Dnevnik toka misli
nedjelja, 26.01.2014.
Sljemenski masakr motornom pilom 2. dio :)
Moj gonič robova i ja, bili smo opet na Sljemenu.
Noćas sam se slabo naspavala, jer iz nekog razloga pokušavamo spojiti subotnje kasne izlaske i nedjeljne rane odlaske na Sljeme, što dugoročno zasigurno neće funkcionirati, ali dok smo još "mladi" vikend se koristi maksimalno! ;)
Jedva smo našli parking, jer unatoč snježnom pokrivaču, podnožje Sljemena je zakrčeno autima, osobito jer se više auto ne može zgurati gdje kod, jer gdje god su hrpe zaleđenog snijega, a nikome nije do štete na autu.
S obzirom da smo kasno krenuli, odlučili smo se za kratku Bikčevićevu stazu. I započelo je klizanje. Unatoč gojzama, svaki korak je bio nesiguran i proklizavao, grozno, hodaš ko po jajima i nadaš se da nećeš poginuti. Očito je jučer prošla hrpa ljudi, ugazila sve, bilo je toplo, bljuzgavo, i onda je danas stislo, zamrzlo.
I onda neka ženska ko po ravnom protrči kraj nas! Kaj je sad ovo!! A kad tamo, ženskica ima dereze! Neke male, samo na petama. Ohoho, tak se već može.
Moram si to nabaviti.:)
Hodamo tak nas dvoje, i čudom se čudimo što svi koji silaze, ne hodaju nego trče nizbrdo. Koji luđaci, pa ubit će se, mislim si ja u sebi, i par puta komentiram goniču robova, ali ne zna ni on što je ušlo u njih.
Na Puntjarki smo se malo ugrijali, osušili, pojeli juhu, baš mi je odlično sjela, i krenuli nazad.
I odjednom prosvjetljenje. Zbog proklizavanja, bilo nam je lakše trčat nizbrdo nego hodat. Tako da smo mi, kao i svi oni „luđaci“ prije nas, trčali niz Sljeme i osjećaj je bio predobar!! Činilo mi se kao da imam neku posebnu super moć zbog koje mogu jako jako brzo hodati. Praktički sam letjela nizbrdo. Divota, kao da sam u nekom crtiću. :)
Na kraju smo presjekli do Pilane,
i unatoč natpisu
na vlastitu odgovornost prošli dijelom staze uz potok Bliznec, što se međutim ubrzo pokazalo kao zaista neprohodno, pa smo se vratili na cestu. Ovaj mokri teški snijeg što je napadao, i danas smrznuo, polomio je što je ostalo živo nakon onog vjetra, Sljemenski masakr motornom pilom 2. dio.
Lijepo iskorišten dan! :)
(jezivo;)
Oznake: Sljeme, masakr, jezivo
srijeda, 15.01.2014.
Sljeme
Bili smo ovu nedjelju na Sljemenu. Ništa novo. Reklo bi se. Skoro svaki vikend smo na Sljemenu. Ali! Ovaj put smo pješačili! Od kada smo se počeli biciklima voziti na Sljeme, kao da smo zaboravili da su noge same po sebi sasvim dovoljan instrument da nas dovede do vrha i nazad. I bilo je divno. :)
Uz mali detalj. Imala sam mengu. Načelno nemam ništa protiv svoje menstruacije. Točna je kao švicarski sat, relativno kratko traje, relativno ne boli previše. Uz malu manu da ju imam skoro uvijek kad bih rado da ne moram misliti bar na taj mali detalj.
Pa tako sam ju imala na vjenčanju i svadbi, svećenik vergla svoje, a ja si samo mislim hoće li bijela haljina kad se ustanem zadobiti novi crveni uzorak; imala sam ju kad smo se penjali na otok Jabuku – daj, molim te!, koliko često imaš priliku u životu penjati se na vulkansku hrid usred pučine – sad! sad si tu!! ili kako promijeniti uložak na brodu sa petnaestak ljudi oko sebe; imala sam ju i kad smo se penjali na Sveto brdo na južnom Velebitu, spavali smo jednu noć na Vlaškom gradu, 19 ljudi i pas na metar kvadratni. Usred noći skužim da moram promijeniti uložak, i ništa, izvuci se iz vreće, pronađi gojze u mraku, pronađi ljestve, pokušaj ne nagaziti niti jednog od devetnaestero ljudi što hrče oko tebe, izađi van u mrklu noć, ne ostavljaj tragove oko sebe dok ti se u glavi vrti scena iz filma Na rubu divljine sa Anthony Hopkins i već vidiš oči medvjeda koji je namirisao krv…. Ok, karikiram, nije baš tak strašno. ;) Nije vrag tako crn kako izgleda – rekla bi moja baka, bar bi to rekla prije nego joj je prijatelj Alzheimer počeo skrivati stvari po kući, sad govori – a gdje je otišla ona djevojka na konju? ( moja tetka od preko 40 godina autom).
Ali da se vratim na temu. Sljeme.
Nisam upamtila sve staze koje smo po spajali kako bi napravili krug, znam da smo počeli malo po Leustekovoj kod žičare, pa Gipsova staza, pa do Brestovca, toranj, Puntijarka, pa 18-tica, i na kraju donji dio Bikčevićeve, recimo, ali tehnički je to izgledalo otprilike ovako.
Još uvijek je šuma slomljena, masakar vjetrom od prije par mjeseci je i dalje vidljiv, bukve iščupane s korijenjem leže naokolo kao da je šuma žito kroz koje se netko prošetao.
Debla koja jedva mogu obgrliti, popucala kao šibice. Kad zamislim silinu udarca o tlo, krš i lom, poželim da sam bila prisutna te noć i dana, dakako u nekakvom staklenom bunkeru, na sigurnom.
Brestovac.
Nekad
Danas.
Tužno.
Dan je bio prekrasan, iako bez bijelog mora koje je dan prije krasilo pogled. Ovo je fotka od subote.
Oznake: Sljeme, izlet, i malo krvi
nedjelja, 27.10.2013.
Van forme
Večer je. Zadnji trzaji vikenda. Koliko god ga dobro iskoristim, uvijek mi se čini nekako prekratkim. Pustila sam snimku vatre na televizoru i zvukovi njenog pucketanja odgovaraju osjećaju smirenosti koji me obuzima. Mišići mi se opuštaju, zglobovi negoduju, osjećam svaku koščicu u stopalima, ali musklfiber će se tek sutra poigrati mojim tijelom. Za sad se samo osjećam izmoždeno.
Jučer smo se F. i ja odvezli autom na Sljeme, uživala sam u lišću, suncu, šumu vjetra, bojama jeseni i lakoći postojanja.
Danas sam samo pratila bijelu crtu po asfaltu, a dok samo se spuštali pokušavala sam ne poginuti. To je bilo sve. Nikakvi lijepi prizori i uživanje u jeseni. Ubaci u najniži i diši. Tu i tamo digni guzicu sa sica da ti ne odrveni do kraja. Crvena u faci kao rak, ali nema veze, nitko ne očekuje da izgledam lijepo dok se biciklom pokušavam domoći vrha Sljemena. Zadnja tri- četiri kilometra već mi se želudac zalijepio za kičmu. Sve o čemu mogu razmišljati je grah s kobasom. Vrtim pedalama i u sebi meditativno ponavljam, grah-kobasa-grah-kobasa.
Umrla sam do gore!
Nije mi to prvi put da idem biciklom na Sljeme, ali imala sam jednu podužu pauzu i očito totalno izašla iz forme. Znala sam da će mi biti teško, ali da ću umrijet, to nisam znala.
Uglavnom, u Lugarnici je, što je bilo i za očekivati, u vrijeme ručka jedne sunčane nedjelje, bilo gro ljudi i svi smo uredno čekali u redu da se domognemo nečeg jestivog. Nakon sat vremena čekanja, grah i kobasa bili su najfinije što sam ikad jela u životu, s obzirom da je bilo začinjeno brutalnom glađu. ;)
Iz nekog razloga moj dragi smatra da povratak cestom nije opcija. Spuštali smo se 18-icom i donjim dijelom Bikčevićeve.
Ni to mi nije bio prvi put, ali kao da je bio. Moj um je skroz zaboravio kako se boriti sa strahom i isključiti vizualizaciju mene kako krvava ljubim neko deblo.
Ako sam do gore umrla, ovdje sam se usrala ko grlica. A lišće, to predivno bakreno pokrivalo šumskog poda… mrš!!!! Ne vidiš stazu od njega, zamke na svakom metru, korijen, kamen, vododerina! Bedra sijevaju od bola, a prsti se grče od kočenja. U jednom trenutku sam već htjela odustati, doviknuti dragom koji bezbrižno vozi ispred mene, neka zove helikopter da me skine s brda, suze su bile na pomolu, raspad sistema!
Onda sam usisala sve to u sebe (doslovce i preneseno), već sam se tom stazom spuštala, moje tijelo zna kako se to radi, nema odustajanja, a moj um će slušat mene, a ne ja njega!
Pred kraj sam skoro pa uživala, ali moram priznati da me koštalo opakog psihičkog napora da izbacim iz glave sve nepotrebne misli, srastem s biciklom i kao u nekoj videoigrici, samo stišćem potrebne tipke svog tijela i automatski odrađujem kamenje, korijenje, zavoje.
Za spust za koji F.-u inače treba 20 minuta, zbog mene nam je trebalo 45. Nije mi ništa prigovorio, samo je rekao kako smo dobro iskoristili dan. I zaista, malo umiranja i malo hrvanja sa strahovima, sasvim su solidno začinili ovu nedjelju. :)
„Ni najgori neprijatelj ne može vam nauditi kao što vam može nauditi vlastiti um, ako je prepušten sam sebi. No, ako pazite na njega nitko vam ne može pomoći kao što on može.“
(Buddha)
Oznake: Sljeme, bicikl, umiranje
