Dnevnik toka misli

četvrtak, 29.03.2018.

Zora na čeki

Prvi gutljaj kave. S tim se čovjek može pomiriti. Sa životom, ako ima kave.

Prekjučer mi je stigao Lovački vjesnik, ali tek sam jutros imala par minuta za baciti oko na prva dva članka - pripreme sporazuma osiguranja kod naleta divljači na auto, i pregovori oko teksta novog zakona o lovstvu.

Odrasla sam uz Lovački vjesnik, rogovlje i oružje. Doduše, bio je rat, mnogo je ljudi odraslo uz oružje. U nekima ono i danas budi nelagodu, ali u meni ne. Možda više sigurnost. Otac mi je mnogo puta rekao kako su u ratu oni bili sa lovačkim puškama protiv organizirane i opremljene vojske. Stoga, neka, ne puca puška, puca čovjek. Čovjeka se ponekad bojim, oružja ne.

Lovački ispit sam položila u trudnoći. Prije toga sam bila par puta kao vježbenik u lovu. Dva puta u pojedinačnom lovu s ocem, tom prilikom on je bio toliko oduševljen što ima priliku razgovarati sa mnom, a da ne mogu pobjeći, da je potpuno zanemario osnove prikrivanja svojeg postojanja u šumi. I bila sam u jednom grupnom lovu, u pogonu. Mogla sam biti i na štandu, ali radije sam se probija sa ocem i psima kroz šipražje i istjerivala divlje svinje prema štandu.

Kad se izgubim u vrtlogu svakodnevnice i osjećam kako snaga istječe iz mene, povlačim se u sjećanje na jutro u zatvorenoj čeki. Prespavali smo noć. Zora sviće. Promatram oca dok provjerava tragove u polju, boje su još nestvarne, bezimene. Potok žubori u pozadini, a vrijeme kao da je stalo. Potom umivanje u hladnoj vodi, doručak i kava iz termosice, dok sjedimo u stražnjem dijelu pick up-a. Uz tu kavu ne pričaju se obične priče, nema uobičajenih asocijacija, svakodnevnih problema. Izranjaju sjećanja iz djetinjstva, slušam tajne koje moj otac ne priča svakome, pamtim ih i pohranjujem kao svoja. To je moja mentalna oaza, spokoj tog jutra, poput nepresušnog izvora, prelijeva se u moje biće, iskon kao vječnost. Obnovljena kročim dalje.

Tri mjeseca nakon što sam rodila krenula sam rješavati papirologiju oko nabave lovačkog oružja. Pokucala sam na vrata referade za oružje u policijskoj postaji. Dojenče spava u marami na prsima, a muž me prati u stopu.

Otvaram vrata i kažem gospodinu policajcu:

- Dobar dan, zanima me koja je procedura za nabavu lovačkog oružja.

Gospodin me pogleda u čudu, nagne se u stranu i pogleda mog muža koji mi viri preko ramena. On odmahne glavom, pokaže prstom na mene i kaže:

- Za nju, ne za mene. – čovjek se vrati u prvotni položaj i opet gleda mene, a onda konačno dođe do riječi.

S gospodinom policajcem sam se s vremenom dobro upoznala i sprijateljila. Čak mi je jednom organizirao dostavu zaboravljenih dječjih gaća policijskim kombijem na kućnu adresu (dijete nije uvijek spavalo kad bih dolazila u njegovu kancelariju, a kamere u policijskoj postaji su više puta snimile kako mijenjam pelene dok čekam na red).

Uglavnom, nabavila sam oružje, stavila ga u metalni ormar, i od onda nije vidjelo svjetla dana. Čitam s djetetom Lovački vjesnik, pokazujem joj kako izgleda pravi medvjed i prava lisica, dok u sebi uzgajam nadu kako ću se iduće zime naći sama na nekoj čeki. Osluškivati ću zoru u šumi i gledati buđenje boja. Samoća kao lijek. Iskon kao sudbina.

29.03.2018. u 08:48 • 14 KomentaraPrint#

srijeda, 28.03.2018.

Koordinatni sustav

Sjedim jučer s mužem na podu. Iako već odavno pod nije najsigurnije mjesto za odložiti bebu, dijete nam hoda i govori, mogli bismo se opet vratiti na kauč, ali mi i dalje živimo na podu. Gledamo filmove ležeći na podu, pijemo vikendom kavu na podu, čitam knjige na podu. Pod potpuno mijenja životnu perspektivu i nevjerojatno je univerzalan.

Uglavnom, sjedimo na podu i razgovaramo, dok se dijete plete po nama i prekida nas svaki čas. U jednom trenutku pitam ga:

- Slažeš li se sa mnom da... – pokušavam sročiti misao.

- Slažem se. – on me prekida i daje tipični odgovor dobro odgojenog supruga. Nakon što smo se prestali smijati, drugačije oblikujem pitanje.

- Mislim da je ljudska ljubav uvijek nesavršena, čovjek ne može potpuno nesebično voljeti, što ti misliš?

On se i ovaj put složi sa mnom, usput mi u zraku crtajući koordinatni sustav. Ljudska ljubav je asimptotska, i koliko god se približava liniji savršene, potpuno nesebične ljubavi, nikada ju ne dosiže. Objašnjava mi on kao tipično inženjerski profesionalno deformiran muškarac.

- Eto, to je jedan od razloga zbog kojeg te volim svojim nesavršenom ljudskom ljubavi. – odgovaram mu s osmjehom.

Oduvijek sam znala da ne bih mogla biti s nekime tko je iste struke kao ja. Dovoljno mi je osam sati pravnih termina. Doma, doma želim bujicu tuđih misli potpuno drugačijih od mojih. Kad sam birala fakultet nakon srednje škole, druga opcija mi je bila PMF - matematika. Zapravo pravo i nije tako različito od matematike. Imaš sustav pravila i problem koji moraš riješiti. Samo što riječi za razliku od brojeva ipak malo više kompliciraju stvari. Nedostaje mi matematika, njezina jasnoća, univerzalni jezik kojim se može sve opisati, pa čak i ljubav.

Ne vjerujem da ijedan čovjek može savršeno voljeti. Ograničeni smo, prvenstveno svojim tijelom, a onda teretom proživljenog. Drži me tri dana budnom, ili tri dana gladnom, i vjeruj mi bit ću zvijer, a ne biće puno ljubavi. Ili kad majka utopi svoje četvero djece u kadi, vjere mi, nije to učinila zato što ih nije voljela, cijeli set ograničavajuće ljudskosti bio je na djelu. Ili roditelji koji svojeg 35 godina starog sina, koji gubi dane na kompu, svojom nesavršenom ljubavi hrane, odijevaju, i time mu čine veće zlo nego da ga izbace iz kuće i tako natjeraju na djelovanje. Ljudska, nesavršena ljubav, čini mnogo zla po svijetu. Mi nismo u stanju 24-sata, 7 dana u tjednu, cijeli svoj život savršeno voljeti. A istinska ljubav po meni bi morala biti konstanta, ideal kojem težimo.

Čak kad činimo dobro svojom ljubavi, kad je ona najbolja što može biti, ljudska ljubav u sebi krije trunke sebičnosti. I to je u redu. Dokle god se trudimo, dokle god nastojimo biti najbolji što možemo. Ljudska ljubav niti ne mora biti savršena. Dovoljno je što je asimptotska.

28.03.2018. u 09:36 • 6 KomentaraPrint#

utorak, 27.03.2018.

Nevidljiva tetovaža

Osvanulo je sivo jutro. Opet se ustajem po mraku. Sve mi žao zbog pomicanja sata, iako znam, već za par dana sunce će rudjeti na istoku i moja soba gorjeti će narančastim plamom.

Jedno novo sunce grije moje dane, i nisam više toliko ovisna o zvijezdama. Moj zlatni zmaj. Budim ju i onako toplu od sna grlim koliko god mi to neumoljivi protek jutarnjih minuta dopušta. Oblačim ju i pripremam ruksak za baku. Muž nas razvozi, prvo mene, pa nju, pa sebe. Svaki dan u autu ponavljam joj iste riječi dok ona promatra ulicu kroz prozor. To je dio rutine, to je nešto na što ona može računati. Nešto čemu se može unaprijed veseliti, kao Lisica Malom princu. Volim te. Tu mama radi. Pusa.

Divno je što konačno možemo razgovarati. Uvijek se čudim tome kako u kafiću uspijem naručiti kavu, s obzirom na to koliko je ljudska komunikacija manjkava, i kao što psiholozi kažu, ono što mislimo reći, ono što izgovorimo i ono što je druga osoba razumjela, su tri različite stvari. Međutim, otkrila sam da dvogodišnjem djetetu zapravo možeš objasniti sve. Sve što ga zanima, ili što mu moraš reći. Kaže Einstein Ako ne možete nešto objasniti jednostavno, onda to ne razumijete dovoljno dobro.

Ona zna da mama mora ići raditi, ali i da će mama doći. Nikad se ne iskradam dok ona ne gleda, kako bih izbjegla njen plač. Ne želim u njoj stvarati obrazac osjećaja da mama može samo nestati, već sigurnost da će znati kad odlazim, i da ću opet doći. Stvaram odnos povjerenja.

Zapravo bih rado imala još djece, ali bez trudnoće i bez godine dana kućnog ropstva. Porod može. 24 sata bolova nije problem. 9 mjeseci iritantnog supostojanja mi je problem.

Imala sam školsku trudnoću, tako mi je rekla ginekologinja. Sa svim školskim nuspojavama, 4 mjeseca mučnina, cjelodnevnih, sa povraćanjem, pa uklještenje, zaštopani nos po nekoliko tjedana u komadu, kile, hemoroidi, pritisak na mjehur, grčevi u nozi, natečenost, bolni zglobovi, svrbež. Sitnice, ali u kombinaciji, iritantno za svisnut. Jedva sam čekala da taj mali izvanzemaljac izađe van i da imam svoje tijelo za sebe.

A onda je trebalo dogovoriti tko će biti sa mnom na porodu. Muž i ja smo obilazili oko te teme kao mačke oko vruće kaše. On, jer nije htio biti na porodu, ja jer nisam htjela da on bude na porodu. Ali danas očevi imaju pravo biti prisutni, tko sam ja da mu zabranim tu želju ako ju ima. Na kraju sam zagrizla u limun i rekla da želim svoju sestru na porodu, a ne njega. Laknulo njemu, laknulo meni.

Htjela sam sestru, jer je ona znala što je to, ona je to prošla. Slušala sam njene savjete i provela cijeli dan doma, predvečer sam ušla u bolnicu, tek kad je moje tijelo već bilo potpuno spremno. Nisam primila ništa protiv bolova niti za ubrzanje poroda, za takvo što je jednostavno bilo kasno.

Moj porod je bilo zadnje pravo druženje moje sestre i mene. Sve nakon toga bili su kratki susreti u prolazu, ona je hvatala konce svojeg života nakon što je sedam godina provela kao majka i kućanica, ja sam pokušavala otkriti što taj mali vrištavi smotuljak želi od mene. A onda je počelo pola godine užasa. Umrla je dva dana nakon prvog rođendana moje kćeri.

Kažu da brzo zaboraviš porođajne bolove. Međutim, ne želim ih zaboraviti nikada. Prisjećam se te boli često, usađena je u svaku moju stanicu, ona je dio mene. To je moja bol, moja oaza svijesti, moj izvor snage. Žena je tako prokleto, brutalno nemoćna dok rađa. Klistiraju te, briju, bodu, vodaju. Sama si i nemoćna.

Gorući otisak njezinih ruku na mojim leđima dok me pridržavala, osjećam kao nevidljivu tetovažu pod kožom. Nisam bila sama. Nisam bila nemoćna. Imala sam sestru kraj sebe.

27.03.2018. u 09:36 • 11 KomentaraPrint#

petak, 23.03.2018.

Pišem, postojim

Nisam pisac. Ako je kriterij objavljeno djelo. Jesam pisac, ako je kriterij – pisci pišu.

Sutra se sastaje moj književni klub. Iako u njemu nema niti jednog književnika, i zapravo smo čitateljska skupina, jednostavno mi se više sviđa izraz književni klub. Nije poanta u čitanju već u onome što čitamo.

Sedam djevojki, žena, majki sastaje se mjesečno. Pričamo o zadanom djelu, kritiziramo ga, diskutiramo, i često puta kroz asocijacije pretresamo vlastite probleme. Muškarce diskriminiramo, ne mogu postati članovi kluba (bilo je pokušaja prodora, predanih pismenih zahtjeva, ali odbijeni su). To nam piše u statutu. Da, imamo statut, profesionalna deformacija. Imamo i štambilj. Uloga zapisničara je dakako moja. Funkcioniramo demokratski, ali kad sve ode kvragu, diktatorstvo rješava sve probleme. I tako već pet godina.

Sutra neću sudjelovati u raspravi. Sutra slušam i vodim bilješke. Sutra kritiziraju moj prvi roman, radnu verziju.

Jednom davno (sve što se dogodilo prije djeteta, računam kao vrijeme iz davnine), otac mi je prigovorio, nakon što je neki moj kraći tekst dobio nagradu (nešto beznačajno na lokalnoj razini), kako ću se jednoga dana sramiti tog djela, kao što se poznati glumci srame svojih početaka u porno industriji. Moj otac od mene ima velika očekivanja koja neću ispuniti. To je činjenica, bez osjećaja, bez želja. Tko je ikada ispunio očekivanja svojih roditelja?

Neću se sramiti. Kao što se ne sramim niti jednog svojeg pada nakon kojeg sam se ustala. Ti padovi učinili su me onim što sam sada. Nema učenja bez pogreški, nema napretka bez boli. Možda je baš porno industrija moje polje rada, moja sudbina.

Nemam veliko mišljenje o svojem prvom romanu, prvi mačići se u vodu bacaju. Ljubavni roman, takvih je napisano već milijun, ali što ćeš, žene to vole. Riječ je o vježbi, kako napisati dugačak tekst koji ima i glavu i rep. A opet, draga mi je svaka riječ, poput kržljavog djeteta s posebnim potrebama, moje je, drago mi je.

Sutra će mali uzorak tržišta reći svoje mišljenje. Kažem tržište. To moj otac progovara iz mene. Ono na što trošiš većinu svojeg vremena mora moći osigurati tvoju egzistenciju. Za sada moje pisanje nikome ne osigurava ništa, osim možda duševni mir, promjenu perspektive, disanje, eksploziju zadovoljstva.

Pišem, postojim.

23.03.2018. u 08:57 • 15 KomentaraPrint#

utorak, 20.03.2018.

Žlice i tanjuri

Kaže mi muž neki dan:

- Ovdje su neke žlice koje nisu naše.

- Znam, to su žlice moje mame. – odgovaram ne dižući pogled sa stranica knjige. Dijete spava, to je mojih pet minuta.

- Vrati joj te žlice, ne volim jesti s njima. – čudno, čini se da u svakom bešteku postoji i ona neka žlica koju ne volimo, zbog oblika, ili navike.

- To su žlice koje nikada neće biti vraćene. – odgovaram, podižem pogled i pričam mu priču.


Riječ je o dvije žlice, jedna je iz servisa moje mame, druga iz servisa moje bake, ali obje sam uzela iz ladice moje majke. Netko čuva fotografije svojih dragih, ja čuvam žlice.

Svoju baku s mamine strane, dok je još bila pokretna i zdrave pameti, pitala sam da mi da mlinac za kavu. Rekla mi je da ga uzmem nakon njene smrti. Nisam čekala taj trenutak. Uzela sam ga isti dan. Svojeg oca nisam čak ni pitala kad sam mu iz radne sobe uzela stare glinene vrčeve, koje je pak on donio još iz kuće svojih pradjedova.

Ljudi žive dokle god ih se netko sjeća. U mojem umu nema sjećanja na izgled mojih pradjedova, nisam ih nikada upoznala, a stare crno bijele fotografije su mutne i pune kontrasta. Međutim, jedan pogled spušten na te vrčeve, i ja ih se sjećam. Sjećam se njihove osobnosti, njihovih radosti i boli, njihove svakodnevnice, oni oživljavaju u meni poput suhe mahovine poprskane vodom.

Čuvam i tanjure.

Jedan stari, sivi, debelih rubova od teške gline. To su moji pradjedovi sa tatine strane.

Jedan lagani, porculanski, sa zlatnim viticama izvezenim preko bijelog ruba i modre sredine. To su praroditelji s majčine strane.

Jedan iz Češke, suvenir s putovanja mojih roditelja, oslikan s bezbroj različitih lica, brkatih, mladih, sa šeširima ili bez. Njega sam čak uspješno razbila u nekom trenutku, ali muž mi ga je opet slijepio. To je komplicirani odnos mojih roditelja.

Jedna tanjur-zdjelica, poklon Filipovog oca s nekog putovanja, oslikana širokim potezima kista, plavom, žutom i crvenom bojom. To je priča koju će čitati moja kćer, jer meni ne znači ništa.

I onda je tu još jedan tanjur. Tanjur iz servisa moje sestre. Boje bijele kave, sa šumom blijedo rozih cvjetića uz rub.

Pitam se da li će moja kćer jednoga dana toj zbirci dodati moj tanjur. Svjetlozeleni, iz Ikee, jednostavan i funkcionalan. Iako mi se čini da taj ne odražava moju osobnost, bar ne potpuno. Možda s vremenom pronađem neki koji će uvjerljivije pričati moju priču.

Žlice, tanjuri, uspomene. Uspomene na nešto što se dogodilo, ali i na ono što se još nije dogodilo, nešto čega još nema, ali će doći. Doći će sumrak mojih dana, i te žlice i tanjuri biti će moji Madeleine kolačići. Ruke koje su ih dodirivale, koristile, prale, obroci koje su nosili, sve su to priče koje se preda mnom oblikuju i rastu, koje čitam otvorena duha. Te ruke, ti ljudi žive u meni, u mojoj krvi. Živa povijest, kojoj će još mnogi biti pridodani.

Bojim se da ću živjeti dugo, puno duže nego što bih htjela. Baš zato jer ne bih htjela, baš zato jer je za mene smrt poput zvona koje označava kraj nastave. Ili kako je to jedan stari egipatski pjesnik rekao, smrt će biti poput lahora na licu kad izađeš iz kuće nakon duge bolesti.

20.03.2018. u 09:55 • 17 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 19.03.2018.

Moje malo selo

Dan je započeo uobičajeno nizbrdo, kao što to već dani običavaju činiti nakon neprospavanih noći. Sve u svemu to više nije važno, pijem kavu, mozak je proradio, dijete je kod bake. Dobra volja mi se počinje vraćati u žile.

Volim ići na posao, volim raditi, volim se maknuti od doma i koristiti mozak. Nema tog sranja na poslu koje bi mi moglo pokvariti osjećaj slobode što mogu otići raditi i ne biti doma. Neki dan sam muža pitala da li su parovi koji imaju više djece zaista sretni? Pitanje možda djeluje uvredljivo, ali u meni je izniklo iz iskrene znatiželje i preplavljenosti vlastitim iskustvom. Računam si, ako s jednim djetetom imam tako malo vremena za svoje potreba (a govorimo o najosnovnijim potrebama, tuširanje i počešljati kosu, a da ne pričam o nečem više, kao popiti kavu u miru i pročitati knjigu), onda s više djece tog vremena sigurno ima još manje. Zar ti parovi nemaju potrebe za nečim drugim, ili su na svoje potrebe zaboravili?

Htjela sam dijete, dobila sam ga, i uvijek će mi biti na prvom mjestu. Znala sam što me čeka, naravno teorija je teorija, a praksa je nešto deseto. Ipak, znala sam, nisam u to uskočila naivno sa bajkovitim i romantičnim iluzijama. Međutim, još uvijek čekam da se to izvanredno stanje završi. Znam da više nikada stvari neće biti kao prije, ali zašto još uvijek imam osjećaj da traje kriza? Lakše je, puno lakše, komuniciramo i razumijemo se. Međutim, što se obruč više širi, moje potisnute potrebe vrše sve jači pritisak na taj obruč. Odjednom se otimam poput zvijeri u kavezu.

Planinarenja, putovanja, pisanje, biciklizam, slikanje, lov, pravosudni ispit .... sve su to moji demoni koji proviruju ispod kreveta i prigovaraju mi, reže pod pritiskom duboke zanemarenosti.

Ponavljam si, još malo, malo po malo, korak po korak, dan po dan. Godinu dana bila si u trenirkama, kućanica uflekana vlastitim mlijekom i kašicama svih boja, u tom periodu skinula si dvadeset i pet kila. Sada već osam mjeseci nosiš košuljice i suknje, naušnice i parfem. Nakon gubitka kila i potpune atrofije mišića, vježbaš, pomalo opet prepoznaješ konture vlastitog tijela. Na poslu kradeš vrijeme i pišeš. Gluposti, ali ipak pišeš. S lijepim vremenom doći će izleti, kratka pješačenja i usponi, a na biciklu imaš sjedalicu za dijete, nećeš voziti ture od trideset kilometara po bregima, ali ćeš se voziti. Slikarska platna će biti koautorska, dati ćeš joj kist, boje će frcati naokolo i poslije ćemo sve baciti na pranje. Korak po korak. Dan po dan. Nema krize, lanci su otključani, samo ih moraš stresti sa sebe.

Prva dva feministička vala donijela su ženama izbor, a većina žena bira (ili je siromaštvo izabralo umjesto njih) više posla. Na kraju ipak je potpuno nemoguće uskladiti sve, obitelj, posao, čistu kuću i ostvarenje sebe kao osobe kroz stvaranje. Nešto, ili netko, uvijek će biti zakinuto. Rješenje je novac. Novac kojim bi se platila čistačica, kuharica i dadilja. Međutim, obične smrtnice poput mene, morati će se osloniti na organizaciju posla, rješavanje jednadžbi sa tri nepoznanice i planiranje na nekoliko kolosjeka. I opet, nešto ili netko uvijek će biti zakinuto. Samo se moram potruditi da svaki dan bude zakinuto nešto drugo pa možda nitko neće primijetiti da se cijeli sustav održava na klimavim nogama i prijeti potpunim raspadom.

Srećom, što je dijete veće i uloga oca raste, i sva sretna dočekujem njeno gravitiranje u tom smjeru. A bake? Bakama dižem spomenik. Za podići djecu potrebno je selo, i Bogu hvala na mojem malom selu.

19.03.2018. u 09:52 • 9 KomentaraPrint#

petak, 16.03.2018.

Unatoč kiši

Radim na računalu, koncentrirano i ne odveć entuzijastično. U jednom trenutku, kolegica rezignirano uzdahne i kaže:

- O Bože, ovo tako nije moj stil.

Nasmijala me, jer se izjava odnosila na cjelokupnu organizaciju posla kod nas, gdje se pomalo više ne zna tko pije tko plaća. Njen ton duboke pomirenosti s neminovnim, me oduševio.

Vidim pred očima sliku...

Veliki, drveni čamac plovi rijekom. Pokrpan, ali zakrpe su na mjestima na kojima nema rupa, a tamo gdje voda prodire nema zakrpi. Čamac plovi krmom naprijed. Za kormilom neka čudna ptica, ciljano usmjerava čamac prema vodopadu. Pogledava preko ramena, ali joj pogled zaklanja šareno repno perje. Buka je zaglušujuća, kapljice vode stvaraju prozračnu maglicu. Kolegica i ja u prednjem dijelu čamca, vezanih ruku pijemo kavu. Promatramo razvoj događaja. I onda ona odsutnog duha izgovara:

- O Bože, ovo tako nije moj stil.

Unatoč kiši, razvedrila mi je dan.

Kažu, ako uđeš na krivi vlak, siđi na prvoj stanici. Što ako vlak više ne staje?

16.03.2018. u 10:58 • 5 KomentaraPrint#

četvrtak, 15.03.2018.

Komarci i mahovina

Upikao me komarac. U podlakticu. Nakon dva sata ubod je nabubrio na tri centimetra u promjeru, crven i bolan. Kaže mi mama, možda nije bio komarac. Kažem ja, jest, bio je, ubila sam ga. Oživjelo ga proljeće pa se izvukao iz neke rupe u kojoj je prezimio. Inače nisam alergična na komarce, osim u onom metaforičkom smislu, ali ovaj je bio neke svoje vrste. Možda jedan od gerijatrije kojem se nakon par godina otrov ukiselio pa mi je zato ruka natekla.

Nakon jutarnje magle, promalja se modrina neba, vrane i grlice prikupljaju suhe grančice za gnijezda. Danas je mojoj sestri rođendan. Bio bi joj rođendan. Tridesetipeti. Primijetila sam kako u razgovorima s ljudima izbjegavam spominjati sestru, čak i događaje u kojima je sudjelovala, ili jednostavno pričam događaj kao da sam sama u njemu sudjelovala. Možda to nije fer prema njoj, ali u začetku želim eliminirati svako pitanje o njoj ili sažalne poglede drugih. Na grobu sam bila jedan jedini put, na Svisvete, i to isključivo zato što taj dan nitko drugi nije mogao majku sa svim teglama i aranžmanima odvesti na groblje, pa sam procijenila da je u tom trenutku moja majka važnija od mojih strahova. Međutim, moje sestre na tom groblju nije bilo, i zapravo sam se bez razloga bojala.

Muž i ja skupa smo od moje devetnaeste godine, iako je sve počelo kad sam imala sedamnaest. Bio mi je prvi, u pogledu svega, prvo hodanje, prva veza, prvi poljubac, i pravi, što je rijetkost. Upala sam u neku iznimku od pravila zbog koje ne mogu o mnogo čemu raspravljati, jer nemam osobnih iskustava. Postoje stvari kroz koje bračni drugovi prođu skupa, toliko situacija, toliko problema, toliko nesporazuma. Dani kad smo jedan drugoga držali na dlanu poput kapi vode da se ne raspadnemo. On mi je bio oslonac dok sam proživljavala smrt svoje sestre. To su spone koje se ne raskidaju lako. Poznajemo se, poznajemo se tako duboko da klizimo kroz dane bez trenja. Tako dobro poznavanje može u sebi skrivati dosadu. Međutim, ta dosada je mahovina, mekana mahovina koja prekriva moje boli i omogućuje mi disanje, omogućuje onu lakoću postojanja zbog koje se život ne čini tako strašnom obvezom.

Kad se neki od naših frendova žale na dječje bolesti mlade veze, Filip i ja komentiramo kako nam se više nikada ne bi dalo ponovno prolaziti kroz sve to. Život je nepredvidiv, i pitanje je kakve će nam kušnje još Bog staviti na prag. Samo se nadam da mi nikada neće staviti kušnju novog zaljubljivanja. Zadnji puta sam bila zaljubljena preko šest godina u kontinuitetu ( kažu da zaljubljenost traje kratko, jebiga, opet sam upala u neku glupu iznimku), a odnos s mužem mi se popravio tek nakon što sam to prestala biti, nakon što sam ga konačno vidjela otvorenih očiju, sa svim njegovim divnim manama zbog kojih sam ga odlučila voljeti.

Kroz granje kestena promatram krovove kuća. Rado bih sjedila na sljemenu jedne od njih. Prošla bih noktima po hrapavoj površini crvenih crijepova, kucnula bih člankom da čujem zvuk pečene zemlje. Toplina sunca upijala bi se kroz moju kožu, miris suhe mahovine punio bi mi nosnice, a neki bezbrižniji dani plovili bi kroz moja sjećanja.

15.03.2018. u 10:34 • 10 KomentaraPrint#

srijeda, 14.03.2018.

Ovisi o afinitetima

Korijenje je počelo vući sokove, drveće naizgled isto kao prošli tjedan, a opet osjećaš u njima nabreklost, više ništa nije isto. Sve je spremno za eksploziju. Pa i sama sam bez nekog posebnog razloga zamijenila crnu poslovnu torbu tamnozelenom. Žedna sam boja. Svijet je žedan boja.

Jučer nam je u ured svratio odvjetnik s kojim surađujemo. Trbušasti gospodin u pedesetima, u crnom kaputu, sa šeširom i bordo kravatom. Pošten i kvalitetan odvjetnik, iako ima i neki drugi dio svoje osobnosti koji se ženama može ili neće svidjeti.

Pitala sam danas kolegicu s kojom sam u sobi, osebujnu gospođu od ravno pedeset godina, da li je to gospodin odvjetnik ispipavao teren? Možda me želi za ljubavnicu?

Naime razgovor je tekao nekako ovako:

- Meni to nije jasno, što bi čovjek od 50 radio sa ženom od 30? Mislim, znam što bih radio s njom, ali što bismo mi poslije, nemaš o čemu razgovarati... – priča gospodin odvjetnik.

- Istina, dva različita svijeta, ne bi to išlo.. – odgovara kolegica.

- Što ti misliš o tome? - taman sam odložila telefonsku slušalicu pa pitam koja je tema.

Aha, tu smo, vječna tema. Naslonim se, prekrižim noge i odgovaram:

- Ovisi o afinitetima.

Smije se odvjetnik, : - Pa dobro, ali što bi uopće žena od 30 vidjela u muškarcu koji je 20 godina stariji od nje?

- Ovisi o afinitetima. – ponavljam.

- Na primjer, ti i ja, kako bi to funkcioniralo? – ne odustaje on.

- Ah, pa da imate jahtu i odvedete ju na ručak u Pariz... – ubacuje se kolegica.

- A ne ne, nije ona takva, nije ona materijalist, vi ste materijalist, ali ona nije – odgovara odvjetnik kolegici.

Međutim, ne dolazimo do nikakvog zaključka, jer upadaju druge kolegice, stranke i razgovor se silom prilika razvodnjava i gubi.

Eto, procijenjena sam kao ne materijalist. Iako se s time ne bih složila. Previše sam svjesna važnosti novca i materijalnoga, da bih se mogla svrstati u ne materijaliste. Definitivno ne bih imala ništa protiv bogatstva, jahti i ručkova u Parizu.

Radije bih imala sve ove svoje životne probleme s kojim milijunom na računu nego bez. Novac nije važan i ne donosi sreću, ali bitno, bitno, pojednostavljuje život. Međutim, razmišljati o tome mi se čini kao razmišljanje o prolivenom mlijeku. Moji roditelju su uvijek bili štedljivi, a uz to imam i neki gen za to, pa sam u skladu s time uvijek imala dovoljno za sve što mi je trebalo. Doduše, u zadnje vrijeme počinjem se prema novcu odnositi puno bezbrižnije, isto mi je kupiti u second handu sako za dvoznamenkasti iznos ili baloner iz nove kolekcije za troznamenkasti iznos. Puno puta ne kupim ništa, jer činjenica je da mi ne treba ništa, a drugi put si dopustim sve, jer mi je takav dan. Ono što si nikad ne dopuštam, jest ulazak u minus. Moja prokleta deka je tolika kolika je. Dostajati će.

Kažu da novac privlači novac, i da treba uvijek u novčaniku imati bar sto kuna, a torbu nikad ne smiješ staviti na pod. Eto, dakle, nemojte se zamarati s ekonomijom i osnovnom idejom suvremene teorije portfelja kako ne treba držati sva jaja u istoj košari. Torbica u krilo i stvar je riješena.

K vragu, misli su me odvukle u smjeru deka i šopinga, a mogla sam razmišljati o ljubavnicama. To bi bilo puno ugodnije... da mi je 50 pa ne bih ništa imala protiv ljubavnice od 30, ali to gospodinu odvjetniku nećemo reći. Na kraju krajeva, doista sve ovisi o afinitetima.

14.03.2018. u 09:52 • 8 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 12.03.2018.

Vikend

Jednom davno dok sam ludovala za Pocahontas, majka mi je kupila video kazetu crtića. Nažalost, to nije bila „ona prava“, Disneyeva. Odglumila sam veselje i zahvalila mami. Crtić sam pogledala možda dva tri puta. Danas se jedva sjećam crteža i likova, ali ostala mi je jedna rečenica, koja mi često prođe mislima.

Bit će puno gore prije nego što bude bolje.

Kasnije mi je majka kupila i „onu pravu“, koju sam pogledala sto puta i u to vrijeme sam znala sve razgovore, sve pjesme, svaki detalj crteža napamet. Međutim, tek sam se nedavno sjetila da taj crtić uopće postoji kad sam tražila što bih svojoj kćeri pustila na televizoru preko youtubea.

Vikend nije donio olakšanje, niti odmor. Svjetlo na kraju tunela bio je vlak, teretni, s puno novih udaraca. Stisneš se kao grožđica, sasušen i očajan. Vjerujem da svaka majka poznaje osjećaj užasa kad zbog vlastitog urušenog psihofizičkog stanja ne uspijeva pronaći dovoljno snage za pružiti dio sebe djetetu koje, baš onda, ima dodatnu potrebu koja se može ugasiti jedino dodatnom majčinom pažnjom.

Čudno, ali naučila sam se raspasti na pol minute, drugu polovicu minute opet usukati sve u sebe i nastaviti dalje. Prije djeteta, dopustila bih si odlazak na sigurno mjesto i dugotrajno i postepeno raspadanje, pa jednako postepeno sabiranje. Nakon djeteta to je postalo nemoguće, pa se sustav prilagodio, minutni poluraspad i polusabiranje, baterije na minimumu, ali upaljene.

Čovjek je lokomotiva koja može vući još dugo nakon što više nema pare u kotlu, govorio mi je moj otac, istina, ali zato sam potrošila puno dodatne mentalne snage da se ne posvađam s Bogom ovog vikenda, uvijek si iznova prizivajući u misli priču o Jobu.

Zapravo je pogreška u meni, stvorila sam si očekivanje, postavila sam si ciljnu crtu prije kraja utrke pa sam krivo rasporedila snagu.

Bit će puno gore prije nego što bude bolje.

Promatram kroz prozor veliki vunasti oblak na modroj pozadini.

Štedim snagu, prikupljam je kroz sitnice i akumuliram.

Procjenjujem što bi moglo biti ovo novo svjetlo na kraju tunela.

12.03.2018. u 15:31 • 12 KomentaraPrint#

petak, 09.03.2018.

Ljuštura

Krovovi su opet crveni, naša zvijezda grije blijede komade kože, dok zrak miriše na promjenu. Meškoljim se u mračnom uredu i žudim za krajem radnog vremena. Glava mi je kao balon i više ne znam tko sam.

Kad sam se udavala uzela sam muževo prezime. Bilo je nešto kraće od mojeg, a u školskom imeniku više ne bih bila na zadnjim stranicama. To možda nisu neki posebni razlozi, ali bili su prisutni kod odlučivanja. Uz to što sam htjela da se moj muž dobro osjeća i da zna kako ga prihvaćam.

Međutim, zapravo je u srži te odluke moj osjećaj ne povezanosti s bilo kojim prezimenom. Žene nemaju svoje prezime. Prvi dio života nosila sam očevo, drugi dio nositi ću muževo. Niti jedno nije moje. Da sam zadržala očevo i prenijela ga na kćer, da li bi ona to prezime mogla zvati baš svojim? Ne znam, njoj to vjerojatno ne bi bilo bitno.

Moj osjećaj ne povezanosti ne staje niti tu. Čak niti moje osobno ime ne doživljavam kao dio sebe same. Imena i prezimena su praktična, služe svojoj svrsi u razgovorima, socijalizaciji i pravnom prometu, ali ih ne osjećam kao svoja. Više kao osobnu iskaznicu koju moraš imati, ali ako ju ostaviš doma tvoj identitet neće biti time niti veći niti manji, neće promijeniti svoj oblik niti boje.

Čak i svoje tijelo ne doživljavam kao dio svojeg identiteta. Moje tijelo je divan instrument, vrlo složen i precizan mehanizam bivanja u ovoj stvarnosti. Međutim, to tijelo nisam ja. To je samo ljuštura, vrlo zanimljiva i kompleksna ljuštura, ali u konačnici samo ljuštura.

Ljuštura i stravično ograničenje. Većinu vremena se divim njegovim sposobnostima, ali ponekad ga doživljavam kao promišljeno sputavajući čimbenik. Nakon tjedan dan hripavog disanja, pluća u poderanim krpama, glave po osjećaju dvostrukog volumena, uz sva ostala sranja na poslu, više nisam u stanju prepoznati samu sebe. Tijelo je odlučilo pokazati kako, iako ga možda ne prihvaćam kao dio svojeg identiteta, ono ipak ima svoj udio u donošenju odluka u mojem životu. Pod naletom materijalnoga svijeta, moje apstrahiranje svoje biti postaje potpuno sporedno, skoro pa nije vrijedno spomena.

Petak, melem za tijelo i duh....


09.03.2018. u 14:11 • 9 KomentaraPrint#

četvrtak, 08.03.2018.

Muška svinja

Prošli tjedan nakon treninga, dok smo onako umorni časkali, čistačica je u šali rekla:

- Muška svinja. – čini mi se da smo razgovarali o preljubu. Njena izjava me zapekla, bez obzira na šalu.

- Nikada nisam srela mušku svinju. – odgovorila sam joj.

- Imala si sreću.

- Nije to stvar sreće, nego stava. – odgovorila sam, ali više nisam imala prilike obrazložiti svoju izjavu.


Mrzim stereotipe, a ovo je jedan od njih. Vjerujem da se ljudi prema nama ponašaju onako kako im mi dopustimo da se prema nama ponašaju, neovisno o spolu. Ponekad mi se čini da je problem u riječima. Koliko god ih volim, ipak često baš riječi, govor, razgovor, baci dimnu zavjesu. Pa s jedne strane slušamo riječi Volim te i Žao mi je, a s druge strane se ponavljaju ponašanja koja svojom neverbalnom očitošću govore suprotno.

Nije važno tko što govori, nego ono što radi, djela su presudna.

U tom smislu muškarac može postati svinja, ako mu to žena dopusti, on to nije po rođenju ili sam po sebi. Isti muškarac će jednu ženu tretirati s poštovanjem pun kavalirštine, dok će si spram druge dopustiti slobodu omalovažavanja i koristiti ju kao otirač. Vidjela sam to, promatrala na izlascima, kavama i druženjima. Dapače, mislim da oni više uživaju u svojem dobrom izdanju i zapravo u svojoj biti imaju sve same kvalitete kavalira, i to im je tako reći prirodno stanje. Na ženi je da li će izvući ono najgore ili ono najbolje iz muškarca. Prigovoriti ćete mi da mislim kako su žene krive za sve, kako stavljam svu odgovornost na njih. Ne svu, ali poprilično veliki dio. Međutim, to ne proizlazi iz mojeg lošeg mišljenja o ženama, već baš suprotno, iz moje podsvjesne uvjerenosti kako su žene superiorna bića. Stoga ako nam je više dano, od nas će se više i tražiti (to dakako nikad ne bih rekla na glas, i ovdje to kažem samo kako bih bila potpuno objektiva ;) .

Stoga, ne, nikada nisam susrela mušku svinju, i to nije imalo nikakve veze sa srećom. Što ne znači da koji put nisam izvukla ono najgore iz svojeg muža, kao, uostalom, i on iz mene. Muškarci su nježna bića, i ako se s njima pažljivo rukuje, bivaju medom i mlijekom, i posve praktičnim životnim osloncem. Svi smo mi manipulatori, pitanje je samo da li manipuliramo s dragom/drugom osobom na obostranu dobrobit ili na obostranu propast.

08.03.2018. u 11:50 • 16 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 05.03.2018.

Sve je osobno

Pijem gorku kavu, slušam kako kotači automobila jure po mokroj cesti, dok pada ledena kiša, a hladni tihi bijes tinja mi u utrobi. Osjećam to po tome kako mi se misli slažu u krute logične nizove, bez ukrasa, bez boja. Bijele činjenice savršeno usklađeno urastaju jedna u drugu. Empatija se stanjila i u strahu zalijepila na unutrašnju stjenku mog srca. Šuti, nije dobrodošla. Zašto to ne odbacim kao kontradiktorno, kako je moguće u jednom trenutku pričati pomirljivo i s toliko razumijevanja o drugima, a u idućem trenutku sve to odgurnuti u stranu. O da, moguće je. Možda bih se mogla opravdati onom starom – Posao je posao, nema tu ničega osobnog. Ali ne volim zavaravati samu sebe, sve je osobno. Nismo strojevi, sve je osobno. A zapravo tu niti nema ničega kontradiktornog, samo nadogradnja. Hladno prešana.

Nisam afektivna osoba, jako držim do samokontrole i zato mi je hladni bijes tako dobar osjećaj, čini me dvostruko opreznijom, ujedno dvostruko gorljivijom, a moje riječi se slažu poput granitnih puzzli i popločuju put kojim hodam.

Ljudi napreduju dok ne dođu do pozicije za koju nisu kompetentni. I tako su nam sve pozicije zauzete nekompetentnim ljudima. A jedino što spašava mentalni opstanak kod podanika je šaljiva uzrečica – Šef je uvijek u pravu. Nasmiješ se i skineš sa sebe odgovornost. Međutim, odgovornost ti je zalijepljenja za leđa poput priljepka.

Osobno nemam problem sa nepotizmom, imam problem s nekompetentnošću, nema problem ni sa diktatorskim ponašanjem pod krinkom demokracije, imam problem sa idiotizmom, nemam problem ni sa političkom korektnosti, ali imam problem s lažima.

Ljudi napuštaju zemlju, ne žele se boriti sa vjetrenjačama, i ne zamjeram im. Ljudima treba malo, ponudi im nadu, perspektivu, koliko god malu, i raditi će i krviti se za nju. Ali ako im ne ponudiš niti to malo, njihov odlazak je logična posljedica. Međutim, ne sviđa mi se kad ljudi pljuju po svojoj zemlji, ne valja ovo, ne valja ono, ali ne odlaze niti poduzimaju išta drugo, ostaju tu i prigovaraju, a za sve loše kriv je netko drugi. Zato ostajem, vidim, znam, ne pljujem i ostajem. Znam da ću uvijek biti na dnu, ali kuće se grade od temelja, možda uspijem osigurati koji stabilni kut, to je sve, to je dovoljno. Pogledati ću se ujutro u ogledalo i znati da je kut koji držim stabilan. Dolaze nove generacije, generacije kojima ostanak na istom poslu do mirovine, taj zaostatak minulog doba, nije cilj, mladi ljudi koji su spremni krvavo raditi, ali pod svojim uvjetima. Gledam ih oko sebe i divim im se. Bude u meni nadu.

Međutim, na poslu više ne vjerujem nikome. Šutnja mi je obrana od tračerskih trakavica, pokvarenih telefona i gluposti. Prijete mi otkazom s ponudom novog ugovora. Prvo preko tračeva, onda preko telefona. A i to je već skoro pa povlašteni tretman, drugi nisu imali tu privilegiju. Ono što oni ne znaju, ono što ne razumiju, je da se ne bojim otkaza. S jedne strane, jer kao pravnik znam koja su moja prava, obveze i mogućnosti. S druge strane, u takvom sam generalnom nedostatku vremena, da bi mi koja godina doma dok traje radni spor dobro došla za ostvarenje ostalih životnih ciljeva. Ali u pozadini se krije nešto puno dublje zbog čega se ne bojim. Gledala sam šest mjeseci kako moja sestra umire u neljudskim mukama sa otvorenim živim ranama na prsima. Otkaz, nije nešto čega se bojim. Smrt, nije nešto čega se bojim. Smrt rođenog djeteta, nije nešto čega se ja bojim. Život priča grozne priče, ja sam samo pero koje ih zapisuje.

Kava mi se ohladila. Tihi bijes mi i dalje pravi društvo. Kasnije ću ga pustiti da ode, ali još ne, još uvijek mi je ugodno s njim, služi svrsi, alat dobar kao i bilo koji drugi već prema cilju koji želiš ostvariti. Machiavelli bi bio ponosan na mene.



05.03.2018. u 12:03 • 9 KomentaraPrint#

petak, 02.03.2018.

Osuđena na život

Dijete mi ima plave oči. Muž i ja smo smeđi. Ljudi, čak i oni sa završenom srednjom školom, iz čega bi se dalo zaključiti da su svladali osnove načina prijenosa recesivnih svojstva u genetskom materijalu, pitaju - Na koga ima plave oči? Možda nisu taj dan pazili na nastavi. Filip ubacuje svoju redovnu repliku – Na mene. I blaženo se smiješka dok ga ljudi zbunjeno gledaju. Kad sam sama, odgovaram – Na poštara.

Kao i kad pitaju kad planiramo drugo dijete?, ili prije nego što smo se uzeli, kada ćete se ženiti?

Ljudi vole priče, vole tuđu intimu.

Jedan prijatelj mi je jednom rekao kako su pitanja koja počinju sa Zašto? nepristojna.

Npr.

- Ideš van večeras?
- Ne.
- A zašto?

Ili:

- Kada ćete na drugo?
- Nećemo imati drugo dijete.
- A zašto?

Što bi se dogodilo kad bismo iskreno odgovarali na takva pitanja? Da li su postavljaći pitanja spremni i u stanju čuti iskreni odgovor?

Vodimo uljudne razgovore, pokazujemo svoj dobar odgoj, neiskreni sugovornici. Neiskrenost kao tampon zona koja nam omogućuje civiliziranu koegzistenciju.

Možda anonimnost koju nam internet pruža sa svim svojim vrijeđanjem i ispoljavanjem mržnje kao ekstremnim, ali ipak iskrenim ispoljavanjem samog sebe i nije tako loša. Možda su ljudi u potrebi za iskrenošću otišli u drugu krajnost.

Kako godine idu i kako se više nikako ni pod razno ne mogu smatrati djetetom, iako se još uvijek mogu smatrati mladom sa trideset i sitno godina, počinjem imati sve jasnije stavove. Imala sam ih i prije, ali nekako nesigurno, znajući kako nemam sve informacije, i možda sam u krivu, ili sam ih posuđivala od drugih već prema trenutku u kojem se netko činio najuvjerljivijim. Sada pomalo gradim svoje, zapravo čak ih i ne gradim, oni se sami kristaliziraju, tu su i ne mogu im ništa. Nisu ti stavovi u kamenu uklesani, uvijek sam spremna prihvatiti kvalitetne argumente, međutim, ponekad nemam kvalitetne argumente niti za ovo što trenutno mislim. Mi žene sklone smo koristiti svoju intuiciju, vjerovati svojim osjećajima čak i kad ih ne možemo objasniti. Negdje sam pročitala da žene nesvijesno primjećuju puno toga i onda to nazivaju intuicijom, a zapravo se temelji na činjenicama. Ne znam da li je to točno. Moj unutarnji osjećaj me do sada dobro vodio pa sam ga sklona i dalje slijediti.

Taj osjećaj mi govori kad netko započne rečenicu sa Trebalo bi ... (npr. imati više djece, nahraniti beskućnika, imati uredan stan) tog čovjeka više nemam što slušati. Mogu... Želim... Moram... to ima smisla, a Trebalo bi... je samo isprika za lijenost ili oružje za nabijanje krivnje drugome.

Međutim, ono čega se strogo držim je ne vrijeđati. U skladu s onom - Ako nemaš ništa lijepo za reći, šuti. Činjenica je da čak i kad bih provela tri mjeseca u tuđim mokasinkama, ne bih znala kako je tom drugom čovjeku, dokle god ne bih imala njegovo srce i njegov mozak, njegove godine i sva njegova dosadašnja iskustva, uključujući njegove gene, a to je dakako potpuno nemoguće. Stoga pišem o sebi i svojim iskustvima, jer to je jedino što doista znam, u što se doista razumijem. Iz istog razloga me eventualna tuđa vrijeđanja mene ne diraju, jer znam da ta osoba nije ja i ne živi moj život, pa čak i dobronamjerni savjeti ili kritike često ne padnu na plodno tlo, jer pravila koja vrijede za tebe ne vrijede za mene.

Osuđena sam na ovaj život koji imam, sa svim svojim zadatostima i okolnostima koje su me izgradila i koje me grade, živim u svojoj sasvim privatnoj vremenskoj liniji, ne natječem se ni sa kime, jer ne trčimo istu utrku, ne uspoređujem se ni sa kime jer mi to dođe kao uspoređivanje kamena i cvijeta, po kojim kriterijima bi to uopće bilo moguće, a rezultat bi svakako bio besmislen.

Kao što je Einstein rekao, Svatko je genijalac. Međutim ako prosuđuješ ribu na osnovi njene sposobnosti penjanja uz drvo ona će cijeli život provesti u uvjerenju da je glupa.

02.03.2018. u 11:33 • 18 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< ožujak, 2018 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi

Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora