Dnevnik toka misli

srijeda, 25.09.2013.

Sebičnost

Volim kad otkrijem da sam postala sebična.

Sve započne s time da sam danima nezadovoljna, da me svi smetaju, da mi posao raste preko glave, da mi se čini da nitko ne misli na mene i ne pomaže meni, a ja uskačem svima i pomažem im s njihovim problemima.

Onda puknem, rasplačem se, poludim.

I onda, tu negdje između jedne i druge suze, kroz glavu mi prođe, postala sam sebična.

Zvuči nespojivo, kontradiktorno. A opet je tako točno, i osjećam to kao istinu, istinu veliku kao Velebit. Jer u samom trenutku kad prestanem gledati na stvari kroz prizmu same sebe, kako je meni teško, kako meni nitko ne pomaže, kako sam tužna i nesretna, u tom istom trenutku sav taj teret padne s mene, i više nisam bitna, i mogu se posvetiti sreći.

Ne znam kako da objasnim taj osjećaj rasterećenja koji se u meni javlja nakon što prestanem biti bitna.

Nešto poput davanja sitniša siromahu.
Prolaziš kraj njega i misliš si - ma i ja sam siromašan, moram štedjeti, on će to ionako zapiti, zapušiti, prokockati, sav se stisneš i zatvoriš, pogled ti postane mračan, navlačiš oklop i obrambeni stav ti grči ramena. I onda promijeniš odluku, i kažeš - ma fućkaš sve, neću propast zbog dvije kune, neću se zamarati s time, neka bude, neka bude dobro. I daš čovjeku.

Svako toliko zaboravim gledati u pravom smjeru. Srećom, svako toliko postanem toga svjesna pa promijenim pogled.

Mislim da je poanta u ne isplativosti samosažaljavanja, taj osjećaj jednostavno crpi previše energije, a ne uzvraća ničim ugodnim zauzvrat. Osmijeh i otvorenost za sve što ti se događa, za ljude, za probleme iz kojih ćeš izići jači i bolji, za planove i za budućnost koja možda neće ispasti onako kako si zamislio, i možda je baš dobro što neće ispasti takvom, jer je za tebe negdje isplanirana jedna ljepša budućnost, samo joj se treba otvoriti - ti osjećaji uzvraćaju lakoćom koraka i nepredvidivim trenucima sreće.

I tako je za mene opet osvanuo jedan dobar dan. :)

( doduše, kad sam došla s posla, pretežito sam ga prespavala, s obzirom da zaista spadam s nogu od umora... ;)

Oznake: sebičnost, sreća, dobar dan

25.09.2013. u 18:12 • 2 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< ožujak, 2020  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (8)
Siječanj 2020 (6)
Prosinac 2019 (7)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (32)
Rujan 2019 (9)
Kolovoz 2019 (16)
Srpanj 2019 (16)
Lipanj 2019 (8)
Svibanj 2019 (12)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (10)
Veljača 2019 (6)
Siječanj 2019 (11)
Prosinac 2018 (5)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi


dtokamisli@yahoo.com

Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora