nedjelja, 03.11.2013.
I tako to biva - Priča 3.
Priču sam napisala u devetom mjesecu 2012.g.
I tako to biva, kako je već predodređeno i dosuđeno nama ljudima, da vrijeme teče, da dan ima 24 sata, sat ima 60 minuta, a svaka minuta ni više ni manje nego 60 sekundi. Istini za volju, to jest naša sasvim originalna ljudska izmišljotina, ali i da nismo počeli mjeriti vrijeme ono bi protjecalo i svaka nova staračka pjega sasvim bi nas kategorički uvjerila da je vrijeme prošlo. Još doduše nije prošlo svršeno, bar što se mog osobnog stava glede mene samog tiče, ali se neumoljivo tome približava.
No, kako god i kakve god bile subjektivne percepcije proteka vremena, moje je vrijeme isteklo. Odgmizalo je svoje ne znam ni kako ni kada, preko robovanja školovanjima do robovanja poslodavcima, i eto me u čekaonici, pokornog i tihog, s ostalim šutljivim i pokornim sugrađanima, da dođe moj red da priupitam gospođu iza pulta što mi je činiti. Nije to prvi red u kojem čekam, a vjerojatno nije ni zadnji, i sve me nekako strah, i sve nekako predosjećam da će me poslati u neku drugu zgradu na neka druga vrata. Bit će da se građaninu kao sasvim specifičnoj vrsti stvorova kroz stoljeća razvio, točnije mutirao, određeni gen koji nam govori da to nije niti strah od nepoznatog, niti predosjećaj nečeg lošeg, već gola činjenica, a ja se zapravo uludo i nemaštovito nadam da su ovo zadnja vrata pred kojima ću čekati u redu.
Vrijeme kaplje postojano i nepotkupljivo, tek tu i tamo posprdno promotri bijedne ljudske stvorove, a onda se nastavi slijevati kroz korito ravnodušne, sudbinske protočnosti. I nije to ni tako loše, jer unatoč bijesnim pokušajima svijeta da sačuva vječnu mladost, da otkrije kalež besmrtnosti ili bilo kakav oblik bezvremenosti u nadi pronalaska odgovora na vječno pitanje kako postići sreću, meni se više čini da je prolaznost vremena blagodat bez premca. Jer upravo ta prolaznost trenutno mi pruža najveću utjehu. Ona mi govori da će jednog dana sve to biti iza mene, da ću jednog dana doista biti slobodan.
Spreman sam, s potrebnim godinama staža i potrebnim godinama prohujalog vremena za ono za što čovjek zapravo nikad nije spreman niti može biti spreman, i obično ga zaskoči poput neželjenog gosta na vratima, pogotovo ako ga se još lagano poguruje, sa smiješkom prisiljava i gleda onim licemjerno dobrodušnim pogledom zbog kojeg se osjećaš poput priglupog derišta. Govorim o prijevremenoj mirovini. Oh da, nekad davno, u nekom drugom svijetu, pod nekim drugim suncem, možda su se ljudi i veselili mirovini, ali tada se od nje moglo živjeti, a svi bi mi ipak radije živjeli nego preživljavali.
Ali dobro, više volim gledati čašu polupunu, i bio bih skoro pa zahvalan kad bi mi još i dopustili da ju na taj način gledam. Ali bojim se da se i tu ponašam sasvim nemaštovito. Mislim da bi bilo prikladnije da se zamišljam u nekom šatoru kako štrajkam glađu, jer mi nije isplaćeno zadnjih sedam plaća dok mi djeca doma velikih očiju prate bijednost mog postojanja, što boli grčevito i gorko, neopisivo, neusporedivo sa zanemarivom boli kojom se glasa prazan organ za probavljanje hrane. Eto, tako nešto kad si čovjek zamisli, odjednom mu je čaša puna i preljeva se i zahvalan je i ni da bi riječi reko, sve pet!!
Podatke o radnom dijelu mojeg života u papirnatom obliku poslao je moj poslodavac u mirovinsko, pa sada bez poslodavca, bez mirovine, bez zdravstvenog i općenito lišen civilizacijskih etiketa, sjedim, osjećajući težinu ovih desetak katova iznad moje glave kako mi se slijeva niz tijelo i skuplja u nogama poput tekućeg olova. Pogled mi kruži po bezličnim zidovima, uokvirenim slikarijama c kategorije, po nizu istrošenih vrata i pomalo otkrhnutih štokova, preko umornih lica, nemirnih ruku i neugasivom šaputanju dviju gospođa meni s lijeve strane.
