četvrtak, 20.03.2014.
Pod dunjom
Sjedili smo vani pod dunjom. Zrak je mirisao na toplinu i zumbule. Čestice svjetlosti su razigrano lepršale oko nas. On sa svojom šiltericom i izlizanom trenirkom u blagom kontra svijetlu, naslonjen rukama i bradom na svoju treću nogu, dok je četvrta bila naslonjena pokraj njega na klupu, šake u vječno zgrčenom položaju, reumatskih zglobova veličine prepeličjih jaja pod tankom staračkom kožom. A ja u ugodnoj opuštenosti završetka radnog dana, priželjkujući pozamašniju stražnjicu, jer mi je drvena klupa prebirala po kostima.
-Zvao sam tvoju mamu jer mi treba bijelog konca.
-Što će ti konac?
-Da zašijem rupu na košulji.
-Zar uopće možeš svojim prstima držati iglu?!
-To je jedino što još mogu. Nekad sam radio stvari kao što je ovaj stol – tu neuspješno lupi šakom o kvrgavo drvo -, ova vrata, one prozore, ovu šupu, …ova zelena vrata nisam ja radio, ali sam ih produžio da pašu, pridelavao, ovu klupu… A sad … - i napravi prstima pokret švelje.
Spomenuli smo se imendana, je jer jučer bilo Josipovo.
-Prije su se pamtili imendani, bili su važni, za rođendane se nije ni znalo kad je kome u kući. Kad je mom ocu bio imendan, kako bi tko iz sela išao u polje i prolazio pokraj kuće, tako bi se navratio, pa bi moj otac natočio rakije. E, al kako je Ivana bilo više u kalendaru, pa bi neki došli čestitati, on bi reko, nije ovaj moj, moj je onaj jesenski. E, a onda smo „mi partizani“ ukinuli imendane, pa su se čestitali rođendani.
-A danas moramo pamtiti i imendane i rođendane. – zaključim ja.
Ne znam kako smo došli na temu Međugorja, … zapravo znam. Ispričao mi je kako se baki pričinja koza na krovu susjedne kuće, a zapravo je riječ o bijelom dimnjaku. Pa je nastavio, slijedeći svoje misli, kako je ukazanje Gospe bila odlična stvar za razvitak onog kraja, i svaka čast onom tko se toga sjetio, ako mogu oni u Lurdu, što ne bi mogli i mi.
-Ti ne vjeruješ u Boga? –pitam, iako znam odgovor, svjesna da mi je preostalo premalo vremena da bih znala odgovore na pitanja koja svojem djedu nikad nisam postavila.
- Nit vjerujem nit ne vjerujem, sumnjam u sve, ja sam agnostik. To su stvari koje čovjek nikad neće spoznati, nikad o tome neće ništa znati. To je nemoguće spoznati. I kršćani su bili prvo sekta proizašla iz židovstva, pa su se razvili, doradili, pa su ratovima nanijeli zla kao i svaka druga vjera. Svaka vjera tvrdi da je ona prava i jedina. Ja se držim prirodnih zakona, a u ovo se ne miješam. Koliko ima kršćana u Hrvatskoj pa koliko se zla događa, a vidiš ipak su izabrali Josipovića, a on je agnostik.
Misaoni tijek mog djeda se nastavio pa smo sa Josipovića, preko bitke na Kosovu, nekako došli do Ladislava Napuljskog.
-Baš sam čitao kako je Ladislav Napuljski prodao Dalmaciju. A vidiš i njega su ljudi izabrali, okrunili su ga, čak su i nekakvu krunu našli da mu na glavu stave. A onda je on prodao Dalmaciju za 100 000 dukata, tražio je prvo više, pa je spustio, ma prodao bi i za manje da su tražili.
-A deda, pa kolike je ovaj narod već izabrao, pa su isto sve rasprodali.
-Baš sam na to mislio.
Čini se da Hrvatima povijest i nije neka učiteljica života, ili jednostavno nemamo nekoga tko bi nam povijest napisao iz naše perspektive. Stvari su se dogodile onako kako najjače dijete na igralištu kaže. A ako se laž ponovi dovoljan broj puta, postaje istinom.
Pridružila nam se baka, vedra i opuštena. Rekla mi je:
-Gle kako je lijepa. - da se razumijemo moja baka vidi koze po krovovima, čisto da vam dam mjerilo koliko vjerovati mojoj baki ;) ,- sve bi uspjela, samo da se otkrije.
Što je pod time mislila ne znam, ali znam da sam tijekom svih godina studiranja svaki put kad bih došla k njima, od bake dobila riječ podrške. Djed je oduvijek trkeljao svoje, politika, povijest, stolarija, ali baka bi pitala kako sam i ponavljala.
-To ti je kao velika stijena, ti imaš malo dlijeto. I svaki dan po malo, tuckaj po toj stijeni, dok ne nestane.
-Nije vrag crn kak izgleda.
-Ne boj se.
Obično sam odgovarala jedno te isto: „znam baka, ne bojim se“, ali postajem svjesna da mi je njezino bodrenje zaista dobro došlo, da je ona vjerovala u mene, da ja to mogu, i da, istina je, nekad sam se bojala, nekad mi se činilo da tome nema kraja, a njene riječi su mi sjele kao melem, a moji vlastiti odgovori „ne bojim se“ bili su kao borbeni pokliči.
Čak i sada kad mi se obraća sa „vi“ i za naočale me pita-„ da li imaju direktni napad ili ššššššššššš“ vrteći prstom po zraku, ona pronalazi spojeve riječi u kojima ja čitam podršku i vjeru u mene.
Sve bi uspjela, samo da se otkrije.
Oznake: Ladislav Napuljski i direktni napad
20.03.2014. u 19:59 •
0 Komentara •
Print •
#
