slično. No kratki boravak tamo ju je iznenadio jer je naišla na ljubazne ljude, srdačne prema strancima i puno otvorenije nego one koje je, npr., vidjela u Nizozemskoj. U stvari, imala je predrasude prema Mađarima koje su se pokazale netočnima.
I onda ju je to još jednom podsjetilo na to da je lako optužiti druge na osnovu površnih informacija i da je bolje ništa ne zaključivati ako nismo nečemu spremni pristupiti iz više uglova i ući malo dublje u problematiku. No tko tako radi?

Pa što ju je onda zasmetalo, pitala je sova, kod gospođe koja misli kako žene prvo može spojiti kuhanje?
Zasmetala ju je vjerojatno ta ukupna njena „drugačijost“ koja kod stereotipa uvijek smeta. Ta je žena po svemu bila suprotno od onoga što je plavuša: pričala je idilične priče o svom europski financiranom projektu, a plavuša je prema takvim projektima vrlo skeptična jer zna da oni uglavnom ne pomažu onima za koje se deklariraju da pomažu, već samo onima koji ih provode i koji jedini za njih dobivaju novce. Osim toga, ta je gospođa vjerovala u ispravnost takvih politika koje drugi nameću, a plavuša smatra da trebamo biti kritični prema njima. I još je onda za kraj prodala tu priču da su sve žene iste. E pa nisu.


- 10:26 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.03.2017.

Do muža preko Fejsa?

Danas je dan za sovu (ili ševu, kako je znao govoriti jedan plavušin kolega).
Naime, sivo je i kiša samo što ne padne (ili je već pala) pa je najbolje biti doma. I, između ostalog, pisati.

Ovakav jedan tmuran dan priziva i neke tmurne misli. Možda ne i tmurne, više kritičarski raspoložene.

Zadnjih dana na Fejsu (Facebook-u) plavuša viđa tužne objave (s „feeling sad“ emotikonima) jedne efbefeice (Fejsbuk-frendice). U biti poznanice. Ona ima oko 40 godina i, prema tim objavama, očajnički traži muža. Te svoje objave piše na engleskom jeziku te, osim muža, želi obitelj i dobar posao. Nakon što je tu objavu nekoliko njih označilo s ikonicom „prsta gore“ (like-o ili lajkao ili sviđkao), ona je napisala i da moli da njeni FBFovci ne sviđkaju samo, već i da joj pomognu naći to što traži.

Plavuši nije jasno kako netko star oko 40 može reći da želi obitelj?
Vjerojatno ima još nekoga od roditelja živog, ali i ako i nije tako, možda ima brata, sestru… ili, ako ih i nema, možda ima psa ili mačku. Ako ne, bar do ovih zadnjih može lako doći.
Drugo što je jako čudno plavuši je da netko na taj način traži muža. Ona bi u toj situaciji tražila broj bračnog posrednika Gangstera iz Imotskog (ili nekog drugog) i pitala ga ima li što na tržištu za nju.

Možda je samo ta efbefica čitala one savjete životnih gurua koji kažu da moraš zapisivati sve što želiš i svaki dan to misliti i slično, pa će ti se to i ostvariti.

No, plavušino je ipak mišljenje o svemu tome ovo: razmisli ti, kćerce, o svemu što imaš u životu i budi zadovoljna s tim što imaš, a sreću ti ionako nitko drugi ne može donijeti već ti sama sebi. Čim prije to shvatiš, bolje za tebe. Jer se taj muž možda nikada ne pojavi ili, ako se i pojavi, možda ti i ne donese dugoročno sreću i zadovoljstvo.

I gdje si onda?

Oznake: muž, obitelj, sreća

- 15:19 -

Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.02.2017.

Od-straniti ugroze

Dovoljno je pogledati jedan dnevnik bilo koje televizije pa da vam padne mrak na oči kakve riječi i izraze koriste kojekakvi ljudi, a najviše oni koji bi se htjeli okarakterizirati kao intelektualci.

Jedna od takvih je jezična konstrukcija „od strane“ – zadnje vrijeme je na djelu sveopća poplava takvih izraza, tj. odstrano-manije. Ta konstrukcija je potpuno van duha hrvatskog jezika jer on ne voli pasivne oblike, no izgleda da su je oni koji previše ne razmišljaju samo kopirali iz engleskog jezika.

Tako jedan naš visoki državni dužnosnik u svom životopisu piše: „zaposlen sam od strane xy instituta“, a normalno je da je napisao „bio sam zaposlen u xy institut“ ili „yx institut me je zaposlio“. Nije mi jasno kako je završio sve te škole čije diplome ima, a nije naučio osnove hrvatskog jezika?

Druga riječ koja se sada, kada pišu o uvođenju obaveznog vojnog roka, često spominje je „ugroza“. To je toliko grozna riječ da plavuši nije jasno tko ju je uopće uveo u jezik jer ona, u Anićevom „Rječniku hrvatskog jezika“ iz 1991.g., uopće ne postoji. Postoje riječi: ugroziti, ugrožavanje, ugrožavati i ugroženost, ali ugroze nema!

Ne znam kako vama ona zvuči, ali je plavuši ta grozna riječ potpuno nepotrebna u hrvatskom jeziku kada imamo već riječ ugroženost koja znači „stanje i položaj onoga koji je ugrožen, onoga što je ugroženo“.

I još u Anićevom „Rječniku“ piše da je intelektualac (ž.spol: intelektualka):
1. onaj koji se bavi umnim radom i ima visoku naobrazbu;
2. mislilac koji javno djeluje kao moralna i humana snaga u društvu.

Sovini zaključci su da većina današnjih hrvatskih političari ne spada niti pod 1. definiciju intelektualca jer da se bave umnim radom ne bi krivo pisali i pričali svoj materinji, hrvatski jezik; a ne spadaju ni pod 2. definiciju jer da je tako, ovog bloga sada ne bi bilo, već bi plavuša zanemarila tu njihovu nepromišljenost i neznanje samo da ih može zamijeniti moralnošću i humanošću. No te se osobine kod takvih političara ni u tragovima ne naziru.

- 19:10 -

Komentari (17) - Isprintaj - #

subota, 21.01.2017.

O sreći, opet

Ovaj je post motiviran Neverinovom viješću da je sretan jer je primio dobru vijest da je zidanje „u suho“ postalo zaštićeno nematerijalno dobro.

O sreći je već plavuša pisala i nije mi želja ponavljati se. No, ipak poticaj za ovo, tu i sada, pisanje o sreći, došlo je spontano pa se, sreće radi, mora i realizirati.

Netko može misliti da je sreća postati predsjednik države ili vlade, da je sreća udati se bogato, ili završiti fakultet, ili dobiti na lutriji. Ili još bezbroj stvari. Ili saznati da je nešto do čega ti je stalo dobilo zaštitu.

No, mislim da je sreća skoro svakodnevno promjenjiv osjećaj. Jučer sam bila sretna što sam položila neki ispit, a danas sam sretna jer je prekrasan sunčani ili kišni dan. Jučer sam bila sretna što sam u vezi, a danas sam sretna što sam slobodna. Itd...
Isto tako smo i često puta nesretni, a da čak ne moramo ni znati što je tome uzrok.

Možda je jedino sigurno da je mijenja sigurna pa tako i osjećaj sretnosti ili nesretnosti.

Ako prihvatimo da je život konstantna izmjena sretnih i nesretnih dana, sretnih i nesretnih događanja, možda možemo biti sretniji?

Oznake: sreća

- 13:17 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.01.2017.

Znate li što je karoshi?

Prije par dana na Indexovom portalu osvanuo je članak u kojem, između ostalog, piše ovo:

„Predsjednik Dentsua, najveće japanske reklamne agencije i jedne od najdominantnijih kompanija u zemlji, dao je ostavku zbog smrti mlade novakinje koja se ubila zbog "pretrpanosti poslom"... Uz duboke naklone, Tadashi Ishii je izjavio da preuzima odgovornost za zloglasan kompanijin tempo prekovremenog rada.
Matsuri Takahashi oduzela si je život nakon samo devet mjeseci rada za kompaniju. Prema izjavama sadašnjih i bivših zaposlenika, kultura traži uzastopne dane rada do sitnih noćnih sati, nekoliko tjedana u komadu…
Njena smrt i ostavka Ishiija dio su nacionalne debate oko porasta fenomena "smrti od prekovremenog rada", ili fenomena karoshi. Odvjetnici smatraju da su uobičajeni prekovremeni sati postali minsko polje pritisaka, obaveza, zlostavljanja i nedostatka radnika…
Ova je smrt drugi skandal u Dentsuu u posljednjih nekoliko mjeseci: u rujnu su bili prisiljeni priznati da je odjel digitalnog oglašavanja klijentima previše naplaćivao od 2012. godine. Gospođica Takahashi radila je u tom odjelu, a mjesec dana prije smrti upisala je 105 prekovremenih sati.
Ministarstvo rada odgovorilo je na zgražanje javnosti oko smrti Takahashi te najavilo pojačanje regulative neslužbenih prekovremenih sati te javno objavljivanje imena kompanija koje redovito iskorištavaju svoje zaposlenike, ili gdje su se dogodila dva ili više slučaja karoshija.
Više od petine japanskih kompanija u listopadu je priznalo da dio osoblja prekovremeno radi više od 80 sati mjesečno – što je i službeno potvrđeno kao štetno za zdravlje.“

Plavuša je malo proguglala o tom slučaju i pronašla još dodatnih informacija: taj direktor (65 godina star) dao je ostavku tek godinu dana nakon smrti 24-godišnje djevojke, koja se ubila u prosincu 2015., bacivši se s prozora svog „corporate dormitory“-a. Prije toga je ona preko socijalnih mreža pisala poruke o prekovremenim satima, ali i uznemiravanjima nadređenih koje je također trpjela. Obitelj djevojke tvrdi da joj je njen šef navodno rekao: „Premali su ti kapaciteti ako se teško nosiš s količinom rada koju trenutno imaš.“.
Prema podacima japanske vlade, broj samoubojstava zbog posla je u porastu, a godišnje se najmanje 2.000 radnika u Japanu ubije zbog prekovremenog rada, tj. žrtva je "karoshija“.

U zadnjoj tvrtki u kojoj je plavuša radila prekovremeni rad je bio normalan i nitko se otvoreno nije zgražao nad njim niti ga pokušao suzbiti, a neki direktori su ga čak i poticali: „imate dobru plaću, očekuje se od vas da radite prekovremeno“. Bivši plavušin kolega znao je imati po 90 sati prekovremenog rada u toj firmi čije neslavno ime nećemo ni spomenuti.

Prije par godina plavuša je radila u jednoj drugoj respektabilnoj instituciji (respektabilnoj samo zato što ljudi, budući da nisu bili zaposleni unutar takve institucije, imaju a priori lijepo mišljenje o njoj). Dala je otkaz – ne zbog prekovremenog, već zbog užasnih ljudskih odnosa i zbog toga što se rad i stručnost nisu cijenili. Godinu ili nešto više dana nakon njenog odlaska, saznala je da se njen bivši kolega objesio u garaži te institucije. Nitko od tadašnjih zaposlenika nije smio ni pisnuti o tome da informacije ne bi procurile u javnost. Plavuša tada više nije radila tamo i nije mogla znati detalje, no rekli su joj da je imao neke privatne probleme pa je zato to učinio. No zašto je baš odabrao garažu na poslu da to učini?

Ovo je pretmurna tema (kao i današnji sivo-bijeli dan u Zagrebu), no moja optimistična poruka je: nitko – baš nitko – a kamoli posao ili ljudi na poslu – nije vrijedan toga da si oduzmemo život ili si na bilo koji drugi način naštetimo! Uvijek ima izlaza i uvijek se može naći novi posao.

Oznake: odnosi na poslu

- 16:22 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.01.2017.

Novogodišnje odluke

Sretna nam svima 2017. godina!
Neka bude mirna, zdrava i uspješna!

Plavuša je Novu godinu proslavila dan prije Stare godine, 30.12. Izašla je s frendicom i na kratko im se pridružio i poznanik iz Grčke kojeg je plavuša upoznala na otoku Lesvosu. No Grk nije Zorba niti je zbog plavuše došao u Zagreb. Došao je jer mu se Zagreb sviđa.
No nećemo sada o njemu. Spominje se u ovoj priči samo zato što je pitao plavušu i njenu frendicu koje su njihove novogodišnje odluke. I jedna i druga su bile iznenađene tim pitanjem, iako ono nije bilo nešto neobično. Možda su bile više iznenađene zbog toga što nisu imale spreman odgovor na to pitanje. Plavuša je Grku uzvratila istim pitanje, na što ni on nije dao neki odgovor.

No, razmislimo malo o novogodišnjim odlukama. One su uglavnom ove vrste: „želim smršaviti“, „želim naći novi posao“, „želim muža/ženu“… - želje koje nam se mogu učiniti prilično zastrašujućim jer što ako nam se ne ostvare u toj godini u kojoj smo ih zaželjeli? Bit će nam teško išta slično željeti druge godine. Onda ispada da je najbolje ništa veliko i nemati kao „novogodišnju odluku“.

Možda bismo trebali željeti nešto drugo – nešto što će nas motivirati. Tako je „želim biti dobra prema sebi“ bolja želja od one „želim smršaviti“ jer sadrži dobru motivaciju u sebi koja može rezultirati i manjkom kilograma: želim paziti na sebe, ne želim biti predebela jer mi to loše utječe na zdravlje, ali i na dojam koji ostavljam kod drugih… No isto tako možemo biti dobri prema sebi i ako smo debeli – ako nas debljina ne smeta.

Za „želim muža“ ili „želim ženu“, plavuša baš i ne zna koji bi bio motivirajući faktor. Jer misli da se sreća nalazi u nama samima. No, isto tako, nema ništa protiv muževa ili žena – ako nas oni usrećuju.

Oznake: nova godina

- 16:30 -

Komentari (17) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.10.2016.

Put na Lesvos – 2. dio

Nije se lako sjetiti ljetne škole i ljetovanja na otoku Lesvosu, gdje su temperature bile oko 35 stupnjeva, iz pozicije dolaska mjeseca studenog, kada je u 11 sati ujutro grad u magli, a temperatura oko sedam stupnjeva. No, neposredno prije i poslije jednog drugog puta, na zapadni dio Mediterana, plavuša se uspijeva sjećati onoga što je vidjela i doživjela na Lesvosu. Ovog puta radi se o sjećanju na izbjeglice.

Kao dio ljetne škole, posjetila je izbjeglički kamp Moria, smješten uz glavni grad Lesvosa Mytilini – gradić na Egejskom moru koje „gleda“ na Tursku i vrlo joj je blizu pa stoga ilegalnim putevima dolaze u njega izbjeglice na putu iz Turske prema Grčkoj i dalje, prema zapadnoj Europi.

Danas, više od tri mjeseca nakon plavušine ljetne škole na Lesvosu, govori se o 3740 osoba koje su se utopile na Mediteranu ove godine. O tome se malo piše, tek usputno, kao da se ne radi o ljudima koji su izgubili živote pokušavajući stići do Europe, već o nekim brojevima.

O izbjeglicama danas svatko ima neko mišljenje. No nećemo sada o tome. Sada ćemo o onome što je plavuša saznala i vidjela dok je bila oko izbjegličkog kampa Moria na Lesvosu.
Bila je oko kampa jer nju i ostalih 20-ak ljetnih školaraca nisu pustili u kamp. No pustili su troje – jednu profesoricu, Grkinju koja je sigurno već bila unutra ili bar može ići tamo kada hoće jer živi na Lesvosu, i dvije osobe sa završenim doktoratom. Naravno da je plavuša, s par drugih, protestirala na uvjete takvog odabira. No ljudi su uglavnom bez odgovora i nijemi kada staviš u pitanje ispravnost njihovih postupaka, te kada padaju u vodu svi njihovi govori i priče o etičnosti, humanosti i drugim velikim temama. Ta grčka profesorica joj se ionako od prve nije bila svidjela. Odmah je plavuša nanjušila da se radi o osobi s funkcijom čija unutrašnjost je prazna.

Ipak, plavuša je već upoznala izbjeglice i uvjete njihova života u Hrvatskoj dok čekaju azil (i kad dobiju azil), tako da joj nije bilo toliko bitno ući u taj grčki kamp. Kamp joj je u većim razmjerima samo potvrdio ono što je već znala: teške uvjete u kojima žive ti ljudi, koji su napustili svoje prethodne živote i sada su puni neizvjesnosti za svoju budućnost.

I onda kada joj neko govori o izbjeglicama danas, otkad je ovo pitanje postalo aktualno, a da nije susreo niti jednu takvu osobu, ona se samo miče, odlazi, ili ne čita uopće komentare takvih ljudi koji pojma nemaju. A nemaju niti sposobnost staviti se u poziciju izbjeglica koji su zbog nekih razloga (ne samo ratnih) bili prisiljeni pobjeći iz svojih zemalja.

No, da ne filozofiramo dalje, evo onoga što je plavuša vidjela oko kampa i čula od UNHCR-ova radnice, policajca i liječnika koji rade u kampu.

U kampu Moria je tada (u srpnju) bilo oko 2800 ljudi. Izvana je bilo nemoguće procijeniti veličinu kampa, no moglo se vidjeti da su ti „kontejneri“ u kojima su smješteni ljudi bili prenatrpani. Neki su zato razvili vlastite, improvizirane šatore van tih privremenih smještajnih boksova, no i dalje su bili unutar kampa, ograđenog debelim zidovima i žicom. Svaki tjedan je u kamp dovođeno oko 50-ak ljudi, što je bilo puno manje od broja ljudi koji je u njega dolazio prošle godine i sve do veljače 2016., kada su se političari Europske unije i Turske dogovorili da će Turska zadržavati te ljude u svojim izbjegličkim kampovima i zauzvrat dobivati novce od EU.

Ljudi koji su ipak nastavili dolaziti u Grčku i na otok Lesvos, dovođeni bi bili u Moriju i još jedan drugi kamp na otoku. To sada više nisu bili tranzitni kampovi, već prihvatni centri za izbjeglice. Drugim riječima, u njima bi izbjeglice zatražile azil.

Prvih 25 dana po dolasku nisu smjeli izlaziti iz kampa, prije no što bi dobili dozvolu kretanja po otoku. Desetak dana nakon dolaska u kamp, zbog uvjeta u kampu i nemogućnosti kretanja van kampa – zbog gubitka slobode kretanja – ljudi zatočeni u kampu počeli su pokazivati razne psihološke poremećaje. Doktori organizacije „Doktori bez granica“ koji su radili tamo dnevno bi primali 200-tinjak ljudi s raznim problemima. Bilo je i puno trudnica.

Policajac koji radi u kampu plavuši i drugima je rekao da su u kamp uveli politiku nulte tolerancije prema svima: ni izbjeglice, ni policajci, ni svi „humanitarci“ i ostali koji u kampu rade ne mogu se ponašati suprotno pravilima reda koja su tamo uvedena. Česte su svađe i problemi između raznih etničkih grupa i takvom politikom nastoje uvesti neki red.

Kada prođe tih prvih 25 dana od ulaska u kamp, izbjeglice dobiju privremene papire i mogu izlaziti van kampa. No, gdje idu, osim oko kampa gdje biznis (kamp kućice u kojima se prodaje hrana, piće, kava i ostalo) cvjeta, nije nitko rekao. No iz jedne nevezane priče plavuša je čula kako Grci na otoku ostavljaju otvorene kuće i automobile jer je otok siguran i nema krađa ni provala. Toliko o eventualnoj „ugrozi“ od izbjeglica.

Nisu im radnici u kampu rekli ni ono što je plavuša zaključila iz te priče: ti ljudi tamo će svi biti deportirani nazad u Tursku, osim ako ne dokažu da im je u Turskoj život u opasnosti. No, kako će to dokazati onima koji rade za političare koji su dogovorili da će se ljudi – izbjeglice – „čuvati“, tj. zadržavati u izbjegličkim logorima u Turskoj?

Toliko o temi izbjeglica. Pa neka pričaju oni koji pojma nemaju o tome kako izbjeglice treba tjerati van Europe. Kada bi otvoreno i bez predrasuda popričali bar s jednom izbjeglicom koja je privremeno smještena u zagrebačkom Porinu, sigurno bi promijenili mišljenje. A da ne govorimo o tome da je svačiji život neizvjestan i da svatko od nas može postati izbjeglica.

- 13:58 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.08.2016.

Uredski bijes

Danas je kao udarna vijest na teletekstu HTV-a osvanuo ovaj naslov: “Uredski bijes”. Kažu da je to „sve češći i ozbiljniji problem“, prema istraživanju portala MojPosao (ozbiljniji od čega, pita se plavuša?, a sova kaže da je to valjda „sve ozbiljniji“ problem) i da više od 80% ispitanih smatra da je razlog tog bijesa što se od zaposlenika očekuje previše. Išla je plavuša još dodatno čitati što se o tome piše pa je naišla na portal N1 i na njemu su otprilike ovo rekli. Čak je 86% ispitanika izjavilo kako su na poslu pod stresom pa se zato najčešće razdražljivo ponašaju, a 74% ispitanih je reklo da su im upravo nadređeni izvor stresa. Ispitanima najviše smeta kod nadređenih to što ne prihvaćaju i ne uvažavaju tuđe mišljenje i tuđe ideje (53%), polovicu njih izluđuju nerealna očekivanja nadređenih o količini posla koju treba odraditi kao i očekivanja o vremenu potrebnom da se neki posao obavi. Trećinu ispitanika smeta sveprisutni nadređeni koji kontrolira i nadgleda svaki korak zaposlenika, a petinu ispitanika smetaju dugotrajni i nepotrebni sastanci s nadređenim. Kako bi smanjili količinu stresa koju doživljavaju, većini ispitanika (53%) bila bi dovoljna veća usmjerenost poslodavca na profesionalni razvoj zaposlenika. 42% ispitanika smatra kako bi im stres smanjio i odlazak s posla na vrijeme kako bi se posvetili privatnim obavezama, 39% ispitanika smatra kako bi uvođenje standarda ponašanja, odnosno kućnog reda na poslu smanjilo njihov stres, dok bi 29% ispitanika voljelo dobiti priliku da ih se sasluša.
I tako dalje – informacije se mogu pronaći na portalima N1 i MojPosao...

Zanimljivo je i da se, kada upišete u Google „uredski bijes“ pojave prvo informacije o igrama istoga naziva, a ima ih par verzija.
U Uredskom bijesu 1 „preuzimaš ulogu istresiranog uredskog radnika kojem je dokipjelo. Tvoj cilj je pomoći ovom čovcu da u svom bijesnom pohodu skrši sve i svakoga tko mu stane na put. Kontrole su drugačije za svaki nivo, stoga dobro gledaj upute. Ugodnu zabavu!“
Opis igre Uredski bijes 2 kaže nam ovo: „U prvom Uredskom bijesu naš je ludi prijatelj oduzeo živote svojih kolega nakon što je poludio od previše posla i problema s kompjuterima. Ovoga puta poludio je još i više te izgubio potpunu kontrolu nakon što je dobio otkaz zbog gledanja nedoličnih sadržaja na poslu. Koristi miša za odabir oružja i pucanje. Ugodnu zabavu!“
Uredski bijes 3: „Našeg omiljenog psihopata upravo su pustili iz ludnice i sada je spreman još jednom pokušati uklopiti se u društvo. Hoće li mu to uspjeti, hoće li moći ostati sabran? Odigraj ovu igru i saznaj sam! Koristi miša za odabir i bacanje objekata. Ugodnu zabavu!“
Uredski bijes 4: „U ovoj ludoj i zaraznoj igri psihopat se sprema okončati ludilo jednom zauvijek. Baci se kroz prozor i ozlijedi svoje tijelo što više možeš! Koristi strelice za pomicanje i udari u ciljeve. Moraš postići što viši level, sakupiti što više bodova možeš te pokušati oboriti svoj rekord.“
Uredski bijes 5: „Uništi svoj ured (opet) nakon što si dobio otkaz! Razori svoje kolege i napravi apsolutnu katastrofu u ovoj smiješnoj igri tempiranja i nadogradnji. Kada se strelice pojave, brzo ih stisni kako bi napravio nered. Kupi nadogradnje i nove poteze novčićima koje sakupiš po putu. Ugodnu zabavu i sretno!“

Ovo sve gore bi se moglo analizirati na puno stranica i iz više perspektiva, no plavuši nije na listi prioriteta istraživati usporedbe ovog novog izraza u stvarnom životu i kako se taj isti naziv koristi i opisuje kod kompjuterskih igrica.

No može plavuša ipak reći ovo i to vezano za uredski bijes u stvarnom (a ne virtualnom) životu: a čemu taj bijes i stres koje je i sama osjećala u dosta poslovnih sredina u kojima je radila?

I može samo jedno iz svog iskustva zaključiti: uzrok stresa i bijesa je u sebičnosti i egocentričnosti prvenstveno „nadređenih“, pa onda i „zaposlenika“ (i jedni i drugi bi trebali biti radnici, jer jednostavno rade, ali to shvaćanje pa time i naziv su se negdje izgubili). No problem je kada se nađeš u sredini u kojoj su stres i bijes standard ponašanja – koliko ih god želiš maknuti od sebe i od drugih, nemoćan si jer si manjina i jer drugi ne vide uzroke problema u onome što ti smatraš da jesu: sebičnosti, egocentrizmima i gramzljivostima; a ne vjeruju ni da se stvari mogu i trebaju mijenjati. Pa sve dok tako bude, bit će i bijesa i stresa, a neki će vjerojatno i igrati igrice kako bi rješavali probleme van mjesta gdje se oni stvarno trebaju rješavati i to komunikacijom; dijalozima, a ne monolozima.

- 17:45 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.07.2016.

Put na Lesvos – 1. dio

Plavuša je provela 12 dana u Grčkoj, na otoku Lesvosu. Krivo taj otok stranci zovu Lesbos – on je Lesvos. Bila je na ljetnoj školi o kulturama, migracijama i granicama, a ne o seksualnoj orijentaciji, uz što se ovaj otok često povezuje jer je na njemu živjela Sapfo. No sada nećemo o Sapfi, već o malim crticama s plavušina putovanja, prvi dio.

Letjela je na otok preko Beograda i Atene i sletjela u Mytilini, glavni grad Lesvosa. Lesvos je inače treći po veličini grčki otok, obala mu je duga 320 kilometara, ima oko 85.000 stanovnika, a poznat je i po petrificiranoj šumi (drugoj na svijetu, iza okamenjene šume u Arizoni, SAD-u), no nju, nažalost, plavuša nije vidjela. No nada se da će opet jednom otići na taj lijepi otok. Na otoku je i 11 milijuna maslinovih stabala i to je prvi grčki otok po količini stabala maslina po glavi stanovnika – na jednog stanovnika dolazi 113 maslina! Iako, to: „prvi“, „drugi“, „treći na svijetu“ ili u svojoj zemlji, nije baš jasno plavuši – zašto se uvijek moramo takmičiti s nekim, dokazati da smo prvi, drugi, najbolji, skoro najbolji…?!?

No, idemo dalje. Na letu Zagreb-Beograd iznenadio ju je glas stjuarda koji je rekao: „ja sam vaš kebin sinior (cabin senior) Bojan i u ime kapetana i posade želim vam ugodan let“! Što je pak sad to?! Ja sam vaša starija kabina?! No, to je sasvim u skladu s „modernim“ glupostima korporativnog svijeta: stjuard, stjuardesa više nisu dovoljno dobre riječi (iako smo i njih jednom uvezli iz engleskog jezika), već moramo uvoditi neke nove, neprirodne riječi koje onda postaju apsurdne, a ljudi koji ih koriste i nisu vjerojatno svjesni koliko one upravo dobro odražavaju bit današnjeg korporativnog svijeta: ljudi su svedeni na inventar, kabinu, no eto dodat ćemo im naziv „senior“ tako da se osjećaju važniji (iako je naš kebin sinior Bojan imao jedva 28 godina)…

Završit ćemo ovaj prvi dio o putu na Lesvos riječima koje je jedan od predavača škole koju je plavuša tamo pohađala citirao u okviru svog izvrsnog predavanja o groznim deportacijama ljudi koje se događaju u Nizozemskoj, a nitko o tome ni da trepne (što je isto tema jednog budućeg zapisa). To su riječi Elie Wiesel: „Suprotnost ljubavi nije mržnja, već indiferentnost“.

- 11:29 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 18.05.2016.

Kako biti sretan?

Plavuša se zadnjih tjedana osjeća istinski sretnom i uhvati sebe kako pomisli: baš sam sretna! Prije par mjeseci to si nije govorila, a nije ni prije godinu-dvije i više. Ustvari, ne sjeća se perioda kada je bila osviještena kako je sretna, pri čemu toj sreći nije razlog neki događaj ili događaji, već se jednostavno radi o stanju: sretan sam bez nekog posebnog razloga.

Sada zna da je prethodnom osjećaju nesretnosti bio uzrok to što je radila posao koji ne voli. U stvari, nije posao bio kriv, već sve što je bilo vezano uz posao: ljudi koji nisu iskreni, „upravitelji“ koji muljaju, uvijek nešto mijenjaju, hoće više profita za „dioničare“ – koji su negdje tko zna gdje u svijetu. Malo se – ustvari nikako – vodilo računa o ljudima koji rade u firmi, tu, u Zagrebu; nije ih se pitalo što i kako oni misle što bi trebalo napraviti da se poboljša poslovanje (dakle, na indirektni način se obezvrjeđivala njihova inteligencija i rad), a međuljudski odnosi su se nastojali poboljšati tako da je firma svaku srijedu kupovala zaposlenicima voće ili jednom godišnje ih vodila na isforsirane „tim-gradnje“. Odluka o voću je nastala, valjda, i iz ideje da će radnicima tvrtke više vitamina povećati radnu učinkovitost. Iz sadašnje plavušine perspektive, ova gesta izgleda tragikomično.

A onda je prestala raditi u toj firmi. Nisu bitni razlozi prestanka rada, jer se tu bavimo samo srećom. Nakon perioda od otprilike tri mjeseca u kojem se odvikavala od nesreće i nakupljenog nezadovoljstva, nastupio je period početka sreće. Frederic Lenoir u svojoj knjizi „O sreći“ kaže da je Carl Gustav Jung nazvao „individuacijskim procesom“ ono što nam se događa oko četrdesete godine života: učimo „postati mi sami, onkraj kulturnih i obrazovnih shema koje su nas možda odvratile od onoga što jesmo.“. Naime, piše Lenoir, obrazovanje i kultura nas mogu ponekad spriječiti u razvijanju senzibiliteta, skrenuti nas s puta našeg životnog poziva, ili naših legitimnih težnji. I dalje, citira Goethea koji je rekao: „Osobnost je najveća sreća“. Upravo tako je nešto plavuša počela osjećati: od sada ću raditi samo ono što volim, s ljudima koji su mi dragi i u atmosferi koja je ispunjena pomaganjem i pozitivom, za razloge koji su puno značajniji i vredniji od trpanja para u džepove fiktivnih dioničara.

Tako je plavuša počela raditi ono što voli: pomagati ljudima, upoznavati i družiti se s ljudima koji dolaze iz drugih kultura; a budući da je prestala biti nesretna, svaki novi susret s ljudima, u bilo kojoj okolnosti, bio je ispunjen pozitivom i osmijehom. Nevjerojatno je kako ljudi super reagiraju na dobre vibracije koje netko odašilje!

Sada još samo plavušu čeka pronalazak posla koji će joj biti stalan izvor zarade, kako bi normalno mogla živjeti. No, uzda se u Boga/Stvoritelja i zna da onome tko kuca, vrata će biti otvorena.

I za kraj još samo malo Lenoira i njegove „O sreći“ (knjigu je čitala na način da preskače dijelove koji su joj bili dosadni; uostalom, plavuša misli da tako i treba ubuduće čitati knjige): „Kao i sunce što neprestano sja iznad oblaka, ljubav, radost, mir uvijek su u nama. Grčka riječ eudaimon (sretan) to jednostavno izriče: eu (dobro ili u skladu) i daimon (duh zaštitnik, božanstvo); „biti sretan“ za Grke prije svega znači biti u skladu s našim dobrim duhom ili s božanskim dijelom u nama. Rekao bih: vibrirati u skladu s našim najdubljim bićem.“.

- 13:22 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Opis bloga

"Ti definitivno trebaš pisati", rekla mi je Vranska vitezica.
I ja sam odlučila poslušati savjet pametne žene, a sova pokraj mene samo je kliknula kapcima.

Blog piše plavuša o plavuši koja pokušava naći smisao u svemu što je okružuje.
Sova samo prati što se zbiva i smije se, u sebi ili naglas.
Svi su oni alter ego, odnosno trostruki ego jedne te iste osobe.
I možda još nekih osoba koje ovo sve čitaju.

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se