No, stiže i moj red. Predajem mladolikoj gospođi, užurbanoj ali susretljivoj, sve moguće i nemoguće papire i dokumente kojih sam se mogao dosjetiti da bi mi mogli zatrebati, a kad je o našoj birokraciji riječ, uvijek ih je bolje ponijeti viška nego manjka, i nipošto i nizašto ne zaboraviti rodni list ne stariji od 6 mjeseci, kako bih svima mogao posvjedočiti da se u međuvremenu nisam rodio dva puta ili ne daj Bože, tri puta. Dakle predajem joj svoj život u ruke i ljubazno se smješkam, jer vjerojatno je već vidjela dovoljno beznadnih lica pred sobom pa ne moram povećavati kvotu.
Kaže mi da moram podnijeti zahtjev za mirovinu, a ja ju pitam zašto, a usput si mislim zašto moj poslodavac nije to skup sa svim ostalim dokumentima poslao, jer to je već moglo biti u proceduri, mogao sam to potpisati još onda kad su odlučivali o mojoj situaciji, a ne sada kad mi zapravo treba zdravstveno, pa sam prisiljen sam si riješiti pitanje mirovine. A onda se sjetim da sam zapravo tehnološki višak i naravno da su poslodavcu glede toga ipak vezane ruke. Ona mi, međutim, samo odgovara da iako ispunjavam uvjete za prijevremenu, oni ne znaju da li ja želim u mirovinu ili želim tražiti novi posao i još koju godinu raditi. Ja ju gledam i nije mi jasno, u zadnje vrijeme mi je sve manje toga jasno, jer očigledno svi potencijalni poslodavci u državi koja ima 300 tisuća nezaposlenih, žude za klempavim i već prosjedim, iako još u snazi, ali kako god okreneš ružnim i ne mladim čovjekom poput mene. Uz to otkrivam da iz nekog neobjašnjivog i tajanstvenog razloga ne mogu dobiti mirovinu odmah, već na nju moram pričekati koji mjesec ili dva, a od čega ću živjeti, pardon, preživljavati u međuvremenu nije od presudne važnosti, jer zakon je zakon, a birokracija je birokracija, te kako me moj profesor iz matematike još u osnovnoj školi naučio, ne treba miješati kruške i jabuke. A meni se po glavi počnu motati misli da mi ni ne moraju isplaćivati mirovinu, nek' mi samo isplate novce koje sam godinama na ime toga uplaćivao. Evo, ne moraju ni odjednom to učiniti, nek' mi ih vrate bez kamata u četiri rate. Ja sretan. Koje je li grešne pomisli, tražiti da ti vrate tvoje. Pa tko je to vidio!
Ne izreknem ništa od toga, pažljivo čuvajući vlastitu grešnost od velikog brata, i priupitam da li bih taj zahtjev mogao sam napisati. Kaže ona da smijem. Odlično! Sastavim ja to njima tamo na licu mjesta rukom na bijelom papiru, srećom ne trebajući njihovu pravnu službu da mi to sastavi i još naplati, ushićen idejom da se obrazovanje ipak isplati, doduše ne prečesto, ali bar tu i tamo, s vremena na vrijeme.
Nakon toga me upita na koji račun želim da mi se isplaćuje mirovina. Po izrazu mog lica koje se cijelo pretvorilo u upitnik i izjave - pa na isti na koji sam dobivao i plaću, ženskica mi počne objašnjavati. «Gledajte, neki ljudi ne žele da im se isplaćuje na taj račun, a s druge strane neke banke ni ne pružaju tu mogućnost da mirovine sjedaju na račun otvoren kod njih, pa je prethodno potrebna njihova suglasnost, što se vas tiče, vaša to dopušta pa nema problema.» Sav sretan čestitam sebi što sam davnih dana izabrao pravu banku koja me trenutno spasila od izlaženja iz ove zgrade neobavljana posla, sjedanja u auto, čekanja u redu banke, kao i novog stajanja u ovom istom redu, ali vjerojatno tek idući dan, budući da dan kao što smo već rekli ipak ima samo 24 sata.
Napokon ju pitam za zdravstveno i kad čujem njezin odgovor :«To vam je u drugoj zgradi….», požalim što nisam poseban, s nadnaravnom sposobnošću predviđanja budućnosti, već taj mutavi, građanski gen moram dijeliti sa svima.
Srećom, zgrada je u istoj ulici, taman da skromno protegnem noge. Dočekuju me neki drugi hodnici i katovi, neki drugi blijedi zidovi i izlizane pločice, ali začudo sasvim identična umorna lica i prigušeno šaputanje. Ovog puta nema slobodnog mjesta za sjedenje pa stajem u red i naslanjam se na hladan zid. Misli mi počinju lutati, a moja prošlost oživljava preda mnom poput upaljene svijeće.
Tako sam se jednom, baš kao i danas, našao u apsurdnoj situaciji kad sam pokušavao prikupiti sve potrebne dijelove za osposobiti vodu na vikendici. Dakle, pumpa, cijevi, ventili, spojnice i ostali sitnjaver, sve sam dobro promislio, nekoliko listova papira iscrtao nacrtom, bezbroj puta mislima prošao kroz svaki spoj, svaki šaraf i komoru pumpe, proračunao, izmjerio, provjerio, odobrio sam sebi vlastiti naum i krenuo u potragu za dijelovima. Prvo sam nabavio pumpu, našavši nakon određenog, nipošto zanemarivog, broja uloženih mjernih jedinica vremena, u jednom od blještavo nakinđurenih hala od velikih dućana koji zadnjih desetak godina preplavljuju našu zemlju, baš onu kakva mi je trebala. Kad sam došao doma posvetio sam se uputama za tu pumpu u kojima su stajali podaci o ostalim potrebnim dijelovima i mjerama za njezino instaliranje. Ništa jednostavnije od toga, ako ovaj put zanemarimo novi broj vremenskih jedinica koje sam uložio u otkrivanje zašto mjere u tim uputama ne štimaju. Trebalo mi je par dana da otkrijem da su zapravo naši preveli upute s talijanskog, a Talijani s jezika izvornog proizvođača, ma tko god on bio, i to pogrešno, naglašavajući nebitne podatke, a izostavljajući one od presudne važnosti, prebacujući mjere iz jednog mjernog sustava u drugi i stvarajući time kardinalne pogreške. Naime, postoje čelične i plastične cijevi, jedne su u colima, dok su druge preračunate u milimetrima što nas dovodi do toga da promjer na kraju nije isti, a kad je riječ o vodi i cijevima, sitnica od pol milimetra se ubrzo pretvori u sitnicu od nekoliko kubičnih metara prolivene vode godišnje, vjerojatno baš onda dok tebe nema na vikendici, ali ćeš uredno biti o tome obaviješten kad ti stigne račun za vodu.
Nakon što sam konačno izučavajući materiju dovoljno dugo, otkrio koje i kakve cijevi, i kojih dimenzija trebam, uputio sam se u dućan u kojem sam kupio i pumpu. Bar se u početku činilo logičnim da dućan koji prodaje jednu stvar prodaje i dijelove potreban da ta stvar profunkcionira. Pokazalo se, međutim, da kod suvremenog trgovaca postoji neka sasvim druga logika. Na Žitnjaku ih nema, na Jankomiru ih nema, kaže ženskica probajte preko puta u veleprodaji gdje je i serviser. Ajde dobro, probat ću, srećom su «vele» i «mala» blizu jedna drugoj, dijeli ih samo jedna cesta i neki vrtlar s crijevom za zalijevanje vode. Budući da ga se nije moglo obići uredno sam pregazio to crijevo nadajući se da ga nisam oštetio.
Dođem u veleprodaju, i kažu mi tamo «da, da, to su ovi krivo preveli u uputama, dat ćemo vam broj proizvođača pa njih pitajte, jer nema takvih cijevi u prodaji». «Pa kako nemate?» , «Mi vam to nemamo, odite u maloprodaju preko puta i pitajte tamo». Aha! Pa vozi opet u maloprodaju, preko onog istog crijeva za vodu, ovaj put ni ne obraćajući pažnju na njega, zbog čega sam pregazio preko spoja što je imalo kao posljedicu vodoskok i prskalicu u jednom, nešto slično onom pred NSB-om od neki dan, ali manjih dimenzija, što je bio dovoljan indikator da sam ovaj put nešto oštetio i da mi je uzaludno nadati se suprotnom. Lutajući dućanom u potrazi za trgovcem kojem bih mogao postaviti ista pitanja s kojima sam ih već ugnjavio, usput potražim i spojnice za koje su mi u prethodnom dućanu također rekli da se više uopće ne proizvode. I gle, nađem ih na čuđenje svijetu, na jednoj polici uredno složene i u iščekivanju potencijalnog kupca, spoznavajući u tom trenutku da možda ti trgovci i ne znaju što se proizvodi, što ne, i gdje što stoji.
Bila je to glavna prekretnica u mojoj potrazi za prikladnim cijevima, spoznaja da ne treba pitati, već sam pogledati. I tako se ja vozim iz «vele» u «malu» i obratno, svaki put gnječeći crijevo za vodu jadnog radnika izbjegavajući njegov bijesni pogled, da bi sasvim slučajno negdje uz rub dvorišta u ćošku pokraj čempresa, ugledao kako stoje naslagane hrpe cijevi. Priđem im, a kad tamo, pa to je to! Upravo sam to tražio, je li moguće, našao sam je, unatoč tome što mi je rečeno da toga nema!!! Još samo da ih prislonim na pumpu i budem sto posto siguran. Ali naravno, ne možeš samo tako s pumpom ući u dućan, mora zaštitar lupiti nekakvu naljepnicu na nju, jer tko zna tko je taj čovjek i zašto se pobogu šeta već sat vremena van nutra, van nutra, onako mrgodan i znojan, uznevjeren i već pomalo ljut, svaki put postavljajući neugodna pitanja na koja mi ne znamo odgovore i gnjavi nas potpuno nepotrebno. Zar mu nije jednostavnije kupiti vikendicu s vodovodom!
Očito je izumrla ona specifična vrsta trgovca koja je nešto znala o proizvodima što ih prodaje i mogla dati kupcu potrebne informacije. Današnji trgovac ne zna ni što ima u trgovini, a kamoli čemu to služi, pa je pri tome kupac osuđen na trošenje benzina, vremena, živaca, novaca, dobre volje i zdravlja, te ako nema ženu koja će mu skuhati kavu i dati kolač u poluvremenu već ionako izgubljene utakmice, bojim se da će i on biti osuđen na izumiranje.
Trgnem se uvidjevši da je ispred mene prazan prostor i da me gospodična iza pulta upitno gleda. Dobra dan, dobar dan, rečeno mi je da dođem ovdje u vezi zdravstvenog, bio sam sada na mirovinskom…Aha, aha… Iznova predajem svoj sve bogatiji papirnati život skup s novim potvrdama i dokumentima što sam ih dobio u prethodnoj zgradi. Ženskica to pregledava, i e, tu smo došli do još jednog, vjerojatno nekog sasvim drugog, ali jednako neobjašnjivog i tajanstvenog razloga zbog kojeg ne mogu imati zdravstveno bez rješenja o mirovini, a to rješenje ne mogu dobiti bez podnesenog zahtjeva (koji sam doduše podnio, ali on još nije stigao iz one zgrade u ovu) i procedure koja će potrajati tko zna koliko onih istih neumoljivih mjernih jedinica vremena, jer iako zakon navodno propisuje da se te svari moraju riješiti u stanovitom roku, očigledno je da nikakva užurbanost i susretljivost naših službenika ne može otpetljati klupko bijelih papira, potpisa, zahtjeva i pečata što se plete i steže već godinama po starim i oronulim javnim zgradama, unatoč uloženim sredstvima u modernizaciju sustava putem kompjutora i sve sile drugih elektroničkih čuda. Već vidim kako s upalom pluća kaskam od vrata do vrata rješavajući sebi zdravstveno, čekam po redovima, poljubim par vrata zbog pauze, tri put se vratim na isto mjesto zbog nedostatka dokumenata, prenesem viruse na supatnike birokratske civilizacije, te ako mi se posreći od iscrpljenosti će mi se zaplest noge na stubištu i slomit ću vrat pa mi zdravstveno neće ni trebat.
Srećom, ženskica je od krvi i mesa pa mi ipak vjeruje, a i čuje se ona telefonom s onom prvom, a i dala mi je ona prva neku potvrdu, pa drž' ne daj, povuci potegni, iščupali repu.
Doduše, nisam dobio rješenje o mirovinu, nisam dobio ni privremeno rješenje, na koje ću čekat jedno mjesec ili dva i po osnovu kojeg ću dobivati neku odokativnu mirovinu, a kad se sve konačno, ozbiljno i po zakonu riješi, onda ćemo se razračunavati. Dakle, ništa od toga nisam dobio, a ipak sam sretan, jer zamislite, moć ću ići doktoru!
S potvrdom za zdravstveno osiguranje u džepu, iskrao sam se iz zgrade poput tata, postupno ubrzavajući korak, odmaglivši do kraja ulice, pa iza prvog ćoška, i tek tamo negdje kod trećeg križanja, korak mi se smirio, dah usporio, a grč u ruci popustio. Mislio sam da sam miran, da sve rješavam opušteno i rezignirano svjestan cirkusa s kojim se susrećem, i da u njemu moram sudjelovati dokle kod ne riješim egzistencijalna pitanja sebe, a time i svoje obitelji, ali obmanuo sam se. Ovih par ulica dok sam grabio stopalima po asfaltu, ljutnja i razočaranost ganjale su me grizući mi pete.
Prolazeći uz rub parka, ugledam klupicu i odlučim se odmoriti. Prekrižim noge, naslonim se i pridržim glavu jednom rukom. Dok sam tako sjedio prazne glave, u jednom trenutku vrijeme je stalo. Stalo je preda mnom, blago se osmjehujući. A ja mu rekoh: « Dobro došlo, Vrijeme moje!»
Oznake: mirovina, zdravstveno, vrijeme
03.11.2013. u 16:15 •
0 Komentara •
Print •
#
