ponedjeljak, 12.03.2018.
Vikend
Jednom davno dok sam ludovala za Pocahontas, majka mi je kupila video kazetu crtića. Nažalost, to nije bila „ona prava“, Disneyeva. Odglumila sam veselje i zahvalila mami. Crtić sam pogledala možda dva tri puta. Danas se jedva sjećam crteža i likova, ali ostala mi je jedna rečenica, koja mi često prođe mislima.
Bit će puno gore prije nego što bude bolje.
Kasnije mi je majka kupila i „onu pravu“, koju sam pogledala sto puta i u to vrijeme sam znala sve razgovore, sve pjesme, svaki detalj crteža napamet. Međutim, tek sam se nedavno sjetila da taj crtić uopće postoji kad sam tražila što bih svojoj kćeri pustila na televizoru preko youtubea.
Vikend nije donio olakšanje, niti odmor. Svjetlo na kraju tunela bio je vlak, teretni, s puno novih udaraca. Stisneš se kao grožđica, sasušen i očajan. Vjerujem da svaka majka poznaje osjećaj užasa kad zbog vlastitog urušenog psihofizičkog stanja ne uspijeva pronaći dovoljno snage za pružiti dio sebe djetetu koje, baš onda, ima dodatnu potrebu koja se može ugasiti jedino dodatnom majčinom pažnjom.
Čudno, ali naučila sam se raspasti na pol minute, drugu polovicu minute opet usukati sve u sebe i nastaviti dalje. Prije djeteta, dopustila bih si odlazak na sigurno mjesto i dugotrajno i postepeno raspadanje, pa jednako postepeno sabiranje. Nakon djeteta to je postalo nemoguće, pa se sustav prilagodio, minutni poluraspad i polusabiranje, baterije na minimumu, ali upaljene.
Čovjek je lokomotiva koja može vući još dugo nakon što više nema pare u kotlu, govorio mi je moj otac, istina, ali zato sam potrošila puno dodatne mentalne snage da se ne posvađam s Bogom ovog vikenda, uvijek si iznova prizivajući u misli priču o Jobu.
Zapravo je pogreška u meni, stvorila sam si očekivanje, postavila sam si ciljnu crtu prije kraja utrke pa sam krivo rasporedila snagu.
Bit će puno gore prije nego što bude bolje.
Promatram kroz prozor veliki vunasti oblak na modroj pozadini.
Štedim snagu, prikupljam je kroz sitnice i akumuliram.
Procjenjujem što bi moglo biti ovo novo svjetlo na kraju tunela.
12.03.2018. u 15:31 •
12 Komentara •
Print •
#
Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (8)
Siječanj 2020 (6)
Prosinac 2019 (7)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (32)
Rujan 2019 (9)
Kolovoz 2019 (16)
Srpanj 2019 (16)
Lipanj 2019 (8)
Svibanj 2019 (12)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (10)
Veljača 2019 (6)
Siječanj 2019 (11)
Prosinac 2018 (5)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.
Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,
da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,
mame osmjehe
i suze.
Pišem.
Postojim.
Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.
Albert Camus
Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.
Salvador Dali
Linkovi
dtokamisli@yahoo.com
Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora