Dnevnik toka misli

utorak, 01.07.2014.

Kružnica


Pita me muž:

-Što pišeš?

-Još ništa, smišljam...

-Napiši priču.

-Ja ne znam pisati priče. Zapravo, uopće nemam mašte. Mogu pisati samo o onome što znam.

Trenutno znam da mi se riječi skrivaju po zakutcima mozga, bježe preda mnom u strahu od stavljanja u opasne poretke, u rečenice koje bi mi mogle otkriti moju ljudskost.

Baku smo smjestili u dnevnom boravku, tata je dovezao njen krevet, oteo ga je iz bračne sobe u kojoj koliko znam već dugo spava samo djed, dok se baka odavno mentalno i fizički odvojila od tog bračnog ideala, plava i smeđa flis dekica koje su pokrivale koljena bake D., sada pokrivaju koljena bake M., jedna noga joj visi, predugačka da bi našla svoje mjesto u horizontali invalidskih kolica, prekratka da bi našla potporu u držaču stopala, vesta od sirove vune koju mi je baka M. napravila prije tolikih godina, i koja me grijala za vrijeme dugih, zimskih, studentskih dana, sada leži kraj njenog kreveta, jer baki je uvijek zima, uvijek mi je pokazivala koliko slojeva štrampli, dugih gaća i trenirki ima na sebi – kao luk!- rekla bi mi i pokušala me natjerati da se toplije obučem, a sada me gleda pozornim, velikim očima, pogledom koji toliko govori, ali ja ga nijema ne znam iščitati.

Baka malo govori, katkad mi stisne ruku, najčešće mi izgleda poput djevojčice, a mirisi pelena i krema za dekubituse vraćaju me u vrijeme kad je baka D. ležala nepokretna u tom istom dnevnom boravku.

Da, moji su roditelji jedni od onih koji svoje starce neće smjestiti u dom.

Rekla sam mami kako mi se čini groznim da nakon što su joj djeca odrasla, umjesto da konačno ima vremena za sebe i posveti se malo onome što ona voli, da opet jednom, nakon što je već iz posluživala i sahranila svoje roditelje, nanovo biva vezna za jednog umirućeg starca na tko zna koliko mjeseci ili godina. Na stranu što se moja majka vjerojatno i da nema tog spavajućeg bića prozirne kože, ne bi puno posvetila sama sebi, jer odnos mojih roditelja je posebne naravi koja ne dopušta krila, na stranu to, ali zar je zaista tako strašno smjestiti starce u dom?

Kasnije sam joj se išla ispričati, jer tko sam ja da mutim misli onome tko ih ima poredane kao kristalne čaše u vitrini, ali dodala sam i da joj ne mogu garantirati da će ona i tata jednog dana dobiti isti tretman od mene.

-Ni ne moraš, samo me dovedi doma tri dana prije nego umrem, htjela bih doma umrijeti.
- Dogovoreno, a ti mi samo javi tri dana prije da ćeš umrijeti. – nasmijala se i izašla iz sobe.

Nije teško promijeniti pelene starcu. Čovjek sve može, sve što mora. Isključiš jedan dio sebe. Ljudi to mogu. Problem je što se taj dio kasnije uključi.

I onda plačeš, kao ja sada.

Jer to je moja baka, žena koja je susrela medvjeda dok je brala borovnice, koja je prespavala na Tulovim gredama zimi dok je s braćom bježala u drugom svjetskom ratu, čije su ime nakon prvog kvartala osnovne škole čitali u svim razredima, a prije toga su joj se djeca smijala jer si je sašila suknju od starih hlača, a opanke od starih guma, žena koja je radila za jednu krojačicu, za jednu frizerku, školovala se, bila učiteljica tjelesne kulture, organizirala fitnes za žene, bavila se pecanjem, pila tursku kavu, čija su sva djeca, (a vrlo vjerojatno će i svi unuci) završila fakultete, koja je izdržala svojeg muža 60 punih godina, ambiciozna, sposobna, neustrašiva! Moja baka. Žena čije intimne dijelove ne bih trebala imati u sjećanju.

Život je strahovito dug. Osobito kad već na početku vidiš kraj, poput kružnice neizbježan, i unatoč svemu živiš, prekriven iluzijama, svojevoljno, iz pristojnosti, radi spokoja, zbog drugih i zbog sebe. Jer dužan si prema onima koji to više ne mogu, skakati, vrištati, jesti i piti, zahvalan što sam možeš otići do 'toaleta'.


01.07.2014. u 18:53 • 2 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< srpanj, 2014 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Svibanj 2018 (6)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi

Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se