Dnevnik toka misli

petak, 23.01.2015.

Na vrtuljku

Jutros sam došla na posao bez grudnjaka. 

Nisam to planirala, nisam ni skužila dok već nisam bila pred zgradom. Razmišljala sam o tome da se moram šminkati (imam famoznu novogodišnju odluku, koja zapravo u sebi sadrži cijeli niz malih odluka, a to je da ću biti ŽENA, a šminkanje je jedna od tih malih odluka), jer petak je ( nisam spremna na tako drastične promjene kao što je svakodnevno šminkanje). Svako jutro imam točno određen niz radnji koje obavljam, a šaranje po svojem licu nije jedna od njih, dodavanjem nje, neka druga radnja morala je otpasti sa popisa. Što je podsvijest odlučila, saznala sam naknado. Srećom, muž ide na posao nakon mene pa mi je dofurao jedan primjerak, i ne shvaćajući delikatnost radnje držanja mojeg grudnjaka kroz prozor auta ispred zgrade u kojoj radim, učinio je to prije nego što sam ja uopće bila blizu auta.
S obzirom da ne volim šoping, štedljiva sam, lijena kad je riječ o šminkanju, volim udobnu obuću, ne kuham ( bar ne pretjerano, zapravo, ako gledamo prosjek zadnjih par tjedana, konstatacija - ne kuham - je nadasve egzaktna), frizera nisam vidjela pa … zapravo ni ne znam kad, ali broji se godinama ( zato mi kosa i je – „ i za podastrijet i za pokriti se“), i najčešće me se može vidjeti na biciklu sa palestinkom oko vrata i ruksakom na leđima... Dakle, došlo je vrijeme. Treba biti žena.
Mužu sam rekla da će morati nadograditi cijelu sobu za nove cipele i čizmice ( rekao je  - ne), kupila sam peglu za kosu ( ne znam doduše što ću s njom, ali frizeru ipak neću ići, pa je neka zamjena morala pasti), danas me kolegica s posla porukom u 7 ujutro podsjetila da se petkom moram na šminkati ( zato sada kopam po oku jer me maskara žulja, ali petak je, pa taj trud mogu reciklirati za večernji izlazak),  ovaj tjedan sam čak dva puta bila u suknji na poslu ( hlače su mi bile na pranju pa nisam imala neki izbor), i ne idem više u teretanu, sada idem na pilates ( s obzirom da idu i lokalne visoko pozicionirane gospođe, otkrila sam važnost svlačionice kao izvora životno i poslovno relevantnih informacija). 
Sad još samo moram na neku foru postići da mi ujutro treba sat vremena za spremiti se za posao ili za bilo koju kavu na koju idem (uspjela sam rastegnuti potrebno vrijeme na 15 minuta),  peći kolače nedjeljom ( nadam se da će mi kolegica poslati poruku i podsjetiti me na to), i naučiti voziti bicikl sa petama od 10 centimetara (što se tiče onih od pet centimetara, otkrila sam iznenađujuću prednost istih, peta služi kao utor zbog kojeg mi stopalo više ne može skliznuti sa pedale, toplo preporučam). 

Ova kišna, siječanjska depresija od vremena mi je definitivno isprala mozak, i doista sam morala zahvatiti u duboki zdenac nesuvislog, ženskog, moždano-emotivnog vrtuljka kako bih nadišla utapanje. S obzirom da sam ipak i unatoč svemu (ma šta god ja mislila sama o sebi), tipično, stereotipno žensko, imam ekskluzivan pristup. Baš kao u neki dan gledanom francuskom filmu - Sous les jupes des filles, nikad ne znaš gdje će te centrifugalna sila tog vrtuljka izbaciti, ali ako ništa drugo, bar se pritom ludo zabaviš.  



Oznake: žene

23.01.2015. u 14:10 • 3 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 19.01.2015.

Pjesma 8.

I tako to biva da dosadu ubijam mislima.

Da kaskam za pokretima drugih,
pripitih i zabavljenih,
u gluho doba noći,
u krivom gradu na krivom ulazu,
dok jesenska hladnoća polako prodire kroz pore
i podsjeća na pogrešnost vremena i prostora.

O da.
Dosadu liječim mislima,
spas pronalazim u riječima.


19.01.2015. u 22:58 • 2 KomentaraPrint#

četvrtak, 15.01.2015.

Ulične lampe

Na pauzi sam.

Sunce se promalja kroz sve rjeđu naoblaku, magla se razilazi.

Smak mojeg malog svijeta za dlaku izbjegnut, nestaje mi iza leđa. Još osjećam njegove repove, još me s vremena na vrijeme okrznu crni jezici tog otrovnog oblaka što mi je zatravio misli i pluća. Iskašljavam njegov talog, ali opet dišem.

Malo izmijenjana, korak starija, nastavljam.

Da li je bolje spasiti kuću od urušavanja ili ju još malo prodrmati da se brže raspadne pa ju ispočetka izgraditi?

Ne znam. Niti su te oduke bile na meni.

Bila sam jučer kod djeda. Starac s knjigom, pod lampom, sam. U tim godinama samoća vjerojatno dobiva jednu novu dimenziju, još jedan oštar rub što reže po srcu. Ali to je njegov izbor. Nije se htio doseliti kod mojih. Njegov odnos s mojim ocem je, blago rečeno, rasjed bez mostova, rasjed preko kojeg ni glas ne dopire.
Onako smežuranog, volim ga i mrzim. Jer, bijeda je dosadljiva, kako kaže Dostojevski, i svi mi bježimo od ljudi koji nas trebaju više nego mi njih. A opet, moj je. S tim sam čovjekom obišla sva kazališta Zagreba, sve preplate, ja u cipelicama , on u kravati. Neću ga zaboraviti u posljednjem činu njegove drame.
Iznenadio se kolika mi je kosa i rekao neku narodnu – Pola za podastrjet, a pola za pokrit se. Nisam ga odmah razumjela, međutim htio je reći da imam toliko kose da mi ne treba ni krevet ni pokrivač.
Pričali smo o Obiteljskom zakonu, o predsjednici, i pokazala sam mu kako se čita poruka na mobitelu ( staroj nokii). Pričala sam mu o slikanju akrilnim bojama (čime se odnedavno aktivno bavim), o planovima da polažem pravosudni ispit, pa lovački ispit prije toga ( jer sam nedavno sudjelovala u grupnom lovu, i pitanje više nije da li ću postati lovkinja, već kada), o ispitu francuskog koji me čeka krajem prvog mjeseca...

- Đede, ja ti još uvijek učim, ja još nisam ispolagala sve ispite svog života!

Vjerojatno nikada ni neću, bar ne one za koje se ne izdaju diplome, umrijet ću bedasta, to je plan i program.

Na odlasku me pitao gdje mi je kapa, a ja njemu :

– Đede, ako mi je kosa dovoljna za podastrjet i za pokrit se, onda zasigurno mijenja i šubaru.

Kad sam izašla, već je pao mrak, dvorište je bilo pusto i mirisalo na zaborav i minula vremena. Usporila sam korak kako bi on stigao do balkona i još me jednom pozdravio, a onda me gledao kako , pod svjetlom uličnih lampi, odlazim.



15.01.2015. u 11:18 • 7 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< siječanj, 2015 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Svibanj 2018 (6)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi

Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se