ponedjeljak, 05.03.2018.
Sve je osobno
Pijem gorku kavu, slušam kako kotači automobila jure po mokroj cesti, dok pada ledena kiša, a hladni tihi bijes tinja mi u utrobi. Osjećam to po tome kako mi se misli slažu u krute logične nizove, bez ukrasa, bez boja. Bijele činjenice savršeno usklađeno urastaju jedna u drugu. Empatija se stanjila i u strahu zalijepila na unutrašnju stjenku mog srca. Šuti, nije dobrodošla. Zašto to ne odbacim kao kontradiktorno, kako je moguće u jednom trenutku pričati pomirljivo i s toliko razumijevanja o drugima, a u idućem trenutku sve to odgurnuti u stranu. O da, moguće je. Možda bih se mogla opravdati onom starom – Posao je posao, nema tu ničega osobnog. Ali ne volim zavaravati samu sebe, sve je osobno. Nismo strojevi, sve je osobno. A zapravo tu niti nema ničega kontradiktornog, samo nadogradnja. Hladno prešana.
Nisam afektivna osoba, jako držim do samokontrole i zato mi je hladni bijes tako dobar osjećaj, čini me dvostruko opreznijom, ujedno dvostruko gorljivijom, a moje riječi se slažu poput granitnih puzzli i popločuju put kojim hodam.
Ljudi napreduju dok ne dođu do pozicije za koju nisu kompetentni. I tako su nam sve pozicije zauzete nekompetentnim ljudima. A jedino što spašava mentalni opstanak kod podanika je šaljiva uzrečica – Šef je uvijek u pravu. Nasmiješ se i skineš sa sebe odgovornost. Međutim, odgovornost ti je zalijepljenja za leđa poput priljepka.
Osobno nemam problem sa nepotizmom, imam problem s nekompetentnošću, nema problem ni sa diktatorskim ponašanjem pod krinkom demokracije, imam problem sa idiotizmom, nemam problem ni sa političkom korektnosti, ali imam problem s lažima.
Ljudi napuštaju zemlju, ne žele se boriti sa vjetrenjačama, i ne zamjeram im. Ljudima treba malo, ponudi im nadu, perspektivu, koliko god malu, i raditi će i krviti se za nju. Ali ako im ne ponudiš niti to malo, njihov odlazak je logična posljedica. Međutim, ne sviđa mi se kad ljudi pljuju po svojoj zemlji, ne valja ovo, ne valja ono, ali ne odlaze niti poduzimaju išta drugo, ostaju tu i prigovaraju, a za sve loše kriv je netko drugi. Zato ostajem, vidim, znam, ne pljujem i ostajem. Znam da ću uvijek biti na dnu, ali kuće se grade od temelja, možda uspijem osigurati koji stabilni kut, to je sve, to je dovoljno. Pogledati ću se ujutro u ogledalo i znati da je kut koji držim stabilan. Dolaze nove generacije, generacije kojima ostanak na istom poslu do mirovine, taj zaostatak minulog doba, nije cilj, mladi ljudi koji su spremni krvavo raditi, ali pod svojim uvjetima. Gledam ih oko sebe i divim im se. Bude u meni nadu.
Međutim, na poslu više ne vjerujem nikome. Šutnja mi je obrana od tračerskih trakavica, pokvarenih telefona i gluposti. Prijete mi otkazom s ponudom novog ugovora. Prvo preko tračeva, onda preko telefona. A i to je već skoro pa povlašteni tretman, drugi nisu imali tu privilegiju. Ono što oni ne znaju, ono što ne razumiju, je da se ne bojim otkaza. S jedne strane, jer kao pravnik znam koja su moja prava, obveze i mogućnosti. S druge strane, u takvom sam generalnom nedostatku vremena, da bi mi koja godina doma dok traje radni spor dobro došla za ostvarenje ostalih životnih ciljeva. Ali u pozadini se krije nešto puno dublje zbog čega se ne bojim. Gledala sam šest mjeseci kako moja sestra umire u neljudskim mukama sa otvorenim živim ranama na prsima. Otkaz, nije nešto čega se bojim. Smrt, nije nešto čega se bojim. Smrt rođenog djeteta, nije nešto čega se ja bojim. Život priča grozne priče, ja sam samo pero koje ih zapisuje.
Kava mi se ohladila. Tihi bijes mi i dalje pravi društvo. Kasnije ću ga pustiti da ode, ali još ne, još uvijek mi je ugodno s njim, služi svrsi, alat dobar kao i bilo koji drugi već prema cilju koji želiš ostvariti. Machiavelli bi bio ponosan na mene.
05.03.2018. u 12:03 •
9 Komentara •
Print •
#